Sažetak. G. Ante Glibota, dopredsjednik Europske Akademije Znanosti i Umjetnosti, koji živi u Parizu, povjesničar umjetnosti i arhitekture visoke međunarodne reputacije, nekada i sam građanin grada Splita, nakon kraćeg boravka u najlipšem gradu na svitu tijekom srpnja 2015., daje vrlo kompetentnu ocjenu sadašnjeg stanja u muzeološkoj kulturi grada, kao i prijedloge za rješavanje primjećenih problema, analizirajući Muzej hrvatskih arheoloških spomenika MHAS u Splitu, kao i Meštrovićevu galeriju. Upozorava da Hrvatska mora inzistirati da znamenita Meštrovićeva mramorna skulptura Povijest Hrvata, koja već osam desetljeća stoji otuđena u Beogradu (gdje je došla posudbom), bude iz Srbije vraćena u grad Split, a prema želji velikog hrvatskog umjetnika iskazanoj u više navrata. |
JEDAN DAN U SPLITU
Piše ANTE GLIBOTA Srpanjski ljetnji odmor odlučih provesti u komadu i na već uobičajenom mjestu na otoku Braču, na malom pjeskovnom sprudu, u borovom hladu, koji kilometar zapadnije od bolskog Zlatnog Rata. U toj oazi savršene čistoće, mira, mora, meditiranja plaže naturalističkih virginiteta, morskih i sunčevih vibracija, gdje uz štivo nastavljam raditi i usput tražiti rijetke forme kamenja i stjenja, koje nam u uritmljenim valovima, dopiru na dohvat ruke, u čudesnim oblicima, koje kamenotočci i valovi pretvaraju u svojevrsne cvjetova mora. U toj vrućoj svakodnevnici iznenadio me i telefonski poziv i poruka splitskog gradonačelnika gospodina Ive Baldasarija, da bi me želio primiti u njegovom uredu. Njegov savjetnik Dražen Pejaković, koji je uručitelj poziva, mi kaže da “gradonačelnik želi primati značajne intelektualce i čestitati vam na izboru za dopredsjednika Evropske Akademije Znanosti i Umjetnosti”. Na pristojnu i finu gestu gradonačelnika Splita, što je hrvatski raritet, što možete učiniti do prihvatiti poziv, jer sam svojevremeno i sam bio stanovnikom tog grada. Split bijaše nezaboravna i nostalgična parcela mog djetinstva, obitavajući u nekadašnjoj Velebitskoj ulici, danas Lucićeva ulica, preko puta Arheološkog Muzeja, a potom u srcu Dioklecijanove Palače na samom Peristilu, koji su ostavili trajne tragove i odlučilo o mojim kasnijim sklonostima i bliskostima sa arhitekturom i umjetnosti, koji su me na izvjestan način i životno i profesionalno odredili. Slučajost, ali fakat, je da sam stanovao nasuprot Arheološkog Muzeja, institucije gdje je nekad djelovao veliki don Frane Bulić, arheolog koji je otkrio sarkofag kraljice Jelene i članova hrvatskih vladarskih kuća… Muzej bijaše dijelom mog svakodnevlja, mog okruženja. Još i danas se dobro prisjećam tog dvorišta i lapidarija, koje je bilo zatrpano povjesnim relikvijama spomenika, sarkofaga i skulupturalnih formi antičkih i srednovjekovnih ulomaka, amfora, koje su djetetu otvarale vijuge u mašti. Povijest se faktualno prostiraše ispred vas, uzimljući vas kao svjedoka, o tom i drugim vremenu, u jednom kaotičnom deponiju, na hrpama, gomilama umjetnosti, fragmentima sudbina naroda, u ostatcima bitki i ratova, spomenja slavodobitnika…od grčkih, rimskih do rano srednevjekovnih hrvatskih vladara… o kojim je don Frane Bulić tako brižno vodio brigu. Čak i veliki Marko Marulić u svom vremenu je ostavio svoj pisani trag o arheološkom čuvanju u zbirci ovog muzeja, što može znakovito impresionirati radoznalost srednjoškolca. Nešto kasnije seoba na Peristil i Dioklecijanovu palaču, sa njenom antičkom arhitetonskom rigoroznošću, sa njenim prekrasnim i raskošnim kapitelima, fiksirali su me svojom ljepotom čim bi jutrom odškrnuo ili otvorio žaluzine, u pozdrav suncu s prozora, okrenutog istoku na samom Peristilu. Istosmjerno na vratima splitske katedrale Svetog Duje su i Buvinini reljefi slali snažnu vizualnu poruku Kristovih životnih putešestvija, u srcu nekadašnje carske palače, jednog od posljednjih imperatora progonitelja kršćana. Ljeti, s mog prozora, motrio sam operno-dramsku i glazbenu trpezu Splitskog Ljeta, što je dakako utkalo i pretočilo tu životnu srednjoškolsku slučajnost u naviku, u konstantu, praćenja glazbeno-dramskog običaja do današnjih dana. Kad takav ambijent jednom živite, teško je takav isprepleten estetizirani ambijent nadomjestiti bilo čime, premda Splitom sada tek samo ponekad prolazim… Ali osjećaji su tu, od njih ne bježimo, ili ih je teško u potpunosti odagnati iz memorije, ili pak sjete… Ranim jutrom prvim katamaranom otisnuh se s Bola na Braču, na zakazani susret u Split. Na brodu me izvestiše da je moj prijem umjesto u deset premješten u podne. To mi ostavlja par sati vremena da po neznam koji put krenem u posjetu Ivanu Meštroviću u njegovu galeriju i u njegove Crikvine, koje Splićani nazivaju Meštrovićev Kaštelet, iako je umjetnik uvijek inzistirao na nazivlju bivšeg ljetnjikovca sa Crikvine, koji su se do 1939. godine nazivale Castello Capogrossi, kada ga je Meštrović sa bratom kupio od obitelji Žagar. |
