Orkestrirani medijski i politički nasrtaji hrvatskih ljevičara združenih i sa cjelokupnom ljevicom i desnicom Srbije ima samo jedan konkretan cilj. Žele pod svaku cijenu difamirati čovjeka koji i prije ulaska u dnevnu politiku ima svoje respektabilno zvanje i znanje doktora povijesnih znanosti. Ne smeta toliko orjunaše tipa Ante Tomića, Olivera Frljića, Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića, Dragana Markovine i njima sličnih, njihovo posve drugačije ideološko gledište, koliko netrpeljivost spram Hasanbegovićevog znanstvenog opusa uglednog povjesničara. Boje se srpski unajmljeni plaćenici da će dr. Zlatko Hasanbegović, ne samo svojim ministarskim, nego i znanstvenim angažmanom, doprinijeti razvijavanju i potpunom otklanjanju nacionalnih zabluda i obmana u današnjih Bošnjaka. Kao dežurne budale velikosrpskog režima u Beogradu pobrojani hrvatski ljevičari idu i korak dalje, te pokušavaju likovi bliski nakaradnim mislima povijesno neobrazovanih Borisa Dežulovića, Predraga Lucića i Viktora Ivančića, dakako i Ante Tomića, Dragana Markovine, preko srpskog internetskog portala Peticije24.com proturiti tragikomičnu peticiju o Dalmatincima kao zasebnom narodu i izmišljenoj državi Dalmaciji, koji po njima nemaju nikakve veze sa Hrvatima i Hrvatskom. U antidržavnom proglasu kojeg su plasirali na internetu, tu je njihovu peticiju nakon višemjesečnog i upornog truda, potpisalo tek 1414 osoba. Nije teško pretpostaviti da je u tome broju između 90% – 99% Srba ili posrbica tipa gore spomenutih. Jer, samo takvi neuki, zlonamjerni i lažljivi, mogu ustrajati u znanstvenofantastičnim rečenicama internetske peticije u kojoj navode kako su Dalmatincima jezikom, kulturom, običajima i tradicijom puno bliži Bosna i Srbija, odnosno Sarajevo i Beograd, nego Zagreb i Hrvatska. U završnim riječima internetskog pamfleta, oni pozivaju Hrvate Dalmacije da prihvate velikosrpski nauk o samoproglašenom narodu Dalmatinaca koji se treba u zamislima sastavljača tog političkog paškvila, otcijepiti od Hrvatske i priključiti Srbiji, dakako u paketu s Bosnom. I sve to začinili su još i ideološkom crtom razgraničenja, jer autori internetske provokatorske peticije vele da su Dalmatinci partizani antifašisti, a Hrvati u kontinentalnom dijelu Hrvatske ustaše i fašisti. No, već prvi samosvojni Hrvati iz Dalmacije su provokatore prozreli i odgovorili im u komentarima da su u sastavljanju političkog letka prepoznali rukopis Borisa Dežulovića, Ante Tomića, Dragana Markovine i ostalih ljudi toga profila.
Kako i prozirna internetska kampanja hrvatskih izroda u slugeranjskoj službi Srbije ne prolazi, pogotovo ne u Dalmaciji, srcu i kolijevci najstarije hrvatske države na Jadranu iz doba kraljevske dinastije Trpimirovića, onda na red dolazi solo performans nervoznog i već očajnog i izbezumljenog Borisa Dežulovića. On je u svom novom primitivnom ispadu, na krajnje vulgarni i prostački način izvrijeđao dr. Zlatka Hasanbegovića u svome autorskom tekstu “Ajatolah Hasanbegović bacio fetvu na Antu Tomića.” Ima se pravo Boris Dežulović u svome komentatorskom oglašavanju na multimedijslnom portalu regionalne i prosrpske N1 televizije osobno očitovati i Marsovcem ili Eskimom po nacionalnosti, ako u to vjeruje. To vrijedi i za Antu Tomića koji svoje bljuvotine tiska u velikosrpskom tjedniku NIN, uz, također, arsenal najgroznijih i najgadnijih posvki na račun hrvatskog ministra kulture. Dežulović i Tomić su se takvim ponašanjem sami pokazali kao osobe kojima manjka minimum uljudbe. Nisu sposobni iskazati i argumentirati svoje stavove riječima, te posežu za uvredama i pogrdama najniže razine. Ministar kulture u Vladi Hrvatske dr. Zlatko Hasanbegović je kao doktor povijesnih znanosti jako dobro svjestan da su svi muslimani iz današnje Bosne i Hercegovine podrijetlom Hrvati, ali ne samo oni nego i dvije trećine današnjih Crnogoraca i blizu 29% danas izjašnjenih Srba i to zbirno gledajući broj svih Srba, kako u Srbiji, tako računajući i sve Srbe izvan granica Srbije. I nije dr. Zlatko Hasanbegović jedini koji to zna. Zna to i cijeli anglosaksonski svijet od SAD, Kanade, preko Velike Britanije, pa do Australije i Novog Zelanda, zahvaljujući i genetskim otkrićima Instituta u Vancouveru 2012. godine. Znaju to i Rusi zaslugom istraživanja instituta u Moskvi. Znaju to i Turci, jer čuvaju srednjevjekovno povijesno blago u arhivama Carigrada, a zna to i cijela Azija od Irana na jugozapadu, pa do Kine i Japana na Dalekom istoku. Naravno, prije svih poznato je to i u rimskim arhivama, odnosno u Vatikanu. Svi sve znaju, samo se Dežulović i Tomić prave luđim i blesavijim no što uistinu jesu. Uzaludno su se obrušili na Hasanbegovića, svjesni da on upravo svojom ministarskom dužnošću koju sad obnaša može napraviti pozitivan iskorak u otkrivanju zatomljene hrvatske svijesti bosanskih muslimana. Dežulović i Tomić se, kao i Frljić ili Jergović, osjećaju pozvanim da to spriječe, tim prije jer su svi oni kroz sustav, više vanškolskog, nego školskog obrazovanja, usmjereni i uvjereni da diljem bivše Jugoslavije postoje samo Srbi tri vjere. Tu leži srž njihove pobune protiv Hasabegovića, a ne u tome što hrvatski ministar ima desničarske, a svi oni ljevičarske političke poglede. Ali, neugodno im je priznati što se krije iza zastora njihovih prozivki Hasanbegovića. Zato i nose maske na maskenbalu. Kad bi otvoreno priznali što je njihov istinski povod napada na Zlatka HHasanbegovića, sigurni su da bi im i ovako zanemarljivo mali broj naivnih i zavedenih ljudi zauvijek okrenuo leđa. I svjesni da im polako, ali sigurno, izmiče tlo pod nogama pred naletom vala istine, oni kao ranjena zvijer sve jače rigaju vatru. Ranjena zvijer zna biti najopasnija na izdisaju.
