Ovogodišnje Europsko prvenstvo u košarci u organizaciji četiri zemlje Hrvatske, Latvije, Njemačke i Francuske, koja je i organizator završnice i velikog finala u Lilleu, bit će na kvalitetnoj razini, ujednačenije i neizvjesnije nego ikad prije. Mnogo je pretendenata za vrh i osvajanje odličja, a nakon mnogo sušnih godina Hrvatska je napokon dočekala trenutak da može s pravom reflektirati na najviši plasman. Hrvatska košarkaška vrsta je u pripremnim i kontrolnim utakmicama svih devet dvoboja riješila u svoju korist. Time su vatreni stali uz bok Španjolcima koji su ostvarili identičan niz, također bez ijednog poraza. Premda je u nekoliko ogleda sa objektivno slabijim suparnicima bilo i padova u igri, Hrvatska je uspjela dobiti tri tijesne završnice, čime je momčad izbornika Velimira Perasovića dokazala psihološku stabilnost i istrajnost, što je prijašnjih godina u nekoliko situacija nedostajalo da bi se polučio vrhunski rezultat u izravnim susretima za medalje. Za Hrvatsku je od kapitalnog značenja igranje tandema snova Hezonja – Šarić. Još od davnog i legendarnog vremena košarkaških virtuoza Dražena Petrovića i Tonija Kukoča, hrvatska košarka nije na površinu izbacila takva dva nebrušena dragulja košarkaške igre kao što su Mario Hezonja i Dario Šarić. Takvu dvojicu izvanserijskih talenata u ovome trenutku nema niti jedna druga reprezentacija na Eurobasketu, uključujući i papirnate favorite za osvajanje zlatne kolajne Francusku, Španjolsku i Srbiju. Dapače, sve ove pobrojane momčadi, koje u prognozama košarkaških eksperata slove za glavne favorite turnira, ulaze u prvenstvo znatno oslabljene. Francuzi, aktualni prvaci Europe, igrat će bez četvorice NBA igrača, od kojih je za njih najveći hendikep izostanak Pietrusa. Njihovi najveći aduti su Tony Parker, kao i krilni centar Batum i dalekometni pucač Fournie. Osnovni nedostatak im je povremena slaba realizacija napada iz vanjske linije. Ako nalete na šuterski raspoloženu momčad tipa Hrvatske, Litve, Španjolske ili Italije, lako mogu dospjeti u nerješive probleme. Ipak, njihova osnovna prednost je igranje na domaćem parketu, jer će se završnica odigrati u Francuskoj, a samo finale po prvi puta na adaptiranom otvorenom nogometnom stadionu u Lilleu pred 27.000 gledatelja. Ali, to može biti i mač sa dvije oštrice i veliki psihološki pritisak na Francuze, koji su i ranije znali zakazati kad su proglašavani prvim favoritima.
Španjolci vjerojatno prvi puta u posljednjem desetljeću ne počinju jedan Eurobasket u ulozi favorita. Lišeni usluga petorice standardnih prvotimaca Marca Gasola, Calderona, Rubbia, Navara i Ibace, oni su u početnoj poziciji u istoj razini sa još nekoliko sastava koji pucaju na sami vrh. Premda ima mišljenja da Rodriges i Lliul uz iskusnog centra i ponajboljeg igrača Pau Gasola, kao i naturaliziranog Crnogorca Nikolu Mirotića, mogu nadomjestiti izostanak spomenutih košarkaša, dojam je da će Španjolcima ovoga puta nedostajati duga klupa podjednako kvalitetnih igrača. To im je bila glavna odlika i veliki adut na mnogim ranijim turnirima, što na Svjetskom ili Europskom prvenstvu ili na Olimpijskim igrama. U posljednjih deset godina “furija” je pobrala najviše zlatnih odličja na velikim turnirima od svih europskih selekcija, te je i uz bitno oslabljen personalni kadar, svakako u stanju da se bori za vrh i plasman među četiri najbolja sastava, koji će odlučivati o preraspodjeli medalja. Srbiju mnogi svrstavaju