Na samom ulaznom zidu u galeriju Meštrović vas dočekuje veliki platneni plakat, Rodinova “Meditacija” u Splitu. (foto u prilogu N°1) Kod ulaska uz stepenište na prvom platou može se zamjetiti na kolonadi stupova u središnjem dijelu crno platno, sličnih dekoru pogrebnih ceremoniala. Pitam se nije li netko od Meštrovićevih potomaka preminuo? Iz neposredne blizine sve skupa izgleda nezgrapno i šlampasto povezano s konopom za balkonski dio fasade prvog kata (vidi foto u prilogu N°1A). Improvizacija s crnim krpama vidno unagrđuje taj lijep slijed harmoničnih bijelih stupova Meštrovićevog arhitetonskog zdanja. Pogled ispod krpene zavjese vas dovodi u jedan platneni kavez ovijen crnim platnom, u kojem su smještene dvije skulpture Ivana Meštrovića, Psiha u bijelom mramoru iz 1927. godine i La Méditation ou La Voix intérieure u bronzi Augusta Rodina iz 1886. Snaga svjetlosti iz nekolicine reflektora zabljesnuje takvom žestinom površinu skulupture pretvarajući ih u nevidljivu abstraktnu formu. (foto u prilogu N°2) |
Konfrontacija dva umjetnička rada su u jednoj promuskulatornoj fizičkoj blizini, kojom nije moguće otčitati umjetničko djelo i u njihovoj individualnosti, ili prezentiranu umjetničku ukupnost. Dva rada, Rodinov i Meštrovićev, trebaju nužno izvjesnu volumetriju prostora, koje ovdje nema, kako bi se moglo doživjeti, osjetiti i u njihovoj untrašnjoj ili epidermičkoj istinu, vidjeti sa svih strana, pa i mogućnost za taktilno zadovoljstvo, koje ovi radovi svojom formom i snagom izmamljuju. U ovoj više nego čudnoj prezentaciji “autorske izložbe”, ovdje jednostavno, fizički, ne možete učiniti ni taj toliko potrebni motreći krug oko obje skulupture, kako oko svake od njih, a isto tako u zajedništvu. Nalazimo se u muzejskoj prezentaciji koja ima preciznu karakteristiku, koja se jednostavno naziva: silovanje umjetničkog djela! To je stanje kad, određeni “autori izložbi“, u potrebama za egzibicionizmom, traže neophodno najrazličite načine, kako privući pozornost na njih same, dok sam umjetnički rad prelazi u zonu od sekundarne važnosti, postaje objektom svih nepodopština. Sam umjetnički rad i umjetnici trpe neizostavno u tako zastranjujućim formama “izložbi”, transformacijama njihovih radova u nešto, što umajuje potentnost umjetničkog rada i doživljaja umjetničkog čina kod gledatelja. Upravo je to učinjeno u ovoj izložbi s Meštrovićem i Rodinom!
Priređivati izložbu sa samo jednim djelom umjetnika (Rodin), je riskantno iz više razloga, jer Meštrović kad se iziđe iz tog mrtvačkog crno-krpenog kaveza je posvuda, u zgradi i predvorju, vrtu… ali se bar onda i taj čin mogao nešto uspješnije dokumentirati uz primjerniju foto ili originalnu dokumentaciju o Rodenovu izlošku. Primjerice o Rodinovoj inspiraciji koja je dolazila direktno od Michelangelova rada, skicama, crtežima oko samog djela, jer je riječ o djelu koje je imalo izuzetno bogatu putanju i transformacije i u samom Rodinovu stvaralaštvu. |
Ovaj rad u prvoj formi nastaje pod nazivljem La Meditation avec bras (Meditacija sa rukama) u 1885. godini, djelo koje je poslužilo kao uvećanje za tympan Rodenovih Porte de L’Enfer (Vrata Pakla), ( foto u priloguN°3) sa Méditation 1887-1888, sa otvorenim rukama, ali ona nastavlja transformaciju, povezano za nastanak kompleksnog spomenika pjesniku Victor Hugu u pariškom Panthéonu, za narudžbu koju Rodin prima 16. rujnja 1889. godine, koja je svojejevrstan kolaž od već nekolicine fragmenata, upotrebljenih formi i novostvorenih, koje je Rodin osmislio i vješto sintetizirao.
Tu istu formu je također Rodin upotrebio i u djelu Constellation iz 1902. godine, ili pak za grupu Krista i Madelena, jednu od njegovih rijetkih skulptura sa religioznim motivom…Interesantno je i činjenica da je La Méditation ou La Voix interieure, koja je gubila ili mnjenjala integrante djelove u njenoj sukcesivnoj transformaciji, je također djelo koje je Rodin htio pokloniti u 1897. godine Muzeju u Stockholmu, ali taj muzej je odbio primiti donaciju! Poslije čega je švedski kralj Oscar II, kad je saznao za odbijenicu, kupio ovo djelo Rodena za svoju kolekciju. Da su priređivači bili inspirirani, samo da su izložili fotografije tih elemenata ili publicirali ih u katalogu onda bi to bio važan element, a ne izložiti i uvećati jedno problematično pismo, koje Rodin nije napisao. |
Ako su organizatori pomišljali na samo jedno djelo, za suprostaviti ga Meštrovićevoj Psihi , onda su mogli biti nešto inspiriraniji, pa uzesti primjerice isto tako Psihu i od Rodina, koju je on napravio i u bronzi i u mramoru, 1886. godine. Tada takova sučeljavanja imaju svoj interes, uz dakako, primjerniju prezentaciju djela, ili ako se ima priređivačkog talenta. Jer upravo taj prezentacijski talent pokazuje stvarno i dubinu i suptilnost poznavanja umjetničkog djela i umjetnosti, što je moguće uspoređivati i što nije. Ovdje se radi zapravo o amaterizmu trećeg reda. Jer ovo što je Meštrovićeva Galerija napravila nije nažalost dobra usluga ni Rodenu ni Meštroviću, a isto tako ni umjetnosti!
