ZNANSTVENOM OFENZIVOM DATI ODGOVOR EPIDEMIJI SRPSKOG NEZNANJA IZ LEKCIJA O POVIJESTI I ZEMLJOPISU
Slušajući i gledajući na TV B92 najnovije srpsko izdanje neprekinutoga četvrtstoljetnog serijala njihovih svjesnih laži, što leže u korijenu sveopćeg srpskog neznanja iz znanosti o povijesti i zemljopisu, dojam je kako tim nesretnim i zalutalim ljudima prije svega treba jedna vrsta najosnovnijeg znanja iz spomenutih znanosti. Gotovo je za ne povjerovati kako niti jedan od tri sudionika debatnog kluba u sastavu Aleksandar Vučić, Nataša Kandić i gost novinar Dejan Anastasijević nema pojma da Hrvatska nije, niti je ikad bila na Balkanu. I dok se svi skupa poput skupine samouvjerenih neznalica i zajedno s voditeljem emisije ne mogu načuditi kako to da Hrvati vele da je Vukovar dio srednje Europe, a Bihać je, opet u njihovoj mašti, na Balkanu, nije dostatno samo reći da su svi oni tijekom školovanja prespavali satove povijesti i zemljopisa. Nije samo troje spomenutih gostiju emisije što je uređuje i vodi Slavko Beleslin, ignoriralo u mladosti elementarna znanja iz dviju spomenutih znanstvenih oblasti. I danas, kao i u vrijeme školovanja trija Vučić – Kandić – Anastasijević, učenici osnovnih i srednjih škola u Srbiji najmanje uče povijest i zemljopis.Tu su i profesorski kriteriji ocjenjivanja znanja učenika uvijek bili daleko niži nego iz matematike, fizike ili kemije. I kao rezultat svega tako postavljen donji prag znanja iz povijesti i zemljopisa polučio je nakaradno stanje i na srpskoj političkoj pozornici.Vrlo često i sami učenici uz dopust nastavnika i profesora povijesti, umjesto njih drže predavanja na satovima povijesti i zemljopisa u školama. Otuda i nije čudo što srednjovječni Vučić i Anastasijević nemaju pojma gdje se nalazi Balkan. Istu količinu neznanja ispoljila je i puno starija od njih dvojice Nataša Kandić. To znači da su i u njezino daleko vrijeme školovanja satove povijesti i zemljopisa držali po školama redom učenici, a profesori umjesto njih bili slušatelji đačke nastave. I kad jedno takvo neobrazovano društvo ispliva na vrh političke i društvene scene jednog naroda, onda je jasno zašto su svi zajedno davno rekli zbogom pameti. Četnik Vučić, što je sam priznao u toj emisiji da je odgojen na mržnji prema Hrvatima i Bošnjacima, kao i ostali sudionici spomenute rasprave troje srpskih istomišljenika, nema temeljenu predodžbu ni tko je, ni što je sam, a kamoli da se zapita što mu nitko i nikada ni u obitelji, ni u školi, niti u društvu, nije objasnio da se općina Novi Beograd, gdje on živi od malih nogu i sve do danas oduvijek nalazi u srednjoj Evropi, a ne na Balkanu. U neukih i zalutalih Srba ima svakakvih anegdota na tu temu. Igrali su svojedobno prijateljsku nogometnu tekmu samozvana SR Jugoslavija sa španjolskom pokrajinom Levante. Čak i Crnogorac srpskih poriva Predrag Mijatović kao bivši nogometaš Valensije nije znao Srbima objasniti da su krivo dali najavu i odjavu utakmice kao Jugoslavija – Valensija. Lako je moguće da ni sam Mijatović, kojega u životu osim nogometa ništa drugo i ne zanima, sam nije imao pojma o zemljopisnom položaju grada Valensije, čiji je stanovnik bio pune četiri godine. Jednom drugom prigodom univerzalne srpske neznalice uoči dvoboja Partizana i mađarskog Videotona listom su davne 1985. pokupovali i unaprijed rezervirali karte za Budimpeštu. Samo je jedan Srbin znao da trebaju ići u Sekešferhevar, a ne u Budimipeštu. Toga su Srbina Slobodana Stojkovića ostali srpski veleumovi radi njegovoga dobronamjernog savjeta nazivali budalom. Kad se približio dan putovanja, svi su morali vraćati karte uz duplu cijenu, a razloge vraćanja karata, dakako, nisu objašnjavali putničkoj agenciji. Toliko blesavi nisu bili, da si dopuste još i javnu sramotu davanja kompletnog otkaza karata za Budimpeštu.
Ovdje je umjesto kompletnog otkaza karata, trebalo dati kompletne otkaze iz prosvjetnog sustava svim nastavnicima i profesorima povijesti i zemljopisa kojima su učenici po školama držali predavanja, a ne oni njima. Da su Srbi ikad uistinu imali ministarstvo znanosti i kulture na potrebitoj razini, nikad se kao nus produkti njihovih škola neznanja ne bi stvorili ni Aleksandar Vučić, ni Nataša Kandić, ni Dejan Anastasijević. I za sve one koji možebitno ne znaju, ili su kojim slučajem prespavali satove zemljopisa u školi poput spomenutih visoko etabliranih Srba u samoj Srbiji, nije zgoreg podsjetiti što je to Balkan i dokle dosežu njegove granice. Balkan je samo turska riječ za Staru planinu, odnosno planinski masiv Balkana što se proteže kroz središnju Bugarsku i dijelom poklapa i krajnji istok Srbije. Tako se i u Srbiji nalazi golema Stara planina. Logično pitanje za sve srpske geografe, ali i povjesničare i političare glasilo bi: Što sami Srbi ne zovete Staru planinu imenom Balkanska planina, kad vam je turski naziv Balkan tako drag? Odgovor je više nego jasan. Turskim nazivom Stare planine imenom Balkan, onda i Balkanski poluotok, Srbi žele umjetno proširiti pojam Balkana preko Drine, Save i Dunava, gdje nikad osim u njihovoj mašti nije bilo Balkana. I tako se i vojvoda Vojislav Šešelj, teška neznalica iz povijesti i zemljopisa, kao u njegov sljedbenik Aleksandar Vučić i četnički grobljanski vojvoda Tomislav Nikolić i svi ostali velikosrbi, krajnje preuveličanim i lažnim pojmom i obujmom Balkana koriste da bi granice krajnjeg vojnog dosega turskih osvajanja u Evropi, proglasili cjelokupnim balkanskim područjem. Tako su u Americi toj srpskoj promidžbi nasjeli i Tim Judah, tvorac izmišljenog, lažnog i neodrživog termina jugosfera, ili tome slične odrednice granica zapadnog Balkana. Tu oni uključuju uz zlouporabu neobavještenih i neupućenih novinara poput Tima Judaha i cijeli prostor do Južnih Alpa, te je tim krivotvoriteljima zemljopisa granica Balkana sve do Klagenfurta. Tim ubogim srpskim neznalicama što ne znaju osnovne pojmove iz petog ili šestog razreda pučke škole, valja još kazati i činjenicu da se Stara planina po bugarskom nazivu, ili Balkan po turskom, u najranijoj povijesti nazivala još i Haemus Mons, što potječe od tračke riječi Saimon, a doslovno označava riječ lanac. Tračani su tako riječju Saimon označavali lanac planina. Taj masiv Stare planine i današnji Bugari ne zovu Balkanskom planinom, jer što će im turski naziv Balkan kad imaju svoje bugarsko ime za taj geografski pojam?
