I dok Srbi na sav glas viču da su “ugroženi” u Hrvatskoj, kao jedina istina se svakodnevno nameće zaključak da je upravo ta agresivna srpska manjina u Hrvatskoj povlaštena. Samo apsolutna većina Hrvata ima istinskih ugroza od Srba, povezanih poput hobotnice u medijskoj sferi. Agencija za elektroničke medije na čelu s Mirjanom Rakić je suprotno svim objektivnim kriterijima oduzela koncesiju emitiranja programa zagrebačkoj televiziji Z1, a posebno se okomila na autora i voditelja emisije “Markov Trg”, poznatog novinara Marka Juriča. Gdje su bili i gdje su i u ovim trenucima Mirjana Rakić i svi njezini istomišljenici iz spomenute Agencije za elektoroničke medije, kada privatni medij srpskog etnobiznismena Milorada Pupovca, poznat i u internetskoj formi pod imenom Novosti, iz dana u dan širi protuhrvatsku i antidržavnu kampanju. Njihova šutnja na svakodnevno vrijeđanje, ismijavanje i omalovažavanje grba, zastave i himne Republike Hrvatske samo je znak njihove suglasnosti sa člankopiscima Pupovčeva portala. Tu se čak i ne radi o dvostrukim standardima, nego o otvorenom i bezrezervnom protežiranju, podupiranju i veličanju četničkih i velikosrpskih ideja Novosti, a koje odobrava svojom šutnjom na sve to i agencija kojom ravna Mirjana Rakić.Primjera redovitog protudržavnog pisanja srpskog portala Novosti je napretek. Možemo izdvojiti tek one najdrastičnije kao ilustraciju njihovog podrivanja hrvatske države i njezinog izvrgavanja ruglu, prijeziru i mržnji iz pera tekstopisaca Novosti. Za objavljenu skandalozno sklepanu četničku pjesmu poruge hrvatskoj domovini pod naslovom “Lijepa naša haubico” autor Nikola Bajto je pred vijećem časti novinara HND-a glasovanjem članova vijeća omjerom 5:2 uz još dva suzdržana glasa dobio samo opomenu, premda je riječima pjesme i zlonamjernom uporabom stilskih figura na najgrublji način prekršio zakon, vrijeđajući grb, zastavu i himnu kao simbole države Hrvatske. Takvom simboličkom kaznom Nikola Bajto je skupa s njegovim urednikom Ivicom Đikićem zapravo nagrađen, a ne kažnjen za protudržavno djelovanje. Zlouporabom svoje medijske slobode govora u Hrvatskoj Srbi kao što je Nikola Bajto žele izazivati državu Hrvatsku i hrvatski narod u cjelini. Bajti nije bila dostatna izrečena opomena, inače udruge HND-a kojom stoluje njegov čovjek Saša Leković, već je bio ogorčen što je na žalbeni zahtjev predsjednika ogranka slobodnih novinara HND-a Marija Čižića, višečlano vijeće časti uopće i uzelo u obzir tu žalbu i zasjedalo u povodu toga slučaja. Navikao je Srbin Bajto na povlastice i na tretman jednakijeg kao u Orwelovom romanu, te ga smeta što ga, eto, njegova voljena udruga HND blago opominje za jednu tešku gestu. Nikola Bajto, ohrabren takvom odlukom HND-a nastavlja s provokativnim pisanjem, te se mogu zamijetiti i novi provokativni naslovi njegovih tekstova tipa ” Vlada nacionalnog smrada” ili “Strahovlada Hrvatske” i tome slično. Kad je već dobio poruku kako može nekažnjeno divljati i zloupotrijebljivati poziciju novinara, onda nakon toga početnog signala nastavlja istim tempom. Osjetio bi Nikola Bajto težinu svojih riječi napisanih u samo njemu znanoj i razumljivoj “satiri”, kako je sam predstavio svoju škrabotinu, kad bi sukladno zakonskim normama za učinjeno djelo završio u zatvoru. Ovako je još uvijek na slobodi i nesmetano orgija.
