‘INDEXOVO POZORIŠTE’ U ZAGREBU ŠIRI PROPAGANDU SRBOSLAVIJE

Njihova je misija bila i ostala samo političkoga i pritajenog velikosrpskog tipa, sve pod plaštem kvazi jugoslavenstva. Sam brend Index zarana je zatreperio na medijskom nebu Srbije još daleke 1971. kao naziv radijskog programa namijenjen poglavito studentima. Kao što je u Ljubljani postojao Radio Student, tako je i u Beogradu uspostavljen Radio Index. U sklopu zabavno – kolažnog programa “Beograda 202”, što je samo jedna od ispostava Radio Beograda, još sedamdesetih nastaje programski novitet u vidu satiričnog radijskog programa “Indexovo radio pozorište”. Samouki glumci naturščici, te priučeni tekstopisci, u to daleko vrijeme plijenili su pažnju publike uglavnom ismijavanjem malih i anonimnih ljudi, gađajući tek periferno negativne fenomene komunističkog jednoumnog sustava. Slušateljima njihove emisije što je redovito išla od 13 – 14 sati u prvim popodnevnim satima svake nedjelje na radio valovima “Beograda 202” i tako što se u komunističkom mraku dojmilo kao lažna iskra nade i svjetlost na kraju dugog i mračnog tunela komunizma. Ali, autori Satirikona već tad su humorom krivo pokušavali predstavljati ruganje nečijim fizičkim ili umnim manama ili podsmijehom nečijoj poodmakloj starosnoj dobi. I zato je vrlo mali broj njihovih radijskih izvedbi iz tog vremena ostao u sjećanju. Izdvajaju se “Džumburike” i “Storija o baba Višnji.” Upravo storija o izmišljenoj babi iz pera pokojnoga pjevača Nenada Radulovića, frontmena grupe “Poslednja igra leptira” i u njegovom glasovnom oponašanju glasa starice, čijim se dugim godinama i navodno, kratkoj pameti, autor najprizemnije ruga, pružit će glavni obrazac i svim sljedećim tekstopiscima, što su tek kroz ironiju pokušavali nadomijestiti nedostatak humora, a cinizmom proglašavali sve dobronamjerne kritike što su se radi toga njihovog pogrešnog doživljaja humora već tad pojavljivali u srpskim medijima. Najveće kritičare već prvih godina djelovanja imali su u poznatim radio i TV kritičarkama lista “Politika” Branki Otašević i Olgi Božičković. One su se s pravom obrušile na plitki i prizemni humor Indexovaca, koji je pogađao u tanku žicu tek one najprostije slušatelje, oduševljene čestim i neumjerenim korištenjem sočnih psovki u eteru radi pojačanja scenskog efekta takvog izvitoperenog poimanja komedije. Posebno su bili intrigantni likovi dvojice izmišljenih mangupa Kize i Komine uz pozajmljene glasove glumaca Ratka Tankosića i Slobodana Ninkovića. Oni su u eteru promoviranjem takvih likova u isti mah afirmirali i lažne vrijednosti reklamiranja besciljnog i bezidejnog života dvojice klošara s beogradskog asfalta kao što su scenarijem amaterskog drasmkog uradka to bili Kiza i Komina. Sami glumci Ninković i Tankosić samovoljno su ušli u oštru i osobnu raspravu s novinarkama “Politike”, nazivajući Olgu Božičković pomodarkom i prozapadnim snobom što ne razumije mladež i žargon ulice. Još su je savjetovali da sa svojim mužem prošeće Kelemegdanom kao i svi drugi umirvljenici, te da za ruku povede i svoju duhovnu kćer Branku Otašević, što ih je kao mlađa kolegica Olge Božičković, isto tako nazivala umjetnicima kategorije kiča i šunda i promicateljima primitivnog oblika pornografskog humora u eteru. Njih dvije nisu im na uličarski izazov viđen u tekstu javnog pisma “Politici” nazvale uličarima, no treba zamijetiti da su i Tankosić i Ninković svoje stajalište branili iz ponajviše egzistencijalnih razloga, jer su poodavno imali status starih i nesvršenih studenata glume. Morali su za kruh zarađivati ne birajući uloge, sve dok nisu diplomirali daleko poslije navršene tridesete godine života. Ali, “Indexovo radio pozorište” nakon definitivnog glumačkog diplomiranja Ninkovića i Tankosića i njihovim odlaskom u profesionalni tetatar u pravi svijet glume, još će i poželjeti glumce njihovoga profila i tumača opskurnih likova gradskih mangupa i klošara. Oni nisu trpjeli nikakvu krititku, iako je svaka umjetnost obvezno izložena sudu kritike javnosti. Međutim, svi što su došli u “Indexovo radio pozorište” nakon njih dvojice, a to je od 1982. i 1983. pa do gašenja i ukinuća toga amaterskog radio kazališta, u najvećem broju nikad nisu ni prošli pored zgrade Fakulteta drasmkih umjetnosti u Novom Beogradu, a kamoli privirili unutra i studirali glumu.