Srbe samo treba educirati, jer iz njihovog enciklopedijskog neznanja o temeljnim zanstvenim pojmovima, poglavito iz povijesti i zemljopisa, danas i proizilazi užarea lavina njihovog nerazumijevanja svijeta oko sebe. U konačnici, oni kao totalne neznalice vro lako i podležu mržnji, jer je takvim dušama dobrano politički ispranih mozgova i najlakše manipulirati. I tu se onda fino otvara golemi prostor za konačno iznošenje hrvatske povijesne znanosti, utemeljene na materijalnim dokazima, a ne u oblacima guste magle izokrenute i izobličene povijesti u školama i sveučilištima u Beogradu, te Sarajevu i Podgorici i dalje čvrstim utvrdama i ispostavama falcificirane povijesti naroda jugoistoka Europe ili Balkana, kako rabeći turski izričaj za Staru planinu, radije vole reći Srbi. Na kadetri povijesti Filozofskog fakulteta u Beogradu od studenata desetljećima kriju istinu da su Hrvati nakon Baska po starosti haplotipa, genetski najstariji narod Europe. Hrvatski je haplotip star 24 000 godina, dok je baskijski haplotip star 40 000 godina. Kad bi samo ovu početnu premisu primili k znanju povjesničari u Beogradu, te njihovim filijalama u Sarajevu i Podgorici, sve ostalo bi išlo svojim normalnim tokom i njima samima bi bilo vrlo brzo jasno da svi potječu od Hrvata. Nekih naznaka i pozitivnih pomaka već ima. U srpskoj inačici wikipedije sami Srbi su ucrtali zemljivod Velike Horvatije u razdoblju od IV – VII stoljeća na prostoru današnje Češke, Slovačke, Poljske, Ukrajine i dijela Rusije. Na tome zemljovidu sami Srbi su Srbe zamijetili samo kao Lužičke Sorabe između graničnog pojasa Poljske i Njemačke. I jezikom i kulturom i tradicijom i običajima, nikakve poveznice oni nikad nisu imali sa današnjim Srbima. Lako je i odgonetnuti što su Srbi na svojoj wikipediji sad to stavili kao validno. Ubijedila su ih znanstvena istraživanja o podrijetlu i rasporstranjenosti Hrvata u davnoj prošlosti ekipe ruskih povjesničara okupljene oko Aleksandra Majorova. Rusi su za Srbe autoritet, kao što su Turci za Bošnjake. I zato Hrvatska treba uz pomoć Rusije i Turske, ali i Italije i Vatikana, otvoriti za javnost sve posložene povijesne arhive. U arhivama Rima, Carigrada i Moskve, dakle prvog, drugog i trećeg Rima ( kako sami Rusi nazivaju svoju Moskvu trećim Rimom ), krije se ključ razotkrivanja pune istine o jugoistoku Europe. Srbima, Crnogorcima i Bošnjacima će iz otvaranja povijesnih arhiva spomenutih država postati jasno da su ih krivo uvjeravali i Karađorđevići i Tito da su Srbi stožerni narod famoznog “Balkana”( pod navodnicama je jer je dokazano turska uvezena riječ i da je pothitno treba zamijeniti odgovarajućim terminom koji nema veze s turskim osvajačima iz srednjeg vijeka).
Zna se kako su se Srbi za vrijeme Karađorđevića, onda i u doba Tita, grozili i pomisli o prodoru povijesne istine o podrijetlu i etničkom hrvatskom iskonu naroda sve od slovenskih Karavanki pa preko Drine na istoku i sve do Drača i rijeke Škumbe u današnjoj Albaniji. Da bi osujetili istinu, Srbi su u doba Karađorđevića čak i ubijali hrvatske povjesničare kao što su bili Milan Šufflay i Ivo Pilar, a na Milu Budaka su također izveli atentat. Mislili su da ubojstvima ljudi mogu zanavijek sakriti istinu. No, istina je voda jedna duboka i kad tad ispliva na površinu, kao što i sama voda uvijek nađe svoj put. Milan Šufflay je najviše pisao o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj, poglavito od prastarom hrvatskom izvornom području od Neretve pa do najjužnijeg kraka Crvene Hrvatske kod luke Drač ili Duress u današnjoj Albaniji. Za života je dobio najviše državno odličje u samoj Albaniji za neizmjerni obol u otkrivanju povijesti na tlu današnje Albanije prije dolaska Albanaca u te krajeve tek u drugoj polovici jedanaestoga stoljeća. Svakako je Albance zanimalo jesu li u pravu Srbi koji su nijekali da je Hrvata tamo ikad bilo, ili Hrvati poput Šufflaya koji nikad nije opovrgao da su pored Hrvata, na tlu Albanije, prije doseljenja Albanaca bili i Grci i čak i Bugari. Eto, Albance ne smeta istina o povijesti zemlje koju danas nastanjuju. Oni su Šufflaya nagradili najvišim državnim odličjem svoje države, a Srbi bijesni radi znanstvenikova rada i otkrića, nagradili su ga, ali na svoj klasičan način. Milan Šufflay, ujedno i tragač istine o hrvatskim indoarijevskim korijenima, mučki je ubijen.
Likvidirao ga je 19. veljače 1931. policijski agent i plaćenik dvora Karađorđevića po imenu Branko Zwerger, podrijeltom Nijemac u službi jugosrpske kraljevske kuće Karađorđevića. Naredbu za ubojstvo Šufflaya izdao je Nikola Jukić, Hrvat i pripadnik prosrpske organizacije Mlada Jugoslavija, a plan ubojstva razradio je do kraja Beli Marković, tadašnji vojni zapovjednik Zagreba. Pripadnici beogradske režimske organizacije Mlada Jugoslavija, koja je uživala kraljevu zaštitu, pričekali su ga, 18. veljače 1931. godine, na pragu kuće i razbili mu lubanju čekićem. Način same likvidacije je izrazito brutalan i podsjeća na likvidaciju Trockoga koju je Staljin naručio, a koja je izvedena udarcem pijukom za led, a nakon koje je Trocki skončao u nezamislivoj agoniji.
