ŠTO JE INSTITUT ZA JAVNE FINANCIJE?
Institut za javne financije (IJF) javni je znanstveni institut koji provodi primijenjena i teorijska istraživanja u području ekonomije javnog sektora. Predmet su istraživanja Instituta javni sektor i njegovi sastavni dijelovi – porezni, mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav, sustav socijalne skrbi, sustav javne uprave i javna poduzeća. Istraživanja u tome području izvode se od samog osnutka – Institut je osnovalo Sveučilište u Zagrebu 1970. godine. Primarni je cilj IJF-a istraživati učinkovitost, održivost i odgovornost javnog sektora. Pri tome se analiziraju ekonomska kretanja i učinci ekonomske politike u javnom sektoru. Među važnim su temama koje IJF istražuje, primjerice, otvorenost državnih proračuna, participacija građana u proračunskom procesu, neslužbeno gospodarstvo, utjecaj institucijskog okruženja na gospodarski rast, izravna strana ulaganja, redistributivni učinci poreza i socijalnih naknada.
http://www.ijf.hr/hr/o-institutu/
Danas je pod zakladom Marijana Hanžekovića.
Taj institut je bio zaslužan za primopredaju 3 CD-a o stanju financija u zemlji, a koje je Milanović predao Oreškoviću nakon smjene vlasti. Iz toga se iščitava moć samog instituta.
1970. godine Jugoslavija je osnovala institut kako bi zaštitila svoje financije od navodne fašističke ugroze, vanjskih neprijatelja, a pod tom krinkom kontrolirali su tokove novca u zemlji. Pod tom krinkom je i 58 tona zlata odveženo izvan zemlje. Sve da bi se spašavalo zemlju, a čini se ipak da je priča imala drugačiji sadržaj.
O institutu se nije pričalo u medijima. On je za vrijeme Jugoslavije okupljao tehnomenadžere uglavnom sa područja Hrvatske, Srbe i Hrvate, koji su složno prebacivali novac jugoslavenskih banaka u predstavništva van zemlje. AG iz Beča i LHB iz Frankfurta su i danas vrlo jake dvije podružnice toga kapitala jugoslavenskih banaka. AG je kupio Zagrebačku banku i sakrio se iza franšize Unicredit, dok je LHB poznat kao kreditor obitelji Milanović, tako je bivši premijer dobio čak 3,2 milijuna eura kredita.
Danas je u tom institutu najvažnija uloga obitelji Hanžeković; otac, nekada prvi ministar financija u Tuđmanovo doba, a sin je bio u Zagrebačkoj banci vrlo bitan u vrijeme stvaranja Hrvatske. Tada je Hanžeković mlađi bio u nadzornom odboru, a tadašnja žena Iva Živković šefica pravne službe Zagrebačke banke, danas je žena Marjana Hanžekovića vrlo bitna u HROK-u, ( crne liste i uvjeti za kredit), a o samom odvjetničkom uredu Hanžeković ne moramo trošiti vrijeme, jer kada se javite telefonom na njegov broj, više se čini da ste dobili gradsku upravu, nego odvjetnički ured.
I za svo ovo vrijeme vrlo malo se govori o moći Instituta za javne financije o kojima “domoljubni novinari” i njihove emisije šute s razlogom…
Kada narod shvati da su premijeri i predsjednici u prvim medijskim redovima, a elita iz pozadine vlada, tada smo na putu ozdravljenja, jer baš tri famozna CV-a govore o položaju stvarnih vladara države.
