UMRLA JE POSLJEDNJA KĆERKA ANTE PAVELIĆA
gospođa VIŠNJA PAVELIĆ
Sinoć, na sam Božić, 25.12.2015., sklopila je zauvijek oči u Madridu Višnja Pavelić, kćer poglavnika dr. Ante Pavelića i Mare rođ. Lovrenčević. Bilo joj je 92 godine, a umrla je na isti dan kao nekoliko godina ranije njena sestra Mirjana Pšeničnik.
Posjetio sam Višnju Pavelić u veljači 2012. te se družio s njome tri dana. Povod našeg posjeta je, među ostalim, bio i poziv meni, nakon što je Višnje Pavelić pročitala moj seminarski rad o njenom ocu, koji sam bio napisao otprilike 10 godina ranije u sklopu studija povijesti na Sveučilištu u Zürichu. S njome me upoznao naš zajednički prijatelj i emigrant Ilija Šikić.
Bila je neobično ljubazna i vedra, voljela je pričati o prošlosti, ali isto tako o aktualnim političkim događajima u Hrvatskoj i u svijetu. Bilo je vrlo zanimljivo slušati njene prosudbe o raznim hrvatskim političarima, intelektualcima i svećenicima, koji su obilježili prvu polovicu 20. stoljeća: o dr. Mili Budaku, Juri Francetiću, dr. Stjepanu Radiću, kardinalu Alojzije Stepincu, Božidaru Kavranu, dr. Krunoslavu Draganoviću i Vjekoslavu Luburiću. Ovaj potonji, nota bene, u Zagrebu nije smio ulaziti u kuću poglavnika za razliku od, primjerice, Eriha Lisaka, koji je uživao neograničeno povjerenje čitave obitelji Pavelić.
Višnja Pavelić posvetila je cijeli svoj život razjašnjavanju povijesti Ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske (NDH), pokušavajući pritom biti što objektivnija. Živjela je izrazito skromno i povučeno, ali ponosno i dostojanstveno. Tijekom zadnjih par godina čuli smo se redovito preko brzoglasa (svetu misu prilikom obilježavanja 70. obljetnice bleiburške tragedije u svibnju o.g. pratila je putem mog pametnog telefona), a na moja pitanja uvijek je odgovarala rado, iskreno i podrobno. Dojmilo mi je što je i pod stare dane govorila jako dobro hrvatski; ona je voljela reći, da je njen otac i za vrijeme prve i druge emigracije vodio računa o tome, da se u kući govori isključivo hrvatski. Pored politike, historiografije i književnosti voljela je i umjetnost, napose klasičnu glazbu (Mozart, Beethoven i dr.); u svezi s time je rado spominjala svoga pokojnog brata Velimira, koji je bio pravi virtuoz na violini. Znala mi je pričati o svojim uspomenama na Švicarsku, budući da je kao mlada djevojka provela nekoliko godina u internatu u Rorschachu.
Pamtit ću je kao veliku Hrvaticu i humanistkinju, koja je hrabro i dostojanstveno koračila putem hrvatskog državnog prava – unatoč svim razočaranjima…
Dragan Hazler