Albert Einstein i Heinrich Mann pozvali su preko Međunarodne lige za prava čovjeka svjetsku kulturnu javnost da prosvjeduje protiv zločina izvršenoga nad Milanom Šufflayem. Međutim, politička ubojstva Hrvata u Jugoslaviji su se, kako znamo, nastavila. Plaćeni ubojica njemačke nacionalnosti, policijski agent Branko Zwerger nije poživio dulje od devet godina nakon izvršenog atentata na Milana Šufflaya. Atentatora Zwergera su ubile ustaše već 1941. godine. Tito je u svojoj komunističkoj tamnici naroda nastavio trasom uhodane jugoslavizacije, odnosno posvemašnje srbizacije svih nesrpskih naroda u toj umjetnoj tvorevini. I njegovi republikanski orijentirani komunisti su kao i monarhistički usmjereni srpski desničari iz epohe Karađorđevića imali isti odnos prema određenju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. I jedni i drugi su živjeli u carstvu vlastitih obmana i zabluda da se svi narodi Jugoslavije trebaju podrediti Srbima, naciji koja se pod tim imenom javlja tek u devetnaestom stoljeću, a ne Hrvatima koji kao narod postoje tisućama godina i prije bilo kakvog spomena Srba i Srbije koji se pod tim imenom pojaviše tek u devetnaestom stoljeću. Uostalom, i tu su istinu i sami Srbi nedavno priznali, te se posjetitelji srpske wikipedije i sami mogu u to uvjeriti. Bolne su bile frustracije i kompleksi raškog naroda, krvi hrvatskih predaka u sklopu prvotne hrvatske države. I ta neutaživa bol od spoznaje hrvatskih vlastitih korijena, usadila je u Srbe onda nesnosnu mržnju prema Hrvatima, narodu od koga Srbi etnički i potječu. I radi toga je nepismeni i nedoučeni bravar Tito, potpuno u službi velikosrpskog nacionalnog projekta, po želji Srba, progonio i zatvarao Hrvate koji su mislili o etnogenezi Hrvata i svih ostalih naroda proizašlih od Hrvata, poput Srba, Bošnjaka, Crnogoraca i Slovenaca, kao Šufflay, Pilar ili Budak. I tako su zatvarani i surovo zlostavljani Ivo Guberina, Kereubin Šegvić i Mihovil Lovrić.
Danas je, unatoč ostacima orjune i komunizma u Hrvatskoj, sve puno lakše i jednostavnije na širenju istine o povijesti Hrvata i Hrvatske nego u vrijeme Karađorđevića i Tita i dvije srpske diktature kako one fašističke i monarhističke, tako i one komunističke i republikanske. U biti, obje su provodile Garašaninov program Načertanija, kao i krilaticu polupismenog srpskog čobanina Vuka Karadžića o Srbima tri vjere posijane posvuda po turskom “Balkanu,” a pravilno bi bilo reći po jugoistoku hrvatskog dijela Mediterana i kontinentalnog dijela srednje Europe. Tako bi neobrazovani i politički nepismeni Srbi kao Vučić, Anastasijević i Nataša Kandić trebali napokon znati da je i stari i povijesni hrvatski grad Bihać, prijestolni grad hrvatskih banova prije turske najezde u te krajeve, jednako dio srednje Europe kao i Vukovar. Kasno je sad njih koji nikad nisu ni čuli, ni pročitali povijesnu lekciju o diobi Rimskog carstva na Zapadno i Istočno nakon smrti cara Teodozija ubijeđivati u bilo što. Treba se okrenuti novim i nadolazećim naraštajima i izvan granica Hrvatske, dakle i u Bosni i Hercegovini, ali i u Crnoj Gori i u samoj Srbiji, kako bi oni svi zajedno shvatili da je rijeka Drina od 395. godine, te od raskola kršćanstva u jedanaestom stoljeću oduvijek bila granica Istoka i Zapada. Sad je Turskoj i Rusiji stalo do proširenja pojma “Balkan” preko njegovih povjesnih i zemljopisnih granica. U svrhu toga oni poradi svojih uskih ineteresa samo kao svoja oruđa koriste Srbe i Bošnjake, jer ovi ne znaju ništa o svome hrvatskom podrijetlu. Tako ih krivo uče u školama i fakultetima, gdje povijest uče na srpskim tlapnjama, a ne na znanstvenoj istini. Kao vjerni izdanci srpske škole povijesnih krivotvorina, onda se javljaju i u samoj Hrvatskoj ljudi kao što su Tvrtko Jakovina, Mato Kapović, Hrvoje Klasić i Dragan Markovina. Oni svoje ideološko neslaganje sa desnicom, namjerno prikrivaju svojim istinskim otporom Hrvatskoj kroz njihovu nevjericu u krajnje granice prostiranja hrvatskog imena i hrvatske države od iskona pa nadalje. I u tome imaju svesrdnu potporu Srba i Srbije. Njih se maksimalno protežira, jer su kao i Miljenko Jergović, Oliver Frljić iz Bosne ili Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Predrag Lucić ili Ante Tomić iz Dalmacije, svi redom prešutno prihvatili i životno usvojili srpske laži o izmišljenim Srbima katolicima kao neoborivu istinu. Zato se tako i ponašaju, jer su u dubini svoga neznanja uvjereni da su oni prije Srbi katolici nego Hrvati katolici. Srpska je propaganda još u doba Karađorđevića po Dalmaciji promicala preko svojih ubačenih agenata ideje o nepostojećem narodu Dalmatinaca, sve u cilju odnarođivanja Dalmacije od ostatka Hrvatske. Znaju odlično Srbi da je upravo u Dalmaciji u vrijeme hrvatske dinastije Trpimirovića utemeljena Kraljevina Hrvatska. Zato su im umotvorine nalik na iskrivljeno i politički namjerno srpskom rukom krivotvoreno značenje djela “Razgovora ugodnog naroda slovinskog” Andrije Kačića Miošića, poslužile u pokušaju zbunjivanja i zaluđivanja Hrvata iz Dalmacije. Hrvati Dalmacije oduvijek znaju da žive na tlu postanka najstarije hrvatske države i Srbi ne mogu dalmatinske Hrvate u to razuvjeriti svojim lažima iz kuhinje oca srpskih laži, pola Srbina a pola Ciganina Dobrice Ćosića. Hrvatski puk Dalmacije je Anti Tomiću dao pravi odgovor, kao što je to dao i Dežuloviću, Ivančiću i Luciću. Oni mogu privatno vjerovati da su možda i Srbi katolici, kao što ih Srbi uvjeravaju, ali im je jasno da za tako što nemaju niti jedan postotak istomišljenika u kraju otkuda dolaze. No, oni kao samozvani pripadnici Srba katolika ili posebnog naroda Dalmatinaca, što sva trojica zamišljaju, kao takvi zastupaju samo sebe i nitkog više. Sam je Dežulović u Beogradu priznao da mu je bilo u školi mrsko i dosadno učiti lekcije o kralju Tomislavu i o hrvatskoj povijesti. Nije mu, međutim, mrsko dijeliti kao lažni moralni sudac lekcije Hrvatima o problemima nastalim na ovom uzavrelom području upravo radi toga što je on kao propali student strojarstva uzeo komentirati političke događaje proistjekle iz povjesnih nepsorazuma dvaju naroda. To nikako ne može komentirati onaj koji za samog sebe veli da nema nikakvu predodžbu o najranijoj hrvatskoj povijesti. I kao takav je idealan Srbima za političku uporabu, a i oni njemu jer zna da u Hrvatskoj nema mjesta njegovom povijesnom neznanju o glavnim značajkama hrvatske stvarnosti. Zato je i odlepršao put Beograda prodavati Srbima svoju tužnu spiku.