Pravi i istinski zaokret u “Indexovom radio pozorištu” nastaje 1982. godine dolaskom Radomana Kanjevca na mjesto glavnog urednika programa. Iste godine su glavnim tekstopiscima postali Jugoslav Ćosić, današnji glavni i odgovorni urednik regionalne N1 televizije, zatim Saša D. Kovačević, danas jedan od urednika političkog programa Radio Beograda, te Petar Lazić, književnik koji usput glavne prihode od 2005.  ubire kao glavni savjetnik za medije u sklopu SME projekta EU u Srbiji. Prije promaknuća u glavnog medijskog savjetnika inozemnog medijskog partnera u Srbiji, Petar Lazić je obnašao dužnost direktora i glavnog i odgovornog urednika velikosrpskog dnevnog lista “Glas javnosti” u razdoblju od 2003 – 2005. Daleke 1982. godine počeli su pisati satirične priloge i Vojislav Žanetić, danas suvlasnik marketinške agencije ” Mosaic”, ali i kolumnist i politički komentator režimskih i velikosrpskih “Večernjih Novosti.” Može li itko ozbiljan i pomisliti da totalitarna država posve totalitarne svijesti kao što je Srbija udomi na tako visoka društveno rangirana mjesta ljude poput Petra Lazića ili Vojislava Žanetića, koji se, eto, od ranih osamdesetih godina pokušavaju narodu predstaviti vjesnicima slobode i demokracije, a duboko skriveno i zapreteno, obojica su od mladosti, pa do danas ostali samo jeftini i prozirni promotori svake velikosrpske vlasti, koje su se tijekom nekoliko desetljeća samo nominalno rotirale u Srbiji kao na dječjem ringišpilu. I svatko trezven i razborit neće pronaći logički odgovor na pitanje otkud Petar Lazić i Vojislav Žanetić, ili Lazar Bošković, što će im se koncem osamdesetih priključiti u triju stalnih tekstopisaca, u programu namijenjenom studentima od svojih istinskih studentskih dana s početka ili sredine osamdesetih, pa sve do gašenja Indexovog radio pozorišta 1996. kad je studentski tekstopisac Petar Lazić imao već 36 godina, a Žanetić i u privremeno obnovljenom radu toga amaterskog kazališta i sve do 2003. godine kad mu je bilo već 40 ljeta. Nije to ništa u usporedbi s rekordom Lazara Boškovića, koji je i danas sa svojih 50 godina glavni pokrovitelj djelovanja posljednji puta obnovljenog rada kazališta od 2008. do današnjih dana. Svaki bi se i slučajni prolaznik upitao ima li u Srbiji pravih i fanatičnih talenata amaterske glumačke scene i izvan legije staraca u kojoj je amaterski glumac kazališta studentskog radija Index, kao i Beograda 202 bio danas 66 – godišnji Slobodan Bićanin – Bićko ili tek nešto mlađi od njega Branislav Petrušević – Petrući, inženjer strojarstva po obrazovanju, kojega Srbi predstavljaju Indexovim glumcem? Još je najnevjerojatniji primjer Dragoljuba S. Ljubičića, danas već 54 – godišnjeg oduševljenog jugonostalgičara i nositelja Titove štafete na Dan mladosti. I nisu mu tek tako slučajno dali pozajmljivati glasove Tita i Miloševića u Indexovim predstavama glumačkih diletanata. Nesvršeni student prava i vječiti srednjoškolac Dragoljub S. Ljubičić kao apologet komunizma bez imalo zazora sebe naziva i pjevačem, premda je tipični antisluhist, glumcem i suvlasnikom agencije “Tim talenata.” Kao i spomenute mu kolege, nije trebao u životu imati istinskog dara za glumu, već poslužiti režimskoj svrsi Slobodana Miloševića i njegovog prethodnika na vlasti u Srbiji Ivana Stambolića, komunističkog šefa u Beogradu do 1987. godine i dogovorne primopredaje vlasti Miloševiću. Izvan Srbije su to sami Srbi prodali kao sukob kumova, ali Milošević je Stamboliću bez ikakvih kvalifikacija i s kupljenom diplomom Ekonomskog fakulteta u Subotici, omogućio mjesto direktora YUBMES banke u Beogradu. Tamo je Stambolić tijekom ratnih devedesetih mlatio lovu i za sebe i za svoga kuma, a ovaj ga je ubio onda kad je kum poželio i više od toga, jer ga je oporba željela kandidirati Miloševićevim protukandidatom na izborima 2000. godine, koje će Milošević izgubiti od Koštunice. Da Stambolić prvotno nije poželio biti glavnim protukandidatom Miloševiću, sigurno bi i danas bio živ.