Ima već dvije godine da su polovicom 2014. okopnile sve iluzije srbofila rodom iz Dalmacije Dežulovića i Tomića, odnosno srbofila rođenjem iz Bosne Jergovića i Frljića. Sve njih matirao je u samo jednom svom intervjuu velikosrpski ostrajeli šarlatan Jovan Deretić. On je sam otvoreno priznao da je godinama po političkoj narudžbi vlasti u Srbiji širio promidžbu lažne znanosti, te da su mu vjerovali samo glupi i neobrazovani ljudi. Veli još u tom intervjuu objavljenom premijerno u Novom Sadu da je sve to činio i zato jer mu je u mirovini bilo dosadno, te je kao ekscentrik uživao u medijskoj popularnosti u Srbiji. Starac Deretić je lažima ubijao slobodno vrijeme, a dokoni umirovljenik iz Srbije tom svojom izjavom ubi do kraja u pojam svoje najveće vjernike Dežulovića, Tomića, Frljića i Jergovića, koji mu povjerovaše da je ozbiljan čovjek a ne cirkuzant. Jer, sva vjera u srpstvo i Srbe kao nositelje civilizacije na Balkanu i u Evropi u glavama raznih posrbica potječe iz Deretićeve škole povijesnih krivotvorina.Taj danas 77- godišnji inženjer strojarstva Srbima je godinama uz logističku i financijsku potporu Koštuničine stranke DSS, onda i Šešeljeve SRS, naposlijetku i Vučićeve i Nikolićeve SNS, tumačio izmišljenu povijest Srba kao naroda najstarijeg.Deretić je kao samoproglašeni povjesničar, ubijeđivao Srbe, ne samo da su, primjerice Hrvati u Dalmaciji i u Bosni zapravo Iliri, a svi Iliri, kao i svi ostali stari narodi na jugoistoku Europe Kelti, Tračani i Dačani redom Srbi, nego je tvrdio luđak da su od Srba potekli svi narodi Europe!? Samo još luđi i od najluđeg Deretića mogli su povjerovati u plod njegove mašte da je Aleksandar Veliki (Makedonski ) bio Srbin Aleksandar Karanović, kao treći Srbin koji je još od antike pa do danas stigao do Indije. Prije njega su u snovima Jovana Deretića to učinili Nino Belov i Serbo Makaridov. Dok je Deretić varao Srbe, volio im je pričati bajke o Sulejmanu Veličanstvenom kao Srbinu, rimskom caru Justinijanu kao Srbinu rodom iz Peći, na rođenju nazvanom imenom Upravda ili o svetom Jeronimu Stridonskom kao pripadnikom nebeskog srpskog roda i naroda. Kruna svega, ipak je Deretićeva bolesna laž da je i Isus Krist bio Srbin. I svi Slaveni, uključujujući i srpske zaštitnike Ruse su Srbi, a da to danas nitko od njih ne zna, još manje, na sveopću tugu Srba, najmanje želi da prizna. E, za Hrvate Deretić veli da su Avari, a Bugari isto nisu Srbi. No, zato maštoviti prevarant Deretić uvjerava sunarodnjake Srbe da Englezi imaju u svome jeziku 33% srpskih riječi, a Nijemci čak 70% izvornih srpskih izraza. I svi skandinavski narodi već nekoliko tisućljeća žive u neznanju da su zapravo podrijetlom Srbi. Deretiću je antička Rodanija na mjestu današnje Francuske srpski mjestopis iz antike, te eto i potomci Gala, današnji Francuzi, postadoše Srbi. I doslijedno srpskom ludilu iz glave najluđeg Srbina Deretića, Srbi prvoga reda su i Portugalci, jer nastavaju antičku Luzitaniju, a tamo su se u neviđenoj i povijesno nezabilježenoj seobi, po Deretiću, doselili Lužički Srbi. Izmislio je domišljati Deretić i na desetke tisuća Portugalaca u Lisabonu i isto toliko Šveda u švedskoj prijestolnici Stokholmu, koji su, mu u carstvu njegovih laži, potvrdili da su njegovom zaslugom spoznali svoje srpske korijene. Koja li je to trava što poput opijuma mase sluđenih ljudi tako opija i iz kojeg li je korijena čupao te trave Deretić kad je čitavu rijeku ljudi uspio navesti na uzvodno plivanje u romanu zvanom život? To pitanje trebaju si postaviti likovi poput Dežulovića, Tomića, Frljića ili možda Jergovića, koji očigledno i dalje slijepo vjeruju u laži Jovana Deretića, čak i dvije godine pošto je sve svoje višegodišnje laži javno priznao. No, problem spomenutih posrbica je što su dragovoljnim sljedbenicima lažne srpske historiografije raznih drugih i zvaničnih srpskih povjesničara, čije su povijesne krivotvorine čitali i prihvatili i usvojili kao Sveto pismo. Zato je Deretić u usporedbi s njima više smiješan, a oni više žalosni, kad su jednom takvom srpskom klaunu i pseudopovijesničaru nasjeli. I tako je u svome zanosu srpskog predoziranog domoljublja Deretić tvrdio i da je izmišljena “srbica” najstarije europsko pismo, kao i da su Srbi dobili Kosovsku bitku, samo što, eto, Turcima, na srpsku žalost više od šest stoljeća tu vijest nitko još nije dojavio. I dosjetljivi Deretić još zbori i da su granice Dušanovog carstva bile tako daleke da nema nikakve dvojbe da su dosezale i do Levanta i Katalonije. Šteta za Srbe što danas u Valenciji i Barceloni nemaju pojma da su im preci Srbi, kao ni oni u središnjoj Italiji u Firenzi i diljem Toskane, prebivalištu antičkih Ertruraca, isto, eto, po dovitljivom Deretiću, prvorazrednim Srbima. Bijaše listom Srba i u Bologni, Veroni, Veneziji, Udinama, Trstu… I nakon duboke rem faze Deretićevih tumača snova Dežulovića i Tomića, dvojcu pijanaca slijedi dugo otriježnjenje. Trebat će im na tone rasola, ne bi li došli sebi, tim prije što i dvije godine nakon Deretićeva priznanja svih naručenih i plaćenih laži u svrhu promicanja dnevne politike srpskog velikodržavlja, njih dvojica još ne mogu vjerovati da se Deretić s njima dvojicom samo šalio, ali njih dvojica srpsku šalu nisu razumjeli.