Raščlambom uzroka i posljedica sadašnjeg konfuznog stanja u glavama većine zavedenih i neupućenih ljudi pravoslavne i islamske vjere u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, ali djelomično i u samoj Hrvatskoj, nameće se kao rješenje nekoliko pravih, jasnih i glasnih hrvatskih znanstvenih odgovora koji će razmrsiti ovaj Gordijski čvor. Nema niti jednog Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, koji nacionalnu povijest, kako svi naznačuju u međumrežnim prezentacijama sajtova filozofskih fakulteta, odjela povijesti, tu znanost onako kako dolikuje znanosti utemeljenoj na istinitim činjenicama, a ne na velikosrpskoj mašti. Nimalo ne iznenađuje što su Bošnjaci muslimani na svojoj wikipediji u državna Sveučilišta na teritoriju države BiH pobrojali sva bošnjačka, od ranijih ustoličenih u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i Zenici, pa do novootvorenih u Bihaću i Travniku. Znakovito je da su tom popisu pridodali i srpsko Sveučilište u Banjaluci, ali ne i hrvatsko Sveučilište u Mostaru. Pomno sam listao sadržaj predmeta s odjela povijesti na svim spomenutim Sveučilištima, uključujući i ono hrvatsko u Mostaru, koje Bošnjaci ignoriraju, ali ih srpsko u Banjaluci ne smeta ni najmanje. I zaključak je nevjerojatan, ali i posve logičan, imajući u vidu bošnjačko opiranje realnosti i suočavanja sa zbiljom vlastitih hrvatskih korijena i pripadanja hrvatskom narodu u etničkom smislu. Oni znaju da o tome mogu pročitati i vidjeti samo u knjigama i povijesnim prikazima nakladničkih kuća Sveučilišta u Mostaru. I zato postojanje hrvatskog Sveučilišta u Mostaru prešućuju, a ono srpsko u Banjaluci ih i tako ne smeta, jer su se i sami uvjerili da na odjelu povijesti Filozofskog fakulteta u Banjaluci nema niti jednog upisanog znanstvenog rada profesora ili studenata, niti bilo kakvog ranije posloženog kataloga! Bošnjačka povijest kao i srpska i crnogorska povijesna znanost na svim tim filozofskim fakultetima pluta kao s neba bačeni i zalutali NLO objekt i lebdi u zraku kao onaj iz narodne pjesme čardak ni na nebu ni na zemlji. I sad Srbija ima kao i od 1918. do 1991. vrlo jakog upliva u krivotvorenje povijesti na više bošnjačkih filozofskih fakulteta što izučavaju povijest, kao i na odjelu povijesti Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Zanimljivo, glavni grad Crne Gore Podgorica uopće i nema Filozofski fakultet, nego lažnu i prosrpski pisanu povijest Crne Gore predaju pretežito diplomirani povjesničari sa odjela povijesti Filozofskog fakulteta u Beogradu, ili onog u Novom Sadu i Nišu. I literatura i gostujući predavači dolaze u Crnu Goru redovito iz Srbije. Što drugo i očekivati u toj državi u kojoj stoluje Milo Đukanović, diplomirani ekonomist Ekonomskog fakulteta u Podgorici s prosjekom ocjena na studijima oko 7,1. I kao takav on se savršeno uklapa u svesrpski koncept, jer i sam vjeruje u srpske krivotvorine o povijesti hrvatske Duklje, odnosno Crvene Hrvatske. Đukanovićevi i Vučićevi falcifikatori povijesti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću studente uče da je Duklja bila pojam iz doba Rimskog carstva. Ispadoše u njihovim snovima na javi još i Hrvati Duklje, ili Crvene Hrvatske, još i Stari Rimljani. Đukanoviću kao starom srpskom džokeru u Crnoj Gori itekako odgovara da na spomenutom Filozofskom fakultetu u Nikšiću šef katedre povijesti bude kadar SDA Šerbo Rastoder. I taj će, jednako kao i docent na tom istom odjelu povijesti u Nikšiću Adnan Prekić, politička uzdanica Đukanovića u uređivanju i vođenju večernjeg dnevnika državne televizije RTCG u Podgorici, zajedno sa svim ostalim zaposlenim predavačima studentima povijesti u Crnoj Gori drobiti beskrajne laži o Srbima, Bošnjacima, Albancima, pa i Turcima na tlu Crne Gore, o svima njima nadugačko i naširoko, samo nigdje ni slova, ni riječi o Hrvatima iz Duklje, jer svi oni i jesu danas potomci isključivo Hrvata iz Duklje, a nikako Srba ili nekog drugog naroda. I kad osrednji svršeni student ekonomije u Podgorici Milo Đukanović daje otvorenu potporu ratnom zločincu Vojislavu Šešelju, to je u isto vrijeme kombinacija njegove zle namjere prema Hrvatima, ali i totalnog povijesnog neznanja, koji ne bi stao ni u najveći sveznadar. Đukanović, kao i sve druge posrbice, kroz školu je odgojen na srpskim povijesnim lažima, koje govore da su u bivšoj Srboslaviji živjeli samo Srbi tri vjere. I sad taj čovjek i ne može nikad imati pravi, jasan i iskren otklon od velikosrpske ideje, jer za istinu o svojim hrvatskim i katoličkim korijenima iz Nikšića, rimokatoličkog grada sve do polovice sedamnaestog stoljeća, nikad nije ni čuo, ni vidio, kamoli pročitao. Ovdje bi u rasvjetljavanju istine o Hrvatima, hrvatskim zemljama i etničkim prostorima, svoju riječ trebala dati i Rimokatolička crkva, ne samo u Đukanovićevoj Crnoj Gori, nego i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Crkva je tu riznica povijesne građe i draguljarnica svega onoga što Srbi taje od naroda i u Srbiji, ali i u svojim područnim filijalama izučavanja lažne srpske povijesti na sveučilištima u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Stoga, Milo Đukanović i sad ludo vjeruje da su se svi narodi i sve države bivše Jugoslavije otcijepile od te države, a u njegovoj viziji, zapravo od Srbije, kao bivši Srbi, bilo Srbi katolici ili Srbi muslimani. Tako ga uči srpski naopaki nauk još od posrbice Njegoša, prije njega i šepavog Vuka Karadžića i on ne zna za drugo. Otuda, on može sebe doživljavati kao otpadnika od Srba u koje se i sad kune, ali on je mali kapacitet i još manji kalibar na polju promicanja istinske znanosti. I zato politički Srbin Đukanović i sad misli da su svi narodi i sve države bivše Jugoslavije, nastale njezinim krvavim raspadom, u kojem je i sam sujdelovao kao nekažnjeni agresor na Hrvatsku, da Srbiji i Srbima svi ostali narodi nešto duguju? On kao povijesno nepismen i nedoučen čovjek o tome može govoriti samo u vlastito ime. Srbiji i Srbima nitko ništa ne duguje, ali oni duguju i Bogu i narodu.