No, još za Stambolićeve vlasti u Srbiji od 1981. do 1987. komunistički vlastodršci u Beogradu su u blagim, pitomim i mlakim šalama na račun režima koje je tad prakticiralo “Indexovo radio pozorište” u svemu tome vidjeli idealni ventil za sve siromašnije i bijednije mase nezadovoljnog naroda. Kako utješiti taj ojađeni narod ako ne najprostijim i najsirovijim humorom. Daju si ljudi oduška slušajući i gledajući priproste Indexovce, šampione neduhovitosti, koji sarkazmom i ciničnim i umjetnim humorom imaju od vlasti posebnu zadaću zabave širokih narodnih slojeva priglupom razonodom i razbibrigom, dok za životne ekonomske probleme nemaju vremena razmišljati. Ili će o socijalnim temama od kojih im ovisi egzistencija misliti u stilu Scarlet O’ Hara u filmu “Prohujalo s vihorom”, kad ona na svako konkretno i osobno pitanje odgovara: “O tome ću misliti sutra.” U srpskom izvrtanju stvarnosti što seže još od osamdesetih i znatno prije svih ratova, za pitanja koja bi u svome životu trebao riješiti pojedinac, Srbi su sluđenom narodu nudili besmisleni odgovor:”Nije tvoje da misliš, jer ima tko o tome u društvu da misli umjesto tebe.” U takvom mulju i žabokrečini Indexovci su izvrsno plivali. Više od kvazi glumaca i priučenih imitatora tuđih glasova kao proglašenih svestranih umjetnika sedme umjetnosti, na cijeni su naročito bili tekstopisci političkih groteski i burleski, premda i sami svojim stručnim zvanjima uopće nisu odgovarali pozivu pisaca radio drama ili komedija. To je Slobodanu Miloševiću kao srbijanskom tiraninu i balkanskom satrapu i najmanje bilo bitno. On se po ugledu na svoga kuma Ivana Stambolića, koji je za svoje vladavine u Srbiji, bio na istoj kušnji kao i Milošević, poslužio kumovim receptom. Svojedobno je Stambolić imao izvjesnih poteškoća glede medijskih istupa voditelja i aforističara Milovana ilića – Minimaksa i književnika i aforističara Vladimira Bulatovića – Viba i rock pjevača Bore Đorđevića, alijas Bore Čorbe. Lako se sa svima njima nagodio Stambolić, kao što će se na isti način s Petrom Lazićem, Lazarom Boškovićem i Vojislavom Žanetićem nagoditi i Milošević. Kad god bi Minimaks,  Vib ili Čorba javno prosuli neki jak politički vic, netom bi im policija pokucala na vrata doma uz nalog za uhitbu. Ali, nisu ih vodili ravno u zatvor, nego na posebni obavijesni razgovor, štoviše i prije bi se reklo obostrani dogovor sa Stambolićem. On bi njima objasnio da pretjeruju i da ih mora poslati na neko vrijeme na hlađenje samo formalno iza brave, dok se političke strasti na višoj razini ne smire i ne slegnu. Tako bi svi bili na dobitku. Stambolić prvi, jer se, eto javno, obračunava sa šaljivim napadačima na tradicije komunističkog pokreta, a odmah do njega, korist su  imali i Bora Čorba, Minimaks i Vib. Oni nikad nisu bili istinski iza rešetaka zbog komunističkog vebalnog delikta kao svijet običnih i anonimnih ljudi koji bi radi toga itekako stradavao u zatvoru. Dapače, sva trojica su u zatvoru imali samo za njih specijalno uređene i improvizirane sobe izvan zatvorskog kompleksa. U tim malim apartmanima, sve uz satelitski TV program, sva trojica su uživali u društvu policajaca s kojima su skupa prepričavali velikosrpske viceve i svi se zajedno naglas veselili. Izlazili bi vani kad god to sami požele i bez bilo kakve papirnate odluke suda, jer je njihova “robija” bila tek srbijanska kamuflaža pred ostatkom Jugoslavije kao primjer unutarnjeg obračuna s nepoćudnim. Oni bi se potom vraćali u slobodu s koje u principu