Kontroverzni Zoran Božinovski u prostoru između političkog insajdera i austajdera
Makedonski novinar Zoran Božinovski ima dug i bogat novinarski životopis i novinarski kod, budući da potječe iz novinarske obitelji oca Stojana Božinovskog. Počeo je karijeru 1996. kao sportski novinar u “Novoj Makedoniji,” a nastavio u magazinu “Skok.” Odmah je prionuo temi istraživanja afera i skandala u makedonskom sportu i time iskazao dar za istraživateljski vid novinarstva, što nije promaklo oku vlasnika i urednika ozbiljnih političkih tjednika u Makedoniji. Oni će ga svih sljedećih godina na mnogo mjesta angažirati, pretežito kao honorarnog suradnika, u čijem je žarištu tema organizirane duhanske mafije u Makedoniji, što se proteže od novokomponiranih biznismena, te sve do vrha političkih struktura vlasti. To je i epicentar novinarske aktivnosti Zorana Božinovskog. O organiziranom kriminalu na državnoj razini počeo je pisati još kao novinar tjednika “Fokus” u razdoblju od 1999 – 2002. godine, gdje je objavio na stotine priča o duhanskoj mafiji u Makedoniji. To će produljiti i pisanjem u magazinu “Start”, kao i u “Vremenu” od 2003 – 2007. godine. U međuvremenu, bio je u svojstvu novinara suradnika i u makedonskoj radijskoj mreži Kanal 77 “Zumu”, “Forumu plus” i nadasve u lokalnom “Kumanovskom bulevaru” u njegovom rodnom Kumanovu, gdje je obnašao i dužnost glavnog i odgovornog urednika lista, pišući o pljačkama i malverzacijama lokalnih biznismena u sponi s utjecajnim i moćnim političarima. Od 2013. godine Zoran Božinovski je vlasnik i urednik internet političkog portala Burevesnik.org, a za samo ime portala insipraciju je kao potražio u ruskoj riječi burevjesnik, kao naglašeni rusofil po osobnom opredjeljenju.
Zoran Božinovski dolazi u sukob s vladajućim režimom u Makedoniji, nemoćan da prihvati novi sistem vrijednosti u Makedoniji nakon raspada bivše Jugoslavije i uspostave nove makedonske države. Kao neskriveni jugonostalgičar, on u neuralgičnom tekstu u beogradskom političkom tjedniku Milovana Brkića zvanom TABLOID, objašnjava vlastito viđenje raspada bivše zemlje i stvaranje Makedonije. S primjetnom dozom ironije komentira u autorskom tekstu, inače, velkosrpski orijentiranog tjednika, osnutak suvremene države Makedonije u kojoj je rođen i u kojoj je živio sve do bijega u Srbiju nakon što je došao u sukob sa zakonom u Makedoniji. Božinovski naglašava da je za mirno povlačenje vojske bivše JNA sa područja Makedonije tijekom 1992. godine najzaslužnija duhanska mafija Makedonije, točnije stanoviti Danče Šuturkov. On je, prema navodima Božinovskog, u pregovorima sa generalom Blagojem Adžićem, isposlovao za materijalne protuusluge, povlačenje JNA iz Makedonije bez ispaljenog metka. Ali, još i tvrdi da je isključivo kralju duhanske mafije Šuturkovu bila potrebna neovisna Makedonija, sa kako navodi, “kakvim – takvim granicama, jer, kad nema granice, nema niti šverca cigareta, niti bilo čega drugog.” Već ovom rečenicom, Božinovski je sebe definirao kao protivnika makedonske državne samostalnosti, jer napominje da je ta država stvorena samo iz ekonomskih interesa bogatih pojedinaca, a ne voljom naroda. Ovakvim polaznim stajališetm, on je nedvojbeno stekao veliki broj, ne samo političkih suparnika, nego i otvorenih neprijatelja u zemlji u Makedoniji. Na makedonskim forumima kao što su Kajgana forum ili forum Kotle.ca, otvoreno ga prozivaju srbofilom, ili kako Makedonci radije vele “srbomanom.” Očito, kao pristaša ideje jugosalvenstva pod patronatom Srba i Srbije, Božinosvski u nastavku svoga autorskog teksta u pročetničkom TABLOIDU, ističe da na referendumu o državnoj neovisnosti Makedonije 