Kao i u Crnoj Gori, tako i u Bosni i Hercegovini vlada opći metež, pometnja i rasulo u proučavanju povijesti na fakultetima u gradovima s bošnjačkom većinom. Friziranjem povijesti prednjači sarajevski Filozofski fakultet. Tamo katedrom za povijest rukovodi dr. Salmedin Mesihović, kadar SDA. Na odjelu povijesti intenzivno proučavaju na sve četiri godine studija povijest osmanske Bosne pod Turcima. Ni traga, ni glasa o hrvatskoj i rimokatoličkoj povijesti Bosne Srebrene, jer je povijest Bosne Srebrene ujedno i povijest cijele Bosne i Hercegovine prije dolaska Turaka u te prastare hrvatske krajeve od Drine do Une i od Save do mora. Na svim bošnjačkim sveučilištima, kao i na onom jedinom crnogorskom u Nikšiću, ne bi trebali više kriti, barem zarad napretka i boljitka budućih generacija, da o hrvatstvu i katoličanstvu svih stanovnika tih sad pravoslavnih ili islamskih krajeva, postoji nepregledno obilje pisane građe u trokutu Rim – Carigrad – Moskva. Mogu se oni skupa zavaravati u opstojnost njihove kvazi povijesti, ali dugoročno gledano, to jednom mora pasti u vodu. Bosanskii muslimani, odnosno današnji Bošnjaci neka si sami postave pitanje, što je Bosansku biskupiju u Vrhbosni utemeljio 1074. godine hrvatski kralj Petar Krešimir, a ne neki njima izmišljeni bošnjački kralj Bakir, katapultiran iz Srbije u Bosnu pod prezimenom pretka Živkovića. I sad potomak srpskih muslimana iz Srbije tumači bosanskim muslimanima da ne potječu od Hrvata, nego od Srba. Njegov odnos spram Srba je isti kao i onaj Đukanovićev iz Podgorice. Obojica su prvo bili očarani, a sad su razočarani Srbijom, samo je srpski tovar bombi nad Sarajevom i cijelom Bosnom i Hercegovinom, utjecao na Izetbegovića da napravi malo veću distancu prema Srbima od Đukanovića. To ne znači da se Izetbegović dozvao pameti i shvatio da može takvim pogledima zastupati tek zanemrljiv postotak bosanskohercegovačkih muslimana koji potječu od Srba, a ne od Hrvata. U sklopu prosrpskog programa infiltriranja srpskih muslimana u državne institucije u Sarajevu je i stanoviti Suad Kurtćehajić. Taj glasnogvornik SDA na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu pročuo se po otvorenim prijetnjama Hrvatima u BiH, glede njihovoga zahtjeva o preustroju BiH-a i uspostavi hrvatskog entiteta. Znamo li da je Suad Kurtćehajić rodom iz Bijelog Polja sa sjevera Crne Gore, gdje je odrastao i obrazovao se u duhu promicanja ideja nepostojeće srpske Sparte, taj srpski Spartanac muslimanske vjere, najbolje bi bilo da se vrati u rodno Bijelo Polje, te da zastupa prava i interese Bošnjaka toga kraja. Ako se tko od njih osjeća potomkom pravolsavnih Srba, eto sreće za Suada Kurtćehajića. U Sarajevu on nije pozvan tumačiti Bošnjacima da su im bliži Srbi od Hrvata, jer on sam nema pojma o povijesti Bosne i činjenici da svi muslimani BiH-a potječu od Hrvata. U doba islamizacije Bosne i Hercegovine Kurtćehajićevog voljenog nebeskog naroda iz Srbije gotovo nije bilo ni na puškomet u Bosni i Hercegovini. Doselili su ih Turci tek kasnije, no vodeći politolog iz Sarajeva to ili ne zna ili ne želi znati jer je posve suprotno njegovom učenju i krivim spoznajama iz mladosti. Političku i znanstvenu elitu predaka današnjih bošnjačkih intelektualaca strijeljali su ili utamničili Srbi nakon serije montiranih i političkih procesa poslije 1945. godine. Znaju i današnji predstavnici bošnjačkog političkog vodstva i cvijet njihove sadašnje inteligencije za tu istinu o smaknućima i okrutnim progonima svojih djedova koje su Srbi kažnjavali jer su se svi deklarisali Hrvatima islamske vjere. Unatoč tome, opet im i poslije tona prosutih bombi i granata, mazohistički hrle u zagrljaj da dovrše posao s njima započet 1992. i samo prekinut 1995. godine. I da nije sadomazohista na Sveučilištu u Sarajevu, što bi onda proučavali kao poseban i obvezan predmet na četvrtoj godini studija povijesti Historiju Srba u devetnaestom vijeku. Naravno, nigdje im ni slučajno nije moglo omaknuti se da u nastavni plan i program izučavanja povijesti uvrste u četiri godine studija makar jedan predmet o povijesti Hrvata i Hrvatske. Treba upitati sarajevske muslimane na Filozofskom fakultetu odjela povijesti, da li dijele Federaciju BiH sa Hrvatima ili sa Srbima? Svakako im SDA centrala koja vrvi od Srba islamske vjere poput Bakira Izetbegovića ili Ejupa Ganića nije pravo mjesto za odgovor, niti oporbene stranke SDP sa Lagumdžijom, Bajrovićem i Komšićevim bezimenim drugom i čelnikom te stranke koji sebe predstavlja muslimanom iz Srbije i Hrvatima niječe i pravo na postojanje u Bosni i Hercegovini. Nije ništa bolji ni Fahrudin Radončić, u Bosnu uvezeni srpski musliman iz Crne Gore. Svima njima u glavama titra ideja o srpskim korijenima, ali kako su u Bosnu svi došli kao uljezi iz Srbije i Crne Gore, red je da se vrate u postojbinu i zastupaju prosrpske stavove u tim državama skupa sa Rasimom Ljajićem i Sulejmanom Ugljaninom, koji se po kavanama u Novom Pazaru godinama Srbima hvale da vuku srpske korijene još iz vremena Svetog Save i loze Nemanjića. Neznatno bolja situacija od one u Sarajevu je na odjelu povijesti Filozofskog fakulteta u Tuzli. Tamo je predstojnik katedre za povijest profesor dr. Adnan Jahić, a jedan vrlo zapažen i znanja željan je i docent dr. Denis Bećirević. Iako je razvidno da je i u Tuzli, kao i u Sarajevu, Srbija svojim jakim utjecajem na sve bošnjačke stranke SDA, SDP, SBB gdje stoluje kadar školovan iz srpskih udžbenika krivotvorene povijesti, bitno doprinijela stvaranju lažne povijesne slike ovih prostora, izdvaja se