Čemu te crne krpetine za omeđivanje ovih dviju sjajnih skulptura, zaboravljajući na potentnost imaginacije posjetilaca? Čemu ta crna postolja za Rodenov rad ili za Meštrovićeve radove kad to Meštrović nije nikada prakticirao, pa su i u vizualnom sukobu! Čemu silovati temeljne odrednice umjetnika. Čemu te crne estrade na prvom katu Meštovićeve galerije (foto u prilogu N°4), koje umanjuju čitljivost Meštrovićeva djela, pače mu štete. On je uvijek postavljao ili bijeli kamen ili bijelo obojeno postolje za svoje skulpture. Sama galerija, već dugo vremena, kao žedan u pustinji vapi za jednom primjernijom postavom, koju ovaj umjetnik stvarno zaslužuje! To dakako može dati i ugodniju čitljivost njegovog skulupturalnog opusa, približiti ga hrvatskom puku. Kakva je briga za njegovo djelo i ostavštinu kod otvorenih vrata i prozora, a vani je 37°C u hladu, a u unutrašnjosti galerije koji stupanj manje? Kakva će biti sudbina tih crteža i pastela, koji će vremenom nestati jer će jednostavno isplahnuti zbog termičko-klimatskih neprilika?! Oni su, što je već vidljivo prostim okom, danas već ozbiljno načeti! Što će se desiti sa tom nacionalnom ostavštinom, koju je Meštrović tako brižno ostavio hrvatskom narodu, a ne grupi ignoranata i diletanata, koji se šepure poput paunova i svojim elementarnim neznanjem degradiraju poziciju ovog umjetnika s nedoličnim izložbama i totalnim amaterizmom prezentacijama njegova djela? To me podsjetilo na onu propuštenu priliku u Parizu i apsolutno skandaloznooj izložbi Meštrovića u Parizu u Rodinovu muzeju, o čemu sam već pisao na stranicama Hrvatskog Tjednika 2012.godine. No, nije sama izložba problematična, s njenim koncepcijama, jer dakako dva rada su izuzetna i zaslužuju sve pohvale, ali su stavljeni u nepriličan odnos u korespondencijsku nečitljivost, kojim su postala netrpeljiva jedan spram drugoga, i to je ono što nas ljuti. Ostaje nam samo da se domišljamo u imaginiranoj postavi, kakav bi to mogao biti užitak kad bi jedna primjerenija prezentacija tih umjetničkih poslastica stavljena na primjeran način u relief mogla izazvati uzdah umjesto ovog razočarenja! Kao poruku im možemo predložiti da pročitaju u imaginarnom dialogu Meštrovića i Michelangela koje bi trebali meditirati i u odnosu na ovu sramotu, koju su napravili s tom Ťizložbomť, a koje im upućuje sam Ivan Meštrović, kroz usta Michelangela, koji je napisao davne 1941. u zatvoru u Savskoj ulici u Zagrebu: “Ljudsko tjelo je jedna cijelina. Vidite li kako linije teku? Od pete pa do uha i glave, kao jedna neprekidna crta, sa strane, sprijeda, i od svuda otkuda se pogleda. Zamislite da ja to sada u pola prekinem jednom mrtvom krpom! A šta je sramotno na stvorenju onakvom kakvim ga je Bog stvorio? Svakom je dijelu odredio njegovu zadaću, svako namještanje, odstranjenje je unakažavanje njegova djela”. Ova izložba nije ništa drugo nego kako kaže Meštrović “jedna mrtva krpa”, koju treba zaboraviti, koja je unakazila i Rodina i Meštrovića! Međutim i katalog izložbe je također još jedna decepcija. Ako već nisu mogli ponuditi ništa drugo do uvećanja jednog pisma, u rukopisu koji nije Rodinov!! već jednog od Rodinovih scriba, onda su bar mogli nešto bolje mogli dokumentirati projekt i dati neke elemente posjetiocu izložbe, već pišu o onome što ne razumiju ni oni sami, pa je dakle nešto pametnoga teško prenijeti na čitaoca osim pukih banalnosti. Tekstovi Andre Krstulovića Opare i Barbare Vujanović su bez invencije, upućuju na neupućenost u umjetnost i nepoznavanje rada kako Rodina, a isto tako i Meštrovića. Ja bi ih okvalificirao bez nijansi, kao opasnost za bavljenje Meštrovićevim djelom, iako su oboje radili ili rade za Meštrovićevu galeriju i muzej. Ništa nije inventivniji i nije izuzetak i tekst izvjesne Olje Jelaske, koja pokušava prepričati svoj glazbeni uradak na ovu teme. Kako uradak nisam imao prigode slušati, pa se suzdržavam dati moje mišljenje o glazbenom uratku, ali ovi deskriptivni glazbeni elementi u katalogu i njenom povezom prema likovnim izražajima dvojice umjetnika je totalni promašaj, infaltilitet, kao i dva prethodna teksta. Nadajmo se da je bar glazba ove glazbenice nešto inventivnija i ohrabrujuća u odnosu na tekst u katalogu, koju prema Googleu na Twitteru slovensko veleposlanstvo u Hrvatskoj predstavlja kao “Slovensko-hrvaška skladateljica Olja Jelaska”. Ne znam jeli riječ o istoj osobi, jer do sada za nju nisam čuo, neka mi čitaoci oproste tu ignoranciju, pa se dakle unaprijed ispričavam toj slovensko-hrvaškoj skladateljici, ako je riječ o homonimskom problemu. Autor izložbe je Andro Krstulović Opara, sadašnji savjetnik gospođe Grabar-Kitarović, predsjednice Republike Hrvatske, koji vidno pokazuje da ne razumije ni u umjetnost, a pogotovo ne u Meštrovićev mentalni sklop, premda je bio direktor Muzeja Meštrović, pa ne vidim kakvim dobrom, sadašnji savjetnik Predsjednice RH može doprinjeti boljoj situaciji hrvatske umjetnosti. Doduše, oboje su bili puleni izvjesnog Ive Sanadera, pa eto nek se nađu tu u blizinama, možda im se i on uskoro pridruži, da ih uputi u tajne