Nepravedno bi bilo prema srpskom sanjaru i fantastu Deretiću svu slavu pseudopovijesničara i krivotvoritelja povijesti naroda i civilizacija pripisati samo njemu. U razvojnom putu pogrešnog i zalutalog formiranja nacionalne svijesti Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Predraga Lucića, glavnu ulogu je odograo pokojni Đermano – Ćićo Senjanović. Taj utemeljitelj Ferala i duhovni otac spomenutog trija, usput je bio i utemeljiteljem beznačajne stranke velikih ambicija, a nikakvog utjecaja i popularnosti u Dalmaciji pod nazivom Dalmatinska akcija. Zasigurno, Dežulović, Ivančić i Lucić, nisu još ni čuli za Jovana Deretića, kad ih je u svoje carstvo nacionalnih iluzija počeo uvoditi Ćićo Senjanović. I temeljno načelo njegove propale stranke bilo je u bezuspješnom pokušaju lansiranja u orbitu odrednice Dalmatinac kao pojma zasebne nacije, a Dalmacije kao posebne države. Hrvati iz južne Hrvatske ili Dalmacije, redovito su Senjanoviću, kao i njegovim učenicima Ivančiću, Dežuloviću i Luciću, davali negativan odgovor na svim izborima u Hrvatskoj. U jednom trenutku su i sami shvatili da imaju više članova u vodstvu stranke nego glasača na izborima, te se stranka sama od sebe ugasila kao besmislena i besciljna udruga zaludnih građana. Radi elementarne povijesne naobrazbe Dežulovića, Ivančića i Lucića, nije zgoreg kazati štogod o povijesnim istinama o odnosu Hrvata i Ilira, kojima je pripadalo i pleme Dalmata ili Delmata, prije prodora i doseljavanja Hrvata i Avara na jug i u smjeru Jadrana. Neprijeporno je da su Dalmati kao ilirsko pleme hrabro vojevali bitke protiv Rimljana još mnogo stoljeća prije dolaska Hrvata na obale Jadrana. Samo Dežulović, Ivančić i Lucić, kao i njihov pokojni učitelj Senjanović, povijesne lekcije su učili na prijeskok. I parcijalnim i kampanjskim učenjem povijesti, ostali su sami uskraćeni znanja da su se Iliri po dolasku Hrvata na Jadran svojom voljom stavili pod vlast Hrvata, sklopili plemenski savez sa Hrvatima. Oni kao povijesne neznalice ne znaju da nikad nije bilo nikakvih oružanih sukoba između Hrvata i Ilira,odnosno Dalmata, Liburna i Japoda koji su kao tri glavna ilirska plemena živjeli na prostoru današnje Dalmacije prije dolaska Hrvata. Istina, dio ilirskih plemena, nakon dolaska Hrvata na Jadran 626. godine, seli južnije prema današnjoj Crnoj Gori, gdje je obitavalo ilirsko pleme Dokleata. Otuda i naziv Duklja, a ne od navodnog rimskog toponima, kako je desetljećima zlonamjerno sugerirala ispolitizirana srpska historiografija. Dio ilirskih plemena po dolasku Hrvata na Jadran, otišao je u pravcu današnje Albanije, gdje su se pomiješali sa već tamo nazočnim ilirskim plemenima Taulanta, Enhelejaca i Labeata. Rijeka Lab na Kosovu vuče naziv po tom ilirskom plemenu Labeata. No, najveći dio ilirskih plemena u Dalmaciji, poglavito Dalmata ili Delmata, po kojima je nastao i antički grad Delminium na mjestu današnjeg Tomislavgrada, ili ranije zvanog Duvna, ostao je na svojim nastambama, samo što su se pred navalom dolazećeg vala Hrvata, zetečena ilirska plemena Dalmata, ali i Japoda i Liburna u Dalmaciji, povukla jednim dijelom u zaleđe Dalmacije, dok je glavnina ilirskih plemena ostala u velikom broju u središtima gradova i otoka cijelog istočnog dijela Mediterana koji su naselili Hrvati. I tako je sve do 751. godine bila takva etnička situacija u Dalmaciji. Preostali Iliri, pomiješani s većinskim Hrvatima, čiju su vrhovnu vlast sami Iliri u Dalmaciji priznali još 626. godine, živjeli su u relativno velikom broju samo u gradskim središtima Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika, Kotora, kao i otoka Krka, Lošinja, Cresa i Raba. I kad je germansko pleme Langobarda, koje su kasnije Avari potjerali iz njihovog glavnog centra u Panoniji u današnju Lombardiju na sjeveru Italije, godine 751. zaposjeli privremeno dotadašnji bizantski posjed zvani Ravenski egzarhat, oni istododbno stavljaju na kratak rok pod svoje oblast Dalmacije. Ustrojena je pod nazivom Dalmatinska tema. Sama riječ tema bio je naziv upravne oblasti i taj termin je bio raširen u vrijeme Bizanta. Nedoučeni Dežulović, Ivančić i Lucić pri samom spomenu Bizanta u Dalmaciji, netom asociraju na pravoslavlje, time i na srpstvo i nepostojeće pripadanje Dalmacije tada još nepostojećim Srbima i nepostojećoj Srbiji. No, tako su ih učili srpski pseudopovijesničari i oni u te bajke za djecu vjeruju bez ikakvog pokrića. Bizant i bizantske teme u Dalmaciji se javljaju daleko prije crkvenog raskola u kršćanstvu koji se odigrao u jedanaestom stoljeću. Sve do podjele kršćanske crkve na zapadnu i istočnu, upravo je Bizant sa sjedištem u Konstantinopolju, kasnijem Carigradu, propovijedao da se svi Bizantinci u duhovnom pogledu smatraju i većim Rimljanima od onih u Rimu. Sebe su zato sami nazivali Romejcima, prevodeći uporno latinske glose iz Rimskog prava i šireći na istok jedinstvenog Rimskog carstva kulturu i civilizaciju tada jedinstvenog kršćanstva. Stoga, Dežulović i Tomić, prije nego se upuste kao povijesničarski diletanti u biti u znanstvenu, a ne u ideološku polemiku s doktorom povijesti Hasanbegovićem, trebaju znati i da su ih obojicu Srbi opet prevarili kad su ih ubijedili da se hrvatski kralj Tomislav križao s tri prsta jer je, prema lažnom nauku Dežulovićevih i Tomićevih političkih mentora iz Srbije bio navodno “Srbin.” Kad se hrvatski kralj Tomislav križao s tri prsta, to je bio takav običaj u cijelom i jedinstvenom kršćanstvu njegovog doba u desetom stoljeću, ali to nije jasno posrbicama koji odbijaju znati po njih puno važniju istinu da zastupaju politička stajališta