Nakon što su Turci potkraj svibnja 1463. godine zauzeli i okupirali Bosnu, u slijedećih više od 400 godina surove u okrutne strahovlade oni su porušili i do temelja spalili najveći broj katoličkih sakralnih objekata. Na temeljima prijašnjih brojnih katoličkih crkava i manastira nikle su tijekom više od pola tisućljeća islamske i pravoslavne bogomolje diljem Bosne i Hercegovine, no neke su i preživjele i sačuvane, a neke su, osobito u vremenu nakon 1878. kad je BiH došla pod Austro – Ugarsku i obnovljene u većem broju. Ipak, na mnogim područjima gubici RKC su do danas ostali trajni, nenadoknadivi s nesagledivim povijesnim posljedicama. To naročito vrijedi za rubne dijelove današnje Bosne i Hercegovine, krajnji sjeverozapad oblasti ranije Turske Hrvatske, odnosno Cazinske Krajine ( koji do nadiranja Turaka nikad nije u povijesti ni bio sastavni dio nijedne bosanske države nego su krajeve oko Cazina, Bihaća, Krupe, Kladuše, Ključa, Sanskoga Mosta, sve od Une do Sane Turci administrativno pripojili ostatku Bosne i otrgli i ukrali iz sastava Hrvatske gdje su ti predjeli oduvijek spadali), te krajnji istok srednjega Podrinja. Prije turskoga pohoda na Bosnu upravo je najgušća koncentracija katoličkih crkava i samostana bila u Cazinu, Kladuši, Bosanskoj Krupi, Bihaću, Ključu, Sanskom Mostu ( današnjoj zoni Unsko – Sanskoga kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine ), te uz Drinu gdje je bio iznimno veliki broj katoličkih crkava i samostana u i oko Srebrenice, Zvornika ( prije dolaska Turaka hrvatskoga grada Zvonika ), Bratunca. Ubijanjem, protjerivanjem ili asimiliranjem Hrvata preko islama i pravoslavlja u druge narode, odnosno današnje Bošnjake i Srbe, na tim prostorima nestalo je ili ostalo tek u malim tragovima između Une i Sane, odnosno na istoku uz Drinu katoličkih bogomolja. No, od starih porušenih crkava u Bosni i Hercegovini koje su barem djelomično arheološki ispitane, treba spomenuti slijedeće:
1. U Stonu na početku poluotoka Rata koji se danas zove Pelješac u negdašnjem glavnom gradu Zahumlja i danas stoji crkva Sv. Mihovila, koju je između 1074. do 1081. godine sagradio Mihajlo Dukljanski, “vladar onih koji se zovu Hrvati” ( to su daleki preci današnjih Crnogoraca u Crnoj Gori, nekad hrvatskoj Duklji ). To nam kaže natpis nad vratima te crkve. U crkvi se do danas sačuvala fresko – slika osnovatelja crkve kralja Mihajla s krunom na glavi, koja je veoma slična onoj kruni hrvatskoga kralja na splitskoj krstionici iz 10. ili 11. stoljeća.
2. Crkva Sv. Petra Apostola u Zavali u Popovu polju, koje u srednjem vijeku pripadalo Zahumlju. Do zadnjeg rata bile su vidljive ruševine te crkve, koja se nalazila oko 250 metara u jugoistočnom smjeru od današnjega pravoslavnog manastira u Zavali na lijevoj strani ceste koja ide iz Zavale u Slano. Crkva je bila građena u 11. ili 12. stoljeću u hrvatskom preromanskom slogu, slična mnogim hrvatskim crkvenim građevinama u Dalmaciji iz razdoblja od 9. do 12. stoljeća. Tri ploče od oltarske pregrade te stare katoličke crkve prenesene su u sadašnju pravoslavnu manastirsku crkvu, a jedna se nalazi u privatnom posjedu jednoga domaćega Hrvata katolika. Više ploča urešeno je starohrvatskim pleterom, a četiri ploče s pleterom i euharističkim motivima. Tropleter sa tih ploča sličan je starohrvatskim tropleternim radovima, kakvi su se radili u hrvatskim primorskim zemljama od 9. do 11. stoljeća.