nuance, umjetničkog djela, u čemu navodno on ima toga puno posvjedočiti, kad iziđe iz Remetinečkih uznica. Isti savjetnik Predsjednice, Andro Krstulović Opara je još jednom pokazao tih dana svoj Ťtalentť kroz narcisoidnu umješnost na otvaranju Splitskog ljeta, u jednom protokolarnom nonsensu, govoreći nepristojno dugo, za jednu takovu prigodu kao izaslanik Predsjednice RH, a da pri tome ne kaže baš ništa! Njemu je izgleda falilo samo par zrcala kao i Sanaderu da se u njima ogledava, šepureći se poput pauna u ponavljanjima banalnosti na TV ekranu, ne vodeći računa i beznađima tv gledatelja, a vidljivo i nestrpljenju same publike u gledalištu, u očekivanju jedne predstave u režiji Krešimira Dolenčića, koja se pokazala nažalost također, kao jedan operno-scenski neuritmljeni događaj, hoću reći promašaj! Ako je Rodinova “Meditacija” u Splitu razočarenje, naravno to se ne odnosi na ostatak galerije Meštrović ili kojih stotinjak metara dalje prema zapadu na istom Meštrovićevom šetalištu na Crikvinama Ivana Meštrovićeva. (foto u priloguN°6-8) Tu možete naći utočište koje je kao osmišljeno za vizualni i duhovni užitak, meditacije. Meštrović je pretvorio Crikvine u jedno od svojih najsignifikantivnijih i najcjelovitih umjetničkih ostvarenja u njihovoj ukupnosti. U tom prostoru svaki posjetilac je dobitnik. Ivan Meštrović se u ovom prostoru dokazuje ne samo kao sjajan skulptor u drvorezu, već isto tako kao vrlo pažljiv i senzibilni arhitekt, s osjećajem za prirodu, za okruženje i podneblje tog prostora. Njegova arhitektura je obilježena diskrecijom njegove intervencije u jednu već uobličenu situaciju renesansnog ljetnikovca…, dodajući joj svoje karakteristične arhitektonske elemente vežući ih na svoj temeljni rad, pretačući ih u njegovu karakterističnu osobnu umjetničku gestu i pismo. |
N°10 Ivan Meštrović, Crkva Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°11 Ivan Meštrović, Crkva Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°12 Ivan Meštrović, Raspelo u Crkvi Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°13 Ivan Meštrović, Crkva Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°14 Ivan Meštrović, Trifora, Crkva Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°15 Ivan Meštrović, Presuda grešnici, 1943., Crkva Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°15 Ivan Meštrović, Gospa i anđeli, 1919., Crkva Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°16 Ivan Meštrović, Polaganje u grob, relief, Crkva Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°17 Ivan Meštrović, Isus uzima Križ, Crkva Svetog Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
N°18 Ivan Meštrović, Raspelo u Crkvi Svetoga Križa, Crikvine, Split. Foto Ante Glibota
U prekrasnom ambjentalnom prostoru na hridinama uz more s predivnim pogledom na Brački kanal, ali i padine Marjana koje se vrtnim predvorjem i nizom stabljika i maslinika veže prema padinama s Marjanim, sam vrtni slog prekrasnih oleandora i maslinika u prilaznom putu, stvara rajski ugođaj. Iz vrta umjetnik vas uvodi u djelomično zatremljeni prostor, klaustorkog tipa obzidanog dvorišta sa 28 kamenih minimalističkih stupova (foto u prilogu N°8 -9) koji nose trijem, sa središnjim zdencem na otvorenom prostoru, kroz koji daje pristup u crkvu Svetog Križa. (foto u priloguN°10-18)
To je svojevrsna rudimentarna i skromna hrvatska Sikstinska kapela, s jednom triforom na sjevernoj strani i nišom nasuprot, u kojoj je smješteno rustično ekspresionističko raspelo, fokalni element ovog značajnog opusa posvećena prizorima iz života i mukama Isusa od Nazareta. Tu Meštrović delikatno kombinira stil brutalnog i ekspresivnog sa svim suptilitetima koji izlaze ispod njegova dljeta u orahovom drvetu. Ovo je djelo istovremeno i označje i ozračje njegovog autentičnog rukopisa, potpuno afirmiranog umjetničkog suvereniteta, koji se proteže kao ideja vodilja u imobilizmu njegovih figura naglašavajući inkarnaciju i transendentalnu snagu reljefa u njihovoj expresivnosti, sa finim i uritmljenim linijama, na tragu života, stanki i muka Kristovih. U ovom rustičnom ambijentu crkvice sa aparentnim gredicama trijema, jednostavnih i minimalističkih obilježja oltara u niši s ogromnim senzacionalnim raspelomi popraćenim sa dve reljefa u niši, na koju se naslanjaju dva reljefna niza, kao dva krila koja se oslanjaju na Kristov križ u centru niše spremnog na uzlet na uzašašće. Promatrač bez obira na laičku ili vjersku orjentaciju ne može ostati ravnodušan poetskom i umjetničkom snagom kojom Meštrović impresonira i daje nam mogućnosti satima meditirati istovremeno i umjetničku gesti i umjetnički genij, kao i spiritualnu produhovljenost koja proizlazi iz ovog jedinstvenog umjetničkog ciklusa i njegove signifikacije. Riječ je zaista o nepodjeljenom jedinstvu jednog te istog događaja iz kojeg izvire humanost, spiritulna snaga, koja hrani i napaja umjetničku determiniranost, viziju. Linije na reljefima su elegantne, poneked u njihovoj sinusoidalnoj ritmici, zadržavajući svu harmoničnu reljefno plastičnu volumetriju, otkrivaju svu istinu unutrašnjih