Tomislav Nikolić nalogodavac ubojstva Zorana Đinđića

Specijalno tužiteljstvo za organizirani kriminal ponudilo je osuđenom ubojici i pripadniku Zemunskog klana Milošu Simoviću ulogu svjedoka suradnika protiv Tomislava Nikolića, ali je ovaj to odbio zastrašen sudbinom drugih svjedoka koji su progovorili ili su htjeli progovoriti o tom slučaju pred sudom.

Četnički vojvoda i dokazani ratni zločinac i višestruki ubojica hrvatskih civila starije životne dobi u selu Antin u Slavoniji ima za vratom još jedno ubojstvo i to najvećeg formata. Prije dvije godine Specijalno tužiteljstvo za organizirani kriminal koji godinama istražuje pozadinu političke likvidacije bivšeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića, skupilo je relevantne dokaze koji teško terete Tomislava Nikolića kao izravnog nalogodavca Đinđićeva ubojstva. Poznato je da su glavni počinitelji toga zločina s političkim predumišljajem kažnjeni, no inspiratori i politički naredbodavci su ostali u zavjetrini, daleko od ruke pravde. I kad je, nakon dugotrajne istrage tužitelj još 2013. godine sa hrpom dokaza protiv Nikolića ponudio već osuđenom pripadniku klana Milošu Simoviću status svjedoka suradnika, uz uvjet da osobno pred sudom svjedoči protiv predsjednika srbijanske države, već osuđeni kriminalac je bez mnogo razmišljanja tu ponudu tužitelja glatko odbio. Jasno je kako i zašto. I kriminalac ima svoju obitelj, ženu i djecu, naravno na slobodi, a odlično mu je poznato kako je tragično završio jedan drugi svjedok suradnik suda po pitanju ubojstva Zorana Đinđića. Radi se o Zoranu Vukojeviću, zvanom Vuk, koji je od strane tužiteljstva bio jedan od trojice imenovanih svjedoka suradnika iz Zemunskoga klana, odgovornog za fizičku likvidaciju Zorana Đinđića dvanaestoga ožujka 2003. godine. U trenutku kad je bio spreman, pod sudskom zakletvom o davanju točnog iskaza, ispričati sve što zna o pozadini ubojstva Đinđića, posebice o najzagonetnijoj temi političkih nalogodavaca ubojstva, on je munjevitom brzinom smaknut. Pougljenjeno tijelo Vukojevića pronađeno je trećega lipnja 2006. godine u šumarku pokraj auto ceste Beograd – Šid, a njegov ubojica je identificiran, ali su, kao i obično u srbijanskoj sudskoj praksi, opet sakrivena imena naručitelja ubojstva. Nije teško pretpostaviti kako i zašto kriju imena organizatora ubojstva, te da i dvije godine nakon otkrića tužiteljstva da Nikolić stoji iza ubojstva Đinđića, naravno, skupa sa Vučićem i Šešeljem u zajedničkom zločinačkom pothvatu, sve stoji u mjestu, na samome početku, jer spomenuti trio zajedničkim snagama stopira nastavak suđenja glede političke pozadine i otkrivanja imena nalogodavaca političkoga ubojstva Đinđića. Sva trojica žele da se to nikad javno ne obznani i da njihova imena ostanu zauvijek sakrivena, a njih trojica nekažnjeni za organizaciju ubojstva Đinđića.

