Proces ubrzane srbizacije Vojvodine otpočeo je netom nakon 1918. godine i osnutka Kraljevine SHS, a nesmanjenim tempom je nastavljen i u doba SFRJ, te u razdoblju za vrijeme i poslije srbijanskih imperijalnih i gubitničkih ratova vođenih devedesetih godina. Najveći vojvođanski gradovi bili su na posebnom udaru planera velikosrpske strategije. Glavni grad Vojvodine Novi Sad 1910. godine brojao je 33 590 stanovnika, a relativnu većinu činili su Mađari sa 13 343 ili 39,72%, ispred Srba sa 11 594, ili 34 u odnosu na 52%, Nijemaca sa 5 918 ili 17,62% i Slovaka sa 1453 ili 4,33% ukupnog stanovništva. Početkom dvadeset prvog stoljeća, po popisu iz 2002. u Novom Sadu je bilo 191 405 žitelja, od toga Srba 141 475 ili 73,91%, Mađara 11 538 ili 6,03%, Jugoslavena 7055 ili 3,69%, Crnogoraca 4 261 ili 2,23%, Hrvata 3519 ili 1,84%, Slovaka 1673 ili 0,87%, Rusina 1556 ili 0,81% i Roma 1177 ili 0,62%.
Lako je uočljivo da je postotak Srba u Novom Sadu skočio vise nego dvostruko, te ih je sad dvanaest puta vise nego Mađara, kojih je prije stvaranja SHS bilo za nešto vise od 5% više od Srba u gradu. Nijemci su potpuno nestali, a ostale manjine čine zanemariv postotak u ukupnom udjelu pučanstva.
Drugi po veličini vojvođanski grad Subotica prije stotinu godina bio je tri puta mnogoljudniji od Novog Sada, a sad je situacija obratna. Subotica je 1910. godine brojala 94 610 stanovnika, od čega 55 587 Mađara ili 58, 75%, Hrvata je bilo 33 247 ili 35,14%, Srba 3 514 ili 3, 71%, Nijemaca 1913 ili 2,02%. Prema popisu iz 2002. u Subotici je živjelo 99 981 ljudi. Najviše je bilo Mađara 34 983 ili 34, 99%, zatim Srba 26 242 ili 26,25%, Bunjevaca 10 870 ili 10,87%, Hrvata 10424 ili 10,43%, Jugoslavena 6787 ili 6,79%, Crnogoraca 1596, ili 1,6% i Roma 1171 ili 1,17%. Primjetno je da je trostruko opao postotak Hrvata, čemu je doprinijelo i srbijansko izmišljanje fantomske bunjevačke nacije. Tako je hrvatski narod podijeljen u dvije odvojene skupine, ali i među Jugoslavenima se našao veliki broj Hrvata, tako da je zbirno Hrvata daleko više nego što to podijeljene brojke razvrstane na Hrvate, Bunjevce i Jugoslavene pokazuju. Rapidno je porastao broj Srba u gradu koji nikad u suvremeno doba nije tvorio srpsku većinu, te je sad Srba samo za 9% manje od Mađara, odnosno za oko 8 700 ljudi manje od najbrojnijeg naroda u gradu. Kao što se vidi iz priloženog, prije samo jednog vijeka Srba je bilo za 52 000 manje od Mađara i za oko 30 000 manje od Hrvata. Sad su Srbi izbili na drugo mjesto sa tendencijom daljeg sustavnog posrbljavanja Subotice i njezinog sistematskog odvajanja od domicilnog pučanstva.
Najveći banatski gradovi Zrenjanin i Pančevo dijele sudbinu najmnogoljudnijih bačkih gradova Novog Sada i Subotice. Tako je u Zrenjaninu 1910. godine registrirano 26 006 stanovnika, od čega 9 148 Mađara, 8 934 Srba, 6 811 Nijemaca, 456 Slovaka i 339 Rumunja. Već na prvome popisu po stvaranju SHS-a 1921. Mađari su degradirani i sa prvog mjesta skliznuli na treću poziciju iza Srba i Nijemaca. Poslije svršetka Drugog svjetskog rata, Srbi su istrijebili skoro sve Nijemce i Mađari su sa golemim zaostatkom iza Srba preuzeli drugu poziciju, ali već tad su Srbi napravili ogromnu razliku koja je i do danas ostala nepromijenjena. Prema popisu iz 2002. u Zrenjaninu je bilo 79 773 stanovnika. Apsolutnu većinu čine Srbi sa 56 560, slijede Mađari sa 11 605, Jugoslaveni sa 1948, Romi sa 1577, Rumunji sa 633, Hrvati sa 484, Slovaci sa 361, Makedonci sa 334, Crnogorci sa 327 i Nijemci sa 140 stanovnika.
