Želja svih onih koji iskreno vole svoju domovinu Hrvatsku da se po raznim gradovima i mjestima dostojno obilježi značaj prvog hrvatskog predsjednika spomenikom ili bistom podlo je izigrana, izvrgnuta ruglu i očito već desetljećima pomno podrivana upravo djelovanjem raznih stručnih i umjetničkih komisija, umjetnika osrednje ili nikakve umjetničke kvalitete ali zato sumnjive političke prošlosti i nakana djelovanja u javnom prostoru. Pisala sam o tome da je likovna umjetnost uvijek bila najbolje sredstvo političke propagande, a upravo to je slučaj i ovdje. Samo što se radi o antihrvatskoj propagandi. Jer, nikako nije slučajno da je baš svaki spomenik Tuđmanu izuzetno loš, njega nedostojan i promašen, u umjetničkom ali najviše u spomeničkom, povijesnom značaju. Provodi se izgleda ciljana kampanja ovjekovječivanja dr.Franje Tuđmana na primitivno loš način, kao da se hrvatstvo i domoljublje, pa i sam neizmjerni značaj predsjednika želi poniziti, proglasiti primitivnim te takvu poruku spomenički ostaviti u nasljeđe nadolazećim generacijama.
O svakom pojedinom spomeniku, a ne samo o onom kninskom o čijim golemim nedostacima sam u prethodnom tekstu posvetila dosta prostora i kritika, moglo bi se napisati zasebni esej. No oni zaslužuju skupnu kritiku koju ću pokušati ovdje iznijeti. Od akademskih kipara koji prevladavaju, pa sve do amaterskih pokušaja, niti jedno takvo spomeničko i kiparsko ostvarenje nije bilo ni blizu uspješnom, a kamoli zadovoljavajućem rješenju (a govorimo o čak 300 načina likovnog nagrđivanja lika prvog hrvatskog predsjednika, uključujući i biste). Po mom sudu samo nekoliko njih zaslužuje naziv umjetničko djelo, ostali su prava – nedjela u svakom smislu riječi. Spomenut ću ovdje tek nekoliko: prvi je spomenik izliven u bronci i visok tri metra u Splitu, rad arhitekte Branka Silađina i kipara Zorana Jurića, modernistički glatka figura Tuđmana pognute glave koji se oslanja na „kockicu“ navodno šahovnice. Kao što ni jedna lasta ne čini proljeće, tako ni ova jedna kockica ne čini šahovnicu – toliko bi svakom umjetniku i arhitekti trebalo biti jasno. Kockica je popularni naziv za zdanje u Zagrebu iz prošlih jugoslavenskih i komunističkih vremena, što bi bar arhitektu ovog autorskog dvojca trebalo biti jasno. Ponovo, toliko smo moderni i puni sebe da motiv, odnosno lik predsjednika ne treba biti prepoznatljiv, ali neka bar izgleda klonulo i deprimirano. Strašno i prvog hrvatskog predsjednika nedostojno!
Slijedeći je spomenik Tuđmanu Makarskoj kipara Kažimira Hrastea kojemu vjerujem domoljubne želje, ali je u umjetničkoj izvedbi nažalost očito slijedio staljinističke uzore. Ukratko, taj kip na brisanom prostoru podno Biokova anatomski i kiparski nema nikakvog pokrića.Također, spomenik Tuđmanu u Pridragi je blago rečeno umjetnička katastrofa. Na njemu se vidi da ga je radio samouk kipar (Ivan Malenica), nepostojeće proporcije figure zamijenjene su blokovima: noge su stupovi, trup je četvrtasta gromada, uzdignute ruke spojene u šakama – debele skele. Usred tog užasa nalazi se kugla od glave s okularima umjesto naočalama. Za ovu tugu od kiparstva ne nalazim usporedbe.
Spomenik u Pločama naručio je crkveni čovjek, don Petar Mikić. To je figurica bez umjetničke vrijednosti rastegnuta na veličinu spomenika, lijevana i zamišljena u talijanskoj radionici „Ferdinand Stuffleser“ iz neke čudne mase bronce i voska, dok se sam ljevač (Filip Stuffleser) zaklinje u unikatnost tog rada jer se kalup nepovratno istopi – kao da se radi o kumici na placu koja prodaje drvene figurice iz kućne radinosti. Nekada je crkva imala i naručivala umjetnička djela od vrhunskih umjetnika, a sada ih naručuje od – ljevača i radionica?! Jednako strahotna je i verzija Tuđmana „u suknji“ od amaterskog dvojca na Braču, koja je nažalost trajna – jer se radi o kamenu. Još jedno poznato ime je autor spomenika Tuđmanu u Benkovcu, kojeg bi ja nazvala „neki čovjek koji hoda i razgovara sam sa sobom“. Radi se o autoru kiparu Tomislavu Kršnjavom, praunuku Izidora Kršnjavija, no to je opet priča za sebe o kojoj će biti govora na drugom mjestu. Žao mi je, i ovaj akademski kipar je „omanuo“. Još jedna kiparska tragedija dogodila se u Pakoštanima, zatim u Vitrovitici, Biogradu na moru itd. – popis je dug…
Želim reći da nije dovoljna dobra namjera u koju u većini slučajeva ne sumnjam. Potrebno je umjetničko umijeće kojeg na našim prostorima ne nedostaje, ako se prisjetimo samo kipara kao Ivana Meštrovića, hrvatskog i svjetskog vrhunskog umjetničkog genija. U čemu je onda stvar? Zašto se Tuđmana uporno „fulava“? Zato jer to stručne komisije po naputku ministarstva kulture namjerno rade. Javnost treba vidjeti sve pristigle radove svih takvih natječaja ili konačno preispitati komisije koje o tome odlučuju, a koje svjesno odabiru najgora rješenja. Jedan promašaj, ili čak dva bi mogli oprostiti, no ovo je već zločinački udruženi pothvat spomeničkog skrnavljenja prvog hrvatskog predsjednika pod pokroviteljstvom i budnim okom ministarstva kulture republike Hrvatske. Dobro ste pročitali: Ministarstva RH, a ne RS, kako izgleda. Uz to, svi ti „projekti“ financirani su našim novcima i kreću se od 300.000 do milijun kuna. Diljem Hrvatske.
Čujem da i Bandić ima dobre namjere podići spomenik dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu na istoimenom trgu. Imam li razloga sumnjati u pogubno loš ishod, odobren opet nekom stručnom komisijom? Naravno da imam. Nastavak slijedi, već ujesen, ako je vjerovati Bandiću.
Ingrid Runtić
Vezani članci:
http://hop-portal.com/tko-je-autor-potpuno-promasenog-spomenika-tudmana-u-kninu/