naroda Srba što se pod tim imenom prvi puta kao istinski mlada europska nacija javlja tek u devetnaestom stoljeću. To i Srbi kao Dežulovićevi i Tomićevi gospodari sami priznaju, ali njima dvojici još nisu javili tu obavijest, te oni tjeraju i dalje po starom. Inače, sjedište Dalmatinske teme bilo je u Zadru, a crkvenu vlast je imao splitski nadbiskup, naslijednik Salonitantskog metropolita. Vremenom, Dalmatinska tema se počela ustrojavati u ujedinjenu Kneževinu Hrvatsku, što će kasnije prerasti u Kraljevinu Hrvatsku. Tako su Primorska, Panonska i Neretvanska Hrvatska i administrativno kao tri hrvatske kneževine bile spojene u jedintvenu Kneževinu Hrvatsku s jednim i vrhovnim gospodarom.Kralj Tomislav nije nikako mogao biti pripadnikom jednog srpskog naroda koji u njegovo vrijeme nije ni postojao, nego se tek kao hrvatsko istočno pleme imena Rašani stotinu godina prije njegove vladavine u desetom stoljeću, početkom devetog stoljeća, točnije 822. izdvojio iz Kraljevine Hrvatske, kad je Hrvatska nakon 15 godina duge borbe od Bizanta izgubila Ilirik na mjestu današnje Albanije. Današnji Albanci tamo će doseliti u oblast svoje sadašnje države tek koncem jedanaestog i početkom dvanaestog stoljeća iz oblasti Anatolije kao pleme naroda Hetita. I tamo će se skupa sa zetečenim ilirskim plemenima Albana, Taulanta, Enhelejaca i Labeata stopiti u jednu etničku skupinu. Nazvali su je po imenu jednog od ilirskih plemena Albana i tako se i danas zovu Albanci i imaju državu Albaniju.Valja naglasiti i činjenicu da se dobar dio poprilično rasprosranjenih ilisrkih plemena, rasutih po čitavom jugoistoku Europe, nije stapao u nacionalnom smislu samo sa Hrvatima ili sa Albancima, koji sebe još zovu i Šiptarima po svome velikom i prastarom vladaru Šupulilijami, što je živio od 1380. do 1346. godine prije Krista. Neki Iliri ulazili su i u savez sa Srbima ili sa Bugarima, ovisno od toga koja su se ilirska plemena našla na putu prilikom seobe naroda i dolaska Srba i Bugara na Balkan. Tako su, primjerice, sa Srbima stopljeni Skordisci, kao istočno pleme Ilira što je živjelo u Podunavlju između današnjeg Smedereva i Beograda. Makedonci su, s druge strane, nastali kao ilirski plemenski savez. Otuda i njihov blagan, valjda i najveći i najznačajniji u današnjoj Makedoniji pod imenom Ilinden, što je asocijacija na daleke antičke korijene iz doba antike i Ilira na tome području.
Za Ilire se može kazati još i to da su se puno prije dolaska Hrvata na Jadran, oni hrabrom i antologijskom borbom suprotstavili Rimljanima i stvorili Ilirik pod vodstvom vojvode Alariha. Na čelu s Alarihom Ilriri su 25. kolovoza 410. godine osvojili Rim, premda uvijek lukavi i prepredeni Bizantinci tvrde da je Alarih to napravio samo kao namjesnik Bizanta i vojni pothvat izveo u ime bizanstkog cara. I tadašnji Bizantinci, kao i ovi suvremeni naslijednici Bizanta, teško su priznavali istinu. Kao što su se Iliri oslobodili još prije slavnog vojskovođe Alariha vlasti Bizanta, tako su se Hrvati još u ratu od 1991. do 1995. oslobodlili vlasti Srba i Srbije. I kao što ni Bizant nije priznavao u nastavku da Ilirik vodi svoju državu, pa ratove protiv Rima samo svojom voljom i u svoje ime, tako i duhovni Bizant suvremenog doba zvani Srbija niječe u svojoj mašti Hrvatskoj da sama kao neovisna država vodi samostalnu politiku bez uplitanja Srbije. Povijest se u glavama Bizanta ponavlja u ciklusima, a umjetna dominacija nad drugima tisućama godina ne izbija im iz glave, sve od antičkog Ilirika, pa do suvremene države Hrvatske. Jedina je razlika u tome što se sljedbenici bizantske filozofije svetoga trojstva laži, krađe i ubojstva kroz kasniju povijest javljaju među glavnim protagonistima tih ideja ponekad kao Grci, zatim kao Srbi, ili nekad i kao Rusi. I Moskva je htjela biti trećim Rimom, ali je zaboravila da su prije crkvene podjele kršćanstva u Carigradu i Istočnom Rimskom carstvu sebe nazivali Protoromejcima i većim Rimljanima od onih u Zapadnom Rimskom carstvu. Do devijantne promjene je došlo rascijepom crkve na dva dijela 1054. kad se u trci za crkvenim primatom u kršćanstvu postupno Bizant počinje služiti repertoarom podmetanja i trikova. To se prenosi i na područje krivog vođenja politike na bizantski način. Žrtve toga su ponajviše sami Srbi i Rusi kao najdosliejdniji promicatelji politike Bizanta. Iliri koji su se na vrijeme oslobodili vlasti Bizanta, bili su razdijeljeni u čitav niz raznih ilirskih plemena. To su abecednim redom bili Abri, Albani, Amantini, Andizeti, Ardijejci, Ardijani, Arijani, Atitani, Autarijati, Breuci, Carni, Helidonci, Kolapijani, Destijati, Dalmati, Daorsi, Dardanci, Dauni, Deremisti, Derentini, Deuri, Dindari, Dicioni, Dokleati, Enhelejci, Glinditioni, Grabei, Histri, Japodi, Jasi, Japigi, Labeati, Latobici, Liburni, Mezeji, Melkumani, Mesapi, Naransi, Oserijati, Peligni, Peonci, Partini, Penesti, Peuceti, Picenti, Pirusti, Plereji, Poediculi, Salentini, Sardeati, Scirtoni, Sesareti i Taulanti. Na teritoriju današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine živjeli su Ardijejci, Daorsi, Dalmati, Liburni, Japodi i Histri. Na dr- Zlatku Hasanbegoviću i timu znanstvenika iz oblasti povijesti je da bošnjačkom Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu na odjelu povijesti još samo dodatno pojasni da njihovo iscrpno izučavanje povijesti Ilira na tlu Bosne i Hercegovine na prve dvije godine fakultetske nastave, trebaju obvezno dopuniti istinom da su se Iliri netom pod dolasku Hrvata na cjelokupni prostor