Kad je pred sudom, neposredno pred posljednje viđenje pred istim sudom i saslušanje izricanja presude za sudjelovanje u atentatu na Đinđića, Aleksandar Simović objasnio sudu da njegov brat Miloš ne želi optužiti za ubojstvo Đinđića aktualnoga predsjednika Srbije Nikolića, sud se odjednom našao u procijepu, jer ključni svjedok odbija suradnju, premda zna da bi mu takvo svjedočenje mogla biti osobna olakotna okolnost pred sudom radi već počinjenih teških ubojstava po narudžbi. Razvidno je svima iz kojeg najvišeg centra političke moći u Srbiji. Kakva je klika klasičnih naručitelja likvidacija političkih suparnika na vlasti u Srbiji, pokazuje i primjer srbijanskoga premijera Aleksandra Vučića. On je tijekom tromjesečne policijske akcije “Sablja” u vrijeme izvanrednoga stanja u Srbiji, nakon ubojstva Đinđića, dao u svome samouvjerenom stilu intervju političkom tjedniku “Svedok,” i tada i sada bliskom politici Šešeljeve radikalne stranke. U tom intervjuu Vučić je otvoreno zaprijetio već sudski postavljenom i službeno zaštićenom svjedoku suradniku, pripadniku zloglasnoga klana Dejanu Milenkoviću, zvanom Bagzi. Naslov intervjua je i više nego znakovit. Vučić poručuje u vrijeme potjere za ubojicama i svima koji istražuju nalogodavce ubojstva: “Bagziju ću izvući uši!” Jasno je zašto je to tako otvoreno rekao. Jer, Bagzi, jednako kao i Simović ili ubijeni Vukojević nije imao nikakvu konkretnu policijsku zaštitu od vanjskih nasrtaja onih koji bi se u njegovim riječima pred sudom mogli prepoznati. Vučić je sebe, a ujedno i Nikolića i Šešelja, otvorenom prijetnjom batinama te čak i fizičkom likvidacijom svjedoka suradnika, samo u potpunosti označio kao jednog od glavnih inspiratora ubojstva koji se boji da ga njihov zajednički plaćeni ubojica Bagzi pred sudom ne oda što su godinama zajedno činili, te mu prijeti i smaknućem ako se usudi progovoriti. Nakon toga, spomenuti Bagzi, koji nosi kao i mnogi članovi toga klana, nadimak jednog od poznatih sicilijanskih mafijaša, naglo je ušutio i povukao se u sebe. Poučen onim što se dogodilo posve nezaštićenom svjedoku suradniku Zoranu Vukojeviću, i Bagzi se nije želio dalje kockati svojim ionako uništenim životom, već osuđenog kriminalca. Svjestan je, baš kao i preostali svjedok suradnik Miladin Suvajdžić, sin Iboljke Suvajdžić, na čijem su imanju u Srijemu ubojice tajno držale ogromne količine streljiva, da mu je glava u torbi i zato u Srbiji, glede pozadine ubojstva Đinđića i dalje vlada zavjera šutnje.

Svatkom iole razumnom je jasno i zašto. Upravo zato jer su na vlasti oni koji su, zajedno s još nekim političarima iz drugih stranaka, naručili atentat na Đinđića da bi nakon njegove smrti došli na vlast. Nikolić i posebno Vučić, upleteni su i u ubojstvo novinara Slavka Ćuruvije. Udovica pokojnog Ćuruvije, povijesničarka Branka Prpa nedavno je u više medija davala nedvosmislene izjave kako je Vučić najodgovorniji za ubojstvo Slavka Ćuruvije. Za skupštinskom govornicom pred svim zastupnicima srbijanskih stranaka i naočigled milijunskog TV auditorija diljem Srbije, Vučić je mahao nervozno naslovnicom Dnevnog telegrafa, novine glavnog urednika Slavka Ćuruvije i doslovno mu prijetećim tonom poručivao: “Platit će mi Ćuruvija kad tad za ove bljuvotine koje objavljuje o meni.” Kad je Ćuruvija ubijen na pravoslavni Uskrs 1999. u jeku NATO intervencije i akcije “Milosrdni anđeo”, Vučić je javno likovao i veselio se njegovom ubojstvu i u Skupštini Srbije. Ostat će zapamćena njegova replika Šešelju iz tog vremena: “Je li Ćuruvija emigrirao iz zemlje, ili je već u zemlji!?” I Nikolić nije krio oduševljenje smrću Ćuruvije, te je skupa sa Vučićem i Šešeljem slavio i nazdravljao šampanjecem, kao i što su bučno slavili i poslije ubojstva Đinđića četiri godine nakon likvidacije Ćuruvije. I kad već pravomoćno osuđeni Aleksandar Simović jasno i glasno pred sudom izjavi da je u trenutku kad je htio izjaviti pred sudom sve što zna o pozadini ubojstva zaštićenoga svjedoka suradnika Zorana Vukojevića, njegovoj ženi je istoga časa u znak opomene samome Simoviću, razbijen automobil, a policija u tome začaranom krugu mafijaških i političkih osvetnika nije  nikada rasvijetlila izvršitelja demoliranja automobila, premda je iz svega rečenog jasno o kojim se to nalogodavcima radi. Naravno, o onima koji trenutačno pregovaraju u ime Srbije sa EU o otvaranju poglavlja 23 i 24 o reformi pravosuđa i sudstva u Srbiji. Ta ista EU bezuvjetno od Srbije traži da Europskom povjerenstvu što prije dostavi konačno rješenje slučajeva Đinđić i Ćuruvija te imena inspiratora i izravnih nalogodavaca zločina iz sfere političkog života u Srbiji. Ne treba mnogo pameti da bi se zaključilo da Nikolić i Vučić kao izravni sudionici i naručitelji ubojstava Europskom povjerenstvu nikada neće proslijediti pravo izviješće, jer bi iznošenjem istine sami sebe razotkrili i u očima onih Srba koji ih fanatično slijede.

