Protječu zemaljski dani gala sportske zabave zvane Europsko prvenstvo u nogometu, a u Srbiji su sve češći medijski napisi, komentari, intervjui i ankete posvećeni novim uspjesima reprezentacije Hrvatske. Dva tiražna dnevna glasila “Kurir” i “Blic” u jučerašnjim izdanjima ustupaju prostor nizu sadašnjih i bivših vrhunskih asova za jednostavan odgovor na još lakši upit:”Navijate li za Hrvate?” Srpski odgovori kako, eto, sad zdušno i temperamentno podupiru pohod Vatrenih ka vrhu nogometnog Mon Blana, ne bi nitkog iznenadio, da takva potpora ne dolazi od velikog broja, što aktivnih, što bivših sportaša, koji su se godinama javno deklarirali kao izrazitito antihrvatski opredijeljeni. No, kad su u pitanju psihološki profili srpskih sportaša općenito gledano, oni bitno nimalo ne odstupaju od većinskog raspoloženja naroda iz kojeg dolaze i u kome su nekad vratolomnom brzinom mogući svakakvi i nepredvidivi obrati. Nije isključeno da bi koliko sutra barem polovica jučer anketiranih u slučaju nekog hrvatskog poraza, u što naravno ne vjerujemo, preko noći promijenila ploču i izjavila kako je oduvijek i ta skupina jučerašnjih srpskih navijača u ogledu sa Španjolcima mislila i osjećala u tom trenutku tako, a sutra bi protiv Ronaldove portugalske družine možda navijali ti isti Srbi za hrvatskog suparnika momčad Portugala. Ćud je odnarođenog straohrvatskog plemena Rašana, danas proklamiranih Srba, vrlo zagonetna, čudna i često i neobjašnjiva sa gledišta zdravog razuma i čovjek se u njih zbilja vrlo rijetko može pouzdati, jer obično si ni sami ne mogu objasniti kako, zašto, kada i gdje postupaju na jedan ili na drugi način. U moru tih srpskih nepredvidivosti koje se racionalno ne mogu protumačiti, treba uvijek s rezervom prihvatiti srpske izljeve oduševljenja, kako hrvatskim pobjedama, tako i pobjedama ili porazima i svih ostalih reprezentacija na turiniru u Francuskoj, jer raspoloženje prosječnog srbijanskog nogometnog navijača varira od utakmice do utakmice. Jučer je u stanju navijati za Ruse, danas za Talijane, sutra će za Nijemce, a prekosutra za Francuze, Španjolce ili možda Poljake, sve ovisno od trenutka. Nema kod Srba nikakvog pravila i rezonskog odabira. Kao i u politici, tako im je i u sportu i pozitivna i negativna emocija promjenljiva kategorija i nikad se ne vrijedi upuštati u odgonetanje te vječite srpske zagonetke. Jer, onaj tko bi uspio dati odgovor na takvo pitanje, taj bi uspio riješiti i rebus srpskoga mentaliteta, a takav se izgleda još nije rodio.Da sve bude još veći teatar apsurda, beogradski “Kurir” u povodu blistavih igara Hrvatske nalazi u Siniši Mihajloviću, ratnom i piratnom osvjedočenom mrzitelju Hrvatske, time i mrzitelju njegove majke Hrvatice Rozalije, navodno pravog i kompetentnog sugovornika koji bi čitateljima tog četničkog lista objasnio kako i zašto odjednom svim srcem on želi da Hrvatska na ovome prvenstvu Europe dogura i do finala, pa onda, po želji Mihajlovića, u samome finalu u kojem on vidi kao rivala Hrvatske selekciju Italije, neka po željama Siniše Mihajlovića sam Bog odredi tko će biti novi prvak Europe. I to tako hladnokrvno reče talijanski zet Siniša Mihajlović, Srbin po ocu i Hrvat po majci, čovjek koji je kao Arkanov sluga i vatreni šešeljevac zagovarao progon i genocid nad svim Hrvatima u Slavoniji, dakako i u njegovom rodnom Borovu. NIkad i nigdje ne reče Siniša Mihajlović što ga je, kad i kako ponukalo da promijeni svoje stajalište o Hrvatskoj u kojoj je rođen i o Hrvatima kojima po majci i pripada, osim što veli da mu je, eto, sad tako “došlo u glavu da navija za Hrvate jer igraju odlično.” Pa, igrala je Hrvatska svih ovih više od dvadeset godina nogometne smaostalnosti izvrsno, ali to sve do prije neki dan veliksrbin s polovicom hrvatske krvi Siniša Mihajlović nije želio vidjeti, još manje javno priznati i sebi i drugima. Ali, zato u pompoznom intervjuu “Kuriru” dvolično i licemjerno ponavlja kako ne može vjerovati i razumjeti svoje susjede, negdašnje prijatelje i poznanike iz rodnog Borova što su, kako izjavljuje sam u “Kuriru” pucali u njegovu sliku u Borovu za vrijeme rata 1991. i 1992. godine. Namjerno zaboravlja Siniša Mihajlović što je on u to ratno vrijeme