današnje BiH, Hrvatske, ali i cijele sadašnje Crne Gore i čitave sadašnje Albanije, svojom voljom stavili pod zapovijed Hrvata i sklopili jedinstveni plemenski savez, što je kasnije prerastao u jednistvenu hrvatsku državu na čitavom prostoru te današnje četiri države na jugoistoku Europe. Srbi s tim nemaju ništa, jer su vrlo malo bili u dodiru s Ilirima, tek sa Skordiscima, premda je otkriveno i nalazište Glasinačke kulture ilirske civilizacije kod Glasinca na Romaniji. Tu danas žive srbizirani potomci doseljenih Vlaha, po kojoj nazvaše i cijelu planinu Romaniju u uspoemnu na postojbinu Rumuniju iza Karpata odakle su pod Turcima doselili u Bosnu da bi ih onda SPC posrbila. Ipak, svaki pametan čovjek ne može nikako dovesti u bilo kakvu vezu Srbe sa ilirskim plemenom Autarijata, što je nastavao oblast oko Glasinca u davna vremena. Ti Autarijati su nakon Velike seobe naroda u VI i VII stoljeću tamo mogli dočekati na svojim ognjištima samo doseljene Hrvate iz pravca poljskih, ukrajinskih, slovačkih i čeških Karpata, kamo su Hrvati još puno prije toga stigli najprije iz Perzije i cijele prednje i srednje Azije kao drevni i povijesni prastari narod, čiji se prvi spomen javlja još u civilizaciji Starog Egipta. Zna se i da su pored Ilira, veliki trag za sobom u povijesti današnjih hrvatskih prostora ostavili i Kelti. Oni su bili raspršeni po cijeloj Evropi, sve od današnje Male Azije i Carigrada na jugoistoku, pa do Londona i Helsinkija na sjeveru kontinenta. Kelti su osnovali i antički Singidunum na mjestu današnjeg Beograda,a isto tako i gradovi London i Koln nose ime po Keltima. Rijeka Temza što protiče pored Londona je keltskog korijena, kao i Tamiš na srpskom ili drugim nazivom za tu rijeku na rumunjskom jeziku Timiš u Banatu koji sad dijele Srbi i Rumunji. Što nedoučeni i lijeni da čitaju Dežulović i Tomić, a prilježni samo vrijeđanju, ruženju i psovanju jednog gospodina i intelektualca Hasanbegovića, ne upitaju svoje srpske gazde u Beogradu što danas niti jedan Srbin u gradu Pančevu, 20 kilimetara od Beograda i to u Banatu na rijeci Tamiš ništa i nitko ne nagoni na glupu i budalastu misao da oni sad nisu Srbi nego Kelti samo zato što su Kelti tamo prvi dali ime i gradu i rijeci Tamiš što teče pored današnjeg Pančeva, koje dakako nije zadržalo prvotni keltski naziv kao što ni Beograd nije ostao Singidunum. Koliko Srbi mogu imati površnih poveznica s Keltima i to samo preko plemena Skordisca, još puno manje ilirsko pleme Dalmati može izrasti u narod Dalmatinaca, jer su se svi Iliri, pa tako i mali ogranak Dalmata, dragovoljno stopili u savez s brojnijim i vojnički jačim Hrvatima i stavili se pod vlast Hrvata bez ispaljenog metka. Dežulović ili Tomić mogu se zapitati što im po njihovoj naopakoj logici, ne pade na um i zamisao da se umjesto na ilirsko pleme Dalmata, u izmišljanju nove i umjetne nacije Dalmatinaca, ne pozovu i na ilirska plemena Japoda ili Liburna. I oni su kao i Dalmati živjeli na tlu današnje Dalmacije. Neznalicama Dežuloviću i Tomiću tijesan je i najveći sveznadar, jer su pojam rimske provincije Dalmacije pripisali u svome nevjerojatnom neznanju izmišljenom narodu Dalmata. Vidjeli smo da su Dalmati bili samo jedan od desetina raznih plemesnkih grana Ilira. I dok su Iliri bili pod vlašću Rima, postojala je i rimska provincija Dalmacija i Dalmati kao najbrojnije ilirsko pleme na tom području u njoj. Dolaskom Hrvata, nestaju zauvijek s pozornice i Dalmati kao samo jedno od desetina brojnih i gore pobrojanih plemena po abecednom redu iz doba Ilira. Ne treba nitkog zbunjivati činjenica što su u današnjoj Hrvatskoj ostali mjestopisi zemljovida ispisani antičkim ilirskim imenima. I tako i danas znamo za Istru i Dalmaciju kao izvorna ilirska imena. To samo neinteligentne ljude može navesti na krivu prosudbu da danas postoje Histri i Dalmati kao zasebni narodi. Postojali su samo do dolaska Hrvata na Jadran 626. godine, a u praznim glavama raznih Dežulovića i Tomića oživljavaju ih velikosrbi da bi tako pokušali nacionalno razjediniti Hrvate unošenjem zabune i pometnje. Tu imaju rezultata samo u 0,1% zalutalih Hrvata u koje kao statistička pogreška spadaju Dežulović i Tomić. Paralelu sa zadržanim ilirskim nazivima Dalmacije i Istre imamo i na bezbroj keltskih toponima diljem Europe. Neke smo naveli kao London ili Koln, ali to ne znači da bi radi toga sad Englezi i Nijemci koji tamo žive sebe trebali smatrati Keltima, a ne sadašnjim suvremenim nazivima svojih nacija. Izvrnutom logikom Dežulovića i Tomića Hrvati Dalmacije bi trebali prvi na svijetu učiniti ono što i ne pomišljaju Englezi u Londonu ili Nijemci u Kolnu. Očito je da Hrvati u Splitu razmišljaju pravilno kao i Englezi u Londonu i Nijemci u Kelnu. I na očaj i tugu Dežulovića i Tomića, ne postadoše Hrvati Splita izmišljeni narod Dalmata jednog davno zaboravljenog u u hrvatski nacionalni korpus utopljenog ilirskog plemena još u stoljeću sedmom, godine 626. poslije Krista.