Tomislav Nikolić, višestruki ubojica, kako u ratu, tako, eto i u mirnodopskom stanju u samoj Srbiji, ne miruje. Išao je rimskome papi u pohode, noseći mu srpsku krivotvorinu plagiranog bizantskog srednjevjekovnog akta Vlastareve sintagme. Kompilaciju toga pravnog akta prevedenog na srpski jezik još u XIV stoljeću Srbi svijetu prodaju kao svoje djelo, te je i neuki primitivac Nikolić to pokušao i papi predstaviti kao Dušanov zakonik, kao da papa ne zna da su to Srbi samo preveli sa grčkog na srpski i prisvojili kao vlastiti pravni akt. Tom je prigodom Nikolić, čovjek čiji je cijeli život satkan od laži, prijevara i podvala, zatražio od poglavara rimokatoličke crkve osnutak mješovitoga povjerenstva koje će raspravljati o kanoniziranju kardinala Alojzija Stepinca. Tko je Nikolić, višestruki ratni i poratni ubojica i naručitelj političkih ubojstava po Srbiji da papi sugerira o moralnom liku i djelu čivjeka koji je svojim autoritetom spasao na tisuće ljudskih života? Tako je teatar životnog apsurda Nikolića i pretvorio u srbijanskoga vožda koji svojim nedjelima nimalo ne zaostaje za prijašnjim srpskim vladarima. Njegove stalne polemike sa visokim europskim i svjetskim dužnosnicima vrlo često prelaze mjeru bilo kakvog političkog ukusa. Tako je četnički vojvoda ulazio u sukobe i sa veleposlanikom Njemačke u Beogradu Heinzom Wilhelmom po pitanju srpskog priznavanja odnosno nepriznavanja statusa državnosti Kosova, što je preraslo u politički skandal na relaciji Beograd – Berlin. Poslije rafalne paljbe na Wilhelma kroz srpske medije, Nikolić je malo spustio loptu, ali samo do prve slijedeće prilike. A ona se ukazala vrlo brzo, onog časa kad je Johannesu Hahnu, povjereniku Europske unije za regionalnu politiku, glasno poručio kako bi samo robovi priznali Kosovo, a Srbi, veli to Nikolić u povodu iste kosovske teme i Martinu Schulzu, predsjedniku Europskog parlamenta, su kadri jesti i korijenje ako treba, ali se nikad neće odreći Kosova, zemlje koju Srbi opisuju strancima kao tisućljetni srpski teritorij.

U stvarnosti, Srbi su Kosovo kroz povijest držali u sklopu države Srbije ne više od dvije stotine godina i misle da niti jedan stranac to ne zna, te da mogu prodavati svijetu rog za svijeću, kao što to radi Nikolić, radeći od stranih političara budale, kao da su svi redom njegovoga ranga zaostalog i nenačitanoga prostaka koji tumači stvari o kojima pojma nema. Na meti Nikolića, kao uostalom i Vučića, vrlo često je i glasnogovornica Europskog povjerenstva za politiku susjedstva i pregovore sa EU Maja Kocijančič. Srbe u startu nervira što ona dolazi iz Slovenije, zemlje na koju Srbi u političkom smislu gledaju s visine te ne mogu podnijeti da im otuda dolaze sugestije, bilo Maje Kocijančič ili Jelka Kacina. Tako je Vučić za članak “Ispumpavanje kopa i budžeta” plasirane kroz neovisnu novinarsku mrežu BIRN direktorice Gordane Igrić, a iz pera autora teksta, novinara Slobodana Georgijeva, izravno optužio i Maju Kocijančič i Michaela Davenporta, šefa izaslanstva Europske unije u Srbiji. Njega je, kao i Maju Kocijančič, nazvao lažljivcima, a novinare mreže BIRN stranim plaćenicima Michaela Davenporta, čiji je cilj rušenje srbijanske Vlade, te zato u Vučićevoj viziji, i naručuje takve tekstove uprte protiv Vučića osobno. I bura oko toga se prividno slegla, opet do prve prigode.

