Srbija je jedina zemlja koja svoj obrazovni sustav koristi za teritorijalne pretenzije. Lažima obrazuje svoj narod za rat protiv Hrvatske i pretenzije prema tuđim teritorijima. Već su poznate činjenice o Draži Maihailoviću kao antifašisti. O 800 000 ubijenih u Jasenovcu, o Oluji kao genocidnoj akciji. Srebrenicu Srbi smatraju izmišljenim problemom. Može li takva obrazovna knjiga biti i dio europske kulture?
U čemu je problem? Rat između Prusa i Frnacuza izazvala je baš obrazovna mržnja dva naroda i svojatanje pojedinih dijelova teritorija. Ta je činjenica znanstveno dokazana. Danas taj sustav izazivaju Srbi. Osporavaju ime Hrvat, naciju i nazivaju nas katoličkim Srbima, iako je istina potpuno suprotna. Čak 65% Srba ima isti Hrvatski gen, što se skriva kao zmija noge. Preko 20 naselja u Srbiji oko Obrenovca ima hrvatski predznak, a tako je i oko Kruševca. U Crnoj Gori postoje dijelovi koji se od Turske nazivaju Crvena Hrvatska. U principu 19. stoljeće je početak većeg značaja Srbije. Danas se povijest lažira u korist proširenja teritorija jedne lude zemlje.
Zbog toga snose odgovornost svi naši ministri kulture, koji poput zombija bulje u te srpske gluposti i dozvoljavaju srpske udžbenike u Hrvatskoj, koji šire mržnju između ova dva naroda. Dok u našim školama se ne spominje domovinski rat, da se ne bi srpska manjina osjećala podređenom, u srpskim školama se dozvoljava pljuvanje po Hrvatskoj. Nedavno je posrbica Josipović rekao da je to cijene demokracije, što je potpuna laž. Cijena mržnje je postojanje srpskog lista Novosti, koji mrzi zemlju, koja ga plaća.
Ministar Šipuš više se bavi svojom ljubavnicom, nego svojim ministarstvom. Već odavno je trebao pokrenuti inicijativu da se ovakvi udžbenici ukinu,on dozvoljava da i slijedeće godine Vukovarci uče srpske gadarije, a u EU podnijeti zahtjev o blokadi Srbije i pristupnih pregovara sa EU dok se takve laži konačno ne maknu iz srpskih udžbenika. Srbija zapravo udžbenicima širi novi nacizam, onaj srpski za porobljavanje Hrvatske, koji ne vidi naš ministar kulture. Čini se da prusko-francuski spor nije jasan Šipušu, pa tako dopušta puštanja u opticaj srpskog nacističkog projekta u naše škole. Još 1905. godine, velikosrpski projekt predlaže porobljavanje Hrvata pismom, jezikom i muzikom što se sada neometano događa. Srbizmi se vraćaju u jezik, pozdrav Bok mijenjamo za ćao, srpske narikuše se svuda slušaju, a povijest izvrće. Sve to kraj našeg ministra kulture prolazi brzo i jeftino, kao da ga plaća Beograd. Iako su Srbi sa genocidnom republikom Srpskom na 100 km od Zagreba, naš ministar ne vidi nikakav problem.
Doživljavamo organizirano i sinhronizirano paljenje zastave naše zemlje u Beogradu, Vinkovcima i Vukovaru, koje prema ovoj vlasti nije problem. Očito se namjerno prešućuje da su Srbi i dalje naš neprijatelj, u našoj zemlji. Ne pale naše zastave Rusini, Mađari, Slovaci i Česi, čak ni Talijani, već isključivo Srbi. I sve se to događa uz ovakvog ministra kulture, koji nije uspio vratiti niti hrvatsko blago pokradeno u ratu.
U samoj kulturi prevladavaju jake spone srpskih umjetnika, koji caruju našom kulturom, odlučuju tko će uopće od Hrvata izlagati, kao da je sve ovo oko Šipuša u Beogradu, a on sam luta ko bjesna kuja od jednog do drugog kulturnog cirkusa, koji sve manje ima veze sa kulturom, a kamoli sa državom.
Igor Drenjančević