trevnja, produhovljenosti, koja u sebi mogu skriti i otkrivati vitalni fluid ovih spiritualnih poruka, koje se odčitavaju u različitosti tretmana umjetnika kroz njihovu dugogodišnju gestaciju. Ovo je jedinstvo umjetničkog djela nastalo od 1916. do 1950. godine. To je godinu dulje od samog Kristovog života. Jer ova putešestvija započimaju sa samim raspelom, koje se nalazi u centru ove crkvice, okruženog sa 28 panoa. Raspelo koje je nekad bilo namjenjeno Crkvi Svetog Marka u Zagrebu. Kojeg li, gle, čuda, niti svećenstvo niti vjernici nisu mogli prihvatiti Meštrovićevu umjetničku viziju Krista na križu, u tom vremenu, bez senzibiliteta za modernije ili zapravo avangardnije vizije prezentacije sakralnih umjetničkih tvorevina. Upravo je taj križ najsnažniji i čini nam se, najekspresivnij umjetnički uradak dvadesetog stoljeća na cijelom hrvatskom povijesnom prostoru. Povijest ovog križa ostavila je i svoje medijske tragove i disonatne kontraverze, uznemirujuće medijske kampanje u domovini, koje nisu dali miran san samom umjetniku, koji je već tada bio gotovo potvrđen umjetnik na planetarnoj sceni. Ni jedna značajnija izložba moderne umjetnosti a pogotovo ekspresionizma XX stoljeća čini mi se ne bi smjela zaobići ovaj Meštrovićev uradak. Meštrovićev Krist nije samo modelirano tjelo jednog čovjeka, već i jedna ideja tijela. U ovim reljefima u drvetu, i iznad svega u ovom Kristu na Križu, Meštrović je, mogli bi smo reći, bio inspiriran kao da mu je Božja Providnost držala dljeto i čekić, kako bi izrazio svoje umjetničko stremljenje, kult te snage i moći, bola, jecaja, absolucije. Jer njegov je univerzuz, univerzum imaginarnih ljudi, pa će se upravo u toj karakternoj noti približiti svom velikom uzoru, koji je bio Michelangelo. Nije na odmet pripomenuti, da je upravo taj umjetnički rad prouzročio i samom Meštroviću pravu ljudsku i umjetničku kalvariju, napravio ranu u njegovoj duši, postavio upitnost njegovih umjetničkih stremljenja, djelom i politički inspirirane, ne samo estetskim razlozima, pa je zapravo i razumljivo da je Ivan Meštrović dao naziv toj crkvi, Crkva Svetog Križa, koju je posveti splitski biskup Franjo Franjić 1955. Jer on je zaista nosio i podnio taj autentični križ svog života, izazovom, autorskim radom na tom višeznačajnom djelu. |
N°22 Juraj Čulinović, Bogorodica s Djetetom. Foto Ante Glibota
U skladnom i sjajnom polunatkrivenom klaustru lijepih proporcija se nalazi isto tako jedna od značajnijih skulptura u kamenu Autor Apokalipse (foto u prilogu N°19-21) koja dijeli samoću ovog prostranog prostora, okružena sa bijelim kamenim stupovima. Ovdje nema glazbe ili truba, anđela za probuditi mrtve duše, a ovi bijeli stupci izviru iz zemlje kao apstraktni anđeli koji čine svojevrsni zatvoreni kvadratni špalir, kako bi utkali dušu u uskrslo tijelo Autora Apokalipse. Izvedenu u travertinu u Italiji, Meštrović je ovom djelu predodredio precizan prostor u centru klaustarskog prostora, na mjestu današnjeg zdenca sa postoljem, ideja koja ostaje još za realizirati, ako bi se volja umjetnika poštovala, jer sada je bez postolja, prizemljena, ukliještena ispod natkrivena trijema, što dakako umanjuje njezinu umjetničko-estetsku čitljivost i snagu, koje bi s obzirom na njenu moćnost mogla upravo ispuniti i zavibrirati tih cca 700 kvadratnih metara klaustarskog prostora, učiniti ga senzacionalnim, još vidljivijim, jos briljantnijim i pokazati vidljivo snagu, genij ovog hrvatskog umjetničkog meteora minulog stoljeća. (foto u prilogu N°22)
Izlaz iz Crikvina šetnjom kroz vrt s maslinikom, ispunjeni ugođajem Meštrovićevih djela i mirisima crvenih i bijelih oleandera, mirisnih podmarjanskih prirodnih parfema, lijepog maslinika na čijoj rubnoj istočnoj međi je ograda vrta, su dijelom urušana. Vrt postaje parkirališni prostor najezđujućih kupača i njihovih prometala, degradirajući taj tako lijepi ambijent, vrt, vegetaciju, ugođaj i ono što je Meštrović podario hrvatskom narodu kao cjelinu za meditiranje. Andro Krstulović Opara bi učinio korisniju stvar da je popravio tu ogradu i zaštitio dignitet Meštrovićevog ambijenta, nego utrošiti silne novce u skupi katalog trojezičnih nonsensa. |
N°30 Ivan Meštrović, Povijest Hrvata, Rektorat Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Foto Ante Glibota
Treća stanca tog vrućeg splitskog dana je petsto metara prema istoku. Veliki panel ispred muzeja pokazuje natpis “1893-STOTINU DVADESET GODINA-2013” sa jednim uvećanjem srednovjekovnog mača zabodenog u zemlju. (foto u prilogu N°26-28) Temperatura je 37°C u hladu, živimo u nadi osveženja u unutrašnjosti Muzeja Hrvatskih Arheoloških Spomenika (MHAS), koji je prije izvjesnog broja godina znao pružiti zadovoljstvo u instalaciji postave muzeja. Dva para stranaca se tu isčuđuju skupa sa mnom praznini MHAS-a i komentiraju nesnosnu vrućinu, muzej bez postave i izložbe, osim par fotografskih uvećanja, kopija u gipsu, maketa starohrvatskih crkvica, ili par zabata i pluteja koji su bili komplicirani za demontirat i naravno sarkofag kraljice Jelene, majke Hrvata (foto u prilogu N°29).
