Može li vjera biti poveznica hrvatskom narodu?
Koliko naših vjerskih vođa bi se našlo u neugodnoj situaciji kad bi morali pojasniti kako kod nas funkcionira ekumenizam i međuvjerski dijalog? Ima li ga uopće i kako to da dvije kršćanske crkve, Pravoslavna i Katolička, nikako da dođu do nekog zajedničkog jezika u pogledu budućnosti naroda? O povijesti ne smijemo ni zucnut. Druge vjerske zajednice, osim islamske, su marginalne pa i ne utječu toliko na društveno stanje.
Povijest naroda je usko povezana s vjerskim poimanjem identiteta pa je logično da bi vjera mogla igrati glavnu ulogu u pomirbi, stabilizaciji i napretku. Zaboravimo generiranu antivjersku javnu promidžbu koja je nastala kao posljedica partizanskog slogana: “Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga”. Koliko god da su se komunisti trudili, oni nisu uspjeli izbrisati vjersku dimenziju hrvatskog naroda, a to se posebno vidjelo u Domovinskom ratu. Vjera je bila i ostala okosnica našeg naroda.
No vjera je kod nas bila, a očito će i ostati, i kamen spoticanja, crta razdvajanja, mjerlilo mržnje. Zar to nije paradoks? Zar pred Bogom nismo svi isti?
Da bismo znali što nam je činiti moramo ipak malo u povijest i analizu stanja. Domovinski rat je dobra prigoda jer se svi svjećamo kako je bilo. Katoličke krunice oko vrata na jednoj strani i pravoslavna kandila i zazivanje vekovne srbske zemlje i progona na drugoj. Muslimani su bili pozabavljeni svojim problemima u Bosni i Hercegovini pa je utjecaj islama bio uglavnom u učvršćivanju novonastalog bošnjačkog ideniteta.
Za svaki narod je rješavanje vjerskih pitanja egzistencijalni izazov. Vjera čini čovjeka, ona ga određuje i ona može biti pozitivni ili negativni motivator. Za Hrvate je to još značajnije jer su podijeljeni na dvije države u kojima su ostali kao narod. Da je vjerski identitet našeg naroda izražen vidi se i u Bosni i Hercegovini. Kako god duboko da Bošnjaci zakopaju otkirit će svjedoke hrvatske i katoličke kulture. Govoriti o srednjovjekovnom bošnjačkom identitetu znači govoriti o kraljevima koji su bili katolici, vjernici. Bez vjere ne ide.
Osim islama, koji djeluje unutar hrvatskog korpusa još veći utejcaj na političke prilike u samoj RH čine katolička i pravoslavna zajednica. Katolici se uglavnom definiraju kao Hrvati, neki kao nevjernici, ali za pravoslavce je situacija već malo teža. Što su ti hrvatski pravoslavci? Danas je ustaljeno govoriti da su hrvatski pravoslavci Srbi. Ta teza je pojačavana u Jugoslaviji teorijom o tomu da su ustaške vlasti nasilno prekrštavale mnoštvo pravoslavaca jer su oni Srbi, što je poprilično nategnuta i propagandistički dobro smišljena priča koja s vjerskom politikom toga vremena nema puno veze.
Mnogi Hrvati ni danas ne znaju da je najveće posrbljavanje naših pravoslavaca odrađeno u obje Jugoslavije. U Asutrougarskoj je pravoslavac u Hrvatskoj bio Hrvat, a ne Srbin. Tek nakon jugoslavenske okupacije, a zahvaljujući prethodnim teorijama Vuka Karadžića, jačanju srbsko slavenske ideje i vojnoj i žandarmerijskoj karijeri, mnogi hrvatski praoslavci se deklariraju kao Srbi.
Biti Srbin je u Jugoslavijama bilo najbolja preporuka za sigurnost državne službe. Na taj novootkriveni vlak širenja srpstva uskače Srpska pravoslavna crkva svojim školovanjem sveštenika u srbskom duhu i nacionalizmu. Školvoanje pravoslavnih svećenika je bilo namjerno omogućeno samo u Beogradu i Srbiji. Nakon završenih studija bogoslovije srbski sveštenici su uglavnom bili jedini politički ambasadori nepismenog naroda. Budući su pravoslvne crkve organizirane drugačije od katoličke, one su samostalne, nacionalno određene i podređene, nije bilo nikakvih problema da se pravoslavlje poveže sa srpstvom. Jugoslavenska politika je bila u službi srbskog kralja, kasnije je koristila Srbe kao spojnicu, a pravoslavlje je bilo i ostalo najmoćnija poluga.