1992. godine nije želio glasovati, jer su, kako podvlači, “Kiro Gligorov, Branko Crvenkovski, Ljupčo Georgijevski i crkveni velikodostojnici organizirali referendum o samostalnosti Makedonije sa dvosmislenim, kompromisnim, trik pitanjem: Da li ste za nezavisnu Makedoniju sa pravom da stupi u savez suverenih država nastalih od Ex SFRJ? I da ne bi kod čitatelja izazvao bilo kakvu dvojbu o svome gledištu na osamostaljenje Makedonije, on netom nakon te rečenice, izrekom potvrđuje svoje političko opredjeljenje:” Naravno, narod je prevaren potrčao glasovati za neovisnu Makedoniju koja će koliko sutra ući u savez sa ostalim republikama bivše SFRJ koje su se osamostalile. To koliko sutra nikada nije došlo.” Ovim iskazom, on je sebe potpuno politički profilirao, jer je ubijeđen da ne makednoski narod “prevaren” i izmanipuliran, te je u zabludi, obmani i neznanju odlučio krenuti samostalnim putem, mimo Srbije, za kojom Božinovski čezne svakog trenutka. Istodobno, on ne vjeruje da bi većina naroda Makedonije ikada izglasala neovisnost od Srbije da je pitanje bilo izravno upućeno i formulirano bez naputka “za dodatno stupanje u savez suverenih država nastalih od ex- SFRJ.”
Kako je dugogodišnjom serijom komentara o skandalima korumpiranih makedonskih političara u sprezi sa tamošnjim tajkunima, brzo došao pod povećalo vlasti u Makedoniji i postao im trn u oku, Božinovski za svoje izvore informacija rabi i povjerljive kanale sigurnosnih i obavještajnih službi. Za raskrinkavanje duhanske mafije, narko kartela, šverca cigareta i trgovinu naftom, za što je godinama u svojim tekstovima, optuživao najprije socijaldemokratsku Vladu Branka Crvenkovskog, potom za iste stvari i sadašnju VMRO DMPNE Vladu premijera Nikole Gruevskog, morao je imati ozbiljna i utemeljena pokrića i papire ljudi što su bliski vlasti, ili su svojim pozcijama ranije bili blizu vrha vlasti u Makedoniji. No, otegotna okolnost u njegovom položaju u Makeodoniji i probavljanje statusa disidenta, kakvim se želi predstaviti i izvan granica Makeodnije, bilo mu je njegovo, već gore opisano suprostavljanje uspostavi samostalne makedonske države u kojoj živi od rođenja. Godine 2009. država Makedonija je nakon višegodišnjih akcija prikupljanja podataka, što su potekli, najprije od makedonskoga MUP-a, podigla optužnicu protiv dvadeset pripadnika zločinačkog udruživanja na čelu sa bivšim obavještajcem makedonskih sigurnosnih službi Marijanom Efremovom. On se prema navodima optužnice tereti kao organizator skupine, okrivljene za četiri kaznena djela, zločinačkog udruživanja, spijunaže, odavanja i prodaje za velike sume novca povjerljivih državnih tajni, te za djelo ucjene i iznude. Nakon višegodišnje stanke u maratonskom postupku, sud u Skoplju je dana šestoga listopada 2014. izrekao pravomoćne presude. Marjan Efremov je kao organizator skupine i prvooptuženi dobio kaznu od 15 godina zatvora, Goran Stojkov, bivši general makedonske policije osuđen je na 9 godina zatvora, Vane Cvetanov, bivši direktor makedonske uprave za sprečavanje pranja novca i financiranje terorizma osuđen je na 3 godine zatvora, bivši predstojnik ureda Sobranja Makedonije Marijan Madžikovski kažnjen je sa jednom i pol godinom zatvora. Među ostalim osuđenim su još brojni bivši makedonski djelatnici obavještajnih službi i visoki dužnosnici MUP-a Makedonije. Sve njih sud je osudio na temelju krunskih dokaza svjedoka optužbe o prodaji povjerljivih državnih informacija grčkim i mađarskim sigurnosnim službama. Cijela operacija imala je šifrirano ime “Špijun,” a tijekom suđenja jedino suđenje nije obavljeno Zoranu Božinovskom, osmom po redu na popisu optuženih.