jedan pozitivan fenomen. Premda su u Tuzli očiglednim dogovorom na državnoj razini Sarajeva i Beograda zasuti isključivo srpskom literaturom u proučavanju povijesti Bosne i Hercegovine iz pera pokojnog profesora Sime Ćirkovića, oni sami pokazuju na svojoj mladoj i tek ustrojenoj katedri, veliku želju za otkrivanjem povijesnih istina. Tako se spomenuti dr. Denis Bećirević, usprkos prezeniranoj obveznoj literaturi iz Beograda i trotomnom djelu Sime Ćirkovića, upustio samoinicijativno u čitanje i proučavanje stradavanja Rimokatoličke crkve i njezinih pripadnika tuzlanskog kraja, državnoj otimačini imovine RKC u tizlanskom kraju, kao i o masovnim progonima Hrvata toga kraja od strane Titovog režima. To je sabrao u tri napisane knjige, a u četvrtoj posebno obrađuje s vremenske distance odnose katolika i muslimana u NDH od 1941. do 1945. godine. I sve to pregnuće mladog docenta Denisa Bećirevića nije palo s neba i plod je dugogodišnje i više nego uspješne suradnje osiječkog odjela povijesti pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Razmjena povijesne građe i literature, djelovala je na Bećirevića i tko zna koliko još redovitih, izvanrednih profesora, docenata i asistenata fakulteta u Tuzli. Već u Mostaru tamošnji šef katedre na odjelu povijesti Adnan Velagić bavi se više proučavanjima pitanja postratnih političkih trauma hercegovačkih muslimana od strane četnika, no ne i ključnim uzrokom izazovanja hrvatsko – muslimanskog sukoba, koji je u dolinu Neretve uvezen preko čovjeka KOS-a iz Srbije, rodom Novopazarca i generala muslimanske vojske Sefera Halilovića. Zato je bošnjačko – muslimansko Sveučilište u Mostaru još daleko iza onog u Tuzli , koje je prvo napravilo pozitivan iskorak, zahvaljući i literaturi dobivenoj iz Osijeka.
Tuzlanski primjer trebao bi biti oglednim i pravim prilazom Hrvatske prema afrimiranju vrijednosti hrvatske povijesne znanosti izvan granica Hrvatske. Kao što vidimo, po cijeloj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, pa i Srbiji, nalazi se ogromna i duboka praznina u tumačenju povijesti od najranijeg srednjevjekovlja pa do devetnaestog stoljeća kad su se Srbi konstituirali kao narod pod tim imenom. Hrvatski odjeli povijesti Sveučilišta u Splitu, Mostaru, Zadru, te Dubrovniku ( gdje doduše nema odjela izučavanja povijesti pri fakultetima Sveučilišta) kao i onih u Rijeci i Puli, naravno i Sveučilišta u Zagrebu i Osijeku, te objedinjenog Sveučilišta Sjever u Varaždinu i Koprivnici, trebaju svaki ponaosob dati svoj obol u širenju istine o Hrvatima i Hrvatskoj. Nezamislivo je da bošnačka, srpska i crnogorska mladež u BiH-u i Crnoj Gori ostane zarobljenikom vječitih zabluda i teških obmana što su ih posijali tamošnji političari. Oni im poput Đukanovića i Izetbegovića trube srpske guslarske narodne pjesme o dolasku Hrvata u te izvorne hrvatske krajeve. Srpske gusle i danas guslaju da su prvotni i autohtoni i najstariji stanovnici Bosne i Hercegovine i Crne Gore tamo došli posljednji, a ne prvi. Izetbegović je kao i njegov otac usvojio srbijansko učenje da je Hrvate u Bosnu i Hercegovinu doselila Austro – Ugarska, a Đukanović je uvjerenja da su rimokatolici Boke Kotorske nastali prijelazom pravoslavca na rimokatolicizam a ne obratno. Ni sav trud pokojnog don Branka Zbutege neupućenog i povijesno nepismenog Đukanovića nije uspio uvjeriti u istinu. Jer, da jeste ne bi prije neki dan čestitao slobodu Šešelju, koji je pobornik te teorije odnosa pravoslavaca i katolika i u Boki Kotorskoj, ali i u crnogorskim brdima.
Glede Šešelja, treba istaknuti i jedan nesvakidašnji slučaj koji je viđen na TV Happy. Gostujući još jesenas u programu voditelja Milomira Marića, na upadicu voditelja da zna da mu je osobno Mladen Naletilić Tuta u zatvoru u Sheveningenu posudio na čitanje knjigu fra Dominka Mandića “Hrvati i Srbi dva stara i različita naroda”, Šešelj ništa negativno nije kazao o sadržaju knjige iz kojega je jedino mogao zaključiti da i sam potječe od Hrvata. Zato mu je Tuta i dao tu knjigu na čitanje. Naravno, Šešelj je Mariću hitro uzvratio kako je on Tuti za uzvrat dao srpsku literaturu o istom problemu, ali su i jedan i drugi na koncu konca ostali privrženi svojim prvotnim stajalištima. Ipak, sama činjenica da je okorjeli četnički vojvoda Šešelj od korice do korice pročitao epohalni rad Dominika Mandića, govori da su i najzagriženiji velikosrpski fanatici spremni pročitati i ono protiv čega se svim srcem bore. Sjetimo se samo reakcije Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića kad su netremice i vrlo pozorno slušali uvodno izlaganje Franje Tuđmana u obraćanju nazočnim uzvanicima u Daytonu. Spomenuo je tad Tuđman i pred Miloševićem i Izetbegovićem da je Bosna i Hercegovina od svoga nastanka hrvatska zemlja, izvorno naseljena samo Hrvatima. Nije im mnogo godilo slušati istinu protiv koje su se borili čitav život, ali u svojim govorima nakon Tuđmana, nisu ni jedan ni drugi to opovrgli. Nisu imali što za reći, jer ih je doktor povijesti održanom lekcijom ostavio bez teksta. Sad Hrvatska treba djelovati u lansiranju povijesne istine o Hrvatima i Hrvatskoj iz nekoliko smjerova. Najprije, primjer osječkog Filozofskog fakulteta i njegovu suradnju s tuzlanskim Sveučilištem, trebaju slijediti sva Sveučilišta u Hrvatskoj, te napraviti poveznice kako sa profesorima raznih filozofskih fakulteta, odjela povjesti po BiH, ali i Crnoj Gori i Srbiji. Za početak je dostatno poslati im dio po dio literature za čitanje, jer oni nemaju nikakvu predodžbu o svemu tome i sve to im je novo i nepoznato.