Unutrašnjost MHAS je prava sauna sa vjerujem preko 40°C, jer je sunce u zastakljenim površinama ubitačno, bez ventilacije i isključenih klima uređaja . Nigdje nema ni traga od čuvara. Pojašnjenje tražimo na recepciji, jer je nesnosna vrućina ubitačnija u prostoru muzeja nego izvan samog muzeja. Jedinu nazočnu osobu pitam što je s eksponatima. Ona odgovara “To je to, drugog nema!” Pitam je što je s vašim hlađenjem prostora, ovo nije muzej, ovo je sauna, ovo je muzealna sramota za Hrvatsku i jedan nacionalni muzej koji ima fantastičnu kolekciju. Isti odgovor slijedi kao i na prvo pitanje. Pristojno se predstavim i upitam mogu li razgovarati s ravnateljom muzeja? Nakon njenog telefoniranja, kaže mi da je ravnatelj na iskopavanjima. Pitam mogu li razgovarati s nekim kustosom ili konzervatorom da im izrazim moje nezadovoljstvo? Ona me šalje prema uredskoj zgradi, izvan izložbenog prostora. Na samom ulazu upravne zgrade, u hladu s druge strane na sjevernom ulazu tri dame sjede na stepenicama s pepeljarama, kavom i pićem…Pitam gdje su uprava i konzervatorski uredi, a oni me šalju na prvi kat. Sva zgrada i stepenište su perfektno klimatizirana. Kucam na vrata sobe tajnice ravnatelja, također perfektno klimatizirana, pitam za ravnatelja, predstavljajući se. Kroz otvorena vrata pokrajnje sobe s otvorenim vratima čujem Ťtko me trebať? Predstavim se i kažem da sam došao posjetiti muzej, ali da sam revoltiran onim što sam našao, da to nije muzej, da je to sauna. Pitam što je s vašom kolekcijom, zar u ovoj situaciji jedan nacionalni muzej sa fenomenalnom kolekcijom, ovakovim prostornim mogućnostima nudi ovako sramotno stanje u punoj turističkoj sezoni? Razgovor s nogu u tajničinom uredu je neugodan, ravnatelj i tajnica ne ponudiše ni kurtoaznu stolicu. Otvoreno mu kažem da to smatram sramotnim stanjem i za državu i za grad i za struku i za sam MHAS, o kome su toliki hrvatski muži sanjali, radili, skupljali, iskapali i da sad kad imamo muzej, da on zjapi praznim, umjesto da svijetu pokažemo našu faktualno tisućugodišnju povijesnu genezu u artifaktima i dokumentima. On mi jednostavno kaže “ja sam poslao prijedlog postave projekta, ali nemam adekvatnog odgovora za postavu prijašnje postave”. Tipična birokratska, neinventivna priča, koja bi, bez obzira na teško stanje u državi, morala evoluirati i promjenama ljudi, s onima koji imaju više sklonosti za javni posao koji rade, vrše transmisije entuzijazma i brige za civičku dimenziju javnog interesa institucije od specijalnog interesa u kojoj djeluju. Ovdje je entuzijazam očito na niskim granama na razini nule! Kažem mu, pa gospodine sve da nemate ni novčića može se postaviti nekakav minimum, kad imate prostor, i djelatnike a imate fundus iz snova. Vidio sam u vašim izložbama i adekvatne vitrine, a vi držite muzej od par tisuća kvadrata gotovo praznim, pa to je sramota da skrivate naše nacionalno blago, to je zločin spram Domovine! On mi odgovori, pa vi ste već ovdje bili. Kažem, da i nekoliko puta, ali mi je drago se ponovo povratiti da vidim razliku u čitanju i osjećaju onoga što smo kao domoljubi meditirali. Očito dijalag gluhih koji je završio u par minuta, i bez kurtoaznog pozdrava. Od Marka Marulića do don Frane Bulića, L. Maruna, Karamana, Abramića, Meštrovića, Gušića, Fiskovića, Gunjače… i bezbroj drugih sjajnih hrvatskih muževa i javnih djelatnika koji su sve svoje energije ulagali i vjerovali u jedan takav muzej, on dans u ovakvoj formi djelovanja je suprotnost njihovih nada. To se vidi ne samo u njihovoj aktualnoj “postavi”, vidi se to i na web postaji MHAS-a koja briljira svojom prazninom. Neka sadašnji ravnatelj tog muzeja pogleda primjerice samo korespodenciju Meštrovića i Cvite Fiskovića da se uvjeri s koliko ljubavi i pažnje jedan Meštrović daruje upravo tom muzeju Hrvatskih Arheoloških spomenika, brige o sudbini, gdje su artifakti privremeno smješteni za vrijeme Drugog svetskog rata, kako su ih štitili od Talijana, skrivani do posljeratne dispozicije za očuvanje naših povjesnih starina poslije rata i njena moguća pokazivanja svijetu, kao naš nacionalni ponos. Što je učinio primjerice ovaj ravnatelj za povratak originalne Meštrovićeve skulpture Povijest Hrvata koja je u Beogradu, a čiji gipsani patinirani odljev se nalazi upravo u njegovom muzeju? Zna se da je originalna mramorna verzija upravo namjenjen za ovaj muzej MHAS, jer ju je Meštrović stiktno stvorio upravo za MHAS koji je bio u gestacijama. Ovih dana smo vidjeli i natpis Patricije Kiš na tu temu u Globusu. Ona naravno kao po uobičajeno prihvaća svaku tezu koja dolazi iz beogradskog i srpskog kruga, uzimajući zdravo za gotovo, da je Kralj Aleksandar Meštrovićev rad platio, dok istine koje Meštrović iznosi u nekoliko pismenih dokumenata to za nju nisu relevantne. Pismo Meštrovića Vinku Nikoliću od 22. svibnja 1960., kaže nedvomisleno da taj rad nije plaćen, već je na posudbi: “… Pok. kralj Aleksandar je saznao za ovu figuru, tražio fotografiju i izjavio se, da mu se kip vanredno dopada i da bi ga želio kupiti. Kad sam mu objasnio za koju je svrhu napravljen, on je izjavio, da ga želi imati i privremeno postaviti u poseban paviljončić kraj svoje vile na Dedinju, a kad se muzej napravi, da će ga onda pokloniti muzeju. S Aleksandrom se doskora desilo, što se desilo, a figura u mramoru ostala je na Dedinju, a ja joj ne znam dalju sudbinu. Na moju sugestiju nadležnim vlastima, da je se prenese u Split, u Muzej hrvatskih starina, netom zgrada bude gotova, nisam dobio odgovor, ali držim, da u tome neće biti teškoća…” Identično je pismo Meštrović napisao i direktoru splitskog Muzeja Arheoloških spomenika Dr. Mihovilu Abraniću, od 25. lipnja 1953. godine. Još ranije u pismu iz Syracuze od 7. travnja 1950. on pita Cvitu Fiskovića: “…Je li, ili će biti, donesena mramorna figura Povijest Hrvata u Split, da je se smjesti na pristup hrvatskih starina, za koju je svrhu bila građena…”. Njen posljednji boravak u Hrvatskoj datira od izložbe stogodišnjice Meštrovićeva rođenja u Muzejskom Prostoru u Zagrebu (danas Klovićevi dvori), koji je rad izložen 1983/1984. godine pod rednim brojem 87, i naznačena kao vlasništvo Predsjedništva SFRJ. Fakat je da su primjerci istog rada u bronci također izloženi ispred Rektorata Sveučilišta u Zagrebu (foto u prilogu N°30), a također u sjedištu Hrvatske Bratske Zajednice u Pittsburgu, u Meštrovićevom Muzeju u Zagrebu, a jedan patinirani odljev u gipsu se nalazi u MHAS u Splitu., u kojem je trebao biti i postavljen originalni rad u bjelom mramoru. |
N°37 Egon Schiele, studij akta, akvarel na papiru, 1917.
