Prijevara je i to da su potrošači odnosno krajnji kupci zaštićeni od prijevare kupaca time što je kao mjera zaštite potrošača propisano samo pravo na neprekidnu opskrbu, koje im ionako pripada po ugovoru, a nije propisana obveza kupaca da krajnjim kupcima omoguće neprekidan uvid u stanje pokazivača mjerenja tih zajedničkih kalorimetara. Dakle, zakonom im je ostavljena mogućnost prijevare krajnjih kupaca kod mjerenja. Razdjelnici od samog početka samo ukazuju na prijevaru u mjerenju na kalorimetrima, a otkad su potrošači koji su ih ugradili, primijetili da nešto ne štima, se putem medija preko razno raznih stručnjaka pažnja potrošača skreće na druge stvari, tj. na uštede, cijene, fasade, prozore, gubitke na zajedničkim granama instalacije i slično, a nikako na pravi problem, pa se umjesto razotkrivanja čitave sprege prijevare, sva krivica svaljuje na razdjelnike, tj. kako oni ne valjaju, a oni valjaju i iako su i oni dio te prijevare, jer umjesto da prikrivaju, baš suprotno, oni ukazuju na prijevaru. Ukazuju time što njihova mjerna jedinica impuls svaki mjesec u istoj zgradi vrijedi drugu količinu kilovatsati, a u istom mjesecu u svakaoj zgradi zasebno vrijedi isto tako drugačiju količinu kilovatsati, a to je isto kao da se uzima da je 1 metar na svakom mjestu drugačije duljine. Možda je i vaš članak prijevara koji služi skretanju pažnje i umirivanju javnosti, a ako nije, onda otkrivate toplu vodu, jer su razdjelnici i zakon koji ih nameće odavno na ustvnom sudu, odnosno neka gospodin koji je navodno podnio prijedolog ustavnom sudu učini taj tekst dostupnim javnosti i neka pokaže neki dokaz da je to stvarno podnio. Razdjelnici kao takvi nisu prijevara, ali prijevara je način na koji su zakonom uvedeni, način na koji se često mijenjanim pravilnicima ministra gospodarstva propisuje njihova primjena i temeljem toga način na koji se primjenjuju u praksi. Praksa primjene razdjelnika privukla je pozornost između ostalog i na zakonske propise i podzakonske akte, odnosno na čitavu regulativu centralnih toplinskih sustava, odnose dobavljača i kupaca energije, odnosno nazovi “tržište toplinske energije”, a ta praksa ukazuje na daleko veću i širu prijevaru potrošača, koja se godinama provodi, tj. od nastanka Republike Hrvatske u kontinuitetu i na isti način, temeljena na istom sustavu i naslijeđenoj, odnosno preuzetoj i neznatno izmijenjenoj zakonskoj regulativi iz bivšeg totalitarnog socijalističkog sustava SFRJ, sa istim subjektima, tj. dobavljačima koji su iz društvenih organizacija pretvoreni u državne tvrtke i rascjepkani na više segmenata u lancu (proizvođače, opskrbljivače, distributere i kupce) i potrošačima koji su pretvoreni u krajnje kupce, sa zadržanim robovlasničko-robovskim položajem, u kojem su potrošači, tj. građani kao krajnji kupci, iako je deklarativno (ustavom) uvedeno tržište, ravnopravnost i jednakost pred zakonom, sloboda, garancija privatnog vlasništva, zabrana zloupotrebe monopolskog položaja, i dalje u robovskom položaju, kojeg se ni na koji način ne mogu osloboditi, te su izvrgnuti kaznenom progonu ako to pokušaju i prisiljeni su pod prijetnjom kaznenog progona, čak i onda kad zbog imovinskog stanja to nisu u mogućnosti, ispunjavati sve propisane i ubuduće propisivane naloge (ugradnje razdjelnika, termoventila, balans ventila, održavanje tih uređaja, očitanje, itd.), plaćati sve troškove (njihovog poslovanja i posebno plaćati struju za toplinske stanice), tarifne stavke (među njima i neutemeljeni paušalni zakup snage po kvadraturi prostora) i cijene toplinske energije, koje im se administrativno propisuju (za svako mjesto, za svaki kvart i za svaku kotlovnicu posebno) putem državne agencije (HERA-e) na temelju potreba i projekcija poslovanja (od proizvođača, opskrbljivača, distributera do kupca, po metodologiji iz bivšeg socijalističkog sustava), za količine koje se