rame uz rame sa Francuzima i Španjolcima, ponajviše zbog njezinog pothvata na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu kad se neočekivano domogla srebra i kad su je tek u finalu zaustavili nedostižni Amerikanci sa svojim NBA zvijezdama. No, Srbiji će najveći minus biti neigranje tek draftovanog centra NBA lige Bobija Marjanovića, košarkaša koji je bljesnuo u lanjskom izdanju ABBA lige i pridonio šampionskom naslovu Crvene zvezde. Na centarskim pozicijama Srbi su dosta ranjivi. Raduljica je teški centar, ali igrački nije svjetska klasa, čak je opasniji naknadno pozvani Nikola Milutinov, prva Marjanovićeva zamjena. I na krilima Srbi nemaju igrača ekstra klase kao mnogih ranijih godina. Nikola Kalinić zna pogoditi na jednoj utakmici pet od pet za tricu, a već na sljedećoj može promašiti svih pet šuteva za tri poena. Osnovna snaga Srbije je na pozicijama braniča. Miloš Teodosić i Bogdan Bogdanović su oslonac momčadi i pokretačka snaga cijele igre Srbije. Ako stanu njih dvojica, nema trećeg koji može pokrenuti Srbiju. Nije to ni Nemanja Bjelica, krilni igrač što iza sebe ima odličnu klupsku sezonu, niti su to braniči Nedović i Marković kao alternacije Teodosiću i Bogdanoviću. Poslije tko zna koliko vremena, Hrvatska konačno ima sastav koji je, prema igračkim imenima i individualnoj kvaliteti, bolji od Srbije i eventualni sraz sa Srbijom u eliminatornoj fazi natjecanja bio bi pravi gušt za gledanje jer Srbija objektivno u ovom trenutku ne može ravnopravno parirati Hrvatskoj i kucnuo je čas za naplatu nekih ranijih košarkaških dugova, primjerice sa Svjetskog prvenstva 2010. ili sa davnog EP 1997. kada je Srbija uz veliku dozu sreće pobjeđivala s pola koša razlike i tim pobjedama osiguravala medalje na tim turnirima.
Od ostalih reprezentacija, vrijedi izdvojiti još i tradicionalno jake Litvu i Grčku, koja najviše nade polaže u iskusnog Spanulisa, ali neigranje Dijamantidisa, veterana koji se oprostio od nacionalnog dresa, za njihove ambicije je ozbiljan udarac. Iz drugoga plana mogli bi svakoga iznenaditi Talijani. Nakon mnogo posnih godina Italija je sastavila respektabilnu momčad, pojačanu s tri NBA zvijezde Belinelijem, Bargnianijem i Galinarijem. Imaju čak 11 igrača koji su sposobni tricama i dalekometnim topništvom razoriti suparničke obrane. Na njih se sigurno mora obratiti pozornost kao na potencijalno iznenađenje iz sjenke, tim prije što su oduvijek na šampionatima u Francuskoj pružali maksimum. Dva jedina zlata u povijesti košarke Talijani su osvojili upravo na tlu Francuske i to 1983. i 1999. godine. I ove godine su upravo za turnir čija će završnica biti opet u Francuskoj, posložili jednu izbalansiranu i uigranu momčad. Njima bi otegotna okolnost mogla biti iznimno jaka kvalifikacijska skupina, realno najjača od sve četiri na prvenstvu. U konkurenciji sa Španjolskom, Srbijom, donekle i sa Njemačkom i Turskom, za Italiju će svaki okršaj biti bitka na život i smrt, gdje i samo jedna lopta u finišu može odlučivati pobjednika. Tu je jedini totalni autsajder Island, a svih ostalih pet su u igri za jedno od prva četiri mjesta. U tom krugu jedan mora otpasti već u prvome krugu skupa s Islandom. Svi timovi iz te skupine bit će kudikamo umorniji od selekcija iz preostale tri skupine, pred odlučujuće nastupe u izlučnim dvobojima od osmine finala pa nadalje, kada će uslijediti nokaut faza turnira po klasičnom kup sistemu natjecanja i tako sve do finala u Lilleu.
