1287 osnivača Zagrebačke banke prema bilancama 1989. godine je unijelo u dionicama kapital 863 miljuna dinara ili 863 000 dionica sa točnim datumom 13. 11. 1989. godine. Na kraju godine Zagrebačka banka prikazuje 952 milijuna osnovna i obrtna sredstva od gradska Štedionice pa do 1989. godine kao Zagrebačka banka u bilancama- u koje ulaze i 140 zgrada. 1990. godine je revalizirano zbog inflacije stanje po bilancama za uvećanih 300 milijuna dinara i to uz stručnu procjenu 6 članova, a odgovorne osobe tada su bile Ivan Starčević i Olga Gračanin, koji nisu prijavili Trgovačkom sudu NOVO stanje, baš kao i osnovna sredstva u vrijednosti 140 zgrada, a kako doznajemo to nije prijavljeno niti do današnjih dana što je prvorazredni skandal. Iz toga sve bilance i stanja do današnjih dana nisu legalne. Zakonom o bankama uspostavom Hrvatske i pretvorbom Zagrebačke banke u dioničkog društvo banka je bila obavezna podijeliti dionice gradu Zagrebu, radnicima prema samoupravnom sporazumu, državi i Jugobanci, što se nije dogodilo nikada u potpunosti, jer trgovački sud nikada nije saznao za 300 milijuna, 140 zgrada osnovnog i obrtnog kapitala u vrijednosti od 952 milijuna dinara tadašnjih.
Zašto je tako što učinjeno?
Kako bi se kontrolirao kapital banke u uskom krugu komunističkih bankara. I na taj način kontroliralo tržište naše zemlje. Ipak treba reći da su na taj način povrijedili sam zakon, jer je bila dužnost svoju imovinu prijaviti Trgovačkom sudu.
Kada je banka pokušala uknjižiti svoju imovinu zgrade u Paromlinskoj ulici bila je odbijena na gruntovnici, upravo iz razloga jer svoju vrijednost i 140 zgrada nije prijavila Trgovačkom sudu i sama igra je otkrivena. Sudac Đuro Sesa je potpisao rješenje za Zagrebačku banku da je ona vlasnik na osnovu same prijave Zagrebačke banke na Trgovački sud i isključivog dokumenta postojanja banke kao pravnog subjekta, tako da je ispalo u slučaju Paromlinska kako je dovoljno imati tvrtku bez prijave imovine i da vam sudac dozvoli uknjižbu na neku nekretninu, koju niste unijeli kao dio svog kapitala na Trgovački sud. Sam sudac umjesto da je takvo djelovanje banke preispitao i zapravo poništio sve odluke skupštine i bilance proglasio ništavnim, jer nisu prikazana osnovna i obrtna sredstva u potpunosti, sudac Đuro Sesa na osnovu nepostojeće dokumentacije pripisuje postojeću zgradu banci. Slučaj Paromlinska je obrazac kako se manipulira imovinom, poglavito jer ta izuzeta imovina, koja se ne vidi u knjigama Trgovačkog suda može se manipulirati u svezi financijskih transakcija.
Danas reći da jedna Zagrebačka banka nema na Trgovačkom sudu unijeti specificirano svoj kapital od vozila, zgrada, pa do financijske snage čini se nestvarnim, ali je tako. Zagrebačka banka na taj način nije pretvorena na zakoniti način i nije podijelila dionice osnivačima na osnovu sveukupnog kapitala već na osnovu djelomičnog.
Igor Drenjančević