Mitropolit Porfirije koji je u Chicagu pjevao prije nekoliko godina četničke pjesme revoltiran je samo spoznajom da je uhvaćen na djelu. Njegova lažna isprika objavljena prije nekoliko dana i u više hrvatskih medija, postala je deplasiranom onoga trenutka kad je u ime SPC vladika zagrebačko-ljubljanski potpisao u ime cijele SPC službeno saopćenje. U prvoj rečenici on veli ovako:” Povod, ali ne i motiv i uzrok za brutalne i posljednjih godina, nezapamćene napade i pozive na linč SPC i srpskog naroda u Hrvatskoj pronađen je u video snimci nastaloj prije više godina tijekom moga posjeta Chicagu, gdje kao gost nisam mogao utjecati na okolnosti.” Iz ove dvosmislene rečenice izvire rijeka laži mitropolita Porfirija. Najprije, kad u početku rečenice u lingvističkom smislu pokušava napraviti gramatički rečeno veliku semantičku razliku riječi “povod”, “motiv” i “uzrok” upada u proturječnost. To jesu različiti, ali u kontekstu rečeničnog sklopa spomenute rečenice su i vrlo slični i srodni pojmovi. Nadalje, laže o “nezapamćenim napadima i pozivima na linč SPC i srpskog naroda u Hrvatskoj,” jer nigdje ne navodi pet temeljnih postulata, što bi Englezi principom svoje škole novinarstva rekli “five double why”(Who, What, Where, When, Why), ili što bismo mi rekli pet upita koji počinju riječima tko, što, gdje, kako i zašto. Ne imenuje mitropolit Porfirije nijedno ime izvršitelja prijetnji SPC, niti navodi što su njemu i ostalim iz SPC imenovani ili neimenovani govorili, niti gdje su i u kom mjestu njemu i ostalim svećenicima SPC prijetili. Ne ističe ni kada je, zašto i kako netkom iz SPC prijećeno. Iz svega je lako zaključiti da mitropolit Porfirije laže. Kad bi u jednoj pravnoj državi on i pravno odgovarao za iznijete laži, loše bi se proveo pred sudom, tim prije što njegove iznijete laži mogu poticati i izazvati raspirivanje kaznenog djela nacionalne i vjerske netrpeljivosti. No, što očekivati od svećenika koji jednostavno pravda svoje urlanje četničkih pjesama u Chicagu riječima “kako nije mogao utjecati na okolnosti!?” Nije nitko ni očekivao da četnički pop prekine pjevanje pjesme koja i njemu pričinjava užitak, tako da mu je taj alibi potpuna besmislica. Sigurno ga nitko nije tjerao da se u “okolnostima” priključi pjevanju kao još jedan član četničkog pjevačkog zbora. To je bila samo njegova volja i njegova odluka. Stvari treba zvati pravim imenom, a to Srbima nije baš svojstveno. Tako Porfirije četničku glazbenu točku naziva “okolnostima”, a primjerice Aleksandar Vučić svoj četnički vatreni govor u Glini u ožujku 1995. hoće sakriti izgovarajući se na stvari izvučenoj iz “konteksta.” Isto tako Vučiću je pogrešan novinarski “kontekst” bilo iz njegovo pozivanje iz govornice Skupštine Srbije iste 1995. godine na klanje i ubijanje stotinu muslimana za jednog Srbina. Ali, što bi rekao car svih srpskih laži Dobrica Ćosić, laž je u biću i u duši Srbina i laž je Srbina i održala.
