Svastika na Poljudu nije huliganski incident. Svastika na svetom poljudskom travnjaku je zločin. Radi se o projektu uništenja nacionalnog ponosa i identiteta iza kojeg stoji vladajuća opcija na čelu sa Rankom Ostojićem i Zoranom Milanovićem.
Koliko god zvučalo nevjerojatno i u manirima žutih senzacionalnih tabloida ovdje se ipak radi o surovoj i otužnoj istini. Da je svastika na Poljudu projekt, a ne incident, svakom normalnom čovjeku to je bilo jasno istog onog momenta kada je ona uočena. Radi se o zločinačkom SDP-ovom projektu kojem je cilj isušenje navodne nogometne močvare, koja im je trn u oku od početka njihove vladavine. Cilj projekta nazvanog “svastika” jest rušenje Hrvatskog nogometnog saveza i njegovih dužnosnika. Kao najefikasniji i najjednostavniji način rušenja Hrvatskog nogometnog saveza, u Milanovićevoj percepciji, bio je potpuno uništenje hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno da su talijanske kamere na Poljudu prve zabilježile spornu svastiku jer ih je na to upozorio upravo netko od operativaca zaduženih za projekt “svastika”, a koji su se našli u panici jer otrov nije djelovao brzinom kojom su predvidjeli i svastika je u trenutcima početka utakmice bila jedva vidljiva.
Inače, projekt “svastike” Milanović je povjerio svom komesaru Ranku Ostojiću kojemu je dužnost bila organizirati sabotažu video nadzora i angažirati neposredne izvršitelje. Kako tvrdi naš izvor, Ranko Ostojić za taj je zadatak angažirao Franju Medvedeca, bivšeg policajca za što mu je isplaćeno bijednih 50 000 kuna. Operativni zadatak bio je prilagoditi sustav video nadzora, zaštititi počinitelja te potom osigurati nesmetani rad crtačima svastike. Taj pakleni plan razrađen je u jednom splitskom restoranu gdje su se na radnom ručku sastali Ostojić i Medvedec, a kasnije se je tom ručku pridružio i ministar Kotromanović. Nakon toga zadaća Ranka Ostojića bila je kontrola kriminalističkog istraživanja i njegova sabotaža. Kada tome ne bi bilo tako nije jasno kako bi Ranko Ostojić onda objasnio svoju naredbu upućenu načelniku sektora krim policije Policijske uprave Splitsko-Dalmatinske Josipu Buljanu da isključivo njega smije izvještavati o rezultatima izvida koje je sam kreirao. Ministar obnaša političku, a ne službenu dužnost i kao takav ne sudjeluje u zapovjednoj hijerarhiji. Dakle, u prijevodu načelnik Buljan smio je i mogao o svojim rezultatima istrage obavještavati isključivo svoje nadređene, strogo poštujući zapovjedni lanac.
Šokantna je činjenica da se ta šačica navodnih domoljuba na čelu sa Zoranom Milanovićem i Rankom Ostojićem istovremeno, dok se po istočnoj hrvatskoj granici busaju u junačka domoljubna prsa, s druge strane za šačicu kuna sa šačicom jadnika, vrše atentat na jedno od najvećih hrvatskih nematerijalnih blaga- Hrvatsku nacionalnu nogometnu reprezentaciju. Svi političari od osnutka Hrvatske do danas, ako izostavimo prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, nisu ni blizu doprinijeli promociji Hrvatske koliko je to učinila naša nacionalna nogometna vrsta, nekada treća reprezentacija svijeta. Izbacivanjem reprezentacije s Eura projekt “svastike” smatrao bi se uspješnim, a zajedno sa paralelnom operacijom uništenja Zdravka Mamića nedvojbeno su računali na potpunu kriminalizaciju Hrvatskog nogometnog saveza i rušenje njegovog vodstvo.
Nakon što su se eto našli u čudu, „iznenađeni“ huliganskim činom rođenja svastike, njen je “otac” odlučio i sebi dao za pravo da se obrati krovnoj nogometnoj organizaciji s “molbom” da poštedi hrvatsku reprezentaciju od izbačaja s Eura, znajući pri tom da time zapravo zabija kolac u lijes HNS-u jer UEFA ima nultu stopu tolerancije na miješanje politike u sport. Računao je naš Zoki kako će na taj način ubiti dvije muhe jednim udarcem. Naime, svojim navodnim apelom za spas reprezentacije kojeg je uputio UEFI osvojio bi simpatije građana, dok bi taj isti apel, prema njegovom uvjerenju ustvari trebao osigurati izbačaj naše reprezentacije s Eura 2016. I ne samo to, naš premijer naložio je Ministarstvu vanjskih poslova da tajno lobira kako bi hrvatska reprezentacija bila izbačena s Eura. Milanovićev plan uništenja HNS-a i općenitog osvajanja sportskih nacionalnih asocijacija nije potaknut isključivo željom kontrole sporta, kroz ubacivanje vlastitih podanika, nego je njegov cilj da time oslabi HDZ. Ono u što je uvjeren Milanović jest da HDZ neupitno koketira sa sudstvom i sportom te da koketiranje i tu ljubav on mora uništiti. Ovome svjedoči činjenica da je i kod nedavnog nastupa hrvatskih košarkaša Zoran Milanović izražavao gađenje i čuđenje zbog činjenice da su košarkaši poslije jednog nastupa došli pozdraviti šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. I naravno, kao kruna njegovog „ratnog plana“ osmišljen je nečuveni bojkot gledanja i praćenja hrvatske nogometne reprezentacije. Neviđeni i nezapamćeni bojkot praćenja i gledanja hrvatske nogometne reprezentacije čisti je produkt SDP-ove kuhinje. Masovni odaziv pozivu na takav bojkot ukazuje samo na nakaradno mentalno stanje nacije i porazni stupanj nacionalne svijesti. Koliko jadan treba biti jedan čovjek da pljuje, sabotira i bojkotira ono što predstavlja njegov nacionalni identitet i one ljude koji kroz svoje sportske i druge nastupe služe svojoj domovini i provode njenu pozitivnu promociju?! Ovakva ideja bojkota hrvatske nogometne reprezentacije može se proizvesti isključivo u glavi neprijatelja Hrvatske. Ideja bojkota hrvatske nogometne reprezentacije nije produkt neznanja i nesposobnosti.Ta ideja produkt je mržnje. Kroz organizaciju bojkota gledanja i praćenja hrvatske nogometne reprezentacije ustvari je organiziran napad na jednu od najvećih nacionalnih vrijednosti. Žalosna je činjenica da se neviđeni broj građana odazvao na takav poziv za bojkotom. Ono što i žalosti i razbješnjuje jest činjenica da su na ovaj SDP-ov spin nasjeli najviše pobornici desnice. Kriminalni bojkot najveće je rezultate polučio u Dalmaciji, mahom među pripadnicima Torcide ali i unutar antimamićeve frakcije BBB-a. To samo potvrđuje davno iznesenu tezu kako se hrvatski narod ponaša poput gusaka u magli, koje je autor bio Stjepan Radić, a koju je često koristio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Ovu tezu branimo činjenicom da duboko vjerujemo kako onih 11 nogometaša, 5 košarkaša, 7 rukometaša, 6 odbojkaša, skijaši, boksači nedvojbeno i sigurno „ginu“ na terenu ili u ringu za svoju domovinu, bez obzira tko je njihov izbornik ili tko sjedi na čelu njihovog sportskog saveza. S toga nitko nema pravo bojkotirati podršku koju ti sportaši neupitno zaslužuju. Osim svastike i poziva na bojkot gledanja reprezentacije, operativci tih podlih akcijskih planova osmislili su i izazivanje nereda na Malti koji su isto tako za cilj imali izbacivanje hrvatske nogometne reprezentacije s Eura. Međutim, taj plan je pravovremeno detektiran od strane HNS-a i zahvaljujući isključivo njihovom naporu te suradnji sa Malteškom policijom ti su se neredi uspjeli spriječiti. Naša uvjerenja o strukturi vodstva pojedinih saveza, pa tako i hrvatskog nogometnog saveza, mogu biti svakojaka. Mi možemo misliti i vjerovati kako u njima ima kriminala. Možda ga i ima. Međutim, kriminalom u sportu, kao i u svakoj drugoj sferi društva, smiju se baviti institucije progona ali nikako ne politiku. Politika nema nikakvo pravo zadirati u sport niti svojim istupima usmjeravati građane i institucije kako da se odnose prema sportu.
Ne bismo htjeli ulaziti u političke sukobe niti analizirati njihovu doktrinu ali apsolutno smo morali izaći sa ovom pričom kako bi ukazali na licemjerje vladajuće opcije i njihov nedopustiv napad na sve što je našoj naciji sveto. Nedopustivo je da tvorac svastike na Poljudu, koji eto nije našao načina da otkrije počinitelje koji su nacrtali njihovu svastiku, istovremeno obmanjuje javnost svojim lažnim domoljubljem i šepuri se po istočnoj hrvatskoj granici kao njen odani čuvar. Hrvatska nije ugrožena i njene granice nije potrebno čuvati. Ono što naš ministar Ostojić naziva čuvanjem u principu je stvarni posao za nacionalne i svjetske humanitarne organizacije te onaj dio politike koji bi trebao biti zadužen za izbjegle i prognane. S toga, sačuvaj nas Bože domoljuba poput Zorana Milanovića i Ranka Ostojića jer tolike mržnje prema onome što čini hrvatski identitet u politici nove Hrvatske države nikada nije zabilježeno. Ovakvi činovi imaju svoje ime i prezime i zaslužuju svaku osudu. Ovaj čin zove se veleizdaja, a njegovi izvršitelji veleizdajnici.
izvor liburnija
