Tijekom jedne istrage o ubojstvima civila na Banovini došli smo do klasificiranog dokumenta Ministarstva branitelja i međugeneracijske solidarnosti pod kodnim broj 046877042, iza kojeg se nalazi životopis Ivana Grujića. U našim medijima je predstavljen kao čovjek od velikog značaja u poslijeratnom periodu, jer povezuje genocidnu ulogu srpske države i domovinski rat, eshumacijom žrtava.
Ipak sliku savršene moralne osobe oskvrnuo je biskup Mile Bogović , tijekom otkrivanja spomenika žrtvama komunističkog režima u Tupalama kod Sinca, biskup Mile Bogović izostanak crkvenih predstavnika opravdao je “činjenicom da cijelom akcijom upravlja bivši pukovnik Udbe Ivan Grujić”.
-Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi – rekao je tada pukovnik Grujić.
Ivan Grujić, bivši pukovnik Službe državne sigurnosti i pukovnik HV-a, tužio je tada biskupa Milu Bogovića zbog kaznenog djela iz članka 148. stavak 1 i 2, Kaznenog zakona RH, inače poznato i kao djelo sramoćenja. Sud je odbacio privatnu tužbu tužitelja. U postupku je utvrđeno da nije dokazano da biskup Bogović, kad je javno izjavio kako je pukovnika HV-a Ivan Grujić bio član UDBA-e, time želio osramotiti osobno Ivana Grujića kako to opisuje članak 148 KZ.
Biskup Bogović je izjavio među ostalim tada da misli kako UDBA još uvijek egzistira u Hrvatskoj. Sud je ustvrdio tada o izjavi biskupovoj kao činu demokratskog prava i da pri tome nije želio osramotiti Ivana Grujića bez obzira koje on mjesto u hijerarhiji UDBA-e zauzimao. Taj članak je preuzet iz švicarskog kaznenog zakona, i po njemu je potrebno dokazati da postoji namjera sramoćenja, dok samo iznošenje istinitih činjenica ili mišljenja nije dovoljno da bi se nekog osudilo. Predmet je zaključen odbacivanjem tužbe Ivana Grujića, koji je prema vlastitom priznanju iznesenom na sudu u Haagu, za Službu državne sigurnosti radio od 1972. godine.
Nakon proučavanja dokumenata iz dosjea pukovnika Grujića bio sam više nego zatečen činjenicom da sam Grujić uopće pokušava sakriti svoju prošlost, poglavito zato što je Grujić u više navrata i sam pisao svoje životopise natječući se za pojedina mjesta u ministarstvima republike Hrvatske i na taj način vrlo jasno priznao sudjelovanje u tajnim službama bivše Jugoslavije. Koliko se vidi iz slučaja Bogović, Grujić je doslovno želio lažirati svoju profesionalnu karijeru pred javnošću, da bi zapravo prikrio prave namjere i uloge u novijoj hrvatskoj povijesti.
Na sudu je očito bio glavni dokaz njegovo iznošenje svjedočenja na haškom sudu i to je spasilo monsinjora Bogovića od kazne. Naše sudstvo još uvijek djeluje po principu prikazivanja dokaza kao jedine relevantne činjenice , iako je i sama sutkinja mogla vrlo lako doći do istine postavljajući pitanja Grujiću. U životopisu samog Grujića jasno stoji potvrda činjenice koju je on sam opisao, naime da se zaposlio u Službi državne sigurnosti 1972.g. nakon odsluženja vojnog roka u kojem se istakao u vojnoj policiji.
Tada je i vrbovan za rad u Službi državne sigurnosti na području Osijeka kao niži službenik. Tijekom rada Grujić se doškolovao i tako podizao rejting u službi. Sama služba mu je osiguravala mogućnost završenja prometnog fakulteta u Zagrebu, kako bi dobio višu naobrazbu i postao viši službenik, a do početka domovinskog rata završio je i fakultet kriminalistike. Da nije bio bitan i službi nezanimljiv ulaganja u njegovu naobrazbu bi bila manja. Znamo svi priču o famoznom prometnom fakultetu kao diplomi više i visoke spreme, koja pokriva upravo nedovoljnu stručnost policijskih kadrova jugoslavenskog vremena, najlakše se završava i oduzima najmanje vremena. Kakve veze ima prometni fakultet i položaj u sigurnosnoj službi svatko može dokučiti.
Zanimljivo je ipak njegovo razdoblje djelovanja u jugoslavenskoj tajnoj službi od 1982.g. pa sve do stvaranja hrvatske države, jer upravo u tom razdoblju Grujić radi po priznanju u vlastitom životopisu kroz odjel protuterorističkom djelovanju. Radi se zapravo o vrlo zloglasnom drugom odjelu, Upravi za borbu protiv neprijatljske emigracije, koja je špijunirala i pratila hrvatsku emigraciju. Pišući taj svoj životopis svakako je htio izbjeći ovu formulaciju, jer bi bio na udaru naših iseljenika i žrtava jugoslavenskih tajnih službi.
Vrlo lukavo je izbjegao naznačiti u kojem odjelu je radio i tko ga je rasporedio na te poslove. Na takve poslove bio je raspoređen prema preporuci Josipa Perkovića.
Početkom Domovinskog rata zajedno s Perkovićem prelazi na hrvatsku stranu i postaje rukovoditelj ratne ispostave Službe za zaštitu ustavnog poretka u Osijeku. Već slijedeće godine premješten je u Ministarstvo obrane, u Sigurnosnu i Informativnu Službu, u kojoj je radio uz Perkovića, koji ga tamo i dovodi , te postavlja u čin bojnika. Već 1993.g. imenovan je predsjednikom Komisije za zatočene i nestale, na čijem čelu je bio sve do 2000.g. Ista Komisija prelazi iz statusa komisije u Ured Vlade za nestale, u kojemu radi do 2004.g. kada je Ured ukinut i prestaje s radom. Međutim, Grujić se prebacuje kao pomoćnik ministra i danas radi u braniteljskom ministarstvu.
S današnjeg gledišta vrlo je jasna uloga Grujića u komisiji i uredu za nestale osobe i zatočene osobe, poveznica s njegovim poslom do uspostave države Hrvatske. Kako je Grujić u Jugoslaviji radio na poslovima državne sigurnosti i bio zadužen za emigraciju, UDBA-i je bilo nužno postaviti na mjesto čelnog čovjeka za zbrinjavanje nestalih i njihov pronalazak baš pukovnika Grujića, zato što se pretpostavlja da djelatnik službe koja je progonila emigraciju i ubijala, najbolje će znati prikrivati UDBA-ine zločine, kao i izbjegavati sama mjesta zločina. Kada povežemo te činjenice, vrlo lako dolazimo do zaključka zašto je pukovnik Grujić želio u javnosti prikriti svoje sudjelovanje u progonu hrvatske emigracije i fingiranjem tužbe protiv monsinjora Bogovića sprati svoju udbašku prošlost. Bila je to jedna u nizu igara naših medija i jugoslavenskog kadra na visokim dužnostima hrvatske države. U slučaju Bogović da su mediji točno prenosili činjenice upitan bi bio status Grujića na njegovoj poziciji.
Koliko je biskup Bogović bio na dobrom putu vidi se iz slučaja glinskog genocida nad Hrvatima tijekom 1991. godine, za čije grobnice zna pukovnik Grujić od 2011. godine, kao i bivši predsjednik Josipović.
Za vrijeme okupacije ovog terena od strane SAO Krajine devedesetih godina prošlog stoljeća, prema podacima i razgovoru sa svjedocima došli smo do saznanja kako hrvatska vlast ima sve relevantne informacije o postojanju genocida nad nesrbima ovoga kraja. U period kraćem od 5 mjeseci ubijeno je 150 nesrba i učinjen genocid nad Hrvatima. Cilj ubijanja ljudi u vrlo kratkom periodu je bio zatiranje bilo kakvog spomena na život Hrvata u tom kraju. Cilj akcije je bio uništenje hrvatske nacionalnosti u tome kraju. U tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid, ovo bi bio jedan od krucijalnih dokaza, ali do sada se nije počelo istraživati, iako su poznata i locirana 79 grobišta tog zločina. Prema informacijama našeg svjedoka, u tim grobnicama su ukopana tijela 150 ljudi ,nad kojima je počinjen genocid. Prema našim saznanjima bivši predsjednik republike Hrvatske je upoznat sa svim relevantnim činjenicama i dokazima, lokacijama zločina, te je u svezi toga bila i sjednica VONS-a što je dokaz postojanja toga problema, ali do danas se eshumacija nije pokrenuta. Ivo Josipović, tadašnji predsjednik zna za taj problem, kao i pukovnik Grujić. Radi se o zločinu u kojem su nestala dva hrvatska sela, Novo selo i Joševica. Srpski diverzanti Siniša Martić i Joso Kovačević vodili su taj pokolj hrvatskih civila. Nakon pritiska javnosti pokreće se istraga u tom slučaju 2014. godine, ali nevine žrtve domovinskog rata do danas nisu eshumirane.
Crkva očito sumnja u dobre namjere bivše progonitelja hrvatske emigracije i vrlo bliskog suradnika Josipa Perkovića. Iz navedenog slučaja stvara se dojam svjesnog izostanka akcije, dok su nedavno eshumirane žrtve iz Oluje sa srspke stane na tom terenu, državu na čelu sa pukovnikom Grujićem kao da nije briga za planirani genocid nad Hrvatima od strane srpskih diverznata iz 1991. godine.
Igor Drenjančević
hrvatski tjednik