srpske agresije govorio i radio po Beogradu i po Srbiji i kako je otvoreno zagovarao uništenje i potpuni genocid nad hrvatskim narodom, time i uništenje njegove majke Hrvatice Rozalije. U duhu lažnog Mihajlovićevog “jugoslavenstva”, koje i u njegovom i bezbroj drugih i sličnih slučajeva i u ratu i u miru završava kao srboslavenstvo, pa još i s ratnom i poratnom potkom i kao ratnohuškaško velikosrpstvo, on je za svoga vrlo kratkog mladalačkog boravka u Novom Sadu i u Beogradu od 1987. do 1991. godine u te četiri godine njegovoga stasavanja u odraslu osobu i ulaska u svijet zrelih ljudi, formiran u osvit same srske agresije na njegovu rodnu Hrvatsku kao netko tko svojim nogometnim autoritetom treba biti, po zamislima ondašnjih i sadašnjih veliksrpskih političara, poklisarom one dobro znane srpske ideje o promoviranju zamisli o Srbima tri vjere i tri zakona po bolesnoj mašti šepavog i u glavu udarenog samoukog i polupismenog srpskog jezikoslovca Vuka Karadžića. Ne treba vjerovati bizantskom Danajcu i kad darove nosi, kao u onoj senenci i legendi o Trojanskom konju iz antičkih grčko – spartanskih ratova. Siniša Mihajlović je svojim životnim izborom davno odlučio biti srbijanskim trojanskim konjem, a to što sad nenadano i naprasno laska Hrvatskoj i Hrvatima od čovjeka takvog mentalnog sklopa ne treba čuditi. Ne slavi i ne hvali on Hrvatsku i Hrvate zato što se opametio. Njega je kao tipičnog narcisiodnog sebičnjaka samo povreda vlastite sujete i onoga dijela njegovoga ega što je jači od njegovoga plitkog uma, potaknula da iznenada otpili Srbe i Srbiju, ali samo zato što su oni njega prvi škartirali, a ne on njih. Jer, nikad i ništa u životu ne biva slučajno i sve je zakonomjerno. Siniša Mihajlović je kao u onoj narodnoj izreci o malom slijepom mačetu, progledao i to tek djelomično u svojoj 47. godini života i to onda kad su mu nakon tko zna kog po redu ispadanja Srbije u kvalifikacijskom ciklusu za jedno veliko natjecanje njegovi voljeni Srbi masovno i grlato poručivali iz same Srbije da on i ne može biti pravim Srbinom kad je davno uzeo talijansko državljanstvo, te je po srpskim kriterijima on sad samo bivši Srbin, bez obzira na njegovu ratnu i poratnu prošlost koju mu ni Srbi ne niječu, niti se on i danas ne srami svoje ratnohuškaške uloge iz devedesetih, osobito na tlu Italije, gdje je na svakom koraku u tamošnjoj javnosti veličao veliksrsptvo. Kad je ubijen njegov odlični prijatelj i prijatni kriminalac s viskogo petzog mjesta svjetke tjeralice Interpola onih najtežih mafijaša Željko Ražnatović – Arkan, osobno se Siniša Mihajlović zauzeo da najvatreniji navijači rimskog Lazija 2000. godine razviju na tribini Olimpica transparent “Onore al tigre Arkan” ( “Počast tigru Arkanu”). Svi srpski mediji su na sva zvona tad veličali taj sramni Mihajlovićev potez, a njegovih sličnih političkih promoviranja srpskih ratnih zločinaca bilo je na svakom koraku. On se ni danas ničim nije odrekao toga, niti se ijednom riječju pokajao za ono što je u ime srpstva i Srbije kao samozvani srpski domoljub činio od svoje najranije mladosti i dolaska u Srbiju davne 1987. kad mu je bilo tek 18 ljeta, pa do današnjih dana. Nije se nikad Siniša Mihajlović ispričao Hrvatskoj i Hrvatima za svoje smrtne grijehe prema hrvatskom narodu, od kojega djelomično i sam potječe. Ali, zato taj licemjerni podlac u intervjuu za “Kurir” ističe u prepoznatljivom srpskom stilu raspodjele krivnje za rat na ravne časti, kako je s kumom, isto bivšim nogometašem vinkovačke Cibalije, onda i Vojvodine i crvene zvezde Miroslavom Tanjgom, bez problema obišao rodno Borovo i nije, veli sam, imao nikakvih neugodnosti u rodnom mjestu, iako su ga svi u Borovu prepoznali i jako se dobro sjećali njegovih nedjela. Čovjek koji ni sad ne želi, niti ima ljudske hrabrosti, poštenja i morala priznati vlastito breme teške odgovornosti iz ratnog i poratnog razdoblja, skupa sa svojim kumom Miroslavom Tanjgom, Srbinom iz Vinkovaca, nikad nije osjetio za potrebno kazati istinu Srbima u Srbiji o neizbježnoj potrebi sveopćeg srpskog suočenja s istinom o uzrocima i vinovnicima rata, najmanje o tome kako su obojica krasno proveli i djetinjstvo i mladost u Slavoniji, dok