Naša nesposobna diplomacija i političari polako ruju po temeljima na kojima izgradili hrvatsku mladu državu prije 25 godina. Rovarenjem izvana i iznutra, lošim vanjskopolitičkim potezima i još lošijom procjenom europskih kretanja, Hrvatska je dovedena u vrlo nestabilnu situaciju. Ne samo da se politički nismo pomakli ni milimetar naprijed unutar same zemlje, u kojoj je izostala osuda totalitarnih, a prvenstveno komunističkog sistema, nego smo prenijeli komunistički virus u obliku “antifašizma” u slijedeće tisućljeće. Treba znati da se u europskim zemljama zapadne kulture 8. svibnja obilježava kraj II svjetskog rata dok se u nekadašnjim zemljama Sovjetskog saveza i njegovim satelitima obilježava Dan pobijede nad fašizmom i to 9. svibnja. Što u kontekstu tih spoznaja i 21. stoljeća znači kada jedna zemlja ustraje na “antifašizmu” 70 godina nakon što je fašizam pobijeđen, sasvim je jasno. Ruski komunisti koji su tada zajedno s projugoslavenskim (ustvari velikosrpskim) ideolozima prebjegli na pobjedničku stranu, na taj način još i danas žele amnestirati vlastite zločine i genocide nad mnogim narodima (pa tako i nad hrvatskim) za vrijeme strahovlade jednopartijskog nehumanog poretka.
No, vremena i društvena uređenja se mijenjaju, ali ne i uvijek isti apetiti s istoka prema nama. Svjedočimo britanskom glasovanju za izlazak iz europske Unije, koje već sada tektonski odzvanja relativno mladom Unijom, čija smo mi jedna od najmlađih članica. Britansko Otočje je uvijek bilo sklono odjeljivati se od kontinenta kojemu civilizacijski i gospodarski pripada, naročito nakon gubitka većine svojih kolonija. Ali, baš kao što je neodrživ bio kolonijalizam, tako se pokazalo da je s druge strane neodrživ i komunizam. Govoreći o ishodu brianskog referenduma, Puhovski na sveopće iznenađenje u čitavu priču uvlači Balkan: “budući da nije uspjela ozbiljnija europeizacija Balkana, došlo je do balkanizacije Europske unije” Prvo, Hrvatska je članica EU i srednje Europe, a ne dio Balkana. Države koje su dio Balkana, a vjerojatno Puhovski prvenstveno misli pritom na Srbiju – nisu članice EU. Ukoliko misli na Grčku, ova nema puno s britanskim ´ne´Uniji. Ono što uistinu jest destabiliziralo EU je rusko “dijeljenje pravde” zveckanjem oružjem, zauzimanjem Krima, nasrtanje na Ukrajinu i sve što čini Putin, bivši KGB-ovac Sovjetskog saveza, a današnji predsjednik Ruske federacije. Dakako, jedan od najvažnijih okidača destabilizaciji je i masovni izbjeglički val iz Sirije.
Baš zbog toga britansko još veće odvajanje od čvrstog tla Europe predstavlja problem i za budućnost Hrvatske. Svako slabljenje i razjedinjavanje zemalja EU potencijalno ohrabruje i hrani ruske apetite prema zapadu. Ruski saveznici su Srbi, dakle jačanje ruske pozicije dovodi do jačanja i srpske, pa čak i u pogledu pregovora u svezi pristupanja EU. Hrvatski opravdani zahtjevi upućeni prema Srbiji u pogledu prava hrvatskih manjina u Srbiji time postaju manje važni. Dok hrvatski narod već 70 godina oplakuje svoje žrtve po stotinama jama još od II svjetskog rata i bori se sa komunističkim avetima u obliku antifašista, hrvatska predsjednica je zaboravila na vlastiti narod i približava se Vučiću, četničkom podmlatku oslobođenog velikosrpskog ratnog ideologa devedesetih Šešelja. Mlaka reakcija ministra vanjskih poslova Kovača na to što je službeni Beograd nazvao blaženog Stepinca zločincem, ide ruku pod ruku vanjskoj politici koja nas preko Srba isporučuje direktno velikom ruskom vođi, bivšem KGB-ovcu Putinu.
Uza sve nabrojene okolnosti, u nas vlada bezumlje kulta ličnosti naslijeđenog iz komunizma, pa po tome ni desničarske stranke ne mogu biti domoljubne, kao što ni ljevičarske nisu socijalno nastrojene. Na čelu tih stranaka se izmjenjuju basnoslovno bogati političari kojima su zajedničke dvije stvari: osobno bogaćenje i potpuna ravnodušnost prema narodu. Na kraju se pojavljuje novi soj političara koji ni u jednoj sređenoj zemlji ne bi imali nikakve šanse zbog svojih anarho stavova i sukcesivnog kršenja svih zakona, pa i pozivanja naroda na kršenje zakona. “Živozidaši” su ustvari samo još jedna grupacija zagovornika velikosrpske Jugoslavije. Oni odavno najavljuju osnivanje svojih “aktivističkih podružnica” po zemljama bivše Jugoslavije – bez obzira što se sami raspadaju uzduž i poprijeko. Njihove prijevare nisu u velikom stilu, jer ni njihova stranka nije u stanju trajno okupiti velik broj članova, jer se sama stranka konstantno cijepa. Njihove pristaše su ovršeni i osiromašeni očajnici. Pa čak i te očajnike živozidaško vodstvo sustavno pelješi i ekonomski iscrpljuje. Dokaza o tome dali smo na ovom portalu u neprekinutom nizu, u trajanju od dvije godine. Živi zid naravno likuje zbog britanske referendumske odluke s dalekosežnim posljedicama po Veliku Britaniju i EU, upravo zato što taj Živi zid od samog početka zagovara izlazak Hrvatske iz zapada, srednje Europe, Europske unije i NATO-a i istovremeno zbližavanje s istokom, Beogradom i posljedično, Rusijom. Vidjelo se to i po brojnim gostovanjima živozidaških čelnika po srpskim emisijama ili pak četničkim televizijama.
Nasuprot tome svakom razumnom čovjeku bi trebalo biti jasno kamo spada Hrvatska: to sigurno nije pozicija u dvostrukom zagrljaju Rusije i Srbije nego u zapadnoj i srednjoj Europi. Predsjednica je iznevjerila povjerenje svojih domoljubnih birača i nastavlja to kontinuirano činiti i dalje, domoljubna koalicija također. Sve to svjedoči o sve većem rascjepu između mentaliteta hrvatskog naroda i njegovog vodstva – dok političari favoriziraju Rusiju i istok, hrvatski narod je oduvijek znao da pripada zapadu.
Ingrid Runtić
HOP portal