Na jugu Banata Pančevo je bilo jedan od rijetkih vojvođanskih gradova koji je imao neznatnu i za manje od 1500 ljudi više, relativnu srpsku većinu 1910. godine. Tada je Pančevo imalo 20 808 stanovnika, a Srba je bilo 8 714 ili 41,88%, Nijemaca 7467 ili 35,89%, Mađara 3364 ili 16,17%, dok je 2002. godine stanje bilo drastično izmijenjeno kao i diljem Vojvodine. Pančevo je masovno posrbljeno te sad od 77087 stanovnika u gradu ima 60963 Srba, Mađara je manje nego prije stotinu godina i sad ih je 3279, Jugoslavena je 1816, Slovaka 1407, Makedonaca 1196, Roma 946, Crnogoraca 800, Rumunja 746, Hrvata 712, Muslimana 254, Nijemaca 172, Bugara 168 i Slovenaca 121. Grad koji se nalazi na manje od dvadeset pet kilometara udaljenosti od Beograda, bio je, skupa sa Zemunom, već poslije 1918. godine prvi na meti nasilne promjene strukture stanovništva, a taj proces posrbljavanja Pančeva je, očito, priveden kraju. Kao i u svim drugim slučajevima nasilne srbizacije vojvođanskih gradova nigdje se u svijetu nije čuo gotovo stotinu godina glas prosvjeda svjetskih čimbenika glede bilo kakve, makar moralne osude Srba i Srbije za ovakve besprizorne postupke. Dapače, Srbija je ohrabrena šutnjom velikih svjetskih sila, nesmetano nastavila svoj posao etničkog čišćenja Vojvodine.
I dva grada susjeda Zrenjaninu na sjeveru, odnosno Pančevu na jugu Banata pretrpjeli su istu torturu. Riječ je o Kikindi i Vršcu. Za Kikindu se može reći da je jedini veći grad u Vojvodini koji je imao apsolutnu srpsku većinu 1910. godine. Tada je od 26 795 Kikinđana, njih 14 214 bilo Srba ili 53%, na drugom mjestu su bili Mađari sa 5 968 ljudi ili 22,27%, onda Nijemci sa 5 855 ili 21,85%, a svih ostalih bilo je 2,82%. Godine 2002. Kikinda je brojala 41 935 žitelja. Srba je bilo 31 317, Mađara 5 290, Jugoslavena 1355, Roma 841, Hrvata 168, Crnogoraca 130, Makedonaca 106 i Rumunja 102. Ovdje su izlišne riječi. Nijemci su jednostavno zbrisani poslije 1945. godine iako ih je bilo vise od petine građana. U njihove kuće masovno su, kao i svuda po Vojvodini, useljeni Srbi, koji su, tako mehaničkim prirastom pučanstva, brzo stekli ogromnu većinu. Mađara je danas šest puta manje nego Srba u gradu, a 1910. godine u postotcima omjer je bio 53%:22,3% u korist Srba. Premda su u Kikindi imali, kao nigdje vise u Vojvodini, etničku većinu, Srbi su, da bi do kraja bili sigurni u provedbi svojih kolonijalističkih nakana, i u Kikindu masovno doseljavali koloniste u takozvanoj “osmoj ofenzivi” nakon 1945. i danas čine još uvjerljiviju većinu nego početkom dvadesetog stoljeća. Za razliku od Kikinde, pogranični grad Vršac nije 1910. bio u srpskim rukama. Od 27 370 stanovnika većinu su sačinjavali Nijemci sa 13 556 stanovnika, Srba je bilo 8602, Mađara 3890 a Rumunja 879. Ali, 2002. godine Vršac je bio uveliko posrbljen. Od 36 623 stanovnika, Srba je bilo 28 372 ili 77,47%, Mađara 1800 ili 4,92%, Rumunja 1734 ili 4,74%, Jugoslavena 848 ili 2,32%, a Roma 644 ili 1,76%. Etnički inženjering Srbi su obavili odmah nakon 1945. kada su sve Nijemce otjerali sa ognjišta i već tada uspostavili doseljavanjem Srba iz drugih krajeva apsolutnu etničku većinu. Kao i u drugim vojvođanskim gradovima, iz popisa u popis, ta većina je tijekom niza godina bilježila rast samo u korist Srba.