ih Srbi iz Srbije kao njihovi vječni idoli nisu počeli ubijeđivati da će oni oružjem srediti stvar da Slavonija bude dio Srbije, a ne Hrvatske, gdje oduvijek i jedino i spada otkako je svijeta i vijeka. Treba li Hrvatskoj “navijač” kakvim se želi sad napadno i lažno predstaviti osvjedočeni mrzitelj Hrvatske Siniša Mihajlović? Naravno, ne treba, niti će ikad trebati, jer on je sve o sebi rekao tijekom rata: Kad je bilo najteže opstati Hrvatima, nije bilo u Srbiji, osim možda takvih umjetnih Srba poput bivših Hrvata Šešelja, Frenkija Simatovića ili poluhrvata Siniše Mihajlovića i većih velikosrba i među onim čistokrvnim Srbima, recimo iz Kragujevca iz srca Šumadije, središnjeg dijela Srbije i njezine bivše prijestolnice iz devetanestoga vijeka, prije nego što su zauzeli, oteli i opljačkali Beograd koji do devetanestog stoljeća nikad nije bio sastavnio dio nijedne srpske države u cijeloj njenoj povijesti. No, povijest ljudskog posrnuća i životnog beščaća Siniše Mihajlovića prevazilazi okvire realnog. Ni poruka njegovog vršnjaka iz djetinjstva Igora Štimca nakon sraza Hrvatske i Srbije i Crne Gore iz 1999. godine ( tad još službeno zvane samozvane Jugoslavije) u onom poznatom dvomeču kvalifikacija za EP 2000. ( 0:0 u Beogradu i 2:2 ) u Zagrebu tad ni pod razno nisu pogodile i uzbudile Sinišu Mihajlovića da preispita svoju zaturenu svijest i izgubljenu savjest. Štimac ga je podsjećao da će se jednog dana sam pred sobom sramiti gaženja i pljuvanja po majčinom rodu, jer ga je njegova majka Hrvatica Rozalija hranila i odgajila, a on ciganski pljunuo u majčino mlijeko. Siniši Mihajloviću je kao i svakom zaluđenom fanatiku ispraznog svetosavlja bitnija imaginarna majka zemlja s Balkana, koja mu je na koncu balade sama kazala da je on Talijan ( što u srpskom prijevodu znači u isto vrijeme i katolik, jer Srbi Italiju poistovjećuju s Vatikanom, a gdje su Italija i Vatikan i rimski papa, tu je neizostavno i Hrvatska, te je i priglupi Mihajlović, ipak, na kraju sve to dobro posložio i shvatio da mu poručuju Srbijanci da je on zapravo u njihovim očima Hrvat, a kojeg li apsurda, taj isti nesretnik i ljudska zabluda Siniša Mihajlović najbolje godine života i svoju negativnu životnu energiju usmjerio je u borbi za istrijebljenje upravo Hrvata ), te su mu se naglo otvorili horizonti i sve mu je neočekivano puklo pred očima. Slijepac kad progleda vidi i dalje od onog što nikad nije obnevidio. U toj je fazi trenutno Siniša Mihajlović, s neizvjesnom prognozom hoće li do kraja ikad progledati. Sad je tek negdje na pola puta i to u najboljem slučaju na sredokraći puta do samospoznaje. Jer, još prije nekoliko godina taj isti Siniša Mihajlović u srbijanskim medijima je javno prozivao tadašnjeg trenera Crvene zvezde Roberta Prosinečkog da je srbomrzac, koji, je eto, gle čuda, po shvaćanju jednog velikosrbina tipa Siniše Mihajlovića načinio veliko “svetogrđe” kad je devedesetih u Ovijedu u Španjolskoj skupljao novce za nabavku oružja za hrvatsku vojsku, onda u Zagrebu bio potpisnik apoela za oslobađanje hrvatskih generala iz haškog kazamata, naposlijetlku bio i na proslavi Oluje na kninskoj tvrđavi. To je bilo toliko degutantno da se čak i samim Srbima smučilo, te su mu umjesto samog Prosinečkog odgovorili brojni sportski novinari u Srbiji komentarima kako je paradoksalno da Mihajlović kao pola Srbin a pola Hrvat tako soli pamet Prosinečkom koji je obratno po ocu Hrvat, a po majci Srbin. Glupak i budala Siniša Mihajlović ni tu poruku nije shvatio na pravi način kao ni onu davnašnju poruku Igora Štimca iz 1999. godine. Dapače, nastavio je i nakon toga svojim tupavim izjavama izazivati sablazan i u srpskoj javnosti do kojega je stupnja u stanju negirati i dio vlastitog podrijetla radi vječne vjernosti svetosavlju koje mu je očito davno oduzelo zdrav razum, kad je mogao pljuvati i gaziti i po krvi svoje obitelji, a kamoli onda cijelog hrvatskog naroda. Sinišu Mihajlovića je samo pogodila osobna sujeta i opaki srpski zanat zvani inat, kad je na svoj način skužio cijelu stvar otprilike ovako:”Pa, kad se ja Siniša Mihajllović nisam dokazao kao najveći antihrvat na svijetu, tko se onda dokazao kao antihrvat? I to mi je hvala što me