3. Crkve Sv. Petra i Pavla u Čičevu kod Trebinja su crkve koje su pripadale benediktanskom samostanu Sv. Petra u Polju. Arheološki ih je istraživao dr. Vladimir Ćorović.
4. Nedavno su otkrivene dvije srednjovjekovne crkve ispod grada Mokroga kod Širokog Brijega. U svom djelu “O upravi carstvom” taj grad spominje car Konstantin Porfirogenit 948. i 952. godine pod imenom Mokriskik, što je profesor Skok rastumačio kao Mokr’ski k(astron) ili Mokarski grad. U mokarskoj Podgradini našli su profesori Vego i Sergejevski ostatke starih crkava, od kojih potječe prva iz razdoblja od 5. do 8. stoljeća, a druga iz 10. stoljeća.Kameni dijelovi ove zadnje crkve nose starohrvatske urese.
5. U Cimu kod Mostara na zaravanku zvanom Zdinje otkrio je poznati arheolog Patch crkvu ranoga srednjega vijeka. Prema nađenim ulomcima oltarne regrade sa starohrvatskim narodnim motivom tropletera i ova je crkva pripadala broju starohrvatskih crkvenih građevina.
6. U red starohrvatskih crkava, sličnih onima u jadranskom primorju Bijele Hrvatske ima se uvrstiti i stara crkva u Lisičićima kod Konjica, koja je bila otkrivena 1952. godine. Dr. Irma Čremošnik koja je vodila iskopine i opisala nalaz u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu, o toj crkvi piše ovo:” Njena osnova pokazuje sličnosti sa starohrvatskim građevinskim oblicima, a najviše sličnosti pokazuje sa crkvom u Biskupiji kod Knina na Bukorovića podvornici.” Prema arheološkim nalazima ova je crkva bila u uporabi od 13. do 15. stoljeća, ali je ona mogla biti građena u 11. ili 12. stoljeću.
7. U Gorici kod Imotskoga bila je u 10. stoljeću podignuta crkva Sv. Stjepana i bogato urešena sa starohrvatskim tropleterom. Do druge polovice 10. stoljeća Gorica je sa cijelom župom Imotski pripadala Bijeloj Hrvatskoj, ali je u trećoj četvrti toga stoljeća bila priključena Zahumlju i u njegovu je sastavu ostala do turskoga zauzeća. Prvih godina turskoga vladanja crkva Sv. Stjepana u Gorici bila je zapuštena, ali ju je 1613. godine obnovio imotski franjevac Kunić. O tomu je on sam napisao natpis nad crkvenim vratima Bosančicom: “Z dopuštenjem čestitoga Czarra i drughe Gospode Turske. Ja Stipan Kunich Imochianin pogradi i ponovi ovuh czarquu S. Stipana na 1613.” I ova obnovljena crkva bila je u kasnijim stoljećima zapuštena i propala je. Novu crkvu Sv. Stjepana sa starim temeljima, samo u manjem obujmu, podigao je 1856. godine fra Petar Bakula, tadašnji upravitelj kapelanije Gorice. On je kod gradnje nove crkve uzidao jedan kameni ulomak sa starohrvatskim pleterom u vanjski zid zgrade, koji se tu i danas lijepo vidi.
8. Godine 1950. i 1951. otkrivena je u Rogačićima kod Blažuja ckva sa šest apsida iz kraja 12. ili početka 13. stoljeća. Bila je presvođena sedrom, ožbukana i obojena crvenom bojom. Uz nju bila je kamenom građena kuća, bez sumnje, stan svećenika, koji je crkvu posluživao. I crkva i kuća bile su spaljene. Poslije propasti crkve, po njoj su pokopavani mrtvi tijekom 14, 15. i 16. stoljeća. Prema Irmi Čremošnik, koja je vodila iskopavanje, tehnika građenja ckve u Rogačićima potpuno odgovara tehnici gradnje šestapsidne crkve Sv. Trojice u Poljudu kod Splita, kojoj je također i veličinom i opsegom odgovarala. Ima sličnosti i s nekim drugim starim hrvatskim crkvama u Dalmaciji. U ruševinama crkve u Rogačićima našlo se također više ulomaka tropletera kojim su Hrvati redovito ukrašavali svoje crkve od 8. do 13. stoljeća.