nikad nisu ni odlazili s oreolom velikomučenika, a sami su još svoje boli i patnju opisivali dosjetkama kako su se uželjeli malo onog zraka zatvora na slobodi. Igra riječi trojice bahatih drznika i poslušnika komunizma Čorbe, Minimaksa i Viba nije zamaglila suštinu, a u očima onih pametnijih ljudi nitko iz toga trilinga nije nikad mogao biti shvaćen protivnikom komunističkog režima. Mudriji ljudi su i onda znali koja je njihova istinska uloga u društvu komunističkog jednoumlja i bezumlja. I devedesetih je Milošević rabio Stambolićeve metode iz osamdesetih u pregovorima takve vrste sa kulturnjacima tipa Petra Lazića, Lazara Boškovića ili Vojislava Žanetića. Tek na samom početku svoje strahovlade i državnog terorizma Milošević je zabranio čak 12 snimljenih epizoda “Indexovog radio pozorišra”, koje su trebale biti emitirane svake nedjelje u redovitom programu. Ali, već za Novu 1988. godinu sve to je bilo pušteno u najluđoj noći u parodiji TV Dnevnika na Prvom programu, te uz sarajevsku “Top listu nadrealista” i zagrebačke “Zločeste dječake” na Drugom programu tad jedinstvenog JRT programa. Već 1988. godine Milošević je napravio trajni sporazum s Petrom Lazićem i Vojislavom Žanetićem, nešto kasnije i sa Lazarom Boškovićem. Miloševića su njegovi savjetnici uputili na great deal sa spomenutim društvom kozera i političkih pozera. On je njima dao odriješene ruke napadati ga javno preko radijskih emisija i pred prepunim dvoranama “Doma sindikata” i “Sava centra” u Beogradu gdje su imali najčešće javne nastupe, kao i posvuda na otvorenoj sceni širom Srbije, tek uz uvjet da za vrijeme njegove, vjerovao je čvrsto, doživotne vladavine, ne prime nitkog novog kao glumca ili tekstopisca, da se slučajno među novacima ne nađe neki istinski protivnik njegovoga režima. Oni su to, naravno, odmah prihvatili. I da sve bude uvjerljivije Slobodan Milošević je osobno dogovorio s glavnim urednikom i scenaristom Petrom Lazićem kako za njegov image žestokog protivnika njegove vlasti ne bi bilo loše da mu ponekad noću pošalje nenajavljenu policijsku raciju na kućnu adresu da ga, tobože, uhite, a već idućeg dana puste doma i uz sve to podnesu i serije kaznenih prijava radi ugrožavanja i vrijeđanja njegovog lika i djela. Bešćutni Lazić je kao iz puške pristao na sve ponuđeno, a Milošević mu je s pravom kazao kako će mu naivni i ludi Srbi što još i plaćaju u to doba vrlo skupe karte da bi uživo gledali i čuli nevještu imitaciju glume Lazićevih, Boškovićevih i Žanetićevih pulena Ljubičića – Mička, Bićanina – Bićka ili Petruševića – Petrućija, nakon toga s oduševljenjem na granici imbecinosti klicati ime kao da je srpski narodni heroj. Lazića je tek to definivno oborilo s nogu, samo što nije stigao Miloševiću ponuditi da ponekad bude pomoćnik narodnog heroja u njegovom odsustvu. Ali, vrag nije dao mira Laziću, Boškoviću i posrbljenom Hrvatu Žanetiću, koji je stupanj svoje pojačane i naglašene srbizacije figurativno ovako opisivao:”Ja priznajem da sam vatreni ciganin, hoću reći veliki zvjezdaš.” Žanetić, Lazić i Bošković su kao pravi cigani voljeli lagati i krasti. Lagali su narod kojem su plasirali lakrdiju od programa, lažno nazvanom imitacijom radio kazališta, prenijetog poslije i pod svodove dvoranskog ogromnog prostora u Beogradu. Krali su serijski lakome i lakomislene entuzijaste na lažnim kastinzima za prijem novih glumačkih snaga i svježe spisateljske krvi, jer je već gore objašnjeno kako su se s Miloševićem još 1988. pogodili da to bude samo