Zorana Božinovskog je od makedonskog suda izravno i bez okolišenja, zaštitila srbijanska država. Čim je podignuta optužnica protiv Božinovskog i 20 pripadnika skupine sa njezinom kolovođom Marijanom Efremovom, osmi po rangu optužnice Božinovski počeo se skrivati po Srbiji. No, kako je ova mega afera potresla i svijet i zainteresirala, tako je i Interpol raspisao tjeralicu za Božinovskim na temelju prikupljenih dokaza i nepristranosti u radu međunarodne policije, koja nije sudac u balkanskim sporovima ove vrste, ali radi svoj posao. Samo zbog tjeralice Interpola, država Srbija, u kojoj je Božinovski imao utočište još za vlasti demokrata Borisa Tadića, pogotovo nakon dolaska na vlast prerušenih Šešeljevih radikala pod imenom naprednjaka Vučića i Nikolića, morala je uhititi Zorana Božinovskog. Inače, da nije bilo Interpola,Srbijanci bi ga i dalje skrivali. To uhićenje Božinovskog se dogodilo polovicom studenog 2013. godine. Njemu je određen pritvor od 40 dana u Novom Sadu, gdje ga je i privela srbijanska policija. I onda počinje cirkus u režiiji srbijanske države i njoj strogo podređenog sudstva i tužiteljstva, koje postupa isključivo po političkim direktivama vrha velikosrpske vlasti. Država Makedonija je u zakonskom roku od 18 dana zatražila od države Srbije izručenje odbjeglog Božinovskog i to u pismenoj formi preko svoga Ministarstva pravde. Srbijansko ministarstvo pravde, čim je zaprimilo dopis kolega iz Skoplja, reagiralo je po nalogu vrha vlasti u Beogradu i odbilo je ektradiciju Božinovskog Skoplju, premda je Srbija bila obvezna po međunarodnom pravu, izručiti stranog državljanina njegovoj zemlji, jer ga tereti za teška kaznena djela. Apelacijski sud u Novom Sadu je, uz suglasnost političkih čimbenika u Srbiji Nikolića i Vučića, uzeo u zaštitu Božinovskog, bjegunca od suda u Makeodoniji i time višekratno ugrozio institute međunarodnog prava, poglavito odredbe kaznenog prava. Srbijanski sud je u dogovoru sudu u Skoplju naveo da “Božinovski neće imati fer i pravično suđenje u Skoplju.” U tome srbijanski sud, tužiteljstvo i vrh velikosrpske i četničke vlasti, ogrezle u kriminal svake vrste, podupire i strukovna medijska udruga, zvana UNS ( Udruženje novinara Srbije). Ta organizacija, ustrojena pod paskom pokojnoga dikatora i ratnog zločinca Slobodana Miloševića i sad na svome čelu ima ljude fanatično odane tim istim velikosrpskim državnim projektima. U Božinovskom su prepoznali svoga čovjeka usred Makedonije, zbog čega oporbeni i jedan od rijetkih neovisnih internetskih portala u Srbiji E-novine, direktora Branislava Jelića i urednika Petra Lukovića u povodu ovoga slučaja i pišu da je Zoran Božinovski od srpske tajne policije dobio kodno ime “Ludi Milojko.” Potporu Božinovskom je pružila, pored srpskog i makedonska državna udruga novinara u Skoplju. No, posebnu pozornost privlači znak odobravanja Božinovskom od strane srbijanske ratnohuškaške, novinarske asocijacije pod imenom UNS. Na njenom vrhu stoluje Ljiljana Smajlović, snaha ratnog zločinca i ubojice Radovana Karadžića i sljedbenica ideja Slobodana Miloševića i njemu sličnih velikosrba, što živih, što mrtvih. Tijekom boravka u Srbiji, Božinovskog je u prostorijama UNS-a ugostio i zamjenik Ljiljane Smajlović, dugogodišnje glavne i odgovorne urednice velikosrpske “Politike”, po imenu Nino Brajović. On je bio jedan od prvih oduševljenih i ostrašćenih velikosrpskih novinarskih manijaka što su razularareno i pomahnitalo izvijestili srbijansko TV gledateljstvo u studenom 1991. neposredno po srbijanskoj okupaciji Vukovara. Takvi ljudi podupiru Božinovskog i to je njegovo okruženje, ne samo u Srbiji, nego i u Crnoj Gori.
