MILANOVIĆEV BRAT DIGNUO KREDIT U UDBAŠKOJ BANCI ‘LHB’ I POVEZAN JE SA KRIM MILJEOM

0
1566

KREŠO MILANOJEBIĆKrešin je poslovni profil, što bi se uličnim žargonom reklo, ”općekokošarskog” tipa. Njegova tvrtka ”Modestus” isposlovala je kredit od tvrtke-kćeri ”Ljubljanske banke” (LHB Handelsbank A.G.) u kojoj je kao broker zadužen za Hrvatsku radio jedan blisku suradnik Hrvoja Petrača, kojega se smatralo šefom hrvatskog podzemlja. Oko tri milijuna eura posuđeno je uz kamatu od samo 3 posto za gradnju luksuznih stanova u Dubrovniku. Novac je odobren 2007. uoči Zoranove pobjede na unutarstranačkim izborima, koja je Krešina starijeg brata kasnije dovela na premijersku poziciju.

 

U dubrovačku operaciju Krešo se upustio u partnerstvu s Igorom Maksimilijanovićem, jednim od ”dopisnih članova” knežijskog klana, koji se, međutim, proslavio kao partner i pratilac viđenih manekenki i novobogatašica, pa je njegova uloga u poslovno-nekretninskom miljeu prilično zanemarena. Jamstvo za Krešin kredit dao je Igor, a polog je bio stan Milanovićevih roditelja! Biznis je propao jer su maheri zaboravili objekt uvrstiti u prostorni urbanistički plan. Na livadu gdje se trebalo graditi, potrošeno je – milijun eura. Zatim je posao 2011. prodan ženi Roberta Jukića, ravnatelja Hrvatske pošte, koji je imao nevolja jer je optužen za suradnju s HDZ-ovom firmom za ispumpavanje novca iz javnih poduzeća (Fimi-media). Ako je Jukić mislio da će mu ta akvizicija spasiti karijeru, prevario se. Milanovićeva ga je Vlada uredno smijenila.

 

Odmah poslije slovenskog kredita, u Krešinu obiteljsku blagajnu stigao je i novac Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR). Njegova žena dobila je 250 tisuća eura (preko Centar-banke) za otvaranje – samoposlužne praonice auta. To se čini kao prilično velika svota – za toliki novac aute bi sigurno bila spremna prati i Jelena Rozga pjevajući pritom svoje hitove.

 

”Pismohrana” nije u Krešinu vlasništvu – nakon bankrota njegovih poduzeća svi su valjda shvatili da se u njih ne isplati ulagati jer se uz garantirani novčani gubitak ne garantira politička protekcija, pa se u sljedećem avataru Krešo pojavljuje tek kao ”lobist” i s Bakovićem obilazi razne državne ustanove od kojih se mogu dobiti neke poslovi. To je posvjedočila i ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva, koja opisuje kako joj je na vrata zakucao neobični dvojac. Spojio ih je život na vrućem zagrebačkom asfaltu. Krešo njenu storiju demantira, ali žena se čini puno ozbiljnijom od njega, pa si joj sklon povjerovati…

 

”Pismohrana” inače nije neka multinacionalka, nego relativno malo poduzeće iz kojega premijerov brat, kad bi iz njega izvlačio profit, ne bi nabrao više od 50 tisuća eura godišnje, što bi trebalo biti dovoljno za čovjeka normalnog lajfstajla. No, Krešin lajfstajl, kao i društvo u kojem se kreće, nisu sasvim normalni.

 

U Splitu ga je jednom jurila policija kad im je u autu pokušao pobjeći sa 1,34 promila alkohola u krvi. Na kraju potjere pod sirenama, pokazalo se da nema ni važeću vozačku dozvolu. ”Mercedes” koji je vozio nije bio registriran. U izjavi za novine objasnio je svoj prekršaj kao – ”ništa spektakularno”. Po nekim portalima pisalo se da je općenito sklon pijankama i da se pojavljuje u društvu ”starleta”, ali to je informacija kojoj ne treba poklanjati naročitu pažnju, iako njegova sad već bivša žena očito jest, pa je došlo do razvoda braka. On se potom preselio kod Sare Sikirić, prominentne u suđenju za podvođenje poznatih hrvatskih manekenki, pjevačica i drugih profesionalki, na kojemu je osuđen siromašni Nebojša Perunović Pančo. Cijelo je vrijeme govorio da je on tu pik-zibner, ali na to nitko nije obraćao pažnju jer vjerojatno i jest, ali je trebalo hitno zaključiti aferu u kojoj su osim ovih estradnih radnica bili involvirani najviši dužnosnici i poslovni ljudi. U klubu gdje su operirale dilao se kokain te zaključivali poslove između državnih poduzeća i privatnih zaštitarskih tvrtki.

 

To da se premijerov brat mota s kojekakvim ljudima, samo je njegova stvar, ali ako se u zaštitu interesa tvrtke s kojom je povezan (tvrde to ravnateljica Državnog arhiva i bivši ministar financija) uključuje Porezna uprava, čini se da je posrijedi ozbiljna stvar. I jest. Iznosi lažnih faktura ispostavljenih firmama koje su trgovale nepostojećim zlatom nisu veliki, ali posve je očito kako je riječ o povezanoj operaciji, kriminalnoj zavjeri u funkciji narko-kartela. Nitko se tu nije našao slučajno. Riječ je o velikoj korupcijskoj mreži – ta oprano je sto milijuna dolara južnoameričke mafije! U Sjedinjenim Državama za to se obavezno dobivaju doživotne osude. Zbilja to ne možeš ocijeniti kao – ništa spektakularno!

 

Kako  je vlast štitila premijerova brata?

 

Kad je u novinama napokon izašao članak o aferi, promptno je reagirala Porezna uprava. Poslala je demanti u kojem ni jedan od navoda nije demantiran. Istodobno, novinaru se prijeti tužbom, a izvorima koji su podatke dali – internom istragom i ”poduzimanjem potrebnih mjera”. Pritom je demanti nepotpisan – nitko ga se nije usudio potpisati, što ga po Zakonu o medijima čini ništavim, a sve navodi na pomisao da je sastavljen po diktatu samog Lalovca.

 

Tko je novinarka koja je članak napisala? To je Slavica Lukić, potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva. U javnosti uživa ugled skrupulozne istraživačice visokog integriteta, a postala je općenito poznata kao prva žrtva Milanovićeva drakonskog zakona kad je u Hrvatsku, prvi put poslije pada komunizma, i zakonski uveo cenzuru. Slavica je objavila tekst o medicinskoj ustanovi ”Medikol”, pa je dobila njihovu tužbu i proces uredno izgubila, iako se na sudu pokazalo da je sve što je napisala bilo točno. No, nije bitno što je istina. Ta istina njima je – škodila, narušila je njihov poslovni ugled! I Slavica je osuđena. Bijes javnosti bio je tako žestok da je Ministarstvo pravde išlo s hitnom revizijom zakona, ali ga nije ukinulo, nego je umjesto da ga baci u koš skupa s ostalim antieuropskim i antiliberalnim propisima koji omogućuju kriminalni progon novinara, ostavilo sucima pravo da prosuđuju po svojim mjerilima… Što znači da se situacija još pogoršala, jer te lokalni sudac osudi u skladu s lokalnim mjerilima, a ne u duhu prava na slobodu riječi.

Denis Kuljiš iz člnaka “Zlato za odvažne”

HOP portal