jedan uski i zatvoreni krug u koji svakom novom, mladom i neupućenom fanatiku nije lako ući. Nije bilo niti njima lako izaći baš onda kad su to htjeli i kako su htjeli, jer su nagodbom s Miloševićem dali pravu sicilijansku omertu ( zakletvu ), a ona se ne može i ne smije pogaziti samo svojom voljom, jer su svi odlično znali s kakvom sotonom u ljudskom obličju sklapaju sporazum. Milošević kojega su sva trojica vjerno služili, bio je i masovni ubojica i najteži mogući ratni zločinac, dok su spomenuta trojica ostali na razini lažljivaca i obmanjivača mladih entuzijasta željnih glumačkih roli i pisanja u njihovom radijskom kabare programu, koncipiranom uz izravnu suglasnost diktatora s Dedinja. Nakon lažnih glumačkih i dramaturških kastinga, Petar Lazić i Lazar Bošković bi originalne uradke mladih i zatečenih naivaca marljivo skupljali, prepisivali od riječi do riječi uz tek poneku dodatu riječ i tako plagirali tuđe radove i potpisivali kao svoje. Lakovjerne pisce i glumce u pokušaju, još bi Petar Lazić besramno znao nazivati i “fanatičnim pacijentima i zaludnim skribomanima”, čije rukupise, međutim nikad nije vraćao sudionicima lažnih konkursa i kastinga za nove glumce i nove tekstopisce. Godine 1996. Petar Lazić, Lazar Bošković i Vojislav Žanetić su se međusobno ljuto posvadili i nepovratno rastali upravo radi novca. Srbi bi na to sve rekli:”To su one pare koje ljude kvare.” No, sva trojica Miloševićevih dvorskih luda dobrano su već i više nego dostatno bili pokvareni i dok im slava novca nije udarila u usijane glave višestrukih samozvanih umjetnika.

Koliko je bilo bezgranično carstvo osiromašenog duha Lazića, Boškovića i Žanetića, zorno je i iz jednog sramno vulgarnog i bezobraznog naslova šou programa što je išao uz njihov napisani scenarij za Novu i još jednu Miloševićevu ratnu 1993. godinu. Oni su napisali program za “Noć TV Bolikita”. Jadna je i bijedna, vrijedna više sažaljenja nego prijezira, medijska kuća “Politika” koja u vlastitom studiju snima novogodišnji program u kome “produhovljeni” autori istu tu kuću “Politika” nazivaju “Bolikita”. No, rupa je našla zakrpu i zna se dobro tko se na pogrdne nadimke drage volje odaziva. Jedni su druge oduvijek i zasluživali i u komunikaciji ljudi primitivnog ponašanja vulgarnost zvuči ponajprije kao vid najveće bliskosti i komplimenta, te je i “Politika” razumjela da joj nadimak “Bolikita” jest i najprikladniji, posebice glede dugogodišnjeg ratnohuškaškog stila pisanja toga režimskog glasila i najstarijeg dnevnog lista na Balkanu. Lazić, Bošković i Žanetić su kao Miloševićev trio fantastikus pobrali nebrojeno nagrada u Srbiji, gdje su u žiriju sjedeli isključivo ljudi bliski Miloševićevoj vlasti. Kako zdravom razumu objasniti da spomenuta ekipa može znanjem i voljom Miloševića u vrijeme njegove vladavine dobiti čak pet “Oskara popularnosti” ekstramno režimske Radio TV Revije, godišnju nagradu za ukupno stvaralaštvo Radio Beograda, te nagradu kritike udruženoh radio postaja Srbije, kad je opće poznato da su na čelu svih tih institucija što su im darovali priznanja bili listom ljudi iz Miloševićeve zločinačke stranke SPS kojom danas šefuje Ivica Dačić. Trivijalni nazivi najpopularnijih emisija “Indexovog radio pozorišta” samo još više ukazuju na šturi i nemušti izričaj Lazića, Boškovića i Žanetića, koje je netko u mladosti na nekom tulumu, očito prevario da su duhoviti, a oni to ozbiljno skužili, te onda javno izvodili predstave pod ovakvim naslovima:” Vas da bije niko