Vanjska politika naše zemlje zove se, “hvala Bogu što su susjedi glupi”. Diplomaciji se više bavi činjenicom, tko će doći na vlast, tijekom parlamentarnih izbora, nego što uopće vode računa o našoj zemlji. Priče su uvijek iste, “moramo paziti što radimo, desnica samo čeka grešku”. I dok diplomati osluškuju bilo protivnika, naš narod baš nikakve koristi od diplomacije nema. Oni su uhljebi starog kova, komunistička diplomacija.
Nekadašnji kulturni atašei, a zapravo špije su preko kulture gurali svoje interese; danas je slično, naša diplomacija slabo gospodarski surađuje sa pojedinim državama, uglavnom razmjenjujemo slike, fotografije i nastupe pojedinaca. Naši manje poznati umjetnici, izlažu u tim diplomatskim predstavništvima prema ukusu nadležnog ministra i diplomata. Poznati umjetnici bi rekli da uglavnom gostuje treća liga, uhljebi kao i uhljebi u ministarstvima. Zato takvi nastupi prolaze nezapaženo i glamurozni su samo za naše političare. Zašto je tako?
Naša diplomacija nema autoritet i nije posebna čast surađivati sa njima. Iako glume plemstvo, oni su uglavnom ljudi bez značajnih uloga. Vrh naše umjetničke ponude od Ive Pogorelića, Maksima Mrvice, Two cellos nisu dio njihovog programa, a pritom naša diplomacija još uvijek nije uspjela progurati djela Bukovca, Medovića, a da o Meštroviću i Augustinčiću ne govorimo. Zamislite koja bi to promidžba naše zemlje bila.
Kada uđete u naša predstavništva, ona su klasično komunistički ukrašena. Veliki grb, zastava i trećerazredne slike. Folkor neke srpske pevaljke, a ne diplomacije. Nigdje nisam vidio slike Tesle, Boškovića, Penkale, genijalnog naivca Generalića, Bukovca, Meštrovića, Krleže. Nema informacije da smo zemlja kemijske olovke, električne energije i kravate. Nema kreacije. Nema volje.
Tek zadnjih godina Hrvatska je uspjela progurati Krležu na njemačko tržište i njegova djela su postala veliki uspjeh. Naravno bez naše zastarjele diplomacije.
Znači, od nastanka naše države nema nas nigdje. Diplomati i naši ministri šetkaju se po sajmovima kao gluhe kuje, bez strategije i ideja. Nema organizacije, nema poveznica između ministarstava, jer u principu svi od nas dobro žive i ništa ne rade. Nerad se vidi u svemu. Ništa progresivno nisu progurali pa smo i dalje “divljaci sa Balkana”. Slobodno možemo reći da ova diplomacija radi protiv interesa Hrvatske. Zašto ipak uspijevamo?
U slučaju Srba zatucanost je naša sreća. Iako Srbi kontinuirano imaju znatno veću podršku od nas, njihova priglupost na kraju sve saveznike miče od njih. Laž i lopovluk njihova je kultura. Kradu nam Teslu, kradu nam Boškovića, a mi te primitivce trpimo u našoj blizini. I dok smo svi frustrirani njihovim lažima, oni naprave kontra potez i sami sebe pokopaju.
Još se sjećamo odbijanja plana Z4, kada su dobili državu u državi. Samo budale bi to odbile. Srećom oni to i jesu. Isto tako je i danas, približavanjem Rusiji ojačali su naš položaj kod Amerikanaca. Isti oni Amerikanci koji su se vozili na srpskim traktorima u Oluji sada trabunjaju da je Oluja legitimna akcija, koja je spasila Bihać. Tada su nas zaustavili pred Banja Lukom, koja je danas najveći problem u BiH. Opet srećom, u Banja Luci stoluje jedan od najvećih srpskih mamlaza, Dodik, koji izazivajući zapad pomaže hrvatskoj politici. U Srbiji, šizofreni narod je izabrao zločince Vučića i Nikolića da vladaju Srbijom, oni su uteg Srbiji prema EU. Što nam sigurno odgovara. U principu naši susjedi su zaslužni za naš ojačani položaj. Kada bi vanjska politika ovisila o Pusićki, tada bi Hrvataka bila zločinačka zemlja. Ona nas je optužila za genocid u BiH, a ono što ona ne uspijeva, to čini njen brat Zoran u Dokumenti. Milanović nije ništa bolji. Smutljivac koji je postao hrabar pred izbore, a kako bi sebe ojačao, napravio je mimohod. U kojem je još jednom pokazao da je Tuđman imao jaču vojsku.
Sa Slovencima je isto stanje. Skandal oko arbitraže opet su razbili Amerikanci, jer je država Kekeca i Bedanca krenula prema Rusima. Odavno je Slovenija zemlja srpskog utjecaja. Iako su Slovenci htjeli 1918. godine stvoriti državu sa Hrvatima bez Srba, sa glavnim gradom Zagrebom, njihovo očijukanje sa Srbima je još od vremena Vuka Karadžića. Danas su oni mač srpske politike u EU. Namjerno nas blokiraju, ucjenjuju i zapravo cijelo vrijeme provode srpsku politiku. Nije niti čudo jer je Slovenija prepuna komunističkog kadra iz Srbije. Kopar je luka srpskog interesa i za njega je lobirala srpska politika ispred luke Rijeka. Slovenska privreda prva je ušla u Srbiju.
Danas je upropaštena Slovenija potražila spas u ruskoj privredi. To se nije dopalo Amerikancima i vrlo brzo su postali hrvatski prijatelji. Ono što su odavno znali, sada su pustili u javnost, tajne snimke iz kojih se vidi koliko gamadi u Sloveniji ima. Janez Janša jedini je tu činjenicu i javno priznao. Zaključak nakon svega je jasan, naš opstanak očito štiti glupost susjeda. I njihovih jataka u Hrvatskoj.
Pogledajte politiku Srbije prema Rusiji, pa onda Slovensku i na kraju ulogu Stipe Mesića u guranju ruskih naftnih kompanija kod nas. Svima je zajednička ideja -“region”. Pod ruskom kapom. Srećom, libijski prijatelj Mesić je pri kraju svoje moći, jer su Finci otkrili toplu vodu da je Mesić mutikaša. Umiješao se previše duboko i sada je zajedno sa Milanovićem nepoželjan Amerikancima. Srećom ova dva skorojevića jedino još voli staljinistička televizija, na proslavama se ne usuđuju biti blizu naroda.
Zahvalimo ljudskoj gluposti, jer je očito ima napretek, a dok je ima, nama je bolje s takvim susjedima…
Igor Drenjančević