Na prostoru Crne Gore, Božinovskog je u aferi “Špijun” bezrezervno podržao pročetnički i proruski internet portal In4s.net. Iz samog naziva portala koji ističe srpsko znakovlje “4 S”, razvidno je kakva je politička orijentacija toga medija i jasno je da mogu podržati samo svoga istomišljenika, a to je nedvojbeno Božinovski, koji se pisanjem o političkim skandalima u Makedoniji, uvijek očitovao i osudom političkog paktiranja svih makedonskih vlasti s albanskom manjinom u toj zemlji. Albance redovito naziva kriminalcima, zločincima i iredentistima, sa kojima nema pregovora, a posebno apostrofira ime Alija Ahmetija i biznimsena i švercera cigareta Sejdijua, koji ga je, kako veli, po nalogu Nikole Gruevskog, čak i tukao, a za to sudski nikad nije odgovarao pred sudom u Kumanovu, jer ima političku zaštitu makedosnkog premijera. Sličnu terminologiju koristi i za muslimane u Makedoniji, a za tragičnu smrt pjevača Tošeta Proeskog krivnju je svalio na Vatikan. U svezi s time, Božinovski je i objavio knjigu o Tošetu Proeskom, gdje iznosi nevjerojatnu tvrdnju da je legendarni pjevač živ i da ga krije u svojim odajama Vatikan. U svojim krivim predodžbama o vrednotama Zapada i zapadne civilizacije, Božinovski, ne zaobilazi niti Austriju i Njemačku, te ih označava kao faktore destabilizacije Balkana. Razumljivo je da mu pored spomenutog četničkog portala u Crnoj Gori, pozornost pridaju i dva prosrpska dnevna lista “Dani”, iznimno četničke provenijencije, te tek nešto malo manje umjerene “Vijesti”, isto na rubu širenja četništva i pobornika te ideje u Crnoj Gori, ali i van njezinih granica. Božinovski je u ovih nekoliko medija u Crnoj Gori objavljivao kompromitirajuće podatke o kralju balkanske duhanske mafije i nevojbeno teškom srbijanskom gangsteru Canetu Subotiću, koji je u Srbiji, voljom političkihu moćnika, dobio pravomoćnu oslobađajuću presudu, unatoč dokazima o kaznenom djelu. Apsurdno je da je Božinovskog sa Subotićem upoznao Milo Đukanović i da je sve to bilo uz znanje, odobrenje i dopuštenje Božinovskog. Kasnije je Božinovski na portalu IN4S.net u Crnoj Gori objavljivao pojedinosti o poveznicama njegovog čovjeka za vezu Mila Đukanovića sa duhanskom mafijom i o tome kako je Cane Subotić spreman svjedočiti protiv Đukanovića u aferi oko šverca cigareta. Zbog toga je pred talijanskim sudom u Bariju protiv Đukanovića godinama u tijeku sudski postupak, ali ga, navodno, od sudskog postupka štiti politički imunitet, jer je naizjmence premijer ili predsjednik Crne Gore već 25 godina. No, Božinovski i ovom prigodom pokazuje da nije previše bistar, jer ulazeći u sukob sa Đukoanovićem, dolazi istodobno i u sukob sa Subotićem, kojega je u tekstu na crnogorskom portalu želio konfrontirati sa Đukanovićem u liku potencijalnog krunskog svjedoka protiv Đukanovića pred talijanskim sudom u Bariju, iako taj proces za sada miruje. Dapače, Božinovski je ubrzo objavio u Crnoj Gori tekst i protiv Subotića pod naslovom “Cane i Beba u duhanskom dimu Crne Gore.” Tu je prozvao i srbijanskog omni presente političara iz sjene i aktualnog savjetnika Mila Đukanovića, glavom i bradom Vladimira Bebu Popovića. Time je bespotrebno proširio ionako veliki krug svojih neprijatelja i netom nakon objave toga teksta završio je u zatvoru. Zato je za svoje uhićenje optužio upravo Caneta Subotića.