ne sme kod Terazijske česme, “Dedinjastija”, “P(O)tpisani”, “1001 mrak Sloborezade”, Maratonce prči počasni krug,” “Ko to tamo Ženeva”, “Dan i noć đenerala” i tome slična jezična parafraziranja originalnih naziva serija, filmova i knjiga kao što su “Dinastija,” “Otpisani,” “1001 noć Šeherezade”, “Maratonci trče počasni krug”, “Ko to tamo peva,” ili “Dan i noć” spisateljski pokušaj Mire Marković kao antipod “Noći đenerala” potpisanog Vuka Draškovića koji je u slavu svoga idola Draže Mihailovića platio prevoditelju  da s engleskog prevede originalni roman istoga naslova i sadržaja Ficroja Meklejna, a onda ukradeno djelo daktilografski prepisao i u srbijanskim knjižarama prodavao kao svoje autorsko djelo. Iste radnje krivotvorenja su radili i Indexovci kako je gore već opisivano na lažnim kastinzima i lažnim konkursima, a pomanjkanje mašte i kreativnosti pokazali su i nazivima nekih nagledanijih predstava tipa: “Tamo, daleko je sunce,” “Brat i mir,” “Istočno od Raj(h)a,” Svet ili ništa,” Ne ostavljajte me samog do himna svira.” Takav nivo humora je priličan nekom slabo načitanom pučkoškolcu koji još nije izašao iz puberteta u adolescenciju, svejedno još je daleko od punoljetstva. Kombiniranjem doskočica i sklepanjem prostih rima mogu se baviti i lokalni seoski telali na vašarima po Srbiji i oni mogu biti prava ciljna grupa humorista tipa Lazića, Boškovića ili Žanetića. Koliko su ne samo njih trojica, nego i svi ostali tekstopisci što su tijekom nekoliko desetljeća pisali komade za amatersko radijsko kazalište bili neinventivni, govori trend njihove usvojene prakse prepisivačke škole. Jedan su za drugim nastojali pisati tekstove po uhodanom šablonu stereotipnog humora i do besvijesti ponavljanih istih šala, ukalupljenih po istoj psovačkoj matrici. I nije čudo da su Lazić, Bošković i Žanetić svi redom pisali poptuno istim stilom, prepisujući jedan od drugog, kao i njihovi prethodnici na poslu tekstopisaca “Indexovog radio pozorišta” Jugoslav Ćosić, Saša D. Kovačević, Srđan Kusovac, Dušan Radulović i Zoran Ljubičić, koji su djelovali kao pisci komada u godinama prije ratova devedesetih. No, nema nikakve razlike u umjetničkoj bezvrijednosti njihovih kvazi autorskih djela o trija Lazić – Bošković – Žanetić. Tako je Saši D. Kovačeviću vrhunski domet u muppetovskom pokušaju duhovitosti bio u naslovu scenarija “Slučaj (B)Agrokomerc.” Za Jugoslava Ćosića pojam humora je bio u nalsovu “(K)varljivo leto 84”, a original je bio film “Varljivo leto 68.” Srđan Kusovac se kao samouki dramski pisac preporučao Vladi Mila Đukanovića za osobnog glavnog savjetnika, ne samo za medije,gdje je godinama kao Srbijanac iz Beograda po volji i želji premijera Crne Gore bio glavnim i odgovornim urednikom dnevnog lista režima u Podgorici poznatog pod imenom “Pobjeda.” Može biti da je Srđan Kusovac kao neusjpešni komičar “Indexovog radio pozorišta” skrenuo na sebe pozornost naslovima Indexovih predstava “Kino uho” ( original je bila emisija “Kino oko”) ili “Znanje imanje”, gdje se rugao trudu i znanju polljoprivrednika i to umislio vrhunskim humorom. Što da ne, ako je pjevač i amaterski glumac, pokojni Nenad Radulović na valovima istog programa nemilice mogao vrijeđati srbijanske narodnjake, samo zato što su mu kao rokeru ti glazbeni orijentalisti i ljubitelji azijatskog folka u Srbiji bili konkurencija na tržištu. Svejedno, zlouporaba etera nije bio način njegovoga odgovora, ali u živom programu Indexovog radio pozorišta ni to nije bilo zabranjeno.