Foto Ante Glibota
Odlazim iz MHAS u Gradsko Poglavarsto, na susret s Gradonačelnikom Splita Ivom Baldazarijem. Susret opušten, kurtoazan, tjekom kojeg gradonačelniku dajem moje jutrašnje splitske impresije i dogodovštine, koje ga ne iznenađuju. Ispričam mu i anegdotu da sam sa jednim od njegovih prethodnika gradonačelnikom Nikolom Gabrićem intezivno radio i razgovarao na konceptu ispražnjenja Muzeja Narodne Revolucije (u bivšoj Staroj bolnici) i instalaciji Muzeja moderne umjetnosti, jer sam im čak predlagao da ga djelomično i sam napunim i upotpunim s postojećom kolekcijom muzeja grada, da sam desetine puta imao sastanke s gradonačelnikom, i njegovim pobočnicima Tomislavom Ramljakom i Petrom Krolom, ali su svi bili previše birokrati, manje ljudi stvarne efikasne akcije, ali sama ideje o kojim sam razmišljao je sada realitet bez obzira tko ju je realizirao. Sanader i njegov fotograf Božo Biškupić me naravno nisu pozvali svojevremeno na otvaranje. Ivo Baldasari mi kaže da Muzej sada postoji, a ja mu obećah da ću poslije ručka od toga napraviti moju sljedeću splitsku stanku. Razmjenismo knjiške darove s recipročnim posvetama uz srdačne pozdrave i u nadi možda pokoje umjetničke reprezentativne izložbe u Splitu. (foto u prilogu N°31)
Na nagovor brata Mate, ručamo u Lučici u Špinutu, gdje sam znao često puta provoditi vrijeme kao srednjoškolac jedreći s braćom Šore… Kojeg li iznenađenja, to više nije prepoznatljiva nekadašnja Lučica sa dvadesetak brodica, iz mog vremena u Splitu. To je danas mega luka s tisućama popunjenih vezova, a u blizini zamjećujem čak velike brodove koji su se nasukali, na kopnu o kojima nitko ne vodi računa. Hoće li to inicirati brodare na oprez? Nisam siguran, jer su već ovdje zamjetljiva dva nasukana broda, na hridima Marjana uz samu Lučicu. Gdje su dva, po logici dođe i treći…samo da ne postane groblje brodova kao i naša brodogradilišta, koja su se nalazila u špici svjetske brodogradnje, a sada odumiru, a brodova se nikada više nije gradilo u svijetu kao danas??? Splitska Galerija umjetnina kao ultimna stanka me zaista razveselila. Prizemlje za povremene izložbe i prostor je naravno ne previše jednostavan. Adaptirani prostori nikada nisu sretni, jer su rađeni za druge namjene, ali sam prostor nije bez interesa. Problem je u kumulaciji velikog broja izloženih neatraktivnih radova. Izložba Marije Braut tog momenta je postavljena linearno bez invencije. Nije to doduše Tošo Dabac, njen učitelj, pa kako god ga postavite, uvijek je dobar, iako je domaći tisak diže u nebesa. Zašto ne ako ih to veseli? Mrtvi se ne bune! U čitavom prizemlju jedan “Mali mornar” Vaska Lipovca, (foto u prilogu N°32) Ferdo Kulmer i još pokoji rad uz sjajne “Baklje” Željka Kipke mi se učiniše zanimljivim sa svojim magičnim ezoterijskim dimenzijama, a sve druge ostale instalacije i tisuće puta prežvakane i prepričane priče, ostale stvari u prizemlju me ostaviše idifirentnim. Muzej je potpuno prazan, bez posjetilaca, osim dvoje čuvara ne vidim nikoga. Doduše ista je situacija i u ostalim prostorima, koje sam posjetio tog dana, ali bez čuvara! Prvi kat je zaista sjajno iznenađenje, gdje se može naći par poliptiha od rano-renesansnog Paola Veneziana, sjajnim portretom Lukrecije iz kruga radionice Guida Renia, bakrorez Melankolija od Dürera, sjajnom Bogorodicom s djetetom, sa čistim i preciznim linijama, našeg velikog i snažnog koloriste Jurja Čulinovića (foto u prilogu N°33), u svijetu poznatog pod imenom Giorgio Schiavone, koji je ostavio snažni trag u evropskom slikarstvu i s reputacijom, koja ga stavlja u red kao jednog od najznačajnijih slikara Renesanse. To su zaista djela koja mogu zatitrati dušu. Dva mala ulja na drvu slavnog Andrije Medulića Orfej iNarcis, koji su ustvari ukrasna vrata škrinje, zatim narativno dekorativni Deisis kotoranina Rafaila Dimitrijevića, sve do Peter Brandla s njegovim clair-obscur dramatičnom kompozicijom u liniji kasnog baroka, čini dovoljno razloga, sa ostalim već spomenutim umjetnicima, za posjetu ovoj galeriji. Nama bliže u minulom stoljeću, tu nalazimo i poslastice iz splitskog kruga Emanuela Vidovića u njegovoj Sfingi i Ribarskom kraju, dvijema Mrtvim prirodama sa satom i Starom lutkom…, u susjedstvu s fantastičnim Marjanom kroz masline Marina Tartaglie ili pak briljantni Portret Matošića, a prije svega Portret Ive Tartaglie Jerolima Miše, splitskog kozmopolite, koji se nadovezuju na dvije inspirirajuće kompozicija slikarice Cate Dujšin s njezinim autoportretom. Lijepa i zanimljiva kolekcija za početke dvadesetog stoljeća, u kojoj su jedan od izuzetnih radova Anđeli Joze Kljakovića, (foto u prilogu N°34) jednog drugog hrvatskog kozmopolite i