Svakako, Srbi koji su daleko prije nego su im prišle u stado dvije zalutale ovce Dežulović i Tomić, dobrano proučili svoj iskon. I tako su Srbi davno ustvrdili kako nemaju ništa zajedničko s Ilirima sem onom spomenutom granom Skordiska oko Beograda i Smedereva. Upravo zbog toga Srbi su još u XIX stoljeću pružali veliki otpor ujedinjenju Južnih Slavena pod okriljem Ilirskog pokreta. To im je bila izravna aluzija na Ilire, narod koji je bio u neposrednom dodiru i miješanju sa Hrvatima, premda je bilo slučajeva da su i nadirući Kelti u svojoj najezdi po Evropi kulturološki bitno utjecali najviše na Dalmate, Liburne i Japode u Dalmaciji. No, Iliri su bili i ostali narod koji je, usprkos uplivu Kelta, naravno i slaveniziranih Hrvata, prvotno arijevskog podrijetla, govorio svojim autentičnim jezikom. Taj jezik i izričaj Ilira je mješavina današnjeg talijanskog i rumunjskog jezika, jer su Iliri pod vlašću Rimljana primili romanski jezik. Kad su ih se riješili, u jednom trenutku osvojili i sam Rim, bilo je kasno da odbace i jezik i romansku kulturu, tradiciju i običaje, što su ih od njih primili. Srbi su za razliku od Hrvata, svojim dolaskom na Balkan tek kao raški ogranak najistočnijeg krila hrvatskog naroda, najprije došli u kontakt sa Tračanima i tračkim plemenima na Balkanu. Kad neobrazovani i zaticani peticionari pišu proglase po internetu da se Dalamacija i Bosna kao jezgra hrvatsko – ilirkskog saveza utemeljenog još 626. godine trebaju etnički, rasno i klasno, a nadasve strasno pripojiti Srbiji, moraju prije toga vladati osnovnim znanjem iz povijesti ovih uzavrelih prostora. Rašani kao preteča kasnije prozvanih Srba su bili tadašnji istočni ogranak hrvatskog naroda na obalama Dunava i na utoku Velike Morave i sve do juga gdje su graničili na području današnjeg juga Srbije, sjeverne Makedonije, te prvenstveno Kosova s ilirskim plemenom Dardancima. Priština i danas nosi sjećanje na prvotni ilirski naziv Dardanija. U Prištini ima i gradska četvrt pod tim imenom, kao i hotel Dardanija u glavnom gradu Kosova. Današnji Srbi, zapravo potomci Hrvata iz Raške su u oblasti između Dunava i Velike Morave dolaskom na Balkan zatekli tračko pleme Tribala. To primitivno tračko pleme kanibalskih sklonosti, što je po poznavateljima antičke povijesti gutalo i vlastiti izmet, izbjeglo je pred Rašanima, ili drugim riječima istočnim Hrvatima, skroz u brda i planine. Nije bilo nikakvog krvnog miješanja, niti bilo kakvog kontakta, za razliku od krvnog miješanja Hrvata s preostalim Ilirima i Keltima u Panoniji. I kao što su i danas preostali keltski narodi Škoti, Irci, Velšani i Bretonci u Bretanji i francuskoj Normandiji ljudi svijetlije puti, tako su se to reflektiralo i na Hrvate naseljene u Panoniji u odnosu na Hrvate naseljene na Mediteranu. Hrvati na Mediteranu su se miješali sa zatečenim romanskim Ilirima, te se u primorskom dijelu Hrvatske nađe više ljudi tamnijeg tena nego na sjeveru Hrvatske. No, to je slučaj u formiranju svih nacija i država u Evropi bez ijedne iznimke i jednako su Hrvati oni u panonskim krajevima kao i Hrvati u dinarskim krajevima i na Mediteranu od Istre, preko Dalmacije, pa do Boke Kotorske. Upravo takva raznolikost jest i zakonimjernost formiranja svih europskih naroda, uvjetovanih čestim seobama i stalnim ratovima i mogracijama pučanstva uz prelijevanje jezika, kulture, tradicija, običaja i folklora sa najprije zatečenim narodom na jednom prostoru i kutku Europe. To isprani mozgovi Borisa Dežulovića i Ante Tomića, natopljeni alkoholom, nisu u stanju shvatiti. Ali, jesu u stanju sijati mržnju prema Hrvatima, narodu kojega su se, praktički odrekli, premda ih njihov novi narod Srba još službeno nije primio u svoje redove. Prije nego podnesu zamolbu za prijem u Srbe, njih dvojica bi mogli još saznati da činjenica što su preci Srba pod imenom hrvatskih Rašana, doselili u rimsku prijašnju provinciju Meziju, napučenu ilirskim plemenom Mezijima današnje Srbe s pravom uopće ne tjera na pomisao logike Borisa Dežulovića i Ante Tomića da bi se sad Srbi mogli prezvati u ilirsko pleme Mezija. To bi bilo previše i Srbima i čak i oni toliko vode računa da se ne kompromitiraju kao što to čine njihove sluge Dežulović i Tomić, ili njihovi istomišljenici Viktor Ivančić, rođeni Sarajlija, koji za Novi list prije neku godinu reče da Hrvatsku nikad nije sanjao ni u snu, niti otvorenih očiju. Ali, zato u njemu neželjenoj državi želi svakom držati govor kako bi trebao živjeti hrvatski narod u državi koju taj isti narod voli. On koji je zaljubljen u srpski slavenski Pijemont, trebao bi onda zarad svoga mira i sreće u životu sam ili skupa s beogradskim studentom Fakulteta dramskih umjetnosti Predragom Lucićem, životno utočište potražiti u Beogradu. Tu će obojici u društvu Borisa Dežulovića, već 11 godina stanovnika Beograda i srce i duša biti napokon ispunjeni. Niti jedan od njih nije nikad želio upoznati dušu i srce naroda iz kojeg su potekli. Ne kaže se uzalud: upoznaj najprije svoj grad, svoj narod i svoju državu da bi ih više volio. Oni su se kao u refrenu pjesme “Ljubav preko žice” kao bezvezni govornici u mladosti brzo i lako povezali sa Srbima. Nisu tad sigurno znali značenje aforizma srbijanskog aforističara Minimaksa:”Ne znam tko je izmislio bežičnu telegrafiju, ali znam tko je izmislio bezvezne govornike.” Srpske narodne telale u hrvatskoj Dalmaciji Srbi su izmislili kroz prosrpski Feral 1991. godine u ratu i prigodom pokušaja provedbe Memoranduma 1. Sad u fazi Memoranduma 2 pišu isključivo za srpske medije od onih u Zagrebu kao što je Portal Novosti, pa do mnogih u Boegradu i srpskom dičnom “regionu” po Bosni i Crnoj Gori, starim i iskonskim hrvatskim zemljama koje bi sluge Srba, kojekakvi Dežulović i Tomić, skupa sa Dalmacijom i Slavonijom htjeli na dar predati Srbiji. Što je babi milo, to joj se i snilo, a hrvatski narod u svim tim krajevima, uključujući i potomke Hrvata koji se danas osjećaju nacionalno Bošnjacima i Crnogorcima, odlično zna da takve prazne priče ne prolaze. I zna taj nekad jedan hrvatski narod, kojeg su Srbi podijelili na