Iz svega obrazloženog može se shvatiti da je Zoran Božinovski u najmanju ruku proturječna osoba, ali je ponajviše vlastitom krivnjom razapet na križ države i javnosti u njegovoj zemlji. On se nikako ne bi mogao okvalificirati žrtvom političkog sustava, tim prije što je razvidno njegovog koketiranje sa predstavnicima velikosrpskih novinara i posebice političara u Srbiji koji ga i štite od sudskog procesa u Skoplju, na kome su i na temelju dokaza, ne samo makedonskog MUP-a, nego i Interpola, te podignute optužnice i izvođenja dokaza na sudu, ostalih 19 pripadnika afera “Špijun” zakonski kažnjeni, a Božinovski je samovoljom Srbije koja krši sve međunarodne zakone u ovom slučaju, za sad ostao van dometa pravde. Ima još nekoliko nelogičnih i proturječnih detalja iz javne, novinarske djelatnosti Božinovskog, koji ga diskvalificiraju kao ozbiljnog čovjeka. On je, kao što je objašnjeno, izričito bio i ostao protivnik, ne samo aktualnog premijera Gruevskog, nego i njegovog prethodnika, socijaldemokrate Crvenkovskog. Ali, nedavno je na svom facebook profilu Božinovski objavio udvorički natpis posvećen sadašnjem lideru oporbe Zoranu Zaevu, koji je pripadnik iste stranke kao i Branko Crvenkovski, protiv koga je Božinovski godinama pisao tekstove vezane za duhansku aferu i šverca nafte. Kako je moguće i prihvatljivo da Božinovski napada jednog, a veliča drugog čelnika iste političke stranke, a oni su bili i ostali politički istomišljenici i suradnici? Božinovski je nedavno na facebook profilu najavio da Gruevski u aferi prisluškivanja građana i političara iz oporbe sprema uhićenje Zorana Zaeva. To se nije obistinilo i Zaev je i dalje na slobodi, a Božinovski se ovim ptezom samo izblamirao. Ipak, vrhunac njegove blamaže je pisanje pisma Apelacijskom sudu u Novom Sadu, gdej navodi. “Kako me u Skoplju čeka u pritvoru brutalna smrt, ja osobno biram da umrem ovdje u Srbiji u pritvoru ili na slobodi. Od danas počinjem štrajk glađu i žeđu. To sam naučio od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. I on je to uradio da bi ga ozbiljno shvatili. Imam samo jedan zahtjev, a to je bezuvjetno puštanje iz pritvora na slobodu. Poslije, tjerajte mopj ekstradicioni postupak i paralelni postupak o političkom azilu koji sam tražio. Hvala vam…” Čovjek kome je politički uzor četnički koljač i ubojica Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, ne može onda po svojoj stukturi ličnosti i ljudskim i moralnim vrijednostima biti ništa drugo nego kopija četničkog vojvode. Azil je zatražio od svoje voljene zemlje Srbije, za kojom mu kao kodiranom špujunu “Ludom Milojku” srce žudi, očito od malih nogu. Ali, čovjek snuje, a život kuje sudbine. Sudbina je Božinovskog navela kao u romanu Gregorya Pecka na “Put kojim se rjeđe ide,” ali on je očigledno takvu sudbinu sebi sam skrojio nepromišljenim postupcima. To što ima potporu svjetski izopćene Srbije njezinoh vođa Vučića i Nikolića nije nikakva životna pobjeda, niti bilo kakva satisfakcija. Uostalom, i Vučićev ministar pravde Nikola Selaković, glede zahtjeva Božinovskog za dobivanje azila u Srbiji i vječni bijeg od ruke pravde u njegovoj rodnoj Makedoniji, odgovorio mu je