onda Srbi zovu Talijanom, a mogu i žabarom, ili što će me sutra zvati Hrvatom, a mogu i ustašom.” Ljude niskog ivoa inteligencije poput Siniše Mihajlovića u životu vodi samo instikt samoodržanja ili najčešće puka intuicija, a ne logički povezani pojmovi u rasuđivanju i donošenju zaključaka. I zato je od takvog čovjeka nemoguće očekivati neku vrstu ljudske zapitanosti slijedećeg tipa: Što bi bilo da je do ratnog sukoba Hrvata i Srba došlo umjesto u Vukovaru, recimo u Somboru ili u Subotici na tlu Vojvodine koja je još službeno u sklopu Srbije. I da je hipotetski Siniša Mihajlović opet iz miješanog braka rođen u Somboru ili u Subotici, te da se za promjenu kao Somborac ili kao Subotičanin očitovao velikim Hrvatom, a ne velikim Srbinom i da su kojim slučajem tamo Hrvati prvi izazvali rat i željeli pripojiti Sombor i Suboticu Hrvatskoj, kao što su u onom stvarnom ratu Srbi htjeli, a i danas to potajno, ali uzaludno sanjaju, pripojiti Vukovar i Baranju Srbiji, da li bi ijedan Mihajlovićev susjed Srbin iz Sombora ili iz Subotice dopustio Mihaloviću da skupa s kumom mu Miroslavom Tanjgom mirno prošeće gradom i krajem kojega je sustavno sa svojim suborcima razarao i do kraja uništavao? Pitanje je suvišno budući da Srbi, ne samo hrvatsku manjinu, nego i sve ostale manjine u Srbiji i u Vojvodini surovo progone i zlostavljaju na svaki način, a u svezi toga su početak pregovora Srbije s EU po poglavlju o statusu manjina, naknadno i još intenzivnije od Hrvatske, blokirali i Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Toga ne želi biti svjesna ljudska ništica Siniša Mihajlović kad novinaru “Kurira” slavodobitno uzvikuje:”Ja navijam za Hrvate, jer time želim pokazati da sam im oprostio za to što su mi nanijeli ratne patnje i stradavanja!?” Nakon svega već viđenog od Mihajlovića, ovo je vrhunac cinizma i njegove osebujne ironije u izričaju jednog odavno posrbijančenog gada, te kao takav iskaz zasigurno ulazi u antologiju najbijednijeg ljudskog potonuća.
Od Mihajlovićevog, nije ništa manje dubok ni ponor bivšeg košarkaša Milana Gurovića, ovejanog četničkog pristaše masnobradog đenerala Draže Mihailovića. Njegov je lik istetovirao na ramenu, te je radi toga bio posvuda u dvoranama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine u famoznoj ABA ligi proglašen za osobu sa statusom persona non grata. Bilo mu je zabranjeno i pojaviti se i nastupiti za njegov tadašnji klub Zvezdu, onda i Partizan, s išaranim motivom masovnog ubojice i bjelosvejtskog koljača iz Drugog svjetskog rata, kojega Srbi i danas slave kao svoga najvećeg heroja. Štoviše, veli luđak Vuk Drašković da je taj masni, znojavi, prljavi i neokupani Draža Mihailović bio i prvi antifašistički gerilac okupirane Europe od 1941. do 1945. godine. Očito, tamo gdje počinje Srbija, tu istog trena prestaje logika i pamet. Ali, u tom raspamećenom narodu jedan pobornik četnika Draže Mihailovića, urokljivog, zlikovačkog i tupog pogleda zlih očiju je miljenik nacije. I kad Milan Gurović kao fanatični pristaša Mihailovićevog četničkog pokreta nahvali hrvatsku nogometnu vrstu, onda Srbi misle da to nešto vrijedi i da ima odjek. Ima, kako da ne, onoliko koliko taj eho neiskrenog i lažnog “navijanja” za Hrvatsku imaju i gore opisane pobude Siniše Mihajlovića. Ovako veli klasični demagog Milan Gurović na pitanje novinara “Blica”. “Navijate li za Hrvate?” Kaže Gurović doslovno:” Imam Dražu na ruci, ali poštujem Hrvate.” U nastavku još pojašnjava:” Hrvati su fenomenalni, odlikuje ih zajedništvo, imaju vrhunske igrače iz vrhunskih klubova u kojima su nositelji igre. To je slično kao moja generacija u reprezentaciji. Svi smo igrali u jakim klubovima. Bez obzira na to šta nosim na ruci, ja njih poštujem. Imam dosta prijatelja u Hrvatskoj. Ukratko, odigrali su sjajno.” Nema sumnje da Milan Gurović ne laže kad kaže da ima dosta prijatelja u Hrvatskoj, onih tipa Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića i njima slične mu četničke subraće, koji kao i on u svome SPC i SANU ludilu i bunilu tvrde da su Hrvati zapravo Srbi katolici, premda svi znamo da je posve obratno i da je jedina istina da su Srbi popravoslavljeni Hrvati. I kako iole normalno ljudsko biće, što Gurović očito nije, može reći dvosmislenu stvar da ponosno nosi tetovirani lik Draže Mihailovića, simbola uništenja i zatiranja Hrvata u Drugom svjetskom ratu, a da istodobno govori da od srca želi najveći uspjeh reprezentaciji naroda, čije istrijebljenje i sad sanja otvorenih očiju, kao što je to na javi radio i njegov idol Draža Mihailović od 1941. do 1945. godine.