9. U novije vrijeme otkrivene su dvije srednjovjekovne katoličke crkve u zapadnoj Bosni, jedna u Golubiću kod Bihaća, a druga u Koluniću, kotar Bosanski Petrovac. Prema mišljenju Irme Čremošnik, koja je vodila iskopine u Golubiću, crkva u tom mjestu, kao i ona u Panđuru ( Sv. Juraj ) u Koluniću, građene su u gotskom slogu s pelaznim romanskim motivima. Čremošnik veli da ima “čitav niz sličnih crkvica u Dalmaciji.” Kod ruševina crkve Panđur nađen je kameni natpis glagoljicom, koju su u srednjem vijeku zapadno od Drine upotrebljavali samo katolički svećenici rimskoga obreda.
10. Godine 1954. i 1955. pretražujući nekropolu kneževske obitelji Sankovića u selu Biskupu kod Konjica Marko Vego utvrdio je da je ta nekropola bila podignuta na srednjovjekovnoj crkvi, koja je bila porušena početkom 14. stoljeća. Crkva je bila građena u romanskom slogu, a bila je duga s apsidom 12,9 metara, a široka 6,2 metra.
11. U Razićima u blizini sela Biskup u Glavatičevu, kotar Konjic, arheolog Marko Vego otkopao je 1956. srednjovjekovnu crkvu, podignutu u romanskom slogu u drugoj polovini 13. stoljeća. Crkva je bila neko vrijeme zapuštena i u 15. stoljeću obnovljena. Kod te obnove na ulazu crkve postavljeni su novi dovratnici i nadvratnik, koji su se do danas sačuvali. Prema Vegi ova crkva ima stilskih sličnosti sa crkvom Sv. Jurja u Ponikvama na Pelješcu, a tako i s nekim drugim hrvatskim bazilikama. Godine 1958. otkopana je u Gornjoj Bijeloj kod Konjica velika crkva s tri lađe isto romanskoga sloga iz 13. i 14. stoljeća. Taj nalaz još nije znanstveno opisan ni objelodanjen u stručnim časopisima.
12. Grobna crkva bosanskih vladara u Milima i današnjem selu Arnautovićima, 2 kilimetra sjeverozapadno od željezničke postaje u Visokomu, nalazio se stari hrvatski prodor na lijevoj strani riječice Goruše, odmah kod njezina utoka u Bosnu, s desne strane te rijeke. Tu je Zemaljski muzej u Sarajevu pod vodstvom Karla Patcha 1909. i 1910. godine proveo iskopavanja. Kako je Vladimir Ćorović 1914. godine zabilježio, tu je nađena “monumentalna ckvena zgrada iz vremena bosanskih kraljeva,” koja je djelomično bila “sagrađena na temeljima manje crkve, a pod njom bijahu opet temelji rimske zgrade.” Prema podacima koje su skupili Irma Čremošnik 1950. godine i Pavao Anđelić 1961. godine od radnika koji su učestvovali u iskopavanju i od drugih očevidaca, velika crkva bila je bazilika na tri lađe, u kojoj se našlo mnoštvo grobova, te jedna zidana grobnica u apsidi crkve s osam kostura. U ovoj crkvi nađeni su ostaci brokata, koji se danas čuvaju u Sarajevskom muzeju. Na tim ostacima arheolog Pavao Anđelić otkrio je zlatom vezene grobove bosanskih vladara Kotromanića, što nam govori da su u toj grobnici bili pokopani bosanski vladari Hrvati Kotromanići. Ovi su u svoj grb unijeli ljiljane, kada je ban bosanskih Hrvata Stjepan II Kotromanić ( 1312 – 1353 ), slavni pobjednik nad srpskim carem Dušanom, došao u tijesne političke i rodbinske veze s ugarsko – hrvatskim kraljevima Anžuvincima. U jednom posebnom grobu u porušenoj crkvi u Arnautovićima nađen je srebrni pečatni prsten s glavom koja nosi krunu, te više zlatnih predmeta. Naravno, to je bio grob jednoga bosanskoga kralja: “Na širem prostoru oko crkve ležala je nekropola većih razmjera s nadgrobnim spomenicima u obliku ploča.” Neoprostivi je propust dr. Patcha da nije objelodanio popis iskopina u Arnautovićima i upozorio znanstveni i rodoljubni svijet na povijesnu vrijednost otkrivene crkve u Arnautovićima. Posljedica toga je bio nemar prema iskopinama, koji se posebno pokazao 1948. godine kod gradnje širokotračne željezničke pruge, kada su ostaci crkvene zgrade bili potpuno uništeni. međutim, veliku trobrodnu crkvu s grobovima više hrvatskih vladara iz Bosne dinastije Hrvata Kotromanića valja istovjetovati s crkvom Sv. Nikole u Milima kod Visokoga, koju je bosanski ban Stjepan II Kotromanić podigao franjevcima, kada je 1340. godine bila osnovana franjevačka bosanska vikarija. Franjevačka, naime, predaja tvrdi, da je prvi franjevački samostan s crkvom u Bosni podigao ban Stjepan II Kotromanić u Milima pod imenom Sv. Nikole i da je u toj crkvi bio pokopan taj ban nakon svoje smrti. Tu su predaju zabilježili između drugih opat Mavro Orbini 1601. godine, Pavao Ritter Vitezović 1696, fra Bernardin Nagnanović 1715. i fra Nikola Lašvanin 1750. godine.
Franjevački samostan i crkva Sv. Nikole bio je u užoj srednjovjekovnoj Bosni samo jedan pod tim imenom. Taj se u starim franjevačkim izvorima zove sada Sv. Nikola u Milima, a sada Sv. Nikola u Visokomu. Stvarno, samostan se nalazio u mjestu Milima, kako se u srednjem vijeku zvalo naselje s obje strane rijeke Bosne, gdje danas leže sela Arnautovići i Muhašinovići, koji ta imena nose iz turskoga doba po svojim spahinskim gospodarima. U gradu Mili (Mel ), kojega se prodori danas vide na desnoj strani riječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu bilo je sijelo župe Mili, koja se prostirala s obje strane Bosne od prilike od današnje željezničke stanice Ilijaša kod Kaknja. Prema gradu Mili, s lijeve strane Bosne u današnjem selu Muhašinovićima Kulin ban podigao je svoju crkvu, od koje se našao natpis na nadvratniku ulaza u crkvu. Ban Stjepan II Kotromanić 1340. godine podigao je na lijevoj strani riječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu franjevački samostan i veliku trobrodnu crkvu Sv. Nikole u kojoj je izgradio grobnicu u pasidi za se i za svoju vladarsku obitelj. U tom samostanu bilo je sijelo vikara bosnanske vikarije i kustodije, kada se vikarija oko 1348. godine razdijelila u više upravnih područja. Samostan Sv. Nikole u Bosni spominju Dubrovčani 25. lipnja 1367. godine kada su u Malom vijeću odlučilo da se franjevcima toga samostana podari 100 lakata raše, što je bilo dovoljno da se naprave habiti za 10 – 12 franjevaca, koji su živjeli u samostanu. Kustodiju bosansku u kojoj se nalazio samostan Sv. Nikole, prvi spominje fra Bartul Pizanski u svom popisu franjevačkih samostana iz 1385, zatim i iz 1390. godine. U zapisniku općega franjevačkog zbora u Firenci 1493. godine ta se naziva kustodija Sv. Nikole u Milima. Tako je i u službenom popisu franjevačkih samostana 1506. godine. Po franjevačkoj predaji u Bosni, koju je između drugih zabilježio Luka Wadding u Analima franjevačkog reda, samostan i crkva u Milima bili su razoreni od strane bosanskih krivovjeraca, po svoj prilici 1437. godine. za turskih haranja u srednjoj Bosni, kada je bilo porušeno 16 franjevačkih samostana. I bosanski franjevci fra Pavao Papić i fra Jure Neretvanin u izvješću 1623. godine tvrde da su krivovjerci patareni razorili stari, prvotni franjevački samostan u Visokomu i da su još u njihovo vrijeme postojale ruševine toga samostana u katoličkom groblju nedaleko od Visokoga. Navedeno groblje istovjetno je s onom nekropolom, koja je ležala oko trobrodne crkve s kraljevskim grobnicama u Arnautovićima. Prema franjevačkoj predaji oko 1450. godine Mihovil Ostojić iz obitelji bosanskoga kralja Ostoje, podigao je novi franjevački samostan s manjim crkvom Sv. Nikole u neposrednoj blizini tadašnjega tvrdoga grada Visoko. O toj crkvi 1600. godine piše u Rim bosanski biskup Franjo Baličević: ” U Visokomu, mojoj domovini… samostan i crkva Sv. Nikole koja se zove kraljevska kapela, lijepa je, iako ne odviše velika.”
U grobnoj crkvi vladara bosanskih Hrvata u Arnautovićima u glavnoj grobnici u apsidi morao je biti pokopan ban Stjepan II Kotromanić i njegova treća žena, koju je vjenčao u lipnju 1335. godine. Po svoj prilici, tu je bio pokopan knez Vladislav, brat Stjepanov, a otac kralja Tvrtka I, kao i Vladislavova žena Jelena ( kćer srpskoga cara Dušana ) i unuka hrvatskoga bana Pavla I Šubića. Tu su morala biti pokopana i djeca bana Stjepana II koju je imao sa svojom trećom ženom. Jedno od tih je bio Radiša, otac Pavla Radišića, kojega su 1404. godine herceg Hrvoje i Dubrovčani bili odlučili proglasiti kraljem Bosne. U poebnoj grobnici u kojoj je nađen kraljevski pečatni prsten morao je biti pokopan bosanski kralj Hrvat Tvrtko I Kotromanić 1391. godine. Drugi nijedan od bosanskih kraljeva nije mogao biti pokopan u toj crkvi. Kralj Stjepan Dabiša umro je 8. rujna 1395. godine u Sutjesci i bez sumnje bio je pokopan u tamošnjoj franjevačkoj crkvi, kose nazivala Banov dvor ( Curia Bani ). Kralj Stjepan Ostoj i njegov sin Stjepan Ostojić nisu mogli biti pokopani u crkvi Sv. Nikole u Milima kod Visokoga, jer su umrli kao svrgnuti kraljevi i njihov pokop u kraljevskoj crkvi ne bi dopustio tadašnji kralj Tvrtko II. Ovaj je umro 1443. godine u Sutjesci i morao je biti pokopan u mjesnoj franjevačkoj crkvi, napose, jer je već prije te godine bila porušena crkva Sv. Nikole u Milima s vladarskim grobnicama. Prema franjevačkoj predaji u sutjeskoj crkvi pokopan je i kralj Stjepan Tomaš. Zadnjega bosanskoga kralja Hrvata Stjepana Tomaševića sultan Mehmed II dao je posjeći pod Jajcem i on je bio tu pokopan.
13. U Jajcu, zadnjoj prijestolnici bosanskoga kraljevtsva, postojale su dvije franjevačke crkve, starija Sv. Marije i mlađa Sv. Katarine. Prva je podignuta koncem 14. i početkom 15. stoljeća. U najstarijem popisu franjevačkih samostana u Bosni iz 1385, zatim i iz 1390. godine, samostan i crkva u Jajcu ne spominju se, ali su postijali kada je sv. Jakov Markijski boravio u Bosni u dva navrata 1432. i 1438. godine. Drugu crkvu Sv. Katarine podigla je predzadnja bosanska kraljica Hrvatica Katarina Tomašević prije 1458. godine. Prema izvještaju Atanazija Jurjevića ( Georgiceo ) iz 1626. godine jedna od tih crkava koja je imala uza se “vrlo lijep toranj izgrađen od kamena na starinsku,” bila je pretvorena u džamiju, a druga u javno kupalište. Spomenuti toranj postoji i danas, a crkva je bila zapuštena u vrijme austro – ugarske uprave tako da danas od te crkve strše samo nepokrivene zidine. Toranj je pravljen u romanskom slogu po uzoru sličnih zvonika u Emiliji – Romagni u središnjoj Italiji i Mletačkoj krajini isto u Italiji. Budući da se za takvu građevinu zahtijevalo mnogo novaca, najvjerojatnije je crkvu uz koju se uzdiže zvonik, podigla kraljica Katarina. Po narodnom sjećanju ta se crkva zvala “Sv. Luke,” jer su se u njoj neko vrijeme čuvale moći toga sveca. Herceg Hrvoje Hrvatinić, hrvatski plemić, koji je osnovao i izgradio Jajce ( uz to Hrvoje Hrvatinić je osnovao i Banju Luku ), prema uzoru anžuvinskoga grada D’Uovo u Napulju, u samom brijegu povrh mjesta Jajca iskopao je za se grobnu crkvu u romanskom stilu. I zato svi današnji Jajčani jako dobro znaju da je utemeljitelj grada Jajca Hrvoje Vukčić Hrvatinić Jajcu darivao takvo ime po uzoru na arhitekturu talijanskog grada D’Uovo kraj Napulja na jugu Italije. Inače, riječ “uovo” na talijanskom doslovno znači jaje ili slobodnije rečeno u deminutivu jajce, te je upravo kao vjerna urbanistička i arhitektonska kopija grada D’Uovo kraj Napulja u doba Hrvoja Vukčića Hrvatinića i sagrađeno današnje Jajce. Crkva Sv. Ivana u Podmilačju niže Jajca koju su katolici jedinu sačuvali u svojim rukama u doba prije turskoga zauzeća, građena je u gotskom slogu, po svoj prilici početkom 14. stoljeća.
14. Jedna od najljepših crkava u srednjovjekovnoj Bosni bila je ona Sv. Ilije u Modriči na desnoj strani donje Bosne. U njoj se vjenčao ban Tvrtko I 1374. godine. Po svoj prilici ta je crkva s franjevačkim samostanom bila njegova zadužbina, koju je ban Tvrtko sagradio nešto prije svoga vjenčanja. Godine 1579. Turci su zapalili ovu crkvu zajedno s franjevačkim samostanom i nisu dopustili da se obnovi. Bosasnki biskup Franjo Baličević 1600. godine piše da je ta crkva bez krova. Pavao Rovinjanin, službeni pohoditelj bosanske franjevačke provincije, piše o ruševinama te crkve u svome izvještaju 1640. godine ovo: “Samostan u Modriči je najtješnji i najtužniji u ovoj provinciji… U samostanu ima mala podzemna nazovi crkvica… Ali, na jednu milju daleko ima prekrasan hram, veći nego crkva u Kopru, sa stupovnom galerijom unutra unaokolo crkve.” U svom izvješću Propagandi 1675. godine bosanski biskup fra Nikola Ogramić govori o “širini i visini,” i o “umjetnosti neopisive vrijednosti” te crkve. Na koncu nadodaje da je 1663. godine rijeka Bosna promijenila svoje korito na desnu stranu i odnijela crkvu Sv. Ilije s okolnim zemljištem.
15. U Olovu u istočnom dijelu srednjovjekovne Bosne na lijevoj obali rijeke Krivaje, postojao je franjevački samostan s crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije. Taj samostan i crkva podignuti su poslije osnutka bosanske vikarije 1340. godine. Prvi se put spominje u popisu Bartolomeja Pizanskoga 1385. i 1390. godine. Budući da je Olovo u to vrijeme bilo dobro bosanskih banova, sasvim je izvjesno da je ban Tvrtko I ( 1353 – 1391 ) podigao olovski samostan i crkvu. Ona je bila građena u romanskom slogu i nije bila velikih razmjera, ali je brzo nakon svoga osnutka postala najglasovitije svetište Marijino u hrvatskim zemljama. Ironijom povijesne sudbine u Olovu, povijesnom hrvatskom središtu i srednjovjekovnom svetištu vjernika, danas je manje od jednoga postotka Hrvata. Kod crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Olovu za duga stoljeća pod Turcima slijegao bi se narod iz svih hrvatskih zemalja i cijeloga Balkana, dolazeći tamo u hodočasničke pohode na Veliku Gospojinu i u njezinim osminama prije i poslije svetkovine. Preživjela je tursko zaposjednuće, Turci su je nekoliko puta do temelja rušili i palili, Hrvati ponovno obnavljali nakon turskih pohara, sve dok nije bila 1704. godine zapaljena po naredbi bosanskoga valije Sefer paše. Nakon toga divljačkoga čina Turčina Sefer paše, Hrvati katolici Olova, koji su do te 1704. godine bili jedini stanovnici Olova, u strahu od daljih odmazda i bijeći se za gole živote, masovno i gotovo listom prelaze s katoličke vjere na islam i to su preci svih danas proklamiranih Bošnjaka islamske vjere u Olovu. Oni siromašniji, riješeni da ostanu u kršćanstvu, prešli su na pravoslavlje. I slično kao i u ratnoj Srebrenici od 1992. do 1995, isto tako i u Olovu jedni naspram drugih ogorčeno su se borili za grad Olovo danas ubijeđeni Bošnjaci – muslimani i jednako tako uvjereni Srbi – pravoslavci iz Olova i njegove okolice. Apsurd Olova ravan je