Zatim, ovisno od rezultata i prihvaćanja ili neprihvaćanja druge strane, treba odlučiti na razini ministarstva znanosti, kao i ministarstva kulture u Hrvatskoj, vrijedi li dalje znanstveno ulagati u pronošenje istine o Hrvatima i Hrvatskoj u tim krajevima. Primjerice, u Sarajevu postoje organizirane turske studije, podržane s vrha državnih bošnjačkih struktura u Sarajevu. U Beogradu postoje ruske studije, opet uz blagoslov srbijanskih vlasti. Nepobitno je da Rusija i Turska imaju odlučujući utjecaj na stanje svijesti Srba i Bošnjaka. Na drugom i trećem nivou, Hrvatska sukladno procjeni primanja ili neprimanja hrvatske povijesne literature, treba odlučiti, vrijedi li organizirati program hrvatskih studija u BiH-u, Crnoj Gori i Srbiji. Ako je to skupo i neisplativo, onda je za sam početak dostatna i razmjena povijesne građe na primjeru Osijek – Tuzla. To osim dobre volje, ne košta državu ništa, a može donijeti puno toga dobrog. Konačno, Hrvatska bi u svezi ovog pitanja trebala kontaktirati i Rim, Vatikan, ali i Tursku i Rusiju, radi otvaranja povijesnih arhiva, kako bi naposljetku današnji Srbi, Bošnjaci i Crnogorci i iz država svojih pokrovitelja doznali da su svi redom potekli od Hrvata. Nije to nemoguće i neostvarljivo. U prilog tome, mogu navesti još jedan dobar primjer. Kad sam davno diplomirao na Fakultetu novinarstva s temom rimokatoličkog i hrvatskog iskona naroda Bosne i Hercegovine i Crne Gore, na obrani diplomskog profesor Predrag Marković, inače uvjereni, premda nešto umjereniji srpski nacionalist kratko mi je kazao: “Evo, prošli ste vaš Križni put u dokazivanju istine nama Srbima da je Bosna i Hercegovina zajedno sa Crnom Gorom hrvatska pokrajina. I uspjeli ste nas ubijediti i čestitam vam na tome velikom uočenom trudu i naporu.” Kad tako veli čovjek koji je svojedobno potukao sve rekorde znanja zagrebačke “Kviskoteke” Olivera Mlakara iz daleke 1986. godine, onda je sve jasno. Očito je kako i doktore znanosti u Srbiji, ponekad nije zgoreg malo uputiti na čitanje pravih povijesnih vrela. Vjerojatno ne bi svaki povjesničar u Srbiji reagorao kao Predrag Marković, sigurno ne zadrti veliksorbin Čedomir Antić, ali to ne znači da zbog toga treba dići ruke od svega. Velika većina je posve sigurno zainteresirana za istinu koja se od njih tako dugo i nezasluženo skriva.
Po ovome pitanju trebaju se naročito aktivirati znanstvenici u Hrvatskoj koji obrađuju rano hrvatsko srednjevjekovlje kao prof. dr. Neven Budak iz Zagreba, ili prof. dr. Lučijana Šešelj iz Rijeke, ili prof. dr. Mladenko Domazet kao predstojnik katedre za srednjevjekovnu povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, kao i pročelnik katedre povijesti u Splitu prof. dr. Josip Vrandečić. Hrvatska bi mogla angažirati kao vanjskog suradnika i sadašnjeg veleposlanika Crne Gore u Rimu Antuna Zbutegu, rođenog brata pokojnog don Branka Zbutege. On je prije obnašao dužnosti veleposlanika Crne Gore u Vatikanu, te uz suradnju sa hrvatskim veleposlanstvom i uz znanje i odobrenje Hrvatske, može uputiti zamolbu Svetoj Stolici o otvaranju arhiva. Tamo će i vojvoda Nikolić onda pronaći podatke prigodom prvog slijedećeg susreta s papom da su svi Srbi isprva bili rimokatolici. Rus Vladimir Putin o tome nema pojma. Ali, nije ni za očekivati da jedan bivši KGB-ovac nešto zna o povijesti. Njegovo znanje o povijesti i eligijskoj pripadnosti naroda ravna je znanju Vladimira Žirinovskog, još jednog pripadnika KGB-a što je devedesetih sanjao Veliku Rusiju i Veliku Srbiju i bio zato i počasni gost Šešeljevih, Nikolićevih i Vučićevih radikala u Zemunu. Znanje je moć, a kako davno reče pokojni hrvatski akademik Hrvoje Šošić: povijest je znanost i znanost je povijest. To ne shvaćaju samo povijesne neznalice kao Aleksandar Vučić. Reče prepotentno i drsko Vučić na gostovanju na TV B92 kako Srbija ne kani ukinuti mini haški sud kojim bespravno sudi svim državljanima bivše Jugoslavije za događaje u ratu koje samo ona proizvoljno može tretirati ratnim zločinima. I nije se tu zaustavio, nego je na potpitranje voditelja, pojasnio da je Srbija taj zakon uvela kako bi svim ostalim državama slijednicama, nastalim raspadom SFRJ dala do znanja da je ona pravno stariji subjekt od svih ostalih i nasllijednik SRFJ. Nitko mu od pristunih, niti Nataša Kandić, niti Dejan Anastasijević, niti voditelj Slavko Beleslin nije oponirao isitnom da je Badenterovo povjerenstvo za bivšu Jugoslaviju u siječnju 1992. odredilo šest država ravnopravnih slijednica SFRJ. Ali, bahati četnički pravnik iz “žute kuće” ( kolokvijalni naziv Pravnog fakulteta u Boegradu ) ne mari za to. On tome dodaje da se Srbija uopće ne osvrće na primjedbe Hrvatske da bi po međunarodnim regulama jedan Hrvat morao biti narodni zastupnik hrvatske manjine u Skupštini Srbije. Samovoljni četnik je to objasnio lažnom proporcijom brojki, rođenoj u samo njegovoj glavi. Tvrdi da je Srba u Hrvatskoj četiri puta više nego Hrvata u Srbiji. Nitko u studiju nije reagirao ni na ovu bezočnu laž. Po posljednjim provedenim popisima u Hrvatskoj je 120.000 Srba, a u Srbiji oko 80.000 Hrvata. Ovdje treba primijetiti i da po podacima RKC samo u Beogradu ima 152.000 rimokatoličkih