Poput Milana Gurovića, komplimente na adresu Hrvatske ne štede ni aktivni nogoemtaš, srpski as iz Bundes lige Miloš Jojić, bivši nogometaš, a sad nogometni djelatnik u Srbiji Mladen Krstajić, kapetan sadašnje srpske nogometne reprezentacije, Nemanja Matić, još jedan u nizu Srba koji nije ni svjestan da nosi čisto hrvatsko prezime, zatim košarkaški reprezentativac Danilo Anđušić i nogometni trener Milovan Rajevac. Kako nitko od njih nije u ratu ili u poraću imao ni izbliza toliko maslaca na glavi ili oraha u džepovima kao Siniša Mihajlović ili Milan Gurović, njihova otvorena potpora Hrvatskoj može se smatrati pravom i iskrenom, a ne marketinškim i političkim trikom kojim se služe Siniša Mihajlović i Milan Gurović, dva po karakteru samodopadna ekscentrika. Tako Miloš Jojić veli:” Glavni favorit je Njemačka, ali ja bih volio da iskoči Hrvatska. Navijam za Hrvatsku.” Milovan Rajevac izjavljuje:” Navijam za Hrvatsku! Ozbiljan su tim, mogu da upišu najznačajniji rezultat.” Nemanja Matić, kapetan reprezentacije Srbije:” Nekoliko timova se izdvojilo po igri. Pohvalio bih Hrvatsku. Mislim da mogu daleko da doguraju.” Danilo Anđušić, košarkaški reprezentativac Srbije poručuje:” Hrvati igraju ozbiljan nogomet.” Najbizarnija je izjava Mladena Krstajića, nekad nogometaša Partizana i repezentativca Srbije. On naglašava:”Nisam zlopamtilo”, te nadalje dodaje:” Navijam za Hrvate, iako sam svašta prošao u ratu. Nisam zlopamtilo.” Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Kome od amnezije oboljeli Mladen Krstajić u Hrvatskoj ima pravo reći kako nije zlopamtillo i što su njemu zlo učinili Hrvati iz Zenice, otkud su ga kao Srbina, kao i većinu Hrvata zeničkog kraja protjerali Bošnjaci muslimani, a ne Hrvati? Opet je jedan Srbin u ratu s rezonskim zaključivanjem, tim prije što već u sljedećem broju “Blica” od petka Krstajićev bivši sugrađanin iz te iste Zenice, sad as Barselone i jedna od uzdanica Hrvatske Ivan Rakitić za tog istog Mladena Krstajića veli da ga smatra svojim velikim prijateljem i da je u ime prijateljstva s njim kao zemljakom iz Zenice, od svoga novca darovao donaciju za izgradnju novog i elektronskog semafora na stadionu Radnika u Bijeljini. Tko je onda tu lud, naivan, lakomislen i nepromišljen u jednstranoj izjavi prijateljstva u ciglo dva dana u dva uzastipna broja “Blica” od četvrtka i petka? Ovdje je moguće samo jedno: ili u zabludi i samoobmani o prijateljstvu s Krstajićem živi Rakitić, ili jednostavno Krstajić kao i gore pobrojani mu zemljaci u sličnim životnim situacijama izazova i poziva intelektualnom promišljanju nema dovoljno mozga zaključiti da je stjecajem raznih okolnosti upravo u njegovoj rodnoj Zenici sudbina prognanika povezala i njega kao Srbina i Rakitića kao Hrvata. Ali, Krstajić nema pameti usmjeriti svoj gnjev prema Bošnjacima muslimanima koji su ga istjerali iz Zenice, a ne Ivan Rakitić koji se, eto, i u svome intervjuu za “Blic” kune u prijateljstvo s tim Mladenom Krstajićem, mada to njihovo prijateljstvo kad se dvije njihove izjave u “Blicu” u dva uzastopna dana usporede djeluju kao jednosmerna struja prijateljstva, a ne dvosmjerno i uzajamno i iskreno prijateljstvo. Dojam je da je Ivan Rakitić još jako mlad i neiskusan da bi shvatio neke bizantske zakone nogometnog bizantologa Krstajića, ali mlad je, naučit će. Ima vremena za njega. Kao i Mladen Krstajić i aktualni sportski komentator RTS-a Nedjeljko Kovinjalo, kojega su Bošnjaci – muslimani protjerali iz Sarajeva 1992. tijekom svoga prijenosa dvoboja Hrvatska – Turska 1:0 iz iracionalnih razloga navija za Tursku kao da je rođen u Istanbulu i kao da su u ratu u Sarajevu od 1992. Turci bili u Kovinjalovoj iskrivljenoj viziji stvari sponzori hrvatske strane, a ne vojske bosanskih muslimana. Kovinjalo je očigledno manirom Mladena Krstajića za svoju sudbinu i stradavanje optužio Hrvate, a ne Bošnjake muslimane koji su ga i izbacili iz Sarajeva i iz Bosne, te će samo zato uskoro i mirovinu dočekati u Srbiji, a u međuvremenu neće sazreti u zdravorezonskom sagledavanju elementarnih uzroka i posljedica rata u Bosni i Hercegovini.