HANŽEKOVIĆ, Marijan, ekonomist, financijski stručnjak i pisac (Požega, 15. IV. 1915 – Zagreb, 22. IX. 1993). U Zagrebu završio gimnaziju 1933. i pravo s rigorozom 1938. na Pravnom fakultetu te 1942. diplomirao germanistiku na Filozofskom fakultetu. Od 1938. bio članom HSS. Potkraj ljeta 1942. s grupom prvaka HSS uhićen i zatočen u Lepoglavi, Jasenovcu i Staroj Gradiški. God. 1943–45. bio u partizanima. – Tijekom studija radio u Banskoj upravi Savske banovine i Gradskom poglavarstvu u Zagrebu, potom u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije 1938–41. te Bosanskoj industrijskoj i trgovačkoj banci d.d. u Zagrebu (1941–42). Nakon rata bio na voditeljskim položajima u Okružnom NO Zagreb 1945–47, Ministarstvu financija Hrvatske 1947–49, NO oblasti Zagreb 1949. i Narodnoj banci 1950–56. – Na zagrebačkom Pravnom fakultetu habilitirao se 1955. i postao honorarni docent iz nauke o financijama, a 1961. honorarni docent, 1965. izvanredni i 1975. redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu. Predavao također na Ekonomskom fakultetu u Splitu 1975–77. i Pravnom fakultetu u Rijeci 1977. Bio gost profesor na sveučilištima u Manchesteru i Yorku te London School of Economics (1967), Ekonomskom institutu Akademije znanosti u Pragu (1968), Ministarstvu gospodarstva i financija i Zavodu za statistiku i ekonomska istraživanja u Parizu (1969), u Austrijskome institutu za gospodarska istraživanja u Beču (1971). Predavao na poslijediplomskim studijima u Skoplju, Zagrebu, Hagu, Speyeru (1962–79) i na pravnim fakultetima u Grazu i Beču, Ekonomskom fakultetu u Marburgu na Lahnu, u Austrijskom institutu za gospodarska istraživanja u Beču te Institutu za bankarstvo Sveučilišta u Kölnu (1970). Sudjelovao je također na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Umirovljen 1981. na osobni zahtjev, nastavljajući radom kao stalni suradnik u Ekonomskom institutu i Institutu za javne financije u Zagrebu. – Kao ekonomski pisac, s gotovo svih područja ekonomije, napose poreznog i monetarnog sustava i bankarstva, uz knjige, monografije, udžbenike, priručnike i samostalne publikacije, objavio je više od 200 znanstvenih i stručnih članaka i rasprava u časopisima i zbornicima Finansije (Beograd 1951–55, 1958–59, 1967–68, 1974–75), Međunarodni problemi (1951), Ekonomski pregled (1952–53, 1961, 1965, 1968), Naša zakonitost (1955, 1960, 1964–65, 1977, 1986), Socijalna politika (1955), Bulletin for International Fiscal Documentation (Amsterdam 1956, 1967–68, 1970), Cahiers du droit fiscal international (Rim 1956, Stockholm 1967, Montevideo 1968, Rotterdam 1969, Madrid 1972, Lausanne 1973), Finanzarchiv (Tübingen 1956, 1967), Jugoslovenska revija za međunarodno pravo(Beograd 1956, 1958, 1962, 1976), Informator (1958–59, 1971–72, 1979), Privredni pregled (Beograd 1961, 1965), Ekonomist(Beograd 1967), Ekonomske studije Ekonomskog instituta Zagreb (1967), Wirtschaftsberichte (Beč 1967), The Banker (London 1968),Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (1968–70, 1978), Poduzeće – banka (1969–72, 1975, 1978, 1990), Ekonomska znanost kao proizvodna snaga društva (1971), Encyclopaedia moderna (1971), Hrvatski gospodarski glasnik (1971), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1972), Privredni vjesnik (1974–75), Privreda i pravo (1975), Računovodstvo i financije (1978–79, 1991),Financijska praksa (1984, 1986–88, 1990–92), Naše gospodarstvo (1986, 1989–90), Prinosi za poredbeno proučavanje prava i međunarodno pravo (1989) i Porezni vjesnik (1992). Važnija su mu skripta: Budžetski sistem FNRJ i izvršenje budžeta (Zagreb 1950),Ekonomika i ekonomska politika FNRJ (Zagreb 1963), Međunarodno bankovno poslovanje (Zagreb 1966) i Međunarodne financije(Zagreb 1972, 19752). Bio suautorom brojnih znanstveno-istraživačkih projekata s područja društvenih i međunarodnih financija i bankarstva u Ekonomskom institutu Zagreb i Institutu za ekonomska istraživanja Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (1965, 1967–72) te suradnikom leksikona i enciklopedija Mali ekonomski rječnik (Zagreb 1953), Privredni leksikon (Zagreb 1961), Pravni leksikon(Beograd 1964, 19692, 19783), Školski leksikon, 1–10 (Zagreb 1966), Financijski leksikon (Zagreb 1967), Pravna enciklopedija(Beograd 1989), Poslovni rječnik (Zagreb 1992) i Rječnik bankarstva i financija (Zagreb 1993). Bio suradnikom i urednikom struke ekonomika u Općoj enciklopediji (1977–88) i Enciklopediji Jugoslavije LZ (1990), a surađivao u Pomorskoj enciklopediji (1981) i Ekonomskom leksikonu (1995). Preveo i s predgovorom popratio temeljna djela ekonomske literature: Istraživanje prirode i uzroka bogatstva (Zagreb 1952) A. Smitha, Povijest ekonomske analize (Zagreb 1975, sa Z. Baletićem) J. A. Schumpetera i Načela ekonomije(Zagreb 1987) A. Marshalla. Preveo je i glavna djela D. Ricarda, J. M. Keynesa i P. J. Proudhona te surađivao u prevođenju Ekonomije (Zagreb 1992) P. A. Samuelsona i W. D. Nordhausa. – H. je gospodarsku misao u Hrvatskoj zadužio prije svega znanstvenim radom i djelima s područja financija i financijske znanosti. U praksi je dao prinos kao prvi ministar financija u Hrvatskoj nakon demokratskih izbora 1990–91. izgrađujući njezine monetarne i financijske temelje, sudjelujući u stvaranju prve hrvatske nacionalne valute – hrvatskog dinara, reformi hrvatskoga poreznog sustava i uspostavi samostalne hrvatske središnje banke. U prvim financijskim koracima nove države znatno je pridonio kao jedini stručnjak u Hrvatskoj izbjegavanju međunarodnoga dvostrukog oporezivanja. Od osamostaljenja Hrvatske pa do kraja života djelovao je kao predsjednik Komisije za monetarni sustav i izradbu novčanica RH, član Savjeta Narodne banke Hrvatske i predsjednik Komisije za monetarni sustav. Bio član Međunarodnog društva za porezno pravo (od 1955) i Društva za međunarodno pravo (od 1974).
Marijan Hanžeković -Rođen je 18. siječnja 1952. u Zagrebu od majke Nade, koja je bila liječnica, dok je otac Marijan bio sveučilišni profesor. U Zagrebu je 1970. završio klasičnu gimnaziju, a 1975. i Pravni fakultet. Za vrijeme sudija morao je raditi jer se posvađao s ocem i odselio iz kuće. Bio je noćni čuvar na velesajmu, lijepio je plakate, vozio automobile za iznajmljivanje itd.
Šest godina nije razgovarao s ocem. Odvjetničku pisarnicu otvorio je 1978. godine, prve četiri godine bio “u minusu” jer kako je rekao – “nitko nije želio ići odvjetniku kojemu je tek 26 godina”. Ipak je 1994. uspješno utemeljio Odvjetničko društvo Hanžeković, Radaković & Partneri.