negativno. Samo je kratko prozborio kako je državljanstvo i azil stvar MUP-a a ne Ministarstva pravde. O ekstradiciji, na osvjedočeni bizantski način, Selaković mudruje ovako:” Kad je riječ o ekstradiciji, Ministarstvo pravde nije obaviješteno od nadležnog suda u Makedoniji pred kojim se postupak vodi, je li postupak okončan ili je lice pušteno na slobodu.” Bešćutni Selaković laže i u trenu niječe da su Makedonci još 2013. tražili ekstradiciju Božinovskog i da mu je umjesto izručenja matičnoj državi, Srbija samovoljno i mimo svih zakona ovoga svijeta, produljila sa zakonskih 40 dana, pritvor na punih 11 mjeseci. Proizvoljno, onako kako smao Srbi i njihovi ljudi za lokalnu uporabu popu Božinovskog tumače istinu i pravdu. Što je to posve suprotno svjetskim standardima, njih uopće ne zanima. Oni i po tome pitanju imaju zasigurno svoju prepoznatljivu priču o “teoriji zavjere,” a isti rječnik ima i srpski pobočnik Zoran Božinovski. Čovjek se na koncu zapleo u vlastito klupko. Hvali i slavi Tomislava Nikolića, a u istom pismu Apelacijskom sudu u Novom Sadu drvlje i kamenje baca na Nikolićevog istomišljenika i suborca, također ratnog zločinca i ubojicu Aleksandra Vučića. Njega je u pismu sudu opisao kao eksponenta zapadnih sila SAD-a i Velike Britanije i najvećeg negativca u Srbiji. Nitko razuman i pametan ne vidi razliku između dvije barabe i bitange Vučića i Nikolića, ali eto, to je zamijetio Božinovski. Povrh svega, od te iste Srbije u kojoj je stanoviti nitkov Vučić gospodar života i smrti, nakon takve antivučićevske tirade, Božinovski traži i ne dobiva niti državljanstvo, niti azil. Kad je već planirao tražiti udomljenje u Srbiji, što je onda stao na žulj glavnom srbijanskom tiraninu Vučiću, kad je trebao unaprijed znati da će mu sudbina zamolbe za azil ovisiti, ne od suda, nego od kontrolora toga istog suda Vučića, o onome o kome je malo prije toga napisao sve najgore? Srbija nije uslišila zamolbi Božinovskog, očito samo zbog vanjskih političkih čimbenika sa Zapada što je netremice promatraju i nadziru kao zemlju, nesposobnu za kontrolu i samokontrolu vlastitih postupaka. Još kako bi Srbi nagradili svoga vjernog slugu Božinovskog za višegodišnji marljivi i predani rad, ali su pod lupom svijeta. Tako višekratno glume ludilo. Ne daju ga Makedoncima, jer im se dojmi da su politički toliko superiorni nad njima, da ih mogu praviti ludim i čuvati Božinovskog kao leptira u svome vrtu. Ako im, ipak, netko sa Zapada podvikne glede ovog iskonstruiranog slučaja, čim prije će Srbijanci isporučiti Božinovskog Makedoncima. On je trenutačno u statusu uljeza u Srbiji. On nema njene papire kao legalni građanin, ali je dobar kao džoker u tjeranju srbijanskog inata Makedoncima. Nešto kao slijepi putinik na brodu, prepunom srbijanskih političkih luđaka svih vrsta. Kako god bilo, Zoran Božinovski nije čovjek koji bi se po bilo čemu mogao svrstati u kategoriju disidenta i žrtve političkog sustava države. On je, prije svega, bjegunac od pravde iste te države što ga tereti na temelju dokaza koji je prikupio o njemu i još 19 pripadnika zločinačke udruge čak i svjetski Interpol.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