I za Sombor i Bečej vrijedi isto što i za gore opisane gradove. Na sjeverozapadu Bačke, grad zelenila Sombor imao je 1910. godine 30 593 stanovnika, od čega su minimalnu većinu činili Srbi sa 11881, a slijedili su Mađari sa 10078, Hrvati sa 6289 i Nijemci sa 2181 stanovnikom. Nepuno stoljeće kasnije Sombor je porastao na 51471 ljudi. Broj Srba se utrostručio i sad ih je 32988, Mađara je više nego tri puta manje nego 1910. godine, tako da ih je sad samo 3743, Jugoslavena ima 3325, Hrvata duplo manje nego 1910. godine – 3197, ali zato umjetne nacije Bunjevaca 2222, Crnogoraca 805, Nijemaca 199, Roma 135 i Makedonaca 107. Očigledno je da se razmjerno veliki broj Hrvata krije, ne samo u Bunjevcima, nego i u Jugoslavenima, gdje je svoje pribježište u popisu našao i značajan broj Mađara. U Somboru, koji nije previše udaljen od hrvatske granice, mnogi Hrvati i Mađari su u strahu od srpske represije i osvete zbog vojničkih poraza Srba u Hrvatskoj, pred valom novopridošlih Srba iz Hrvatske, prikrili svoj nacionalni identitet, te se najsvježije brojke popisa pučanstva vezane za grad i općinu Sombor, mogu uzeti sa dozom rezerve, tim prije što u tom kraju tijekom rata nije bilo tako intenzivnog iseljevanja Hrvata i Mađara kao što je to bio slučaj sa hrvatskim življem u Srijemu. Ipak, ogledna općina i grad koji najbolje ilustrira svu srpsku pomamu za bezuvjetnim posrbljavanjem Vojvodine je Bečej. Živopisni grad na Tisi, smješten u srcu Bačke, samo Rijeka dijeli od Novog Bečeja, ustrojenog u gradsku općinu nakon 1945. godine. Novoformirani Novi Bečej, naseljen Srbima preko Drine i Dunava, odmah je stekao srpsku većinu, ali je zato stari grad Bečej držao dvotrećinsku mađarsku većinu. Tako je bilo još 1890, kada je Mađara koncem stoljeća bilo 10637 a Srba 5833 i Nijemaca 415. I 1991. godine početkom srpske vojne agresije na Hrvatsku, godinu dana kasnije i na BiH, u Bečeju je stanje bilo slično. Od 26634 stanovnika Mađara je bilo 13464, Srba 9477, Jugoslavena 2267, Hrvata 289, Crnogoraca 236, Roma 124 i Muslimana 102. No, 2002. godine, unatoč činjenici da su lokalni Mađari bili lojalni Srbiji, mnogi od njih nasilno i regrutirani u postrojbe srbizirane JNA, Srbi su se potrudili da ih za odanost Srbiji surovo kazne i još jednom na djelu potvrde kako njima ništa ne znači odnos jedne nacije spram srpske države. Oni imaju svoj zacrtani program nasilne srbizacije i to provode neovisno od možebitnog prijateljskog držanja jednog naroda spram njih. To su najgore iskusili na svojoj koži Mađari u Bečeju. Prema podacima popisa iz 2002. kad ih je od 25 774 stanovnika u gradu, registrirano 11 725, dok je Srba 11197, ili samo svega 528 više od Srba. Još 1991. Mađari su bili apsolutna većina. Jugoslavena je 2002. bilo 808, Hrvata 298, Roma 185, a Crnogoraca 172. stanovnika.
I konačno ukratko i o Srijemu. Dok je u ostalim dijelovima Vojvodine, s iznimkom Subotice, u prvom planu bio srpski obračun sa Mađarima za uspostavu novog etničkog stanja, na području Srijema Srbima su glavna meta za odstrijel bili Hrvati, uz Srbe najbrojniji narod u istočnom dijelu Srijema. Ovdje možemo analizirati Srijemsku Mitrovicu i Zemun, koji je danas tek gradska beogradska općina, a nekad je imao status grada i povijesno sve do 1945. bio izvan granica Srbije. Voljom Tita i srpskih komunista pripojen je Beogradu. U Zemunu su još 1910. godine Nijemci imali relativnu većinu u gradu. Od 15 835 Zemunaca, bilo je 6466 Nijemaca, Srba 5649, Hrvata 2191, a Mađara 972. Nešto manje od jednog stoljeća poslije, godine 2002. Zemun je narastao na 145751. Industrijalizacijom, urbanizacijom i napose planskom i sistematskom kolonijalizacijom Srba iz svih krajeva bivše Jugoslavije, Zemun je etnički potpuno promijenio sliku. Danas u njemu živi 125256 Srba, Roma ima 3990, Jugoslavena 3290, Hrvata 1954 i Crnogoraca 1716. Nedvojbeno, među još živućim Jugoslavenima u Zemunu je i veliki broj Hrvata, što su se tako nacionalnom mimikrijom morali sakriti, bojeći se od odmazde velikosrba u Zemunu. Ne treba zaboraviti da je svih devedesetih u Zemunu kao predsjednik općine stolovao ratni zločinac i krvolok Hrvata Vojislav Šešelj, koji je osobno utjecao metodama prisile, prijetnji i svakojakih ucjenjivanja da se veliki broj Hrvata od 1991. iseli iz Zemuna. U kućama protjeranih Hrvata sad žive Srbi doseljeni iz Hrvatske i djelomično i iz Bosne i Hercegovine. Sličnu sudbinu doživjeli su i Hrvati u Srijemskoj Mitrovici.