I odnos portala Novosti spram ponavljanu suđenja srpskim ratnim zločincima i masovnim ubojicama Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, kao i trećem iz iste fašističke falange Momčilu Perišiću je na razini promišljanja četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Nimalo ne čudi što se u povodu toga pozivaju na Documenta, odnosno na Zorana Pusića, Vesnu Teršelič, Domagoja Margetića, Žarka Puhovskog i slične srpske mangupe u hrvatskim redovima. Tako u pokušaju obrane Stanišića i Simatovića u Pupovčevim Novostima pišu ovako:” Kako podsjećaju iz Documente, centra za suočavanje s prošlošću, pomoć Stanišića i Simatovića postrojbama koje su izvan razumne sumnje činile zločine prema nalazima prvostupanjskog vijeća, nije bila konkretno usmjerena činjenju zločina, već uspostavljanju i održavanju kontrole nad okupiranim teritorijem. Navedeni standard je u veljači 2013. godine bio temeljem oslobađajuće presude u predmetu Momčila Perišića, bivšeg načelnika generalnog stožera vojske Jugoslavije. U međuvremenu su MKSJ i ad hoc tribunali odbacili taj koncept.” Srbi se preko svojih ubačenih Srba katolika i Jugoslavena u Documenti pojavljuju kao izravni branitelji Stanišića i Simatovića govoreći da “nisu bili usmjereni činjenju zločina!?” Za ovakve javne izjave obrane zločinaca još nisu snosili kaznenu odgovornost. I da pojasne svoju prljavu ulogu još dodaju da je za njih normalno da “uspostavljaju i održavaju kontrolu nad okupiranim teritorijem Hrvatske.” To znači da priznaju da su uspostavu srpske paradržavne tvorevine unutar Hrvatske smatrali normalnim činom, jednako i Novosti i Documenta, premda im se krunsko priznanje nehotice omaklo u završnim riječima “nad okupiranim teritorijem.” Zbog ovakve glasne i jasne podrške najtežim srpskim ratnim zločincima i Documenta i Novosti bi, prije ili kasnije, morali zakonski odgovarati pred sudom države Hrvatske. U istom tonu pridružuje im se i lažni mirotvorni aktivist, umirovljeni novinar Mirko Klarin. Taj nabijeđeni Jugoslaven, ispod čijeg Titovog šinjela srpske izmišljene kovanice bratstva i jedinstva se krila prikrivena golema srbofilija,namjerava uskoro u Puli utemeljiti Dokumentacijski centar o svim ratnim zločinima, presuđenim pred Tribunalom u Haagu. I sve bi to bilo krasno i plemenito od strane čovjeka koji je bio dopisnik jugoslavenske, odnosno srboslavenske agencije Tanjug iz Buenos Airesa, New Yorka i Bruxellesa, da se u u svojim pritajenim opakim namjerama podvale Hrvatskoj nije sam razotkrio u samo jednoj rečenici kojom brani četničkog zločinca Vojislava Šešelja. Za njega Mirko Klarin, osnivač agencije Sense iz 1998. preko koje je Amerikancima i Europljanima iz sjedišta EU u Bruxellesu slao srpske dimne signale, veli ovako:”Prije svega, Šešelj je samo optuženi ratni zločinac, ali još nije osuđen, čak ni u prvostupanjskom postupku, tako da se i dalje mora smatrati nevinim.” To je spika Srboslavena katoličke vjere koji kani onečistiti Pulu i Istru svojim lažima o umanjivanju ili potpunom prikrivanju srpskih ratnih zločina. Glavna mu je želja proturiti na tlo Hrvatske kroz otvorenje Dokumentacijskog centra s obimnom građom iz Haaga kako su, prema nalogu njegovih beogradskih mentora “svi krivi i nitko nije kriv.” I frontmen beogradskog benda “Partybreakers” Cane Kostić nadovezao bi se na tu srpsku podmetačinu svojom pjesmicom “Mir, brate, mir.” Svatko normalan je za mir, a ne za rat, ali da bi se uspostavio pravedan mir Srbi moraju ponovno pročitati i shvatiti ruski roman “Zločin i kazna.” Jer, banda četničkih zločinaca na vlasti u Srbiji, što stoluje upravo u Tolstojevoj ulici u diplomatskom naselju Dedinje u Beogradu još nije iskusila i osjetila prave kazne za svoje zločine. I u takvoj situaciji nije ni čudo što se i dalje, ali ne još za dugo vremena, Milorad Pupovac po Zagrebu razmeće sa svojim četničkim Novostima.
Dragan Ilić