Ono je kasnije preraslo u Odvjetničko društvo Hanžeković & Partneri. Nastalo je preoblikovanjem u društvo s ograničenom odgovornošću, kao sljednik partnerskog odnosa Marijana Hanžekovića, odvjetnika od 1978. godine, koji se najveći dio svog odvjetničkog rada bavio trgovačkim pravom, i Milana Radakovića, odvjetnika od 1970. godine, koji se najveći dio svog odvjetničkog rada bavio građanskim pravom. Društvo ima devet odvjetnika partnera, devet odvjetnika i 35 vježbenika, a zajedno s pomoćnim osobljem – administratorima, informatičarima, prevoditeljima, više od 95 zaposlenika.
U Hrvatskoj odvjetničkoj komori je od 1994. do 2000. bio predsjednik.
Fotogalerija
Godine 1995. izabran za suca-arbitra pri arbitraži Slovenske gospodarske komore. Dvije godine poslije izabran je za suca-arbitra Europske arbitraže pri Vijeću Europe u Strasbourgu.
Bio je aktivan u HSLS-u i HNS-u pa je 1993. godine pokušao ostvariti ideju da se te dvije stranke spoje. Poslije je kazao da je to bila utopija.
“Meni politika i vlast ne mogu ponuditi ništa što nemam i naravno da sam u društvu ljudi koji nešto žele ostvariti kroz politiku nepodobna osoba” – objasnio je kasnije svoje odustajanje od politike.
Osnivač je Hrvatskog košarkaškog saveza kojemu je bio predsjednik od 1998. do 1999. godine.
Predsjednik košarkaškog kluba Zagreb bio je od 2000. Do 2007. Godine, a predsjednik je Zagrebačkog zrakoplovnog saveza od 2009. godine.
U vlasništvu je imao štedno-kreditnu zadrugu Zlatni most, bio i jest u nadzornim odborima mnogih udruga i tvrtki – NK Dinamo, HOK osiguranje, Quaestus nekretnine, Brodokomerc Rijeka, Zepter International, Croatia airlines… Ulagao je u Optima telekom, vlasnik je male zrakoplovne tvrtke, izdavač newslettera Info iz Bruxellesa… Ipak, građanima je najpoznatiji kao “utjerivač” ovrha u ime HRT-a.
Marijanu Hanžekoviću hobi je jedrenje, a još je 1987. godine s Goranom Štrokom jedrilicom prešao Atlantik.
Njegova jedrilica Jeanneau zove se Nada, po majci. Ljeti je usidrena u uvali nedaleko od Hvara, gdje je kupio 25 tisuća četvornih metara zemljišta. Iz prvog braka s Ivom ima kćeri Anu i Doru, koje su nećakinje Ljerke Mintas Hodak. Njegova kći Ana, također odvjetnica, pet je godina radila u očevu uredu dok nije postala članica uprave očeve farmaceutske kompanije Genera. Aktivna je u humanitarnoj zakladi Ivana Hodak.
Hanžekovićeva obitelj je za NDH završila u zatvorima. Otac je kao Mačekov tajnik bio u Jasenovcu i Lepoglavi gdje je dobio pjegavi tifus pa je pušten nakon čega je sa suprugom pobjegao u partizane.
Njegov brat Boris Hanžeković je kao domobranski časnik pomagao partizane zbog čega je uhićen odveden u Jasenovac i tamo streljan, a djed Marijan je kao mason bio uhićen i odveden u Staru Gradišku.
Pušten je uz intervencije. Član obitelji Hanžeković bio je i Boris Hanžeković, atletičar i član reprezentacije Jugoslavije koji je ubijen prilikom pokušaja bijega iz logora Jasenovac. Po njemu se od 1951. godine održava “Hanžekovićev memorijal”.
Nakon završetka II. Svjetskog rata ni otac ni majka odvjetnika Marijana Hanžekovića nisu željeli ući u komunističku partiju. Otac mu je 1970. bio aktivan u Hrvatskom proljeću i pisao je za Hrvatski tjednik. Odazvao se pozivu predsjednika Tuđmana i bio ministar financija u prvoj Vladi RH.
članak preuzet iz Večernjeg lista
HOP portal