Konačno, Tomislav Nikolić se ne zaustavlja na zločinima koje je nekažnjeno već počinio u prošlosti. On jaše i dalje. Tako čovjek glave nalik na Rubikovu kocku, niskog čela i kratke pameti, prijeti i tužitelju za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću, kao i njegovom zamjeniku Bruni Vekariću. Bez ikakvih pravnih posljedica, Nikolić je javno zaprijetio Vukčeviću kako “on nema što po Srbiji prekopavati grobnice zakopanih Albanaca ili njihove posmrtne ostatke skrivene u srbijanskim kamionima – hladnjačama.” Ne libi se ni javnih prijetnji linčom novinarki  njemačko – švicarske korporacije Ringier Axel Springier u čijem sastavu su sva izdanja “Blica.” Novinarka, čiji identitet radi njene vlastite ugrožene sigurnosti kriju i srbijanski mediji je albanskog podrijetla, a živi i radi u Beogradu. U osobnom dopisu novinarki, upućenom iz Nikolićevoga ureda, konstatira se da je stanovita novinarka kriva zbog svoga sumnjivog podrijetla, čime je za Nikolića “jasno da je unaprijed pristrana i nedobronamjerna te da želi kompromitirati njega i njegovu obitelj lažnim tekstovima.” A spomenuta novinarka, koja niti nakon te otvorene prijetnje nije dobila policijsku zaštitu, željela je pisati i o bespravno podignutim vikendicama Nikolićevih sinova Radomira i Branislava. Stariji Nikolićev sin Radomir je gradonačelnik Kragujevca, a država mu je iz državnog proračuna, netom nakon smjene bivšeg gradonačelnika Veroljuba Stevanovića, poslala dvije stotine tisuća dinara iz već opustošene državne kase za potrebe sanacije dugova prethodne gradske vlasti u Kragujevcu. Ali, “odriješili su kesu” u Beogradu kada je u pitanju interes Nikolićevog sina. Također, Nikolićevi sinovi su, sve pod paskom svoga oca, na Savi u Novom Beogradu, bespravno podigli dvije vikendice i za tu bespravnu gradnju objekata nisu do današnjega dana snosili nikakvu odgovornost. Sam Tomislav Nikolić je svojim sinovima još davno dao naputak kako nesmanjenim tempom krasti, varati i živjeti u raskoši na tuđi teret, kao što to radi i njegova supruga Dragica, neprosvijećena Srbijanka sa šumadijskog sela koja je tuđim novcima osnovala zakladu na svoje ime i dobiva najviše novaca od Violete Karić, rodice pljačkaša Bogoljuba Karića i same okrivljene za pljačku trinaest tisuća četvornih metara poslovnog i stambenog prostora, optuženu i u poznatoj srpskoj aferi Mobtel. Drugi važan donator njezine izmišljene zaklade je proturječni tajkun i kralj šećerana Miodrag Kostić, kadar JUL-a Mirjane Marković.

Daleke 1997. kao Šešeljev stranački zamjenik, Tomislav Nikolić je zakonski i po službenoj dužnosti dobio stan na korištenje u elitnom dijelu Novog Beograda. U novu zgradu, zvanu  “Crvenkapica,”što zbog izgleda i zaobljenog crvenog luka, ugrađenog na fasadi vanjske strane zgrade, što zbog političke strukture stanara, Nikolić je pompozno uselio. Dobio je na korištenje i raspolaganje stan od 170 kvadratnih metara, na tržištu vrijedan 510 000 eura. I premda pravno, barem u teoriji, ali ne svuda i prema svakom primjenjivoj sudskoj praksi, postoji razlika između latinske uporabe korištenja stambenog ili poslovnog prostora formulom usus (korištenje), fructus (plodouživanje), abusus (raspolaganje), za čovjeka u Srbiji koji je izvan ili iznad zakona poput Tomislava Nikolića, to ne vrijedi. On je državni stan, kojega je istjekom roka političkoga zastupnika SRS-a bio dužan vratiti državi, samovoljno i mimo svih zakonskih regula prisvojio kao svoje vlasništvo i bez ikakve pravne regulative prodao i time unovčio državnu nekretninu koju je dobio tek na određeni rok, samo zato jer u to vrijeme (1997. godine) nije bio stanovnik Beograda nego Kragujevca. Prodao je tuđu nekretninu kao da je to njegovo vlasništvo i još profitirao u toj radnji do neslućenih granica.Država mu je učinila uslugu, kao i nizu drugih zastupnika iz provincije i u namjeri da smanji velike putne izdatke Nikoliću i inim zastupnicima izvan Beograda, dodijelila mu je stan sa ograničenim pravom korištenja i raspolaganja sve dok obnaša političku dužnost u Skupštini Srbije. Ali, bahati Nikolić je, kao i u nizu drugih slučajeva, lako pogazio zakon i za to, kao i za niz drugih kaznenih djela, nije nikad sudski odgovarao.

Po pitanju višestrukog ubojstva hrvatskih civila u selu Antin 1991. godine, srbijanski sud je donio nevjerojatnu i politički instrumentaliziranu pravomoćnu presudu na prvostupanjskoj razini. Nikolić je oslobođen optužbe da je ubojica, jer je ključni svjedok Nataše Kandić, tada predsjednice Fonda za humanitarno pravo, iznenada promijenio iskaz u Nikolićevu korist. U pitanju je stanoviti Dušan Damnjanović koji je kao svjedok ubojstava hrvatskih civila, sam ponudio Nataši Kandić da svjedoči protiv Tomislava Nikolića kao egzekutora ubojstava. No, kad je trebao to potvrditi pred sutkinjom Majom Ilić, on je odustao od prvotnog iskaza, rekavši kako je sve bilo davno i kako se apsolutno ničega ne sjeća. Lako je pretpostaviti kako, zbog čega i napose zbog koga je naprečac došlo do amnezije Damnjanovića pred sudom. Očito je ta “zaboravnost” svjedoka prouzročena i dirigirana iz istog centra političke, a time i policijske, tužiteljske i sudske moći u Srbiji. Sve je isto kao i na početku članka opisanom slučaju odustajanja od svjedočenja Miloša Simovića po razrješenju pitanja političke pozadine likvidacije Zorana Đinđića. Zajednički nazivnik ubojstvima u Antinu i ubojstvu Đinđića je uloga Tomislava Nikolića u svemu tome i uloga srbijanske države koja ga štiti od kaznene odgovornosti. Kad bi mu se istinski sudilo po mjerilima prava i pravde, zasigurno ne bi izbjegao robiju u trajanju od nekoliko desetljeća, jer je riječ o višestrukom ubojici u povratu. Neovisno od hrpe optužnih dokaza, on nastavlja dalje kao debeli gmaz kojeg ne dira ujed komarca, jer je politički nedodirljiv i zaštićen u Srbiji kao rijetka zvijer iz zoo vrta. Za čovjeka njegovoga profila kome su sva osjetila davno otkazala poslušnost, to nije ništa neobično i neočekivano.

Nikolić je u trinaestoj godini ostao bez oba roditelja i svi njegovi kompleksi i frustracije što ih nosi kroz život imaju korijen u toj životnoj epizodi. Zato ga Služba državne bezbednosti Srbije, za koju je radio od svoje rane mladosti još za vrijeme Tita, opisuje kao revnosnog suradnika. Srbijanski policijski dužnosnici su zbog Nikolićevih ožiljaka i trauma iz djetinjstva u njemu odavno prepoznali savršenog suradnika. Vele tako u posebnoj obavijesti, što je iz kragujevačkog ogranka SDB-a stigla 1990. pred osnutak političkih stranaka u Srbiji, svojoj centrali u Boegradu ovako:”Nikolić je hladan, mračan lik, spreman na suradnju i dokazivanje. Ako treba i rođenu majku bi prodao.”Kao i ogroman broj ostalih lidera političkih stranaka u Srbiji, i Nikolić je, kao dugogodišnji suradnik UDBA-e još od 1990. bio jedan od najpouzdanijih suradnika, a njegova, Šešeljeva i Vučićeva SRS pravo leglo i rasadnik špijuna srbijanske državne sigurnosti. Od tada pa sve do danas se lice tog kamenog svata  nije promijenilo, kao ni cinični osmijeh koji mu ne silazi sa lica “ajkule” i poze krvožednog grofa Drakule. Taj srbijanski gedža koji je kao građevinski tehničar zaposlen na kragujevačkom gradskom groblju svoju karijeru počeo prokazivanjem i cinkanjem tajnoj policiji sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, sad bi htio izigravati moralnog suca dok putuje po svijetu i sije svuda sjeme zla kao višestruki ubojica, lažljivac i lupež, koji se okitio obiljem krivotvorenih i kupljenih akademskih diploma i ordenom četničkog vojvode. Lažnih fakultetskih diploma nekad se možda i odrekne, ako mu to više ne bude potrebito, ali zvanja četničkog vojvode i četničkih velikosrpskih snova, taj se ubojica, lažljivac i kradljivac neće odreći dok je živ i dok neprestance rafalno izgovara gomilu nesuvislosti i neviđenih nebuloza gdje god se pojavi.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda