VOJSKA KRALJA HRVATA IZ BOSNE STJEPANA II KOTROMANIĆA DO NOGU POTUKLA I OD VOJNIČKOG ŽIVOTA I SLAVE LAŽNIH POBJEDNIKA ODUČILA VOJSKU SRPSKOGA CARA DUŠANA SILNOG
Hrvatski vladar iz Bosne Stjepan Drugi Kotromanić 1351. godine srpskoga cara Dušana Silna otresao u borbi tako lako kao da je bio Dušan Nejaki bio samo obična slina
Najveći srpski narodni kralj bio je Stefan ( ili izvorno, što Srbi obično taje iz dobro znanih razloga Stjepan, a ne Stefan ) Dušan, nazvan Silni. Živio je samo 46 godina, jer su ga, sigurno u znak zahvale što im je stvorio makar i na devet godina carstvo, koje danas opisuju kao da je trajalo devet stoljeća, sami Srbi otrovali, te je neočekivano preminuo u 46. godini života 1355. Kao da ja zarana pretpostavio što ga može snaći i čemu se može nadati kad tad od svojih sunarodnjaka, za pripadnike tjelesne garde odabirao je isključivo strance, poglavito plaćenike što su dolazili iz Saksonije na istoku današnje Njemačke. Do iznenadne i nikad do kraja objašnjene i tajanstvene smrti car Dušan proveo je na vladarskom tronu pune 24 godine u razdoblju od 1331. do 1355. godine. Najglasovitiji srpski vladar 1346. godine okrunio se carskom krunom u grčkom gradu Serezu na krajnjem sjeveru današnje grčke države, točnije u Egejskoj Makedoniji, koju je kao i mnoge druge krajeve ognjem i mačem okupirao, a domicilno pučanstvo njegova je vojska izvrgla teškim zlostavljanjima. Činjenica da se car Dušan 1346. u Serezu koji su kao i druge velike gradove Egejske Makedonije poput Soluna, Drame, Kavale… Srbi vojnički okupirali i tamošnje starosjedioce Grke podvrgli velikoj torturi, danas srpskim mitomanskim povjesničarima daje navodno za pravo da sve te sjeverne krajeve današnje Grčke svojataju i proglašavaju iskonskom srpskom zemljom kao da su oni, a ne Grci živjeli tu nekoliko tisućljeća. U biti Srbi su povijesno samo prolazna epizoda područja Egejske Makedonije, možda i najviše stoga što se srpski vladar Stefan Dušan iz stare loze davno popravoslavljenih i potom posrbljenih hrvatskih Nemanjića ( pobočnih srodnika hrvatske dinastije Trpimirovića ), okrunio carskom krunom baš u Serezu, što je, dakako, Srbima dostatno da izjave kako je cijela ta oblast oduvijek srpska. Grci, eto, žive u zabludi da su svoji na svom u Solunu, Serezu, Kavali, Drami… jer ih SPC i SANU još nisu prosvijetlili da zapravo stoljećima žive na tlu koje su Srbi davno riješili proglasiti eksKluzivno svojim, te i danas Srbi žive u ubijeđenju da Grci tamo borave kao sprski radnici na privremenom radu u Njemačkoj, Austriji ili u Švicarskoj. Što je babi milo, to joj se i snilo, naročito u dubokoj REM fazi najtvrđih snova.
Godine 1350. kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da svojoj državi pripoji Bosnu, Zahumlje i Makarsku Krajinu. Osobito mu je bilo na srcu Zahumlje, današnja srednja i zapadna Hercegovina. Tu je oblast Dušan smatrao “svojom zemljom,” kako vidimo iz pisma Mletačke Republike od 13. travnja 1350. godine upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne i zauze grad Bobovac blizu današnjeg Vareša. Bosanski ban Stjepan Drugi i bosanski Hrvati nisu se osjećali toliko snažnima da bi se mogli oprijeti Dušanu na otvorenu polju, pa su se povukli u gorovite i tvrde gradove. Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, Donjim Krajima oko Jajca i Bugojna, Završjem preko Duvna, Imotskim, Ljubuškim, Stocem i Ljubinjem preko Zahumlja, da preko Dubrovnika i Boke Kotorske zamakne na istok. Kako je vjerovati, Dušan je u osvojenim zemljama, napose u Zahumlju, ostavio svoje predstavnike i vojničke posade u zgodnijim mjestima. Ali, čim je Dušan s glavnom vojskom ostavio Bosnu i Zahumlje, domaće plemstvo i narod digli su se na noge i protjerali Dušanove ljude i uspostavili vlast bana Stjepana Drugog Kotromanića u cijelom opsegu zemalja kojima je ban Stjepan vladao prije Dušanova pohoda. Da su srednjovjekovni Hrvati iz Bosne, preci današnjih islamiziranih Bošnjaka muslimana iz središnje Bosne, kao i Zahumljani na teritoriju današnje središnje i zapadne Hercegovine bili Srbi kao što to i danas srpski političari, znanstvenici i crkva masovno lažu i lažima truju sve oko sebe, te da su osjećali bilo kakvu narodnu zajednicu sa srpskim narodom u staroj Raškoj, oni bi bez sumnje srpskoga cara Dušana Silnoga na njegovu pohodu godine 1350. objeručke primili i ostali trajno u njegovoj velikoj i tada slavnoj državi srpskoj. Ako se oni, pak, kriju pred Dušanom u gorovite i utvrđene gradove i ako odbacuju njegovu vlast, čim se on s vojskom udaljio iz Bosne i Zahumlja, znači da su Dušana smatrali tuđinom, odnosno da se nisu osjećali Srbima, kako to desetljećima i stoljećima krivotvori srpska historiografija. Zbacivši Dušanovo srpsko carstvo bosanski Hrvati i Zahumljani, preci današnjih Hercegovaca, uspostavili su u svojim zemljama vlast svoga domaćega bana Stjepana Drugog Kotromanića, koji je tada priznavao vrhovništvo ugarsko – hrvatskoga kralja Ljudevita Prvoga i živio u tadašnjoj državnoj zajednici u kojoj se nalazio cijeli hrvatski narod.
Pod konac svoga života Stjepan Drugi morao je voditi teške borbe da očuva Bosnu i svoje tečevine. Početkom jeseni godine 1350. na njega je navalio srpski car Dušan Silni htijući mu oteti Zahumlje i Krajinu. S jakom vojskom i četiri lađe car je osobno upao u Zahumlje i osvojio ga. Mavro Orbini napose spominje da je Dušan zauzeo Novi na Neretvi i grad Imotski. Početkom listopada 1350. godine u Dubrovniku su se pribojavali da Dušan ne navali na Ston, ali je on iz Zahumlja prešao u Krajinu i krenuo prema Cetini. Stari protivnici bana Stjepana Drugog Trogirani 11. listopada 1350. su zaključili da će cara dočekati i pozdraviti zajedno sa Šibenčanima kada stigne na rijeku Cetinu. Dubrovački ljetopisci, poimenice Mavro Orbini, tvrde da je Dušan u isto vrijeme poslao drugu vojsku od 80 000 ljudi iz Podrinja u Bosnu. Ova je prodrla do Bobovca, ali ga nije mogla zauzeti. Na to i ovo odjeljenje krene na jug preko Donjih Kraja i Završja i sjedini se s glavnim srpskim snagama, koje je vodio sam car Dušan. Taj je bio, kako dubrovački analisti pišu, već prekoračio Cetinu i prodro sve do rijeke Krke. Ostavivši posade u osvojenim gradovima Dušan je krenuo natrag preko Popova polja i Trebinja. Na dan 25. listopada 1350. u Dubrovniku se riješilo da cara pozovu u grad i svečano dočekaju.
Srpski povjesničari obično drže da je Dušan od godine 1350. pa do svoje smrti zadržao Zahumlje, ali to nije ispravno. Na državnom sastanku u Milima kod Visokoga 1354. godine s drugim bosanskim zemljama bilo je zastupano i Zahumlje. Još prije ovoga sastanka za života Tvrtkova oca Vladislava i samo koji mjesec iza smrti Stjepana Drugoga, u dvije izvorno sačuvane isprave spominje se prvi posjet bana Tvrtka u Zahumlju: “Kada gospodin ban Tvrtko grediše naiprvo u Hl’msku zemlu.” Ako ban Tvrtko krato iza smrti svoga strica Stjepana Drugog ide mirno u posejte Zahumlju i ako zahumski velikaši prisustvuju bosanskom državnom sastanku u Milima kod Visokog godine 1354. za živa cara Dušana Silnoga ( umro je 20. prosinca 1355. godine ), to nam govori da nejaki Tvrtko nije oteo Zahumlje moćnome caru Dušanu, nego da je tu zemlju naslijedio od svoga strica, koji je morao prije svoje smrti Zahumlje osloboditi od srpskoga zaposjednuća. I uistinu među izvornim listinama bana Stjepana Drugog nalazi se i povelja izdana Vuku Vukoslaviću u kojoj piše: “Kada biše car raški uzel krv za me.” Na koncu povelje Thalloczy je pročitao “1331. leto.” Ali, iz izvora nije poznato da bi Dušan osvajao Zahumlje 1331. godine, a uz to tada još nije bio car. To će postati mnogo kasnije, tek 1346. godine. Konstantin Jireček je dobro zapazio na osnovu fotografskoga snimka da je “datum 1331. godine stavljen od neke poznije ruke mjesto 1351.” Iz ove, dakle, izvorne isprave valja zaključiti da je Stjepan Drugi iz odlaska Dušanova poslao vojsku u Zahumlje, da iz njega izbaci Dušanove posade. Kako je u navedenoj povelji zabilježeno, dok se vojska Hrvata iz Bosne borila pod Novim, na desnoj obali Neretve kod današnje Čapljine, Vuk Vukoslavić Hrvatinić dopao je teških rana, ali je grad bio zauzet i oslobođen zaslugom Vukovom. Poslije Novoga vojska Hrvata iz hrvatske pokrajine Bosne, pomognuta od humskih velikaša i domaćega naroda, oslobodila je i druge gradove u Zahumlju i Krajini, koje je bio Dušan Silni zauzeo i osigurao svojim posadama. Čitavo Zahumlje moralo je biti poptuno očišćeno od srpskih posada prije 22. studenoga 1351. godine, kada je ban Stjepan Drugi Kotromanić pisao Dubrovčanima da trguju po svoj njegovoj zemlji bez kakva straha i ne bojeći se nikoga.” I Mavro Orbini piše da je Stjepan Drugi držao cijeli Hum do svoje smrti i da ga je ostavio u nasljedstvo svom bratiću banu Tvrtku.
Srbi običavaju reći: “Nećemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo. Iz priloženoga je lako razlučiti kako je hrabra i neustrašiva vojska bosanskih Hrvata pod vodstvom dinastije Kotromanića, starinom doseljene iz Slavonije u Bosnu, razbila, porazila i vojnički ponizila, pregazila i do nogu potukla vojsku Dušana Silnog. Ako je on za Srbe bio uistinu Silni, kakav je li tek onda na bojnom polju bio njegov sin Uroš, od Srba prozvan nadimkom Nejaki. Sigurno s onim velikim početnim slovom “N”, što ne mora obvezno upućivati samo na nejakog, nego imati i druge pojmove koji počinju tim slovom kao Nitko i Ništa, ili N.N. lice, što je odnarođena i etnički posrbljena dinastija stare hrvatske loze Nemanjića od svoga postanka pa do kraja i izumiranja oduvijek i bila, tek usputnom i prolaznom epizodom u povijesti ratovanja. Svejedno, Srbima je i to dovoljno da i danas na lažnom sjaju i mutnom sadržaju Dušanova carstva grade suvremene mitove i legende o zamišljenoj slavnoj i dalekoj prošlosti. Ona je sigurno daleka, ali je isto tako očito da nije bila tako blistava i vojnički nepobjediva kakvom je srpski povjesničarski megalomani prikazuju gdje god stignu. I kao i obično preračunali su se u nazajažljivosti, te su brzopleto i krajnje grabežljivo i pohlepno u srpske vojskovođe i državničke velikane svrstali i sve Kotromaniće i sve Hrvatiniće, a da nisu zamijetili da im u sustavu tvornice znanstvenih laži ne štima ono glavno u startu da bi i najlakovjernijeg i najpovodljivijeg čovjeka mogli prevariti. Razvidno je da su Kotromanići i Hrvatinići vodili s carom Dušanom iz srpske dinastije Nemanjića ljute i krvave bojeve. I na kraju kako se nestretnici s brdovitog Balkana što se smatraju veleumovima suhe inteleigencije sami ne upitaju: Ako su zbilja svi redom i Kotromanići i Hrvatinići bili “Srbi”, kao i politički proklamirani, voljom SPC bivši Hrvati, a službeno “Srbi” car Dušan ili Sveti Sava ili Stefan Nemanja, što su se onda i Kotromanići i Hrvatinići borili protiv Srba? I kako Srbi proglašavaju svojim herojima i srednjevjekovne bojovnike koji su se ogorčeno i krvavo borili jedni protiv durgih na život i smrt? Jednoga dana će po toj logici proslavljanja šest stoljeća poraza na Kosovu 1389. u doglednoj budućnosti vrlo vjerojatno i teške vojne poraze protiv Hrvata iz devdesetih godina dvadesetog vijeka slaviti kao srpske trijumfe. Treba na takav pothvat srpskih povjesničara pričekati još barem nekoliko deseltjeća kad dovoljno ostare ovi što su prije četvrt stoljeća bili isitnski mladi, pa onda računaju da nekoj novoj mladeži mogu laprdati što im je volja. Sve to pobrojano i danas Srbima ostaje kao lako pitanja bez lakog i brzog odgovora. I kad nemaju izlaza, obično mijenjaju temu i pokušavaju dokazati ono što ionako svi znamo, a što velesrbi pripovjedaju kad ostanu bez povijesnih argumenata, okrećući stvari na razinu razmišljanja malodobne djece u stilu:”Pa, svi smo mi potekli od majmuna.” Da, samo što neki iz čovjekove suvremene vrste homo sapiensa i sad od ozbiljnih stvari rade teške svinjarije, te time ostavljaju dovoljno prostora za besmislena razglabanja antičkih filozofa je li čovjek potekao od svinje ili od pavijana, na čemu s u inzistirali sofisti, a kao što se raspredalo još u Sokratovo doba. Nepobitno je samo da su Hrvati iz Bosne 1350. razbili u najsitnije krhotine mit o tobožnjoj vojničkoj snazi Dušanove vojske, koja je razbijena i razorena na sastavne dijelove. Dakako, Srbima danas godi priča da je pobjednik nad carom Dušanom iz roda Hrvatinića i predak slavnoga Hrvoja Vukčića Hrvatinića “sigurno” bio Srbin, premda nije bio ni Srboljub, a ni Srbljanović, ali Srbi su otkrili da je Vukov daleki potomak Hrvoje pisao ćirilicom, a onda mora biti Srbin, kao što su i kralja Tvrtka ogorčenog protivnika na bojnom polju protiv Nemanjića proglasili povjesničari u Srbiji Srbinom od pamtivijeka, samo zato što se u dijelu Srbije koji je Hrvat Tvrtko Kotromanić vojnički pokorio okrunio kraljevskom krunom u Mileševi. Što onda mudri srpski umovi ne predlože Grcima da po istoj naopakoj logici proglase cara Dušana rođenim Grkom iz Atene, jer se na tlu Grčke u Serezu okrunio carskom krunom? E, ali tako što je nemoguće očekivati. Jer, nebeski narod ne bi bio tek tako nebeski, kad bi normalne i jednake zemaljske kriterije prava i pravde primijenjivao i na druge narode. I tako u nedostatku istinske povijesne slave, nije zgorega srbijanskim izrugivačima povijesne znanosti posvojatati i Šubiće, posljedično i Zrinjske i Frankopane ponegdje u srpskoj literaturi predstavljati Srbima katolicima, samo zato što je Dušanova kćer Jelena bila udata za Šubićeva sina, a udajom Jelene za Mladena Šubića računaju Srbi da si mogu bez ikakvih moralnih načela i poziva na savjest prisvojiti još i Zrinjske i Frankopane kao “Srbe.” Pa, kad su već oni pravi Srbi prespavali pola tisućljeća pod Turcima kao vjerne sluge, nemaju drugoga izbora nego krenuti u razbojničku krađu i orkestriranu kampanju laži kako bi Hrvate koji su se istinski borili protiv Turaka mogli, recimo današnjim velikim silama i svjetskim poliitčkim čimbenicima od Amerike, preko Velike Britanije, Francuske i Njemačke, pa sve do Rusije predstaviti onim što ti slavni hrvatski velikani za života ni u snu nisu mogli biti. Ali, tisuću puta ili čak i milijun puta ponovljena laž nikad ne dobiva status istine. E, to je ono što Srbi još nisu otkrili i spoznali kao pravilo života. I dok tu lekciju ne svladaju biti će samo životni ponavljači. Mogu Srbi i dalje vjerovati u svoju bajku da je Dušan bio na megdanu Silni. Na djelu mu je Stjepan Drugi u borbi jedan na jedan dokazao da je u biti bio samo Dušan Nejaki, pa makar Srbi po stotinu puta pisali već desetljećima laži u školskom gradivu iz povijesti za osnovce, srednjoškolce i studente povijesti da je moguće i hrvatska dinastija Trpimirovića bila srpska jer su “otkrili” zapis da se kralj Tomislav križao s tri prsta. Samo su zaboravili kazati svome neukom puku da je to tad u kršćanstvu bilo posvuda jer je hrvatski kralj Tomislav živio znatno prije crkvenog raskola na zapadnu i istočnu kršćansku crkvu. Ali, kako to objasniti glupim i tvrdoglavim ljudima koji ne znaju ili neće znati da se do dolaska na svijet dva od tri sina kralja Aleksandra Drugog Karađorđevića niti jedan Srbin nikad nije zvao hrvatskim imenom Tomislav, niti slovenskim imenom Andrej kako je kršten najmlađi Aleksandrov sin. Samo bi čak i po strogim srpskim kriterijima odbjegli kralj Petar Drugi barem uvjetno mogao kroz iglene uši proći kao Srbin, jer i sami Srbi znaju da je ime Petar i kod katolika i kod pravoslavaca. Htio je Krađađorđević širiti još za svoga života geslo lažnog bratstva i jedinstva, samo i isključivo pod srpskom šajkačom, te je dvojici sinova iz takve neiskrene pobude, skrivenih pravih namjera obmane i prijevare dijela Hrvata koji tad nisu pronikli u srž njegovog trika, vremenom lakše provoditi program srbizacije u sklopu SHS-a. I orjunaškim glupacima i budalama to još i danas nije jasno, jer su uvjereni da je Krađađorđević širio piramidu ljubavi koju je onda samo produljio srpski poslušnik Broz, zvani Tito. Što se onda svi takvi Srboslaveni u Hrvatskoj ne upitaju što drugari im i poljski zadrugari u Srbiji sad jednom zaista ljudski i iskreno ne objelodane primjerice davno hrvatsko i katoličko podrijetlo dinastije Petrovića u Crnoj Gori, odnosno Karađorđevića u Srbiji, budući su iz srednje Bosne kao franjevci i veliki katolički vjernici i deklarirani Hrvati u osamanestom stoljeću doselili u Crnu Goru oko Njeguša i tamo prodali i vjeru za večeru, a ubrzo preko noći iz Hrvata prešli u Srbe. No, zato pobornici posrbljenih Hrvata od Nemanjića pa do Karađorđevića ( izvorno Petrovića koji se dva stoljeća predstavljaju očigledno nimalo slučajno novim i izmišljenim prezimenom u nadi da će zauvijek izbrisati svoje tragove hrvatstva i katoličanstva davnih predaka iz središnje Bosne ), vole lagati cijeli svijet i soliti pamet drugima kako su svi ostali nastali od Srba!? Kad je tako, što su onda i sami Srbi u doba bivše Jugoslavije iz poglavlja povijesti najranijih srednjevjekovnih država redovito lekcije o ranoj povijesti Raške ( o Srbiji tad nije bilo ni govora u literaturi najranije povijesti ) izučavali tek nakon lekcija o Karantaniji (danas Sloveniji ), Hrvatskoj, Bosni, Duklji ( Zeti ), Makedoniji… i tek onda na samom kraju i na repu svih povijesnih događaja o Raškoj koncem dvanaestog stoljeća. Odgovor je jasan, lak i bolan za Srbe. Ne može se pričati i pisati ni uz najveću srpsku maštu o nečemu što fizički ne postoji u svijetu kao bilo kakav pojam. Još su antički mislioci znali za zakon fizike primjenjiv otkako je svijeta i vijeka, a koji glasi: “Ni iz čega ništa ne biva.” Tako ne bivaju od pobočnih srodnika hrvatskih Trpimirovića izmišljeni srpski Nemanjići kad ih hrvatske i svjetske povelje pohranjene i u Vatikanu tretiraju samo kao lokalne Trpimirovićeve namjesnike na krajnjem jugu hrvatske države u hrvatskoj Duklji. Jednako to vrijedi i za dukjlansku, odnosno staru crvenohrvatsku dinastiju Vojislavića, a prije toga i za hrvatsku dinastiju Petrislavića u Duklji, današnjoj Crnoj Gori. I baš je uvijek uzbudljivo, čak i komično kad raznorazne povijesne neznalice i krivotvoritelji povijesnih istina poput ljudskih anonimusa tipa Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića ili Mila Đukanovića pokušavaju rimskoga papu naučiti i podučiti onome što on bolje zna od njih, ili kad to na isti način i s istim neuspjehom u pokušaju obmane i prievare svijeta napravi, primjerice Bakir Izetbegović, izvornog srpskog prezimena Živković, varajući čovječanstvo kako su današnji Bošnajci sve samo ne ono što povjest jedino i govori i dokazuje, a to je da su Bošnjaci ništa drugo nego islamizirani Hrvati. Treba li još i Turci to da potvrde iz svojih arhiva Izetbegoviću da bi on i njegov puk konačno progledali, treba li Rusi to da službeno potvrde svojim manje ili više skrivenim džokerima s podijeljenim različitim ulogama od strane Rusa u komunikaciji sa Zapadom kao što su Vučić, Nikolić i Đukanović, pa da svima sve napokon bude jasno? Gluhom je uzaludno govoriti, slijepom je uzaludno crtati, a glupom čovjeku je bespotrebno objašnjavati, pogotovo onda kad se u zemlji brdovitoga Balkana još kao pijani plota drže izreke da svaka istina i svaka pravda i svako dobro ima dva jednaka i ravnopravna lica, a onda je takvom nakaradnom shvaćanju odrednica pravde, isitne i dobra, jednako vrijednosno bliska i nepravda, laž i zlo kao društveno prihvatljive kategorije, samo ako su u službi promidžbe srpskih nacionalnih interesa. Pa, još kad sve to formuliraju i uobliče u jednu cjelinu kao velikodoržavni program i SPC i SANU, eto kompletne tragikomedije od naroda i od države. Nije onda ni čudo što i lažni Europejac Boris Tadić, koji se diči slavom četničkoga koljača Draže Mihailovića, ali ga je sram priznati javno bilo gdje i bilo kome obiteljsku najveću tajnu da mu je majka Nevenka iz obitelji Jure Francetića. Ali, posrbljeni gad i izrod Boris Tadić naučen je u školama Srboslavije da je njemu smisao životnog postojanja posrbljavati na silu i ostale nesrbe, kao što se i sam kao potomak Jure Francetića po ženskoj liniji sam posrbio i pogrbio, ali zato slavi i hvali Srbina s pola cigansih gena Dražu Mihailovića kao da mu je rod rođeni. Samo neki ozbiljan i vrlo skup psihijatar može pomoći, čini se baznadežnom slučaju zvanom Boris Tadić.On tako velikim žarom i entuzijazmom pravog konvertita Jovi Yusipoviću elabiorira svojedobno u Dubrovniku kako je Josip Ruđer Bošković, inače katolički kanonik bio “Srbin”, samo zato što su Srbi poželjeli prisvojiti znanstvenika tako svjetskoga glasa kao Srbina kad već takvog istinskog Srbin nemaju u svojim redovima. Tako već napola isto posrbljenog duhom Jovu Josipovića njegov odavno i etnički i etički posrbljeni lažljivac Boris Tadić uvodi u tajne i čari života suvremnih posrbica, živjeli oni u Beogradu ili u Zagrebu ili bilo gdje. Važno je samo da su angažirani u istoj i zajedničkoj isiji širenja Memoranduma 2, a uloge su ravnomjerno rasporijedili. I nije nikad problem u fetivom četniku tipa Vučića, Dačića, Nikolića ili Vulina što tako misle i da je prirodno što i Nikolu Teslu, ni krivog ni dužnog svrstavaju u Srbe, iako je još za života napisao podrobno i u najsitnijim pojedinostima objasnio svoj obiteljski rodoslov. Srbi sadržaj toga pisma i danas kriju, premda imaju jedan primjerak toga pisma i u Teslinom muzeju u Beogradu, gdje stoji vrlo precizno kako slavni znanstvenik pojašnjava da su njegovi preci bili iz hrvatskog roda Draganića i Kalinića, te da su mu je djed u doba Turaka prešao s katoličanstva na pravoslavlje, uzeo nadimak Tesla, a to je sad Srbima dovoljno da ga proglase čistokrvnim Srbinom i da sadržaj Teslinog pisma i obraćanja prije svega samim Srbima zauvijek pokušaju sakriti od javnosti. Zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju. Nije uvijek i najveći problem samo u proruskim i “proeuropskim” Srbima u Srbiji i izvan nje, koji su svi skupa na istom zadatku širenja svesrpske propagande srbizacije svega i svačega diljem svijeta, posebice u očima političkih predstavnika faktora moći među supersilama, kojima hrvatske velikane iz prošlosti uporno, nametljivo i lažno žele predstaviti Srbima, jer su svjesni da drugoga izbora i nemaju. Žele li barem pokušati obmanuti veliki svijet kako su Srbi “narod najstariji” sigurno im je najveća kost u grlu istinski stari narod, pa ako ne najstariji na svijetu, a onda povijesno vrlo dugovječan narod Hrvata, a Srbima se dojmi da im je zbog jezične relativne sličnosti, lakše krasti povijest i povijesne veličine od Hrvata više nego od bilo koga drugog na svijetu. To samo ne kuže političke posrbice u Hrvatskoj kao što su beogradski politički sateliti Jovo Yusipović, Stevan Burduš Mesić, Vesna Pusić – Pešić, Zoran Milanović – Milovanović i njima slični politički nepismeni ljudi. Ako već toliko srceparajuće Jovo Yusipović u pismu Kolindi Grabar Kitatorović skrbi o ljudskim pravima naroda na Kosovu i najvešćuje da bi Hrvatska trebala uvesti jurisdikciju nad kaznenim djelima na Kosovu, što onda on kao politički zapravo Srbin katolik ne ode s kudikamo većim četnikom od njega Ivicom – Jovicom Dačićem na Dačićevo rodno Kosovo, te mu tamo Dačić potanko objasni i razradi svesrpsku strategiju “pametne” ptice svrake, po kojoj Ivica Dačić od oca i majke Hrvata korijenom iz Janjeva može biti i najveća velikosrpska narikača, samo zato što živi i djeluje u Srbiji, dok se zarad sveopće srpske stvari Jovo Yusipović po zadatku srpsko – ruske službe i družbe mora još izvjesno vrijeme prikrivati pod krinkom “atnifašističke” borbe. Jer, kad bi Jovo Yusipović, Stevan Mesić, Zoran Milovanović ili Vesna Pešić u Zagrebu jednom priznali da se u biti pod plaštem lažnoga jugoslavenstva u svojoj srži osjećaju Srbima katoličke vjere, znaju jako dobro da bi ih za 24 sata napustili i birači u Hrvatskoj koji im prevareni i obmanuti i dalje slijepo vjeruju. Da kojim slučajem ekipa u sastavu Vučić ( potomak stare hrvatske obitelji Sušac iz zapadne Hercegovine koja je u osamnaestom stoljeću promijenila prezime u Vučić ), Nikolić, Dačić i Vulin živi i radi u Hrvatskoj, svi oni bi po naputku Memoranduma 2 imali iste majmunske uloge u srpskom političkom teatru apsurda koje sad glume Yusipović, Mesić, Milovanović – Milanović i Pusićka – Pešićka u Hrvatskoj. I obratno da je spomenuta hrvatska četvorka na tlu Srbije bili bi otvorene četničke istupe kao beogradski kvartet koji je sad na tlu Srbije. Poanta je jednostavna. Velikosrpski cilj im je zajednički, samo su retoriku prilagodili različitom podneblju u kojem djeluju združenim i koordiniranim snagama, što ne znači da se bliži čas kad će svi redom morati htjeli ne htjeli da skinu maske s lica i završe maskenbal. Nervozne reakcije četničke ekspoziture u Hrvatskoj u sastavu Yusipović, Mesić, Milovanović, Pešić govore u prilog tome. Da je itko od njih zbilja pod okriljem ljevičarskog mondijalizma ikad bio istinski zagrijan za sveopće jugoslavenstvo sjetio bi se netko od njih ponuditi Srbima koje predvode Vučić, Nikolić, Dačić i Vulin neko njima znano i imaginarno jugoslavenstvo uz one prevaziđene i romantičarske zablude iz devetnaestog stoljeća iz doba Ljudevita Gaja ili Josipa Juraja Štrosmajera, a obojica su kao rodonačelnici Ilirskog pokreta zagovarali jedinstvo Južnih Slavena sa Hrvatskom i Zagrebom kao glavnim centrom i Hrvatima kao stožernim narodom. Naravno, od tih kobnih zabluda danas nema ništa, jer je vrijeme bilo najbolji sudac takvim nerealnim idejama i to je moralo pasti u vodu kao neostvariv državni projekt. Još je u srednjem vijeku Pavao Riter Vitezović s pravom tvrdio da su svi Južni Slaveni na prostoru što je poklapala bivša Jugoslavija genetski zapravo Hrvati. No, suvremeno doba je pokazalo svu utopiju te Vitezovićeve zamisli u praski, jer nije izdržalo probu vremena, čak ni u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća kad su Srbi otvoreno poručivali da njih ujedninjenje zanima samo onda i onoliko koliko će oni imati odriješene ruke nametati svima drugima bespogovorno svoju volju. I zato se dogodila sveopća kalvarija u dvadesetom stoljeću, zato je i danas bilo kakav koncept ujedinjenja Južnih Slavena totalna nebuloza. Ono što jednom povijesno propadne, nikad se više ne može obnoviti, niti itko racionalan tome može stremiti. Sigurno je da niti jednog državotvornog Hrvata ne zanima ono što zagovaraju Josipović, Mesić, Milanovi, Pusićka… Nisu Srbi Josipovića, točnije njegov potajni istomišljenik Vojislav ( na rođenju kršten kao Hrvat Vjekoslav ) Šešelj, bez razloga nazvali Jovom, a on se zbog toga nimalo ne ljuti. Dapače, godi mu itekako, a kad piše kako bi, navodno, Hrvatska mogla i trebala suditi nekim zločincima na Kosovu, opet sve radi planski i u dosluhu sa svojim političkim mentorima s Dedinja. Jer, odlično zna i stari i lukavi titoist Josipović da Kosovo nije zemlja koja je u domeni interesa hrvatskog državnog prava, ali to jesu u cjelini Bosna i Hercegovina, cijela Crna Gora ( negdašnja hrvatska Duklja ), te zapadni i sjeverni dijelovi Srbije. Zanimljivo, Josipović je jako pazio ne stati ni slučajno na žulj svojim srbijanskim gazdama, te mu nije palo na pamet kazati kako bi Hrvatska tom njegovom bespotrebnom i posve suvišnom hrvatskom jurisdikcijom za provedbom kaznenih procesa izvan granica Hrvatske, mogla i trebala suditi eventualno u nekim slučajevima na spomenutom širokom prostoru hrvatskoga državnog prava u BiH-u, Crnoj Gori i sjevernim i zapadnim dijelovima Srbije. Ali, ne bi Ivo bio samo u Šešeljevoj anegdoti na presicama SRS-a u Zemunu slučajno nazvan Jovom, kad bi i rijetko koji srpski radikal Šešeljeve stranke sastavio onakvo rodoljubivo srpsko pismo na adresu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kao što je to napisao i potpisao Jovo Josipović. U svakom zlu ima i nečeg dobrog. Dobro je što je Josipović to napravio, jer se, makar i nehotice, konačno sam raskrinkao i u očima posljednjih mazohista u Hrvatskoj koji su mu do pisanja te škrabotine obmanuti, sluđeni i prevareni vjerovali kao tobožnjem “antifašistu” i borcu protiv društvenih nepravdi. Borac za srpsku stvar Jovo Josipović je malo požurio i naglas rekao ono što oduvijek i misli, a bliži se neumoljivo politički rasplet u Hrvatskoj na najavljenim izborima, te mu se čini više i napornim i dosadnim igrati ulogu prikrivenog srpskog igrača u Hrvatskoj, te je možda i svjesno i namjerno otvorio sve karte u javnosti jer ga je izdalo strpljenje i podlegao je atmosferi igre dvostruke ličnosti kojoj svojim skromnim intelektualnim kapacitetima nije dorastao, koliko god imao iznimno visoko mišljenje o samom sebi kao klasični narcis. Što je stariji, srce ga sve više vuče u srpsku otadžbinu na Kosovu, te su mu misli brže od kratke pameti, za koju je osobno uvjeren da je vanzemaljskih razmjera i nedostupna običnom smrtniku. Međutim, nije čovjek samo ono kako sebe vidi, nego kako ga i drugi vide. Samo, imat će Jovo Josipović s Jovicom Dačićem velikih problema ako im obojici dozvole za ulazak na teritorij Kosova bude izdavao Hašim Tači, s obzirom da uopće ne dijeli politička stajališta dvojice bivših Hrvata Jove Josipovića i Jovice Dačića, koji su svoj život posvetili političkoj borbi srpskog naroda s kojim nemaju ni jedan, ni drugi nikakve etničke poveznice. Otuda je još veća groteska kad bivši Hrvati bilo da kao bivši Hrvati žive u Srbiji kao što su Dačić, Vučić i Nikolić skupa s bivšim Hrvatima iz Hrvatske poput Yusipovića, Mesića, Milanovića – Milovanovića i Pusićke – Pešićke istim rječnikom osuđuju rehabilitaciju kardinala Alojzija Stepinca. Nastave li dosadašnjim putem vjerolomnosti u politici i mijenjanju stavova od prilike do prilike ovisno kako vjetar puše, nitkog ne bi začudilo da svi spomenuti mrzitelji lika i djela blaženog kardinala Alojzija Stepinca, ponajprije Vučić i Nikolić kao Josipovićevi, Mesićevi Pusićkini i Milanovićevi poslodavci iz Srbije u bliskoj budućnosti njega proglase i srpskim svecem, ako u međuvremenu SPC kao daleke 1937. sklopi ugovor sličan tadašnjem Konkordatu. Tada su Karađorđevići otrovali i ubili tadašnjeg patrijarha srpskog Varnavu, jer se opirao toj ideji, koju je i sam u začetku gorljivo podupirao o faktičkom vraćanju Srba tamo gdje su kao narod i država davno i prije Nemanjića spadali kao rimokatolici. I tko zna što nosi budućnost? Sa Srbima se nikad ne zna. I nije nemoguće da isti ovi Srbi što sad rigaju vatru na lik i djelo Alojzija Stepinca u budućnosti svome srpskom narodu obznane ono što svi odavno znaju, da je ne samo sudjelovao na Solunskoj fronti na srpskoj strani, nego su ga nakon toga Karađorđevići još i odlikovali Karađorđevom zvijezdom kao najvišim odličjem u državi za posebno iskazanu hrabrost u borbi s neprijateljem. No, svaki čovjek može u životu u izvanrednim okolnostima kao što je primjerice bio i Drugi svjetski rat promijeniti mišljenje, a Stepincu je i mnogo prije rata bilo kristalno jasno da je u mladosti živio u romantičarskim zabludama o Srbima, jer su oni to zorno iskazali svojim političkim stavom spram Hrvata od 1918. do 1941. godine, te je i prirodno i očekivano što je u ratu od 1941. do 1945. stao uz svoj hrvatski narod. Da je kao Ivo Andrić kojim slučajem imao šizofreni poremećaj ličnosti, te se proglasio kao Ivo Andrić Srbinom katolikom ili Jugoslavenom pravoslavne vjere, danas bi ga Srbi slavili i hvalili kao hrvastkog otpadnika Ivana Antuna Andrića. Ta država Jugoslavija bi svakako propala i bez svjetskih ratova, kao i onih agresorskih i osvajačkih srpskih ratova iz devedesetih, jer je katastrofalnom ekonomskom politikom bila predodređena na takvu sudbinu, pa bi se to dogodilo prije ili kasnije, u drugim nekim, povoljnijim povijesnim okolnostima, u vidu normalnog razlaza bez ispaljenog metka kao što je to bilo recimo u bivšoj Čehoslovačkoj. Ali, takav civilizirani scenarij je bio nemoguć, jer nije stanovao u trustu pilećih mozgova velikosrba s Dedinja, koji i danas na sizifovski način žele ubijediti svijet da su stariji Srbi od Hrvata.Naravno, nitko ozbiljan i obrazovan u tom istom svijetu ne shvaća ih ozbiljno, jer su se svi u međuvremenu u proteklih 25 godina hrvatske državne nezavisnosti, ipak, uvjerili da je sve posve obratno. Srbima u toj situaciji ostaje samo teško otriježnjenje i žal što nisu u paklenoj nakani uspjeli nasamariti ostatak čovječanstva. Kako će im itko normalan povjerovati, kad bi onda trebali i sami reći da su Amerikanci, Kanađani, Australci… kao države i nacije stariji od Engleza, čiji su preci odselili na nove kontinente, ali nisu pokušali izmisliti da govore američkim, kanadskim ili australskim jezikom, već ponosno ističu da im je maternji jezik engleski. Kako bi netko u Španjolskoj iskreno podupro srpske imperijalne težnje, kad i sami kao bivši imperij priznaju neovisnost, recimo Argentine, ali u Buenos Airesu nitko neće reći da su stariji kao država i narod od Španjolske i od Španjolaca, kao što nema Austrijanca ili Švicarca koji će reći da je njegova država starija od njemačke države. I primjera je bezbroj i suvišno ih je sve navoditi. Samo Srbi vjeruju da za njih vrijede neka posebna pravila, te da bi im svijet trebao sami radi njihove pohlepe za hrvatskim državnim naslijeđem, povjerovati da sve to pripada zapravo Srbima i Srbiji!? Taj film Srbi neće uskoro gledati, čak ni ako ga bude režirao Emir – Nemanja Kusturica ili ga bude scenski obradio na kazališnoj sceni Srboljub Frljić, ili ako sve to uglazbi posrbljeni Hrvat Goran Bregović, a nesuvislim komentarima tipa kolumne za maloumne uobliči na stupcima nekog srpskog portala Borivoje Brežulović i sve to u jednu knjigu povijesno ne obradi Jugoslav Klasić. Povijest je znanost, a znanost je povijest i to ne znaju samo gore pobrojani koji su odgojeni na teškim životnim zabludama i samoobmanama koje sad žele podvaliti drugima i prodati i podmetnuti sve to kao kukavičje jaje. To jaje daje samo mućak, a samo kvarni ljudski mućkovi mogu vjerovati da je car Dušan Nemanjić bio Silni, a ban Stjepan Drugi Kotromanić nejaki. Gore opisana bitka u kojoj je car Dušan jedva izvukao živu glavu pred trupama bosanskih Hrvata pokazuje da je sve bilo suprotno od onoga što se desetljećima propagandistički i velikosrpski nametalo u školskoj literaturi pokojne Srboslavije. I zato svi oni koji još uvijek vjeruju u srpski mit o slavnom srpskom caru Dušanu mogu cijelu tu srpsku mitologiju zaviti u omotnicu onog pravog i najboljeg srpskog brenda bureka sa sirom na Studentskom trgu u Beogradu, koji je nekad kao najukusniju poslasticu hvalio i pokojni redatelj Ivan Hetrich. Ne bez razloga, dopao mu se ukusni burek sa sirom u buregdžinici na Studentskom trgu. Ali, nevesela je povijest države i naroda između Drine i Timoka kojemu sva slavna povijest stane u korice bureka sa sirom, makar Hetrich i ponovi da ništa ukusnije, masnije i slasnije nije pojeo nikad i nigdje u životu. Kad srpsku povijest pišu buregdžije, a burek u buregdžinacama prave recimo neki nepoćudni i u struci nezaposleni intelekualci, nije ni čudo što takva država i narod stoje na kraju duge europske karavane brojnih država Staroga kontinenta. Potkraj dvadesetoga i početkom dvadeset prvoga stoljeća povijst se kao učiteljica života još jednom surovo poigrala sudbinama onih što su bježali sa satova povijesti u školi. U Srbiji se u ono davno mirnodopsko doba najčešće i bježalo sa satova povijesti, te im je upravo radi toga u ratu povijest ubrzanim tempom izvođenja nastave na terenu i u prirodi, izlazila kao teško i nesavladivo gradivo i na usta i na nos i na oči i na uši. Car Dušan je u četrnaestom stoljeću mučki napao hrvatske krajeve istom silinom kao i Srbi krajem dvadesetoga stoljeća u Bosni i u Hrvatskoj. I oba puta su prošli kao bosi po trnju. Samo, u četrnaestom stoljeću, unatoč gorkom iskustvu svoga pretka Stjepana Drugoga koji je teškom mukom obranio zemlju i narod Hrvata u Bosni od naleta srpske osvajačke vojske cara Dušana, stariji povjesničari vele da je Tvrtko Kotomanić bio prvim,ali pripalim pobornikom ujedinjenja Južnih Slavena, te se kao Hrvat, čija je majka Jelisaveta bila Srpkinja ( od roda opet posrbljenih Hrvata Nemanjića ) najviše radi toga i više nego iz simboličkih razloga okrunio kraljevskom krunom u srpskom manastiru Mileševi. Sigurno nije ni slutio da će ga danas radi toga čina krunidbe u Mileševi Srbi proglašavati Srbinom. Njegove vizije ujedinjenja Južnih Slavena doživjele su još onda povijesni debakl. Hrvatski ljevičari ništa nisu znali naučiti iz povijesti i zato se Hrvatima u političkom sučeljavanju sa Srbima povijest uvijek ponavlja kad hrvatsku državu u svoje ruke uzmu vječiti hrvatski ponavljači povijesti iz reda hrvatske ljevice. Vremeplov pobjedonosne bitke Stjepana Drugog protiv Dušana Silnog, trebao bi biti dobar poučak i sadašnjim naraštajima kako se povijest i ubuduće ne bi bespotrebno vrtila iznova u jedan isti točak već viđene burne povijesti na ovim prostorima.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
