Otac mladog Emila Tedeschija također Emil bio osuđen za vrijeme bivše Jugosalvije, osamdesetih godina, na nekoliko godina zatvora kao komercijalni direktor tadašnje Zagrebačke tvornice papira, jer je ukrao nekoliko milijuna dolara pri investiciji u papirni stroj.
Taj isti” tatek” nakon toga postao je direktor Tvornice dječjih cipela Zagreb u Savskoj cesti i od tamo je zbrisao u Italiju, prije odlaska u zatvor, gdje su ga čekali već prije pohranjeni milijuni dobiveni od jedne poznate austrijske firme, koja proizvodi opremu za proizvodnju papira. Spomenuti gospodin, inače veliki komunist i partizan u ono doba, čekao je da mu prođe zastara i kad je stvorena hrvatska država, vratio se u “velikom” stilu sa svojim sinom, koji se hvalio kako ima “izvrsne” naslijeđene trgovačke gene svoga tate, sa firmom Atlantic paper prodavajući roto papir za novine.
U tome poslu nisu uspjeli pa su se prebacili na prehranu dobivši u zastupstvo čokoladice Mars i Bounti i osnovali Atlantic trade. Znači njihovo “čudo” temelji se na već prije ukradenom novcu! I to je istina i to netko morao znati prije nego sto piše o takvima. Tko ne vjeruje neka pogleda presude zagrebačkog suda iz sredine osamdesetih pa će se i sam uvjeriti.
Izuzetno dobar sažetak velebne price o poduzetnickom uspjehu familije Tedeschi. Svi koji brane ovakve, ne pate od ničeg drugog nego “kapitalističkog brainwash-a”, zasnovanog na legendi “ako je on mogao, onda mogu i ja biti tako uspješan”. Jasno je da bi se snovi o uspjehu svih generacija rasplinuli kada bi se konfrontirali sa činjenicom kako je u ovoj zemlji uspjeh moguć (i bio moguć) isključivo na bazi korupcije, prevare i kriminala. Ako se to prihvati kao realnost današnjice, onda je jasno; ako nisi dio te odabrane klike, nećeš uspjeti u ničemu.
Upravo zato mnogi brane “poslovne uspjehe” Atlantic trade-a i sličnih. Ja eto poznajem dotičnog gospodina osobno iz školskih dana, jer mi je bio susjed. Mogu dakle apsolutno potvrditi da se ne radi o nikakvom geniju, već izrazito prosječnoj osobi (ni glup, ni pametan) ,koji je jedva završio 2 godine nekakve nikom poznate ekonomske školice u Trst-u. Sjećam se kada se vozikao po sjevernom djelu grada Zagreba (prvo sa golfom njemačkih registracija a zatim sa otvorenim džipom tršćanskih registracija) tulumareći dan i noć i noseći samo kožnu jaknu na golim prsima (valjda je to tada bilo jako “in”). Nije dakle odisao nekim super manađerskim talentom, niti poduzetništvom u velikom stilu. Da su novce ukrali negdje (Sinj) prije trijumfalnog povratka u Hrvatsku dokazuje i to da je prvi korak “biznisa” bio kupovine etablirane tvornice sendvića Montana.
Nikakvog osnivanja nove firme i njenog “organskog rasta” tu dakle nije bilo. Dođe i kupiš gotov etablirani biznis u ‘keshu’! U isto vrijeme je familija Tedeschi (vjerovatno Emil) kupila ogroman stan na Gornjem Gradu za tada teško pojmljivih milijun njemačkih maraka (isto u gotovina). Tatica je tada već bio nestao preko noći, jer ga u susjedstvu nikada vise nisam uspio vidjeti. Ta činjenica se točno poklapa sa gore navedenom tvrdnjom, da se radilo o bijegu i zadržavanju u inozemstvu sa ciljem zastare slučaja.
U novoj Hrvatskoj to ionako više nije bila tema, jer su se presude za kriminal iz bivse Jugoslavije redovito prezentirale kao “politicki motivirane”. Ostatak priče znamo svi…
svjedočenje na forumu-izvor
Hop