vjernika, pretežito Hrvata, ali Srbi uporno krivotvore već desetljećima rezultate svih popisa i te laži plasiraju u svijet. Trebao bi netko napokon provesti popis pučanstva u Srbiji pod međunarodnim nadzorom, da bi se ustanovile istinske brojke. Beskrajno je carstvo laži, ali i enciklopedijskog neznanja Aleksandra Vučića i svih njegovih sugovornika u emisiji emitiranoj na TV B92. On je još kazao da je Albanaca više nego Hrvata u zemljama Balkana, gdje je, naravno, smjestio i Hrvatsku. Kako je, kad i gdje došao do tih lažnih statističkih pokazatelja, nije rekao. Jedan od njegovih učitelja Slobodan Milošević ubijeđivao je Aliju Izetbegovića, skupa sa Šešeljem da je i Bošnjaka muslimana u bovšoj SFRJ više od Hrvata!? No, kad nam je Milomir Marić u srpskoj “Ćirilici” otkrio zimus da Milošević do 1989. nije znao da u Hrvatskoj uopće i žive Srbi kao manjina, nije čudo što diplomirani pravnik beogradskog Pravnog fakulteta ne zna tko su i što su Hrvati. Nije znao i još danas odbija priznati jedan od njegovih i Šešeljevih učenika Vučić, premda ih je sve rat itekako dobro naučio i raspametio o tome tko su i što su Hrvati. Vučiću bi bilo uputno pogledati sajt www. hrvatiizvanhrvatske.hr kojim ravna gospođa Darija Krstičević, te se tu nedoučeni srbijanski pravnik može obavijestiti da je Hrvata više nego Albanaca i Bošnjaka zajedno. I još jedan koristan savjet za neznalicu Vučića. Neka pogleda samo na portalu Hercegbosna.org tekst i osvrt na članak o cifri od 10 milijuna Hrvata u Turskoj, koji se, doduše, nakon vijekova asimilacije danas očituju Turcima. Ali, Sulejman Demirel je i Franji Tuđmanu, svome velikom prijatelju, kao i svim relevantim političarima iz Srbije i Bosne još devedesetih elaborirao na tu temu. I srbijanski i bošnjački političari morali bi biti svjesni da će doći do tektonskih poremećaja prouzročenih potresom u njihovim glavama kad Turci na zamolbu Hrvata otkriju svoje turske arhive o etničkoj i vjerskoj pripadnosti stanovnika Bosne i Hercegovine u doba osmanskih osvajanja. Slabo barata tom temom četnik Vučić, jednako slabo kao i Nataša Kandić i Dejan Anastasijević komentarima o hrvatskim prigovorima Srbiji glede statusa hrvatske manjine u Srbiji. Za oboje je to sporedna i nebitna tema. Kandićeva to preskače i ignorira kao nepostojeće u razgovoru, a poludjeli Anastasijević se samo zlokobno smije, ocijenivši da je to “hrvatska provokacija” kao i jurisdikcija Srbije nad suđenjem svimm optuženim za zločine na tlu bivše Jugoslavije. U biti i Kandićka i Anastasijević, kao i Vučić vjeruju da je Jugoslavija bila samo proširena Srbija u kojoj su oni kao izabrani narod trebali imati veća prava od drugih. Začudo, Kandićka se u finišu diskusije, ipak ogradila od ostalih sugovornika po pitanju srpskog “mini Haaga”, ali je zato kao i Anastasijević i Vučić nazvala Oluju zločinačkom, a pravomoćno oslobođenog genrala Antu Gotovinu zločincem. Tu se postavlja pitanje, što je, kako i u ime koga i čega Dejan Anastasijević tobože svjedočio u Haagu protiv Slobodana Miloševića? Njegovo svjedočenje protiv Miloševića, s obzirom na njegova velikosrpska stajališta, iznijeta u emisiji na TV B92, ne razlikuju se od isto tako smiješnog i bezvrijednog svjedočenja novinara Nenada Zafirovića, šefa srpskog dopisništva VOA ( Voice of America ) iz Washingtona. I taj je pristalica ideje Jugoslavije kao proširene Srboslavije, svjedočio u Haagu protiv Miloševića i to je bilo učinkovito onoliko koliko i beskorisno svjedočenje Anastasijevića. Zanimljivo je kako su Anastasijević i Kandićka upali u vlastitu klopku laži. Najprije su se pohvalili da su cijeli život u poslejdnjih 25 godina posvetili aktivnostima protiv Velike Srbije, u središnjici razgovora brundali su samo protiv Hrvatske, Oluje i Gotovine s istim žarom svoga trećeg istomišljenika Vučića. I onda je u samoj završnici tog ludog debatnog kluba Anastasijević rekao i Vučiću i gledateljima, kako Srbija, ipak, samo ovisi o dobroj volji Hrvatske pri pristupnim razgovorima e EU. Samo pet minuta prije toga Anastasijević je u studiju pravio grimasama viceve na račun hrvatskih uvjeta Srbiji. Očigledno je da Srbiju predvode šizofreni političari i isti takvi novinari kao što je Dejan Anastasijević ili bivša ravnateljica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić. Njih dvoje su tijekom dijaloga o ratu, naizmjenično branili, ali pogotovo Anastasijević, daleko više napadali Hrvatsku. U tome je, za razliku od njih, Vučić doslijedni velikosrbin. Neće taj ogrezli četnik ni za živu glavu bilo kad izustiti nešto pozitivno za Hrvatsku. Ako Vučiću matematika toliko slabo ide od ruke, neka se preko Turaka samo upozna s brojkom od 10 milijuna Turaka hrvatskog podrijetla. Neka tome doda još i nekoliko milijuna Mađara i Austrijanaca koji potječu od Hrvata i još oko 8,8 milijuna popisanih Hrvata u svijetu, pa sve to zajedno iznosi preko 20 milijuna Hrvata, što deklariranih, što onih koji vuku hrvatske korijene, među koje će otkriti da spada i sam kad jednoga dana u slobodno vrijeme pročita djela hrvatskih klasika povijesti. Tek tad će skužiti da se cijeli život borio sam protiv sebe samog.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