proizvoljno i skriveno mjere, određuju i zaračunavaju od strane tih državnih tvrtki, po proizvoljno i svako malo mijenjanoj metodologiji (kroz pravilnike raspodjele i obračuna ministra gospodarstva), bez mogućnosti provjere i kontrole mjerenja (jer su mjerni uređaji – zajednički kalorimetri – zaključani u toplinskim podstanicama, kojima pristup imaju samo ovlaštene osobe iz tvrtke koja je kupac, a jedina mjera zaštite potrošača – zakonom propisana – je pravo na redovitu opskrbu, kao da to pravo ne postoji i ne proizlazi iz samog ugovora o kupo-prodaji toplinske energije). Osim toga postojanje i razvoj državnih tvrtki u okviru centralnih toplinskih sustava proglašen je državnim interesom, pa su potrošači, tj. krajnji kupci, pod prijetnjom kaznenim sankcijama dužni izvršavati svoju propisanu ulogu na propisanom “tržištu”, tj. dužni su kupovati toplinsku energiju i radi toga su dužni donijeti odluku kojeg će od propisanih kupaca izabrati, te su dužni sklopiti ugovor o potrošnji, itd. Među tim dužnostima krajnjih kupaca je i ugradnja razdjelnika ili kalorimetara, koje isti o svom trošku moraju nabaviti, ugraditi, održavati i plaćati očitavanja, a ako neki to kojim slučajem ne mogu zbog siromaštva, biti će kazneno progonjeni i novčano kažnjeni. Oni pak koji ne plate kaznu ići će u zatvor. Razdjelnici se uvode zbog Europske unije i zbog ograničenih ušteda, koje za potrošače ne smiju biti prevelike (eventualno do 20-30%) kako se ne bi ugrozile državne tvrtke, odnosno državni interes, a ako je ušteda veća ona mora biti u korist državnih tvrtki, a to se da bi se prikrila prijevara kod mjerenja i zaračunavanja isporučene energije, postiže relativiziranjem logike i matematike, tako da se pravilnicima ministra gospodarstva regulira način obračuna i raspodjela, tako da se prilagođavaju, uvjetuju i mijenjaju postotci omjera primjene mjerenja po razdjelnicima i paušalnog obračuna po kvadraturi, a sami razdjelnici su proglašeni uređajima koji mjere udjele potrošnje, ne na način da se mjeri ukupna količina i pojedini dijelovi, pa iz toga odredi udio pojedinog dijela, nego na način da se mjere pojedini dijelovi, pa se isti zbroje, a onda se njihov zbroj uzme za faktor kojim se dijeli rezultat mjerenja sasvim drugog uređaja (kalorimetra) i tako se dobiju udjeli. To je kao da sa osobnom vagom određujete udio u potrošnji struje. Kako se rezultat mjerenja tog drugog uređaja može podešavati po volji, eto lijepog načina da se anulira i relativizira mjerenje razdjelnika, tj. da državna tvrtka zbog uštede potrošača ne zapadne u financijske probleme zbog pada prihoda, ustvari još bolje, potrošači štede za državne tvrtke više nego za sebe. Zato se zakonom potrošačima ne dozvoljava van iz sustava (kod struje vas isključe čim ne platite dvije rate), eventualno se mogu izdvojiti, ali vrlo teško, po skupoj i kompliciranoj proceduri, koja je propisana tako da ih odvraća, a oni koji za tu proceduru nemaju novaca, ne mogu je ni početi. Ako se, kojim slučajem netko i izdvoji (i dalje je krajnji kupac), i dalje mora plaćati sve, osim samo jednog dijela energije (ne plaća za radijatore, ali i dalje plaća energiju koja se emitira preko razvodnih grana ili onaj pripadni dio koji se obračunava po kvadraturi, a to je od 10 do 50%). A onaj tko te troškove, među kojima su zakup snage proizvođača i distributera, te naknade za djelatnosti opskrbljivača i kupca (iako isti za izdvojenog kupca ne obavljaju nikakvu uslugu, osim ispostave računa za ništa, pa im je to valjda usluga, svaki u lancu dobije nešto), kojim slučajem ne plati, ili zbog siromaštva ne može platiti, bit će kažnjeno progonjen, ovrhom mu oduzet stan i deložiran na ulicu, a najvjerojatnije će zbog siromaštva i nemogućnosti plaćanja kazne prije toga završiti u zatvoru, a tek nakon toga će završiti na ulici, čime će opet kršiti zakon, jer na ulici ne može stanovati i živjeti.