prijatelja Ivana Meštrovića. Njegovi ekspresionistčki Anđeli se zaista nalaze na tragu evropske avantgarde u početcima stoljeća, s njegovim karakterizirajućim sigurnim crtežom, s dozom agresivnosti, ali i rafiniranim poznavanjem morfologije tjela i dakako sigurnim koloritom. Gle čuda, do njega je u Muzeju “zalutao“ i jedan akvarel Egona Schiela iz 1917. naslikan godinu dana prije smrti. Umjetnik koji je šokirao Bečki umjetnički ambijent sa svojim erotičnim radovima, od kojih su se neki nalazili na limitima pornogrfije, sa scenama masturbacije (muške i ženske), dodajući svemu notu humora, likovne potpune slobode, što ga je učinilo ikonom evropskog slikarstva prve polovice dvadesetog stoljeća. Zapravo, on je to sve do današnjih dana, iako je Schiele umro od španjolske gripe u 1918., kad i Austrougarska monarhija. (foto u prilogu N°35) Možemo ovdje uživati i u serijama zaista izvrsno predstavljenih platana Ljube Babića, Vlahe Bukovca, sve do Mirka Račkog, Celestina Medovića, Antuna Motike… Nađe se također po koji sjajan crtež i grafički rad Miroslava Kraljevića, Vilka Gecana, Tomislava Krizmana, pa čak i serija litografija velikog njemačkog slikara George Grosza, iz perioda 1918.-1920., oštra kritika malogađanštine, građanskog društva u poraću Prvog svjetskog rata, njegovim antimilitarizmom, koji to prati umjetničkom izrazom i izlažući ga suptilnom notom satire, stanje koje će tijekom vremena preći u nacističku ludost i neminovno ga konačno dovesti do egzila u Ameriku. Skulupture su malobrojne ali vrijedne od Rendića i Deškovića sve do Ivana Meštrovića, njegovim ranim radovima u bronzi Tolstoja iz 1904., Bijedna Mara,1905., Nevinost iz 1907., te sjajni Portret Ane Trumbić realizirane u mramoru iz 1906. godine. S obzirom da je u Splitu Meštrović na svakom koraku i u monumentalnim formama, to je čisto pristojna mjera za ovaj Muzej. Naravno, ukupnost kolekcije muzeja je u diskontinuitetu, tu se čuda ne dešavaju, nije lagano popuniti rupe ili bolje reći rupetine, ali pri tome treba voditi računa da veliki dio prizemlja ne zaslužuje ulaz u muzejsku prezentaciju. Mies Van der Rohe, veliki estet i arhitekt, kazao je na tragu Svetog Augustina :“Less iz more“ (”Manje je više“), što je i moja deviza za preporučiti, a koju me nitko naravno ne pita, za upravu i konzervatore ovog muzeja. Temperatura u Galeriji moderne umjetnosti u Splitu. Foto Ante Glibota Kod svih toliko impozantnih radova i vrijednosti, ni ovdje klimatske okolnosti nisu bolje, klima uređaji ne rade, što neminovno i unotač debelim zidovima bivše stare bolnice, uređaji pokazuju da je temperatura u Muzeju 31°C, a vlažnost 32%, što je pogubna situacija za umjetnička djela. S recepcije nazivam ravnatelja da ga upozorim, ne dolazi, da mu to kažem direktno u četri oka, pa mi samo telefonom kaže da je klimatizacija u kvaru, da će sutradan biti popravljena. Desetak dana kasnije konstatiram da se ništa nije promjenilo! Dakle, tko u Splitu vodi računa o nacionalnim umjetničkim trezorima? Tko vodi računa o umjetničkom prosperitetu i zaštiti javnih trajnih vrijednosti, umjetničkoj patrimoniji? Zbog čega su muzeji prazni, a Split je jedan od najatraktivnijih turistički destinacija u evropskim razmjerima, s umjetničkom podlogom koju treba valorizirati, hoću reći umjetničke vrijednosti svjetskih razmjera. Stiče se dojam kao da u ovom gradu taj segment ne zaslužuje nacionalnu stručnu pažnju i promociju? Split pa i Hrvatska zaboravljaju na industriju kulture, koja može biti lukreativnija od bilo koje druge industrije. Naravno, ali je treba djelotvorno pokazati i otkriti svijetu, ali to mora biti sustavna politika, praćena koncertima, predstavama na otvorenom prostoru, kvalitetnim festivalskim manifestacijama jazza, filma, teatra, značajnim kvalitetnim izložbama, publikacijama, manifestacijama poput ULTRE, vrhunskog hotelijerstva, uslugama u gastronomiji zdravstvu i provodu, zdravoj hrani, što je element koje su shvatile i zemlje sa puno kasnijom i manjom turističkom tradicijom od Hrvatske. Splitskim muzejima trebaju mladi i hrabri stručnjaci, ne oni lijeni duhom, koje mogu dati notu kulturnog poleta, tražeći partnere i sponsore po svijetu, a ne spavajući birokratski san, kojim su uspavali i njihove institucije, djela i patrimoniju koja im je stavljena na upravljanje. Grad treba poplaviti s monumentalnim skulupturama na javnom prostoru, na Rivi. Marjan kao park skulpture, podrumi Dioklecijanove palače za prestižne ljetne manifestacije, bienalne manifestacije likovnih i arhitektonskih događanja, samo su neke od jednostavnijih zamjetljivih mogućih ideja…za najlipši grad na svitu. (foto u prilogu N°36) Ante Glibota, Paris, 16. kolovoza 2015. |