Činjenica je da se danas Indexovci vani žele prodati isključivo kao titoisti i Jugoslaveni i takvu predstavu su plasirali i u zagrebačkom kazalištu “Vidra.” To i je na tragu njihovog premijernog veličanja Tita u liku Isusa na dan njegovoga rođendana četvrtoga svibnja 1984. godine. Toga dana se predstava “Isus se vraća kući,” emitirala na radio valovima Beograda 202 na Titov rođendan koji je te godine pao na Uskrs, te je poruka trojice tekstopisaca Jugolsava Ćosića, Petra Lazića i Vojislava Žanetića bila i više nego jasna i točna, no oni su blijedo i neuspješno to pokušali javnosti prezentirati svojom pobunom protiv komunističkog režima!? Premda se iz samog naziva predstave vidi što su htjeli reći i javno poručiti, ostali su vjerni svojoj tlapnji. Može li itko normalan pojmiti da su kao samozvani “neprijatelji” komunizma iste te 1984. za performans “Isus se vraća kući” u komunističkoj Jugoslaviji dobili i svoj prvi “Oskar popularnosti” i Gran prix na festivalu JRT-a u Ohridu iste godine. Sve to svima njima je poslužilo samo kao odskočna daska u napredovanju i poticaj na dodatnu vjernu službu i družbu i potonjim komunističkim gospodarima u Beogradu zaključno sa Slobodanom Miloševićem. I dok su autori tekstova iz osamdesetih kao Jugoslav Ćosić, Srđan Kusovac ili primjerice sinovi jugooficira Dušan Radulović i Saša D. Kovačević u svojim tekstovima više bili zagovornicima titoističkog jugoslavnestva, dotle su tekstovi Petra Lazića, Lazara Boškovića i Vojislava Žanetića tijekom ratnih devedestih imali vrlo često i velikosrpski i četnički prizvuk i predznak njihove odane službe Miloševiću s kojim su sklopili pakt o nenapadanju još 1988. godine poslije početnih i prolzanih nesuglasica i kratkkotrajnih razmirica iz 1987. kad je on zajašio u Srbiji. Vrlo brzo su postali saveznici, a nakon što je on pao s vlasti u Srbiji, svi oni ostali su čvrsto u sedlu, jer su zgrnuli silne novce prevarom i lažnim predstavljanjem u narodu. Milošević im je u svome interesu kao odanim suradnicima napravio u  jeku krize i nemaštine u ratnoj Srbiji rudnik bogastva serijom organiziranih turneja po Srbiji i u nekim zemljama bliskim susjedima Srbije na istočnim i južnim granicama Srbije. Oni su to i nakon 2000. znalački kapitalizirali i sad su to ugledni i bogati vlasnici ili suvlasnici marketinških agencija, gdje otimaju nemilosrdno novce od mladih nadolazećih naivaca, željnih da pođu stopama njihove prijašnje slave. Oni su do 2002. i 2003. pokušali u nekoliko navrata i s parodijama na račun nove demokratsko – liberalne vlasti uz imitacije glasova Koštunice i Đinđića. Željeli su tim činom pokazati da bez razlike, oni karikiraju svaku novu vlast na isti način, te da su samostalni i politički neovisni. Duboko u srži, Indexovci su bili i ostali samo srebroljupci, koji su iz koristoljublja bili spremni odraditi i predstave svoga amaterskog kazališta u korist profesionalnih svrha i potreba sad vladajuće SNS Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića. Zarad interesa recikliranih radikala, oni su 2007. i 2008. odigrali performanse “Želite li da postanete premijer?” i “Izbori jer ste vi to tražili,” čime su iz svog kuta kvazi umjetničkog obola Vučićevoj i Nikolićevoj političkoj stvari pomogli medijski maksimalno i u granicama moći svoga utjecaja. To im svima i danas jamči sigurne i ugodne pozicije u srbijansskom društvu, jer su bili i ostali neraskidiva karika u lancu svake srbijanske vlasti. I koliko god bili kao skupina dvoličnjaka i licemjera i glumačkih glasnogovornika velikosrpskog režima odavno prokuženi kao gomila nekvalificiranih glumačkih naturščika, koji bi prije uspjeli s takvom diletantskom glumom u “Kursadžijama” na TV Pink, kao što i čini bivši glumac laik iz Indexovog radio pozorišta Ranko Goranović, nego što bi ikog zasijenili istinskom umjetnošću, ostaju još neke tamne mrlje njihove kuće sramnog amaterskog kazališta. To su učestali nastupi nadaleko poznatog srbijanskog homoseksualca Gorana Stojićevića – Karamele u mnogim radijskim emisijama emitiranim osamdesetih i čovjeka, kao i po nekoliko sporadičnih sudjelovanja sezonske prodavačice ljubavi na Radio Beogradu Svetlane Janošević, te njezine nekad prve ljubavi i bisekusalca Slobodana Maletića iz Radio Beograda. On je još uz posao sportskog komentatora bio usput i doušnik Miloševićeve službe sigurnosti u  sklopu Šestog odjela tajne političke policije pri MUP-u Srbije, koje je bilo zaduženo za praćenja i likvidacije nepoćudnih