Razdjelnici, kojima se na ugradnju obvezuju krajnji kupci vrijede samo za 10 do 50% energije, ostalo se i dalje obračunava po kvadraturi, a gdje je tu mjerenje? U zakonu se spominje “pravednija raspodjela troškova”, a gdje je potpuno pravedna raspodjela, ne troškova, nego konačne cijene jedinice energije na temelju mjerenja, a ne administrativno iskemijanih tarifnih stavki i formula i uvjeta, s ostavljenim mogućnostima da kupac, po svom nahođenju i potrebi od mjeseca do mjeseca bez ikakvog obavještenja i obrazloženja krajnjim kupcima mijenja način raspodjele i tako ispostavlja račune kako kome hoće, što nema nikakve veze sa stvarnom potrošnjom. Impuls, kao mjerna jedinica razdjelnika, primjenom gore opisane logike i sustava primjene, vrijedi u jednoj zgradi svaki mjesec drugačiju količinu kilovatsati, a u istom mjesecu, vrijedi drugačiju količinu kilovatsati u svakoj zgradi. Prijevara je daleko šira od razdjelnika, čitav sustav vlasti je upregnut u prijevaru, pitanje je samo da li je i ustav prijevara, odnosno hoće li ustavni sud toj prijevari stati na kraj ili postati dio nje. Isisavanjem novca od građana građen je uspjeh tvrtki, gospodarstva, vlade, državni proračun, kreditni rejting, u državne je tvrtke uhljebljen dobar dio svojte. Sada važeći Zakon o tržištu toplinske energije je predložila bivša vlada SDP-a i partnera, prošao je odbore i proceduru, pa ga je usvojio njihov saziv sabora, a proglasio bivši predsjednik republike, potekao iz njihovih redova. Svi oni koji su obnašali dužnosti u tim organima odgovorni su za posljedice proizašle iz tog zakona, kako za građane, tako i za čitavu državu. Odgovornost vrijedi i za prethodne vlasti koje su donijele dotada važeći zakon iako on nije bio nazvan zakon o tržištu već nekako drugačije, no niti jedan nije o tržištu niti za tržište, a najmanje za građane i potrošače.
Neustavan i protudemokratski je niz odredbi sada važećeg Zakona o tržištu toplinske energije, s ciljem da se omogući i ozakoni prijevara potrošača u korist državnih tvrtki, a na dio te prijevare ukazuju razdjelnici primjenom u praksi. Vrlo jednostavno ako 1 impuls izmjeren na razdjelniku u jednom mjesecu predstavlja 1 kWh izmjeren na skrivenom zajedničkom kalorimetru, a u drugom mjesecu 2 kWh, ili ako 1 impuls u istom mjesecu u jednoj zgradi predstavlja 1 kWh a u susjednoj zgradi 2 kWh, onda tu nešto nije u redu. Ili ne valjaju razdjelnici pa krivo mjere ili ne valjaju kalorimetri pa oni krivo mjere ili su rezultati mjerenja krivo očitani ili zapisani, ili mjere ne valjaju, pa ni matematika (ma treba zakonom uvest svoje mjere i svoju matematiku). Kod razdjelnika je lako provjeriti što je krivo, jer su svima (kupcu i krajnjem kupcu) dostupni. Za kalorimetre se kupci kunu da su ispravni, baždareni, da se ne hakiraju i ne poštimavaju rezultati (iako ih mogu i fizički i daljinski), da se redovno održavaju, da ih njihovi službenici dobro očitavaju, a tome može biti prisutan i predstavnik suvlasnika (koji bi to smisao bio provjeravati da li njihov čovjek zna ispravno pročitat i zapisat brojeve s pokazivača? Pa valjda je pismen i vidi, ako su mu dali taj posao!?). Dakle preostaje jedino zaračunavanje na prijevaru, ali ipak ako su kalorimetri ispravni i ne poštimavaju se, zašto se onda svi redom u vlasti oglušuju o jednostavni zahtjev da se potrošačima barem omogući neprestan nadzor i uvid u potrošnju, odnosno u to što ti pokazivači pokazuju, kad već ne mogu upravljati sezonom grijanja, intenzitetom, dinamikom, potrošnjom i ostalim). Ne radi se samo o razdjelnicima i zadiranju u vlasnička prava, kako vi spominjete u svom članku, temeljem prijedloga ustavnom sudu, profesora kojeg spominjete, nego o mnogo više, o zadiranju u slobode građana, o zloupotrebi monopolskog položaja i jasnoj diskriminaciji prema građanima s lošim imovinskim stanjem, propisanom i ozakonjenom državnom monopolizmu, u kojem su državne tvrtke izdignute na razinu državnih organa, te im se zakonom na sve moguće načine osigurava svekolika zaštita poslovanja protiv konkurencije i protiv potrošača ( svedenih na puke platiše i poslušnike svega što im se nametne), osigurani su im sigurni i vječni kupci, te sigurni prihodi, plaćanje svih njihovih troškova, makar i ništa ne radili i nikakvu uslugu ne pružali, sve po njihovim potrebama i željama, dok je svaka konkurencija onemogućena i stavljena u neravnopravan položaj na tržištu, koje niti je uspostavljeno, niti su propisani uvjeti za njegovo stvaranje, te o državnom progonu siromašnih i neposlušnih robova sustava.
U neravnopravan položaj su stavljeni i svi drugi poslovni subjekti u državi koji se bave drugim djelatnostima i drugim uslugama, njima potrošači ili kupci ne moraju plaćati nikakve zakupe snage ili kapaciteta, niti sve troškove, a ako ništa nisu isporučili ili obavili ni naknade za njihove djelatnosti. Ranije su i kod struje bili paušali za snagu, i radnu i jalovu, a sad ih nema, pa kamo su nestali? Prijevara kojom se u zakonu građanima onemogućuje isključenje iz sustava leži: o na prijevari da je su centralni toplinski sustavi državni interes, umjesto da su to potreba i slobode građana za slobodnim izborom i kvalitetnim grijanjem po prihvatljivoj cijeni u svakom sustavu i na svaki način koji to omogućuje (uz zaštitu okoliša i druge uvjete). o na prijevari da je osobna potrošnja građana suvlasnička odnosno zajednička, tj. da je kupo-prodaja energije za osobne potrebe i sklapanje ugovora oko toga, posao redovitog održavanja zgrada, te se svodi na poslove suvlasnika zgrade, samo zato što se opskrba djelomično odvija preko zajedničke instalacije zgrade i jednog priključka s jednim zajedničkim kalorimetrom. Čitavo poimanje suvlasništva je još socijalističko, pa u zgradi za jedno jeste vlasnik, a za drugo niste, već ste suvlasnik. Što mjere razdjelnici i kako to da u svakoj zgradi i svaki mjesec 1 impuls vrijedi drugu količinu kilovatsati, i kako oni mjere udio potrošnje ako ne mjere ništa od energije? Sad ih se samo pokušava diskreditirati jer ukazuju na prijevare u mjerenju i zaračunavanju potrošenog na tom jednom kalorimetru, koji se od potrošača skriva u zaključanim toplinskim podstanicama. Kakvo je to društveno uređenje u kojem je ozakonjeno: o monopolski položaj nekih (državnih) tvrtki s osiguranim vječnim potrošačima (platišama), plaćanjem svih troškova i svih naknada, administrativnim osiguranjem ekstra profita (zakup snage) i administrativnim određivanjem cijena prema njihovim potrebama i željama o robovlasništvo nad dijelom građana po nekoj osnovi, tj. priključenosti na CTS o progon za neispunjavanje robovskih obaveza potrošača (kaznene sankcije za nedonošenje odluka, nesklapanje ugovora, neugradnju razdjelnika, neplaćanje troškova, itd.) o progon za pokušaj oslobađanja iz robovskih okova o dvostruka mjerila kod nekih obaveza (čas si vlasnik, čas si suvlasnik, za izdvajanje iz sustava za radove na unutarnjim instalacijama u zgradi potreban je glavni projekt, izjave i potvrde da je sve izvedeno u skladu s projektom i građevinskim propisima i praksom, dok za sve ostale – i mnogo veće zahvate na tim instalacijama – ne trebaju nikakvi projekti niti potvrde) o aparthejd (diskriminacija i državni kazneni progon na temelju imovinskog stanja) o ozakonjena mogućnost prijevare kod mjerenja, prijevare kod obračuna i otimačine imovine preko ovrha, prikrivanje prijevare o iskrivljavanje logike, poništavanje matematike i zdrave pameti o lažno tržite s lažnim subjektima i uvjetima, te lažnom zaštitom potrošača o prisila kupovanja, prisila sklapanja ugovora i donošenja odluka, prisila izbora o naplata nepostojećih usluga i nepostojećeg zakupa snage o obveza kupovanja stvari radi ugradnje na vlastitu stvar, itd. Na ovu problematiku upozoreni organi vlasti (navodno demokratski), stranke i udruge na upozorenje reagiraju ovako: bivši ministar gospodarstva ignoriranjem i daljnjim donošenjem pravilnika na štetu građana, bivša vlada promjenom zakona na štetu građana i s povećanjem kaznene represije, udruge za zaštitu potrošača izrazom nemoći, a svi ostali, uključujući ustavni sud, sabor i predsjednicu države ignoriranjem ili šutnjom.
P. Zlodi
HOP portal