Hrvate, Bošnjake i Crnogorce, da su se današnji Srbi povijesno najviše pomiješali doslejenjem na Balkan sa Tračanima i njihovom Trakijom oko Plovdiva u Bugarskoj, te sa tračkim plemenom romaniziranih Dačana u Rumunjskoj. Od te grane 200 tračkih plemena iz baze indoeuropskih naroda, rasula su se i prije dolaska Srba sva ta tračka plemena između Karpata, Egejskog mora, Crnog mora i sliva Vardara i Morave. Pod Rimljane su pali 46. godine nakon Krista. Normalno, bilo je neznatnih miješanja Tračana sa susjednim Ilirima, kao i Ilira sa susjednim Keltima, ali sve to ne može proizvesti djetinje i naivne zaključke povijesno polupismenih ljudi poput Borisa Dežulovića i Ante Tomića. Kao što ne može o geografiji raspravljati samo onaj što zna društvenu, ali ne i fizičku geografiju, ili samo onaj tko je izučio neorgansku, ali ne i organsku kemiju, tako ne mogu političkim objedama na račun gospodina i intelektualca i doktora povijesnih znanosti Zlatka Hasanbegovića s njim polemizirati oni što su preskočili satove povijesti u školovanju, ali vole tumačiti i komentirati povijest političkih odnosa na tlu bivše države Jugoslavije. Zato im sve sve klima kao što stoji i stol na samo tri noge, ili kao što se klati zub s jednim izvađenim korijenom. I kao što tako dotrajalom zubu treba nadogradnja, tako i raznim Dežulovićima i Tomićima treba na znanje i ravnanje da niti znanost pod imenom biologija od složenice bios i logos nije zamisliva bez jednakog poznavanja sve tri grane te prirodne znanosti, dakle, botanike, zoologije i antropologije. No, njima odraslim i odgojenim očito na način sličan srpskoj školi, sve to je strano i nepoznato. Mora da su i Boris Dežulović, Ante Tomić, Predrag Lucić i Viktor Ivančić kroz školu prošli kao i čitav niz učenika srpskih škola. Podsjetimo, u Srbiji učenici profesorima drže nastavu iz povijesti i zemljopisa, kemija i fizika se ne uče iz tiskanih udžbenika nego iz diktata priučenih nastavnika s diplomom Više škole u osnovnoj školi, a biologija i sociologija se u srednjoj školi također uči diktatom profesora uz bacanje u košaru napisanog udžbenika. Jedino se redovito i uredno prati i izvodi po nastavnom programu nastava matematike i srpskoga jezika. To je vjerojatno zato da bi mladi Srbi sutra umjeli izračunati, sabrati, oduzeti, pomnožiti i podijeliti, gdje su sve ostali šuplji i oštećeni katastrofalnim izvođenjem prosvjetne nastave u srpskim školama. I naravno, pored matematičke računice, treba im i znanje maternjeg srpskog jezika da obujam te nesreće za koji je krivac država Srbija, mogu riječima opisati i svoju muku strancima predočiti. Srbija je u vrijeme SFRJ apsolutno kontrolirala prosvjetni sustav na državnoj razini. I nisu slučajno poput spomenutog Feralovog trija, pojačanog još Antom Tomićem, ostali usamljeni u Dalmaciji. Bilo je to posvuda u svih šest republika bivše zlehude tvorevine Jugoslavije, sve od Triglava pa do Đevđelije. Zato se sad i Miljenko Jergović i Oliver Frljić javljaju kao izdanci takve nakazne prosvjetne politike veliksrpske tvornice znanstvenih krivotvorina iz Beograda. I njih dvojica su se učenjem povijesti pisanom iz pera velikosrpskih povjesničara našli u posve pogrešnom uvjerenju da je Bosna i Hercegovina bila dio Srbije, a ne povijesna hrvatska pokrajina i njezin prirodni i središnji dio. Neka Jergović i Frljić u slobodno vrijeme malo svrate na povijesni dio portala Hercegbosna.org. Tamo mogu pročitati da su i Sveti Sava i car Stefan Dušan, oba iz srpske dinastije hrvatske krvi Nemanjića, u svojim spisima za života cijelu Bosnu i Hercegovinu izričito nazivali hrvatskom zemljom. Njih dvojica mogli bi pročitati i da je Bosansku biskupiju u Vrhbosni 1074. utemeljiio hrvatski kralj Petar Krešimir. U srednjem vijeku se dobro znalo da je pripadajući teritorij i etnički i vjerski istovjetan entičkoj pripadnosti kralja i crkve na tom području. U prijevodu to znači da je kralj Petar Krešimir kraljevao u Bosni kao geografski središnjoj hrvatskoj zemlji, jer se i današnje geografsko srce Bosne Zenica prostorno kao točka nalazi na jednakoj udaljenosti u pravcu sjevera, juga, istoka i zapada svih hrvatskih zemalja. Neka malo Jergović i Frljić razmisle što se Zenica baš zove Zenica? Iole vispreniji od njih dvojice lako će dati pravi odgovor. Ipak, njih dvojica morali bi znati da su Turci nakon zauzeća Bosne 1463. odmah napravili popis pučanstva i to imajući u vidu pojam osvojene Bosne od Drine do Vrbasa i od Vranduka do Rame. Hercegovina i Posavina su bile u sklopu kraljevine Ugarske i Hrvatske, s iznimkom istočne Hrecegovine, dok je sve od Banjaluke i Jajca na Vrbasu do Bihaća i Kostajnice na Uni bilo etnički 100% hrvatsko. U pojmu Bosne od Vrbasa blizu granice s hrvatskim gradom Jajcem, pa do Zvornika na istoku, Bijeljine na sjeveru i do blizine hrvatske Rame ( današnjeg Prozora ) na jugu, na tom području Turci su popisali oko 870 000 ljudi, od toga blizu 90% Hrvata katolika. Od preostalih 10% stanovnika po 5% je bilo Srba i Vlaha i od tih 50 000 njihovog zbirnog broja, najviše u Semberiji i oko Bijeljine. No, Bijeljina je isto tako 1463. 