građana, poput, na primjer Slavka Ćuruvije i njemu sličnih. Sad bivši “glumac” Indexovog radio pozorišta Slobodan Maletić više nije samo sportski reporter, nego i radijski spiker i čitač najaktualnijih političkih vijesti iz Srbije i svijeta. Da je njegova mladalačka ljubav Svetlana Janošević i svačija i ničija djevojka u mladosti malo smanjila doživljaj, vjerojatno ne bi postala žrtvom prejakog tempa kojeg si je sama nametnula, te bi vrlo vjerojatno i izvjesno danas i ona bila spikerica na Radio Beogradu. Što da ne, kad je bivši teksstopisac Indexovaca iz osamdesetih Dušan Radulović sve do odlaska u mirovinu bio ravnatelj programa Radio Beograda nakon 2003. i sve do prije neku godinu kad biološkim satom više nije imao pravo po sili zakona biti na tome mjestu. U onom istinskom srbijanskom kazalištu, a to je najviše ono lutkarsko, Dušan Radulović je kao nekad neozbiljni Indexovac, ratnih devedesetih na najozbiljniji način želio zavaravati B.B.C. World Service u ulozi jednog od triju dopisnika britanskog radija iz Beograda. Preostala dva dopisnika bili su Đorđe Vlajić i Slobodan Stupar, koji su kao i Radulović uhljebljenje kod Engleza dobili na jeftinu foru prodaje dječje priče da su bili istinske žrtve Miloševićeve političke čistke u Radio Beogradu 1991. i 1992. godine. Stupar se nakon toga više nikad nije vratio na Radio Beograd, dok su i prije gašenja dopisničkog servisa londonskog državnog radija Radulović i Vlajić obavljali dužnosti prvih urednika državnog radija u Beogradu. Uz to Dušan Radulović se u jednom trenutku poslovno uortačio s bratom od tetke špijuna državne sigurnosti Srbije i aktualnog spikera Radio Beograda, spotsskog komentatora i glumca po potrebi Indexovaca Slobodana Maletića.  A taj Maletićev izvanji brat je Nebojša Spaić, dugo godina direktor Medija centra u Beogradu, gdje je stranim novinarima, akreditiranim u Beogradu, srpske laži pokušavao prodavati kao istine. I bio je po potrebi trenutka član DS-a, dok je njegov brat od tetke Maletić bio pripadnik SPS-a. Uvijek Srbi igraju na dvije karte u isto vrijeme, a da ne izostane i ona treća “građanska” karta pobrinuo se pisac radijske drame Indexa iz osamdesetih “Boj na Kosovu” – Dušan Radulović osobno. Kad je jednom već mogao skinuti s lica velikosrpsku masku, koju je pred engleskim poslodavcima godinama nosio, već nakon 2000. s Nebojšom Spaićem je pokrenuo zajedničku marketinšku agenciju, koja se nakon nekoliko godina raspala, jer utemeljitelji agencije nisu ništa znali o marketingu. Mislili su da je to lako i jednostavno kao krađa tuđih ideja i prepisivanje tuđih tekstova u “Indexovom radio pozorištu” po ugledu na njihove najslavnije plagijatore Petra Lazića i Lazara Boškovića. Iz svega priloženog u ovome tekstu, razvidno je kako svaka protuha i ljudska spodoba u Srbiji sebe može nazivati samozvanim glumcem i samoproglašenim tekstopiscem scenarija radijskih Satirikona i emisija za javne i scenske nastupe. Danas ovu neveselu skupinu svih sadašnjih i prijašnjih političkih satelita “Indexovog radio pozorišta” Vučićeva, Nikolićeva i Dačićeva ekipa na vlasti drži samo u pričuvi kao islužene drugopozivce ili trećepozivce koji su ranije odradili svoje prljave poslove u korist sveopćeg ludila zajedničkog im velikosrpstva. Svim sadašnjim i bivšim  Indexovcima koru kruha su davno u Srbiji preoteli Vučić, Nikolić, Dačić i ostala vladajuća klika. Oni su odavno glavni glumci u Srbiji, samo što vani njihovu glumu tretiraju stranci kao loš amaterski pothvat, jednako onako kao što su i plejadu Indexivaca van granica Srbije ljudi prepoznavali samo kao amatere koji kao kuriri svake srpske vlasti izvan Srbije profesionalno prenose samo političke poruke svojih političkih scenarista i redatelja balkanske srbijanske tragikomedije napisane i režirane na Dedinju, a izvođene uz zaglušujuću buku topova, tenkova sirena zrakoplova van granica Srbije. I sve su to uglazbili srpski umjetnici strave i užasa uz tovar bombi i granata, jer kao i u najavi i odjavi serije “Pozorište u kući” pjeva još daleke 1973. i 1974. godine pokojni istinski i profesionalni glumac Vlastimir Đuza Stoiljković:”Volim i ja pozorište, samo ne u svojoj kući.” I on se mogao kao i rano i davno preminuli Zoran Radmilović i mnogi iz generacije starijih srpskih glumaca smatrati pravim i istinskim umjetnikom. “Indexovo radio pozorište” samo je bilo i ostalo parodija i karikatura samog pojma, smisla i značenja glume kao umjetnosti.

Dragan Ilić

HOP portal