Najneobičnije su izjave Vladimira Petrovića – Pižona i Slavoljuba Muslina, bivših istaknutih nogometaša Crvene zvezde i sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog vijeka. Obojica se utrkuju u hvalospjevima Hrvatskoj, a to ne bi bilo ništa čudno kad se ne bi znalo da su Petrović ( 61 ) i Muslin ( 62 ) tek početkom sedmog desetljeća života progovorili kao etnički Hrvati, iako su cijeli život to morali kriti da bi ostali i opstali na nogometnom nebu Srbije. Vladimir Petrović je sin slovoslagača “Politikine” tiskare Vjekoslava Petrovića i unuk Hrvata Alojzija doseljenog obrtnika iz Hrvatske u beogradsku općinu Zvezdara. I djed Alojzije i otac Vjekoslav očitovali su se u Beogradu kao Hrvati i katolički vjernici, ali su zato Vjekoslavovi sinovi Vladimir i Zlatko po srpskom receptu srbizacije u Srboslaviji cijeli život proveli kao zakleti Srbi pravoslavne vjere i negatori vlastitog hrvatskog podrijetla u svakoj prigodi. Kad Srbi netkog ne mogu baš proglasiti Srbinom i pravoslavcem, onda obično vele za takvog čovjeka:”Ali, taj je rođen kao recimo Vladimir Perović u Beogradu i on je onda Beograđanin i može biti smao Srbin i ništa više.” Kad je tako, što onda Srbi za Milorada Pupovca ne kažu da može po toj otkačenoj logici biti po nacionalnosti Zagrepčanin ako je rođen i živi i radi u Zagrebu i u Hrvatskoj? Pa, tu barem nema dvojbe. Juggoslavija se nikad ne bi ni zvala Srboslavijom da je motiv lažnog jugoslavenstva bio doista iskren, a ne Titova komunistička preinaka Karađorđevićeve fašističke orjune s ciljem da Hrvati Jugoslaveni poput Vladimira Petrovića Pižona ili Slavoljuba Muslina postanu Srbi pravoslavci, a nipošto ni u uvjetima suvremene i suverene Hrvatske Milorad Pupovac ili Nikola Plećaš u Zagrebu po to kriter koji su sami Srbi jednostrano izmislili za svoje jednokratne političke uporabe, ne mogu biti po nacionalnosti Zagrepčani, kao što Srbi u nijekanju Petrovićevog i Muslinovog hrvatstva u Beogradu godinama lupetaju da oni mogu biti nacionalno i Beograđani, samo ne Hrvati. I to je taj srpski orvelovski način shvaćanja jednakosti i ravnopravnosti po sistemu koji se s nivoa jednga grada reflektira u takvom nakaradnom poimanju dvostrukih standarda i na čitav narod, onda i na cijelu državu. I onda Srbi kao indijanska plemena razmišljaju ovako: “Ono što je moje, to je samo moje, a ono što je tvoje, to može biti u isto vrijeme i moje i tvoje.” Kad bi se Pupovac u Zagrebu izjasnio kojim slučajem Zagrepčaninom, a da za to nema dopust SPC-a, SANU-a i Vučića i Nikolića iz Beograda, ili kad bi još slučajnije rekao da je Hrvat kao državljanin Hrvatske, odmah bi Srbi to internacionalizirali sve do Strazbura, a cijelu hrvatsku državu bi Srbi optužili da spriječava Pupovca reći tko je i što je, namećući mu, eto, njemu tako nezaštićenom i prebogatom tajkunu usred Zagreba nacionalnu pripadnost. S druge strane, Srbe nimalo ne smeta kad Slavoljub Muslin, od nedavno izbornik nogometne reprezentacije Srbije više puta javno kaže ovako:” Moj otac Duje bio je Hrvat i katolik iz Dalmacije, a ja sam Srbin i pravoslavac jer mi je majka Srpkinja iz Šumadije.” I Pižonu Petroviću je majka Srpkinja, a obojici su u životu očevi u Titovoj Srboslaviji, tom melting potu posrbljavanja nesrba bili nešto nalik nevidljivom NLO objektu koji luta nad Zemljom i nikako da aterira na nju. U jesen života Pižon Petrović i Slavoljub Muslin su kao sutrašnji umirovljenici skužili tko su i što su, ali njihove pozicije najbolje oslikavaju stanje duha i smisao postojanja bivše nesretne Jugoslavije. Da su Petrović i Muslin otvoreno zastupali hrvatstvo i katoličku vjeru, kao primjerice njihovi suigrači iz Zvezdine šampionske generacije s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih Zlatko Krmpotić i Ivan Jurišić, ili sarajevski Hrvat Srebrenko Repčić i Srbin prohrvatskih uvjerenja Rajko Janjanin, bili bi danas odbačeni, prekriženi i u Zvezdi i u cijeloj