apsurdu Srebrenice, jer su na oba mjesta ljute bitke vodili potomci islamiziranih i popravoslavljenih Hrvata, a da toga ni sami ni danas ni jedni, niti drugi nisu ni svjesni, a teško je povjerovati da će i jedni i drugi ikad toga i postati svjesni. I dok su u vrijeme turske viševjekovne okupacije Hrvati rimokatolici širom cijele Bosne i Hercegovine masovno prelazili na islam, te od tih islamiziranih Hrvata vuku etničke korijene gotovo svi današnji Bošnjaci u BiH-u, dotle je bilo i prijelaza, negdje i vrlo brojnih prelazaka katoličkih Hrvata na srpsko pravoslavlje. Osim u zoni ovdje opisanog Olova, razmjerno veliki broj katolika konvertiran je u tom dijelu Bosne i u oblastima Zavidovića, dijelom i Kladnja, a uz Drinu masovno oko Srebrenice, Zvornika i Bratunca u srednjem Podrinju, te u gornjem Podrinju u području Foče, Višegrada i Goražda, a u istočnoj Hercegovini naročito u Trebinju i njegovoj bližoj i daljoj okolici, kao i u predjelima oko Ljubinja, Stoca i Nevesinja. Na jugozapadu i sjeverozapadu današnje Bosne najviše je Hrvata katolika pod pritiskom SPC-a koja je bila u sprezi s odobrenjem turskih vlasti koje su otvoreno podupirale SPC u konvertiranju Hrvata katolika u Srbe pravoslavce, takve pojave najviše su zabilježene na obodu Livanjskog polja, u Bihaću i njegovom okruženju, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu, Ključu, Banjaluci i Prijedoru, a od manjih mjesta još i u Tesliću, Kotor Varošu, Skender Vakufu, te u manjoj mjeri u Doboju na potezu prema sjeveru Bosne. Općenito gledano, najveći postotak popravoslavljenih Hrvata među kojima su oni što se danas u takozvanoj Republici Srpskoj osjećaju ljutim Srbima pravoslavne vjere je u Zvorniku, Srebrenici, Trebinju, Banjaluci i Prijedoru.
16. Znamenit franjevački samostan i crkva postojali su u glasovitom srednjovjekovnom rudarskom mjestu Srebrenici nedaleko od rijeke Drine. Tu je bilo neko vrijeme sjedište biskupije srebreničkovisočke, koju je Sveta stolica obnovila početkom 15. stoljeća da doskoči potrebama bosanskih vjernika. Po tom se samostanu prozvala provincija “Bosna srebrenička” ili što je danas aktualniji naziv Bosna Srebrena i tu joj je u Srebrenici bilo sijelo kada se 1514. godine otcijepila od “Bosne hrvatske.” Za povijest Hrvata Bosne i hrvatskog naroda u cjelini Srebrenica i Zvornik ( prije turske provale u Bosnu tamošnji većinski stanovnici Hrvati Zvornik su zvali Zvonik, što se pranalazi i u starim arhivama, jer su Turci ubacili slovo “r” u sredinu riječi i Zvonik prezvali u Zvornik, što nije njegovo izvorno i pravo nego tursko ime) su od izuzetnog značaja, jer su to bila višestoljetna duhovna središta Hrvata katolika uz Drinu od dolaska Hrvata u te krajeve 626. godine, pa sve do konca 16. i 17. stoljeća, kad su Hrvati nakon tisuću godina neprekidnog življenja kao apsolutno većinskog naroda u Zvorniku, Srebrenici i Bratuncu, doživjeli nezapamćeni egzodus i uglavnom ili pobijeni i protjerani iz tih krajeva ili oni preostali u potrazi za spasavanjem žive glave, prevedeni nasilno ili u islam, jednim dijelom, poglavito oni siromašniