Boža Petrova nacionalni mediji uz pomoć stručnjaka za odnose s javnošću pokušavaju prikazati vođom takozvanog trećeg puta ili alternative za razočarane birače vodećih opcija. Takvi se navodi argumentiraju činjenicama kako je Božo Petrov u Gradu Metkoviću, smijenivši s trona Stipu Gabrića Jamba, napravio revoluciju, smanjio dugove, ne vozi skupe automobile, živi u podstanarstvu, a sve što je napravio u malom Metkoviću, kako i sam Petrov tvrdi, napravio bi na nacionalnoj razini. Dio javnosti smatra kako je to tek mit, još jedan u nizu, a posebno su se u to mogli uvjeriti gledatelji nakon nastupa Boža Petrova u ‘Nedjeljom u dva.’
Koji potezi, koje reforme, kako?
Voditelj Aleksandar Stanković bezuspješno je nizom pitanja i potpitanja pokušao doznati barem jedan konkretni ekonomski potez, poznavanje materije ili makar okvirnu naznaku revolucionarne ideje kako li to Božo Petrov misli izvući Hrvatsku iz problema. Precizne odgovore nije dobio, jer ih nema. Takvi revolucionarni potezi nisu napravljeni ni u Metkoviću, ali o tome kao da u Hrvatskoj vlada zavjet šutnje.
Božo Petrov i njegovi suradnici bili su na minimalcu vrlo kratko, nakon čega su ponovno plaće povećane već u prvoj godini mandata. Gradska uprava i dalje je leglo uhljeba, s obzirom na to da se na plaće troši duplo više nego u ostalim gradovima takve veličine u Hrvatskoj. Kupljen je i novi Renault Megane kojeg Petrov koristi. Nezaposlenost u Metkoviću je katastrofalna, iznad hrvatskog prosjeka, posebno mladih, a nova radna mjesta Božo Petrov nije stvorio, osim za neke MOST-ovce, ili za uhljebljenja aktera iz jedne Vladine agencije. Naravno, nakon što je ‘odrađen’ natječaj koji je ta agencija vodila, a na njemu pobijedili vrlo zanimljivi ljudi. No, to je druga tema.
Pozicija Karamarko, Milanović i Petrov
Ako ovakav način kupnje kuće jednog gradonačelnika i dužnosnika nekome nije čudan, možda je korisno zapitati se što bi se dogodilo Zoranu Milanoviću ili Tomislavu Karamarku da su kuću od 109 kvadrata kupili 2013. te je u imovinskoj kartici prikazali tek 2015. Što bi se Milanoviću i Karamarku dogodilo da su kuću kupili bez kredita i bez kamata, a da su u imovinskoj kartici dvije godine nakon kupnje naveli tek zaduženje od 222 tisuće kuna, s rokom otplate 20 godina s 0,0 posto kamata?
Danima bi bili na svim naslovnicama dnevnih novina. U svim dnevnicima i bili bi predmet stotine statusa na društvenim mrežama. Ali, kuću bez kredita i kamata, 2013. godine, nakon dolaska na vlast, nisu kupili ni Milanović, niti Karamarko. Kupio ju je revolucionarni Božo Petrov, gradonačelnik Metkovića i predsjednik stranke MOST.
Dobar posao je napravio Petrov, pomislit će mnogi Hrvati, posebno oni koji su do prve nekretnine došli kreditom u švicarcima ili bilo kojim drugim oblikom dužničkog ropstva. Božo Petrov takvih problema u životu nema. Novac mu je dao bivši apostolsku nuncij i nadbiskup mons. Martin Vidović, rodom iz Metkovića. Novac mu je dao s kamatom 0,0 posto, odnosno bez kamata. Da bi stvar bila još nevjerojatnija, novac mu u cijelosti treba vratiti tek kroz 20 godina, odnosno Petrov mu daje manje od tisuću kuna mjesečno za kupnju kuće kojom će riješiti stambeno pitanje svojoj obitelji, djeci i unucima.
Uskoro obnova
Istina je kako se radi o kući koja je starija i kojoj je potrebna obnova, Metkovci pričaju kako je Petrovu ponuđena rekonstrukcija u iznosu od 30 tisuća eura, a kako bi nakon obnove kuća trebala imati još više kvadrata za život. Dok se kuća ne obnovi, Božo Petrov živi u podstanarstvu i plaća najam od 1500 kuna, tako je bar javno govorio. Božo Petrov kao gradonačelnik Metkovića ima plaću neto 9422,60, a povremeno radi i druge poslove u struci. Nešto manju plaću, oko 5772 kune ima i njegova supruga, zaposlena u Osnovnoj školi Stjepana Radića u Metkoviću, kad joj je suprug već bio stupio na gradonačelničku funkciju. Zbog ovog zaposlenja već ga je u medijima prozivao i Stipe Gabrić Jambo, a za to radno mjesto bilo je mnogo kandidata, što ne čudi, uz toliku nezaposlenost u Metkoviću.
Jednostavnom matematikom može se zaključiti kako Božo Petrov ima mogućnost obnoviti kuću makar i s kreditnim zaduženjem, s obzirom na to da prethodnih kredita i kamata nema. Metkovci također pričaju da će je obnoviti, ali nakon Parlamentarnih izbora, kako bi u kampanji i dalje mogao govoriti kako nema ni za obnovu stare kuće, koju je u medijima spomenuo tek nedavno i prijavio u imovinskoj kartici tek 2015., iako je kupoprodajni ugovor sklopljen 2013. godine. U ono vrijeme kad je gradonačelnik bio na minimalcu, a supruga mu tek čekala zaposlenje u metkovskoj osnovnoj školi.
Zašto Petrov šuti o kući?
Zbog čega Božo Petrov šuti i ne spominje svoju kuću? Je li to možda zato što zna da do nje nije došao onako kao i prosječni hrvatski građanin, svaki onaj blokirani i zaduženi, o čijim problemima bi trebao brinuti nakon što dođe do vlasti? A do vlasti će doći, i sam tako tvrdi. Zna se i s kime će koalirati, iako će on to nazvati ‘preuzimanjem odgovornosti’ za državu. Šuti li Božo Petrov o svojoj kući jer su mu pri rješenju egzistencijalnih problema pomogli ljudi iz Crkve? I što je najvažnije, ruši li ovakva poveznica Boža Petrova i kapitala vezanog uz Crkvu mit o nezavisnima?
Inače, Božo Petrov do objave teksta nije odgovorio Dubrovačkom dnevniku o tome kako je kupio kuću i zašto je nije prijavio, kao ni na niz drugih pitanja, iako mu je za to ostavljeno dovoljno vremena. Za pretpostaviti je kako će se o toj kući izjasniti nakon objave teksta, onako kako on to najbolje zna. Demagogijom. Kuća je stara i trošna, a mediji koji se usude kritizirati njegov gotovo božanski imidž, lik i djelo su režimski te im smeta njegov politički uspjeh. Kao da nije dužnost novinara pisati o imovinskoj kartici političara koji žele voditi državu?!
Teško je vjerovati da može biti nezavisan netko tko kupuje kuću u trenutku dok je na minimalcu, netko kome je novac poklonjen bez kamata. Taj uvijek ima odgovornost prema onima koji su mu u teškom trenutku pomogli, kupiti kuću ili platiti doktorat, o čemu se već pisalo. Božo Petrov, iako nema kamate, itekako je dužan, samo je pitanje hoćemo li njegove dugove platiti svi mi.
izvor dubrovački dnevnik
hop