Srbiji zaboravljeni kao da nikad nisu ni igrali za Zvezdu, kamoli dali lavovski obol njenom prvom plasmanu u jedno njeno euro finale daleke 1979. protiv Borusije Menhengladbah. Tad je banatski Hrvat iz Zrenjanina Ivan Jurišić zabio nespretno i nesretno autogol u prvom meču i bilo je 1:1, a u uzvratu 1:0 za Nijemce. Godinama nakon toga Srbi su Jurišića optuživali da je kao Hrvat namjerno glavom dao spektakularan autogol za njemački sastav, te mu ni do danas to nisu ni oprostili, niti zaboravili. On za njih jednostavno ne postoji, jer pored svega nikad nije ni krio da je Hrvat, za razliku od Petrovića ili Muslina. Kad je Zlatko Krmpotić prosvjedovao što ga kao bivšeg reprezentativca, a sad trenera mlađih selekcija Zvezde i kandidata za trenera mlađih uzrasta reprezentacije Srbije, nitko i nikad ne zove ni na jednu Zvezdinu obljetnicu značajnih proslava naslova prvaka iz prošlosti, odgovorio mu je vrlo brzo turbo Srbin iz Kruševca i veliki arkanovac Dragiša Binić, član Zvezdine glasovite generacije iz Barija 1991. godine kad su postali prvacima Europe i kad su imali od 11 igrača samo tri Srbina u momčadi, ali svejedno time se i danas hvale kao stopostotnim srpskim trijumfom. Binić je britko i resko odbrusio Krmpotiću riječima:”Mi smo srpski klub i ovdje nema mjesta hrvatskim legendama ovog kluba.” Kad se prevede poruka srpskog fašista i nacista Binića, to znači još i ovo:” Bio si dobar dok si trajao i dok si nam valjao,a sad nam više ne trebaš i idi ka svome jatu preko granice.” Ni to Srbima nije bilo malo, te su netom nakon Binićeve izjave, Krmpotiću podmetali upletenost u navodno trovanje vlasnika i ravnatelja komercijalne i privatne RTV PInk, televizije čovjeka svih srpskih režima Željka MItrovića, tipa koji je tetku po majčinoj strani, Hrvaticu iz Sesveta još daleke 1989. nasankao za uzimanje bespovratnog zajma od tri tisuće maraka za otvaranje glazbenog studija u Beogradu. Treba li reći da potonji višestruki prevarant Mitrović svojoj tetki Hrvatici iz Sesveta novac nikad nije vratio, ali je zato nekoliko godina naon toga bio gorljivim zagovornikom srpskog osvajačkog rata u Hrvatskoj u kome bi po njegovoj viziji mogla bez problema stradati i njegova tetka iz Sesveta, iako mu je jedina svojski pomogla kad je imao 22 godine i kad nije imao prebijenog dinara u džepu i kad mu nitko drugi nije želio posuditi novac. Naravno, ta medijska napupumpana afera u kojoj Željko MItrović javno optužuje svoga tasta Zlatka Krmpotića da je bio sudionik njegovog trovanja i pokušaja ubojstva nikad nije imala sudski epilog, a samo se nastavila na Binićevo prebrojavanje Krmpotićevih nacionalnih krvnih zrnaca, zbog čega, po mjerilima Srba njemu nema mjesta u Zvezdi i u ulozi izbornika Srbije ni sad, ni bilo kad. U Srbiji ovakvi fašistički ispadi prema Krmpotiću nikad nisu dobili prostor za njegovu sudsku satisfakciju, a nije bolje prošao ni sarajevski Hrvat Srebrenko Repčić u trenutku kad je njegov sin i razbojnik u povratu počinio teško kazneno djelo, a srpski mediji protuzakonito Srebrenka Repčića dovodili u vezu sa sinovljevim prijstupom, premda su i sami znali i napisali da je Srebrenko od sinovljevog djetinjstva razveden od njegove majke, te i ne živi u Beogradu i u Srbiji, ali kako se nikad u Beogradu nije predstavljao dugačije nego Hrvatom i katolikom još dok je igrao za Zvezdu, jasno je kao dan da su protiv takvog čovjeka u Srbiji dozvoljena sva medijska, prljava sredstva, čak i kad ima prebivalište u Austriji, a ne u Srbiji. Rajko Janjanin, Srbin iz Karlovca i bivši dinamovac, brat Željka Janjanina, nikad ni prije rata, niti tijeom rata, ni u poraću nije bio angažirani, trofazni turbo Srbin i to je bilo više nego dovoljno da ga Srbi zauvijek zaborave kao da nikad nije ni postojao. Da su Krmpotić, Jurišić, Repčić i Janjanin svih proteklih dvadeset pet godina srbovali u Srbiji i izvan nje kao Vladimir Petrović ili Slavoljub Muslin, ili da je bilo tko od njih to činio i prije 1991. godine i početka svih velikosrpskih stavova u bivšoj državi, onda bi svatko od njih bio kandidatom za Zvezdinu četvrtu zvijezdu u cijeloj njenoj povijesti, a to je laskavo priznanje pripalo Pižonu Petroviću koji, evo prvi puta u životu