66% udjelom katolika bila hrvatsko mjesto 1463. godine, jednako kao i Zvornik, Srebrenica i Bratunac u srednjem Podrinju. Ove turske cifre poklapaju se s isztraživanjem britanskog povjesničara Noela Malcolma, koji je u povodu svojih znanstvenih otkrića na tu temu još devedesetih tiskao i knjigu o BiH- u na engleskom. Srbi i Bošnjaci su je preveli na svoje jezike, ali Jergović i Frljić tako što još nisu pročitali, te guraju srpsku staru i lažima već uveliko prevaziđenu spiku o prošlosti Bosne. Hrvatski, ali i objektivno strani povjesničari odbacili su nekoliko srpskih slabašnih i nejakih dokaza o pripisivanju Bosne Srbiji u državnopravnom smislu kroz povijest srednjevjekovlja. Tako su otpale i teorije Einharda, zatim povelja bana Mateja Ninoslava pod geslom i “Srbljin i Vlah”, kao i srpsko otimanje bosančice i svojatanje srednjevjekovne srpske ćirilice iz napisa vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Unatoč vojvodinom imenu i prezimenu, željeli su ga proglasiti Srbinom kao da se zvao Srboljub Srbljanović a ne Hrvoje Hrvatinić. Tu su i srpske krive interpretacije izvadaka iz djela Konstantina Porfirogentita, prešućivanjem istine da upravo on u ključnom i u Srbiji, namjerno zatajenom spisu ističe da su nakon dolaska slavenskih masa na jugoistok Europe svi u njegovom De administrando imperio (DAI) definirani nacionalno kao Hrvati. No, Srbi najvažniji detalj iz DAI-a kriju, kao što kriju i da je Grgur Barski ili pop Dukljanin svoj glasoviti ljetopis počeo riječima:”Ja Grgur barski i pop Duljanin iz Duklje, to jest Crvene Hrvatske obznanjujem narodu…” I hrvatsku dinastiju Kotromanića,što je u srce Bosne došla iz Slavonije, Srbi prisvajaju, te vele da je kralj Tvrtko Kotromanić bio Srbin samo zato što mu je otac oženio majku Srpkinju, te je okrunjen kraljevskom krunom u manastiru Mileševi koji je tad bio već u srpskim rukama. Neće reći da je i nakon krunidbe Tvrtko ostao katolik i Hrvat. To su prešutjeli, a Jergović i Frljić koji su u školi učili povijest očito iz srpskih lažnih vrela povijesti, povjerovali su lažljivcima s istoka i sad trube kroz srpsku trubu. U srpske vrhunske tlapnje ubraja se i lažni prikaz papinog pisma Dubrovčanima u svezi Bosne. Zato sad na odjelu povijesti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, proučavaju pod utjecajem srbijanskih falcifikatora povijesti samo poveznice srednjevjekovne Bosne s Dubrovnikom i Dalmacijom, a na četvrtoj godini studija kao poseban predmet Hisotriju Srbije XIX stoljeća. I kako rekosmo, u Sarajevu povijest Ilira proučavaju bez ikakve poveznice Ilira sa Hrvatima i Hrvatskom, kao što po nalogu balkanskih kasapina povijesti iz Srbije, niječu tisućljetne poveznice Bosne i Hercegovine i Hrvatske koje su od doseljenja Hrvata iza Karpata na jugoistok Europe od Soče do Drine i od Drave do mora i sve na krajnji jug do rijeke Drima u Albaniji bili jedna duša i jedno tijelo u državnopravnom smislu. E, sad je tu pravi čovjek na pravom mjestu i u pravom trenutku da otkloni sve te nejasnoće u glavama današnjih Bošnjaka, koje su Srbi stotinu godina vukli nizbrdo životnom stranputicom da bi ih na koncu pokušali istrijebiti kad ih nisu uspjeli ubijediti da trebaju biti Srbi a ne Hrvati što su im preci bili od dolaska u Bosnu i Hercegovinu početkom sedmog stoljeća 626. godine. I zato je tu dr. Zlatko Hasanbegović da svojim autoritetom, kao i znanjem i autoritetom brojnih drugih hrvatskih povjesničara bosanke musliimane vrati na pravi i jedini put pripadanja hrvatskom narodu. To smeta srpskog besramnog udvoricu Borisa Dežulovića kad god se lati svoga otrovnog pera da Zlatka Hasanbegovića, jednog od potomaka Hrvata plave krvi hrvatskog plemstva iz srednjevjekovne Bosne proglasi ajatolahom koji baca fetvu na njegovog ortaka iz birtije Antu Tomića. Nije u duhu potomka hrvatskog plemstva plave krvi iz Bosne Zlatka Hasanbegovića da uličarskim žargonom odgovara Tomiću ili Dežuloviću. Njima je životni odgovor dala sredina u kojoj su rođeni i koju su sami odbacili jer joj nisu uspjeli kao dvije kapi u moru, nametnuti želju da hrvatsku obalu Jadrana zapljuskuju srpski valovi, kako obojica otvorenih očiju sanjaju taj san. I deset dugih života po stotinu godina bilo bi im malo da tako što dosanjaju na javi. I zato ih obojicu politička pojava dr. Zlatka Hasanbegovića itekako plaši. Jer, znaju oni kao i njihovi beogradski poslodavci da će u nastavku, ne samo Zlatko Hasanbegović, nego i brojni drugi hrvatski povjesničari rasvijetliti snagom znanstvenih dokaza istinu Bošnjacima i Crnogorcima o njihovim hrvatskim korijenima. I kad i jedni i drugi ustanove tu istinu, onda će jasno i svoje sadašnje države spram Hrvatske tretirati kao odlomljene komade nekadašnejg hrvatskog kraljevstva. I tek tada će i jedni i drugi definitivno shvatiti da im je Hrvatska najbliža, a da je Srbija kao strano tijelo u BiH i u Crnoj Gori bila tek prolazna epizoda u dugoj i burnoj povijesti. Odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori onda će biti kao i odnos Njemačke prema Švicarskoj i Austriji koje su nekad bile dio Njemačkog carstva sve od doba Franaka pa nadalje. Kao i današnji Austrijanci i Švicarci ( barem oni 66% Nijemci iz Švicarske ), u budućnosti će i kao i Bošnajci i Crnogorci znati da su sad ne jedna, nego tri duše jednog tijela, dva alpska naroda onog njemačkog, a dva dinarska naroda jedinstvenog hrvatskog naroda, koji govore istim hrvatskim jezikom, kao što istim njemačkim jezikom govore i u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Neće više u BiH-u i u Crnoj Gori biti srpskog jezika sile, što im nasilno nameće lažni srpski identitet, istom metodom preslikan nasilni pokušaj Rusije da Bjelorusima u miru, a Ukrajincima u ratu oružjem utjeraju pod kožu ruski nacionalni identitet. Sličnosti Srba i Rusa tako se još jednom prelamaju i prožimaju na planu etnicida nad drugim etničkim narodima u bliskom okružju.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