Katolička crkva je čuvala nacionalni identitet, ali nikada nije bila toliko nacionalno određena da bi oblikovanje nacionalne pravoslavne crkve smatrala dobitkom za narod, naprotiv pravoslavlje je do Drugog Vatikanskog Sabora bilo konkurencija, čak i neprijateljska skupina.
Tako se hrvatski narod, ni kriv ni dužan, malen i politički koloniziran, našao na trorazmeđi između katoličanstva, pravoslavlja i islama. Svaka vjerska zajednica je vukla na svoju stranu, gledano politički. Katolička crkva je univerzalna pa je opasnost po nacionalne interese, ako izuzmemo period tailijanske okupacije, bila neznatna.
Islam je bio isto tako bez značajnijeg utjecaja na nacionalni identitet sve dok je ovim prostorom vladala osmanlijska vlast. Njima nije bilo u interesu da od Hrvata čine Turke, njima je bilo dovoljno da oni vjerno služe u vojsci i da plaćaju danak, ako su bili muslimani još bolje, al interes za poturčivanje u nacionalnom smislu nije postojao. Hrvatski je bio službeni jezik na carevu dvoru, a mnogi velikodostojnici su se izjašnajvali kao Hrvati. No, glavni i jedini stvarni nacionalni razdor pomoću vjere je dolazio od pravoslavne zajednice koja se definira kao srbska. Srpska Pravoslavna Crkva je uhvatila hrvatske pravoslavce kao najsigurniju polugu širenja srbstva i nije ih do dana današnjega ispustila iz tih okova. Srbski nacionalizam na hrvatskim prostorima je uvijek usko povezan sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, on se od nje hrani, ona ga njeguje i doji na kolijevki svojih nacionalnih mitova koje veže s nekom vrstom nacionalizirane vjere.
Hoće li se to promijeniti? Ima li mogućnosti dijaloga?
Dijalog je moguć na razini vjere i crkava, ali ako promatramo nacionalno političke interese onda je ekskluzivnost pravoslavlja unutar Srpske Pravoslavne Crkve nacionalna nagazna mina.
Hrvatske političare i intelektualce bi primarno morala interesirati nacionalna korist, a ne korist bilo koje vjerske zajednice. Tim više što je država i ustavno sekularna pa je preveliko mješanje vjere i nacije kontraproduktivno.
Gledano s nacionalne točke gledanja svaka vjerska organizacija, koja služi interesima nekog drugog naroda ili države, je permanentna opasnost, pogotovu ako sagledamo povijesnu ulogu koju je Srpska Pravoslavna Crkva igrala u odnosu na hrvatski narod. Srpska Pravoslavna Crkva ima pravo i može djelovati unutar Hrvatske, kao i svaka druga vjerska zajednica, ali je osnovno pitanje zašto bi Srpska Pravoslvana Crkva imala ekskluzivno pravo da zastupa hrvatske pravoslavce?
Sekularna država će morati omogućiti formiranje Hrvatske Pravoslavne Crkve jer nema niti jednog jedinog vjerskog, nacionalnog, zakonskog ili nekog drugog razloga zašto nebi Hrvati mogli biti pravoslavci i zašto se samo oni nebi smjeli u svojoj državi organizirati kao crkvena zajednica.
Zadatak hrvatske države nije da štiti monopole vjerskih zajednica, da im omogućava više članova tako što zabranjuje izbor ili zato jer se boji neke strane sile, u ovom slučaju Srbije i srbskih nacionalnih politika, kojima je pravoslavlje još uvijek noga na koju mogu računati ako dođe do novih pokušaja osvajanja.
Zadatak hrvatske države nije ni da štiti Katoličku crkvu ni da štiti bošnjačku ideju da su svi muslimani ujedno i Bošnjaci.
Vjera može biti poveznica, ona može ujediniti narod, ali samo ako vjera nije saveznik nekih drugih sila koje imaju interesa da narod okupiraju ili podjarme. U takvim slučajevima vjernici postaju uljezi koji za račun drugoga izdaju svoju domovinu.
Vrijeme je da hrvatska politika počne kreirati nacionalnu politiku i na ovom području, a na vjerskim zajednicama je da se potrude na vjerskim temeljima pomiriti hrvatski narod i uspostaviti pravedne i ravnoprvne odnose s vjerskim zajednicama među susjednim narodima.
A na nama je da shvatimo da nema pomirbe naroda ako nas vjerske razlike razdvajaju. Biti Hrvat ne znači biti katolik, pravoslavac, musliman ili ateist.
Vinko Vukadin