Početkom prošlog stolječa, godine 1910. u gradu Srijemskoj Mitrovici živjelo je neznatno vise Srba nego Hrvata. Bilo je od 12 909 Mitrovčana 4878 Srba i 3915 Hrvata, kao i značajnih 2341 Nijemaca. Poslije 1945. svi Nijemci su protjerani iz grada i u njihove domove su uselile srpske pridošlice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a definitivna srbizacija grada trajala je kroz čitava desetljeća Titove Jugoslavije. U svakom novom popisu broj Srba je rastao geometrijskom progresijom, a broj Hrvata je imao stalnu amplitude pada, osobito poslije uvođenja kategorije “jugoslavenstva”. Tako je popis 2002. godine samo zapečatio stanje pritisaka na Hrvate koje su Srbi pravili od 1945 – 1991. godine što je kulminiralo i ratom na prostoru Hrvatske. Tako je 2002. godine Srijemska Mitrovica, od 39084 stanovnika, imala čak 31127 Srba, samo 2130 Hrvata, 961 Jugoslavena, 624 Rusina i 524 Mađara.
Iz svega prikazanog jasno je da bi danas država Hrvatska u suradnji sa prvenstveno Mađarskom i Njemačkom, kao zemljama, također, protjeranog, pobijenog ili asimiliranog stanovništva Vojvodine, trebala napraviti jedan elaborat o Vojvodini i to dostaviti međunarodnim čimbenicima. Ovo treba učiniti tim više što Srbija uporno i nametljivo insistira na zakinutosti i obespravljenosti vlastite manjine u svim zemljama svoga okruženja. I to Srbija radi, kao i uvijek, bez ikakvih argumenata, služeći se samo običnim lažima i krivotvorinama u prikazu stanja srpske manjine, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim zemljama sa kojima graniči. Velike svjetske sile koje odlučuju o svjetskom poretku i sudbinama malobrojnijih naroda i manjih država, zasigurno malo znaju od dimenzijama i svim dosezima posrbljavanja Vojvodine. Srbi su na zlatnom tanjuru zaslugom Tita i njegovih pobočnika, dobili na poklon plodnu vojvođansku ravnicu. Često su je sami Srbi pompozno nazivali i žitnicom Europe. Ali, što su Srbi učinili od te plodne zemlje? Zapustili su je u potpunosti, mnoga polja su neizorana, zemlja je zapuštena i obrasla u korov. Žale se Srbi uvijek na druge, te tvrde kako su i za to krivi, sad za promjenu, Slovenci, jer su po srbijanskoj teoriji, poslije 1945. preselili čitave tvornice u Sloveniju i presjekli na desetine kilometara tračnica, ostavivši Srbe i bez prometnih veza. Kronični ljenjivci koji ne vole raditi, uvijek traže izgovore za vlastite pogreške.
Još u devetnaestom stoljeću kad je veliki njemački književnik Göethe bio na proputovanju kroz Srbiju, bio je zadivljen prirodnim ljepotama i pejzažom Šumadije. Dojmila ga se kao i šumovita Bavarska na jugu Njemačke. Od vremena kad je Göethe krstario Srbijom, Srbi su se sami potrudili uništiti ogromni šumski fond vlastite zemlje. Nemilice su sjekli i uništavali šume, izazivajući eroziju tla. Promijenili su time i mikro klimu i floru i faunu u Šumadiji i općenito u Srbiji u cjelini. Ovaj nakaradni običaj ruiniranja i devastiranja prirode Srbi su usvojili od svojih susjeda Vlaha, koji su to, također, radili gdje god su kao nomadi selili. Tako su Vlasi, skupa sa Srbima, kao turska prethodnica u srednjem vijeku doseljavani u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, isto tako masovno razarali šume i prirodnu vegetaciju. I bio bi doista božji grijeh da je jednom takvom rušilački nastrojenom narodu, koji ne vodi skrb niti o vlastitim resursima, u ruke palo svo ono ozemlje, koje priželjkuju u svojim snovima i fantazijama pokvarene mašte i prljavih strasti. I ovako je očito da ne znaju gospodariti ni zemljom koju trenutačno drže u svome posjedu.
Dragan Ilić