u svojoj 61. godini života javno govori da navija za Hrvatsku, baš kao i godinu dana stariji od njega, gotovo ispisnik generacijski i klupski suigrač Muslin. Nisu se bolje proveli ni Hrvati aktivni kroz karijeru u Partizanu. Još za života su proslavljeni nogoemtaš Stjepan Bobek i slavni atletičar Franjo Mihalić bili odbačeni i od Srba zapostavljeni, čak nekad i prezreni, omalovažavani kao ljudi drugoga reda i kao i u slučaju Zlatka Krmpotića rijetko ili gotovo nikad nazočni na raznim klupskim koktelima i banketima gdje se okupljaju bivši asovi. Franjo Mihalić je mnogo puta izjavljivao u Beogradu, tamo negdje potkraj života da su i on i njegov prijatelj još iz mladosti i zagrebačkih dana Stjepan Bobek samo državnim dekretom došli u Beograd i da su se obojica po stotinu puta željeli vratiti u Zagreb, samo nikad nije bilo prave prigode za tako što. Umio je pokojni Mihalić reći i da je Titovom direktivom čak 22 hrvatska nogometaša samo iz Zagreba, po zapovjedi vrha države prešlo od 1945. do 1965. godine u Partizan, kasnije u većem broju i u Zvezdu. Isti tretman imali su i u vaterpolo klubu Partizan Siniša Belamarić i Ratko Rudić, legende toga vojnog i državnog komunističkog kluba pokojne države. Ratko Rudić je, doduše sa zakašnjenjem, shvatio svoje teške zablude i vratio se tamo gdje i pripada, a danas mu Srbi upravo zbog toga spočitavaju da ih je izdao i iznevjerio, zaboravljajući samo ono glavno, a to je da on kao srpski gost u Beogradu nije imao nikakve druge poveznice sa Srbima i sa Srbijom. Kako god bilo, on je danas u Beogradu i u Srbiji od nekad najomiljenijeg vaterpolista iz igračkih dana, postao jedna od najomraženijih osoba u srpskom vaterpolo svijetu, isključivo radi njegovih zasluga za uspon hrvatskog vateropola u vrijeme kad je on bio šef stručnog stožera seniorske vaterposlke reprezentacije Hrvatske. Beskonačno bismo mogli navoditi slične primjere, ali slučajevi, konkretno Vladimira Petrovića Pižona i Slavoljuba Muslina i njihovo pozno nacionalno osvješćivanje imaju jednu dobru i slikovitu usporedbu sa stanovitom Hrvaticom iz Trebinja na jugu Hercegovine. Starija žena je bila udata za prosrpski orijentiranog muslimana iz Trebinja, a osim njega na nju su pritisak vršili cijelog života u odricanju od Hrvatske i hrvatstva i lokalni i tamo većinski Srbi, inače, kako je povijesna znanost dokazala listom potomci prije oko tri stotine godina posrbljenih i popravoslalvjenih Hrvata iz vremena kad su do prije tri vijeka u Trebinju živjeli samo Hrvati, što je na opću tugu, nevjericu i očaj Srba upravo prije neku godinu i tiskano u rasprodatom tiražu knjige “Tisuću godina trebinjske biskupije”, knjizi tiskanoj u Dubrovniku. Dakle, tek pred sam kraj života ta anonimna Hrvatica iz Trebinja koja je radi muža muslimana iz Trebinja, prosrpski usmjerenog poput Kusturice, te okružja loklanij Srba i sama za života napadala Hrvatsku i Hrvate i nijekala da je Hrvatica, već po muževljevoj volji Bošnjakinja katoličke vjere, imala je pred smrt samo jednu želju koja joj je ispunjena. Poželjala je da joj kad umre kovčeg prekriju najvećim hrvatskim stijegom koji mogu pronaći u Trebinju i okolici, jer je kazala da barem na drugome svijetu može slobodno u zagrobnom životu biti Hrvatica kad su joj svi to već branili reći u ovozemaljskom životu. Odjek njezine oporuke i danas sigurno odzvanja u tom negdašnjem hrvatskom mjestu Trebinju u blizini Dubrovnika. I primjer te tek na samrti i pogotovo u smrti hrabre, premda šire nepoznate Hrvatice, je odličan poučak Pižonu Petroviću i Slavoljubu Muslinu. Da li jedan i drugi već danas razmišljaju koliko će jednoga dana biti duga i široka hrvatska zastava kad budu odlazili na vječni počinak? Doduše, obojica su već napravili jedan pozitivan pomak, evo još za života i prije prave starosti, samim izjavama da će do kraja turnira u Francuskoj bodriti samo Hrvatsku. U njihovom slučaju to je ne mali, nego džinovski korak, s obzirom na prijašnji životni stav te dvojice, koliko jučer posrbljenih i pogrbljenih ljudi. Pokušavaju se uspraviti i povratiti ljudsko dostojanstvo i čast u 61. odnosno 62. godini života. Bolje ikad nego nikad.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