Za kraj, treba reći, radi mlađih čitatelja i zanimljve podatke vezane za izravne dvoboje hrvatskih i srpskih momčadi u doigravanju za prvaka negdašnje Jugoslavije. To je bilo jako davno, ali u kontekstu čestih priča koje dolaze sa srpske strane o tobožnjoj predodređenosti srpskih košarkaša za pobjede u neizvjesnim finalima, nije naodmet podsjetiti da nije bilo uvijek kao što je slučaj u većini finala otkako se igra ABBA liga uz dominaciju klubova iz Srbije. Nekad je šampionski i pobjednički košarkaški pelcer bio upravo na hrvatskoj strani. Primjerice, od uvođenja sistema doigravanja od 1981/82. i sve do posljednje sezone bivše zemlje 1990/91. u tih deset sezona čak osam puta su osvajali naslov državnog prvaka hrvatski klubovi ( Jugoplastika 4 puta, Cibona 3 puta i Zadar 1 naslov prvaka ), dok je od srpskih sastava samo jednom bio najbolji Partizan 1987. i to kad je to tako moralo biti jer je odigrao finale sa Zvezdom, pa je trofej morao svakako te godine završiti u Srbiji. Jednom je u tom razdoblju bila najbolja i Bosna 1983. godine i to samo zato jer košarkaši Šibenke nisu htjeli demonstrativno, ogorčeni odlukom sudačke organizacije o poništenju uzvratne utakmice u Šibeniku, izaći na neutralni parket u Novom Sadu i Bosna je proglašena administrativnim prvakom. I 1987. kad je Cibona imala skor 22 – 0 u ligi, bila je bez ijednog poraza sve do polufinala doigravanja, kad su je protiv Zvezde pokrali suci Radonjić i Kurilić i tako umjetno stvorili finale Partizana i Zvezde. Inače, u liga natjecanju Cibona je te, kao i prethodne 1985/86. pobjeđivala Zvezdu i Partizan redovito sa po 25 – 35 poena razlike, neovisno od toga igra li se u Zagrebu ili u Beogradu. Istu apsolutnu dominaciju nad rivalima ostvarila je i Jugoplastika, kasnije Split 1990. i 1991. Tada su Splićani, sljedećih godina, toliko izvikane Đorđevića, Paspalja i Danilovića, torpedirali sa preko 30 poena razlike i u Splitu i u Beogradu. Vladi Divcu su Knego i Nakić, čak i u odmaklim tridesetim godinama lupali rampe kad god su stigli i kako god su stigli, a isto tako Zvezda i Partizan su i u Zadru i u Šibeniku doživljavali tih osamdesetih prave rezultatske kalvarije. Gubili bi srpski klubovi u Jazinama i na Baldekinu i sa 20 – 30 koševa razlike. O tome danas Srbi mudro šute. To je za njih zabranjena tema, kao i činjenica da je sadašnji trener Aco Petrović toliko hvaljenim i reklamiranim srbijanskim veličinama Slavniću i Kićanoviću proturao loptu kroz noge. I ranije, sedamdesetih, omjer osvojenih košarkaških naslova u prvenstvu SFRJ je bio ujednačen. Tog desetljeća Jugoplastika i Zadar su uzeli po dva naslova prvaka, Partizan dva i Zvezda i Radnički po jedan, a dva i sarajevska Bosna. I šezdesetih hvalisavi Srbi nisu bili najbolji, jer su tog desetljeća na ravne časti, na po tri trećine uzimali naslove prvaka Zadar, ljubljanska Olimpija i OKK Beograd predvođen tada najboljim igračem, kasnije tragično stradalim u prometnoj nesreći Radivojem Koraćem. Samo pedesetih godina, kad je košarka još bila u bivšoj zemlji u povoju i rezultatski u europskom suterenu i daleko od snova o medaljama, Srbi su osvojili u prvih 11 godina sve naslove prvaka. Ali, košarka u Jugoslaviji je tad kvalitetom bila na europskom i svjetskom dnu, tako da to razdoblje ne treba uzimati relevantnim za bilo kakve usporedbe. Kad su osnovani eurokupovi i krenula profesionalizacija košarke i klupski i reprezentativni uspjesi, rezultati srpskih i hrvatskih klubova nisu bili više za realnu usporedbu, jer su hrvatski klubovi uvjerljivo bili bolji. Jugoplastika, odnosno današnji KK Split je tri puta bio prvak Europe 1989, 1990. i 1991, Cibona dva puta 1985. i 1986, dok je od srpskih klubova to samo jednom pošlo za rukom Partizanu i to 1992. godine. Jednom je prvak Starog kontinenta bila i Bosna i to 1979. godine. Računajući i bivši KPK ( Kup pobjednika kupova) i bivši Kup Radivoja Koraća, broj osvojenih trofeja hrvatskih klubova je još veći u odnosu na srpske. Nisu samo Cibona i Jugoplastika imali udjela u tim rezultatskim dometima, nego i Zadar i Šibenka, koji su također, odigrali po jedno euro finale. Tako su čak četiri hrvatska grada Zagreb, Spli, Zadar i Šibenik bili zastupljeni u euro finalima, dok je od srbijanskih samoreklamera koji danas mlađe i neupućene obmanjuju i zaluđuju da su oni izmislili košarku u bivšoj zemlji, igrali samo timovi iz Beograda i to Partizan tri puta, a Zvezda i Radnički po jednom. Sva tri srpska kluba imaju manje europskih finala nego Cibona sama. Jer, cibosi su odigrali dva finala Kupa prvaka i oba dobili, dva finala KPK, također, oba dobivena i dva finala Kupa Radivoja Koraća uz pobjedu i poraz u finalima. Znači, Cibona je od svojih šest finala, čak pet pobijedila, a Jugoplastika od četiri finala u Kupu prvaka, tri je dobila a samo jednom izgubila. I Splićani su sami odigrali finala koliko svi srpski klubovi zajedno, dok Cibona sa pet euro trofeja ima točno isti broj trofeja koliko Partizan, Zvezda i Radnički zbirno. Uoči početka 39. Eurobasketa, nije zgoreg podsjetiti na ove slavne brojke iz hrvatske košarkaške povijesti, tek kao podsjetnik Srbima da nisu izmislili košarku kao što to često ovih godina galame, poneseni povremenim uspjesima današnjih mlađih generacija košarkaša. Iz iznijetoga je razvidno kako su godinama i desetljećima živjeli u sjeni pobjeda i trofeja što su išli u ruke hrvatskih klubova i hrvatskih igrača. Na kraju, važno je kazati i to da ima i srednjovječnih ili starijih Srba koji nisu zaboravili na lekcije od hrvatskih košarkaša iz vremena kad je Nakić udarao blokade Dalipagiću, Rađa Divcu, ili kad je Dražen Petrović vrtio oko malog prsta Đorđevića, a Kukoč Paspalja, ili kad je Aco Petrović pravio malo dijete od Slavnića i od Kićanovića. Sve to bi Srbi da sakriju od današnjih naraštaja, iako postoje video snimke svih utakmica, ili u suvremenoj tehnologiji, sve to i u verziji You tube produkcije. Istina se ne može sakriti i zaboraviti. Iz svega obrazloženog, jasno je da današnja hrvatska košarkaška vrsta ima obvezu više da Hrvatsku vrati na puteve stare košarkaške slave iz vremena velikih, spomenutih asova, koji su desetljećima držali košarkaške lekcije srpskim klubovima i igračima gdje god bi se nadmetali. Tim prije , ovogodišnji Eurobasket je izazov više za mladu reprezentaciju Hrvatske, kadru da poslije dvadeset godina osvoji medalju za Hrvatsku na Eurobasketu, možda čak i najsjajniju zlatnu. O mogućim najvišim dosezima mlade reprezentacije Hrvatske, ovih dana bruje i srbijanski mediji, po običaju neskloni Hrvatskoj, kao internetski porta Telegraf.rs, ili dvije sportske televizije S.O.S. kanal ( u prijevodu Sve o sportu ) i regionalna sportska televizija Sportklub. Svi oni, nakon devet uzastopnih pobjeda Hrvatske u pripremama, vide vatrene među glavnim kandidatima za odličja. Očito, barem srpski košarkaški novinari, nisu tako lako zaboravili lekcije što su u bivšoj Jugoslaviji redovito dobivali od hrvatskih klubova i igrača i sa primjetnom bojazni govore o mogućem ishodu eventualnog izravnog susreta Hrvatske i Srbije na ovogodišnjem Eurobasketu. Ovoga puta imaju ozbiljnih razloga zazirati od takvog sraza i to im je posve jasno, pogotovo kad su vidjeli učinak i igru Srbije u pripremnom razdoblju i to je i srpskim košarkaškim novinarima vrlo znakovit pokazatelj trenutačne kvalitete Srbije. U nekim analizama list “Blic” čak toliko spušta loptu na zemlju, tvrdeći da bi za Srbiju u jakoj konkurenciji zadovoljavajući uspjeh ovoga puta bio i plasman među prvih pet do šest momčadi, što garantira odlazak na Olimpijske igre u Riu 2016. godine. I to proglašavaju svojim prvim i najznačajnijim ciljem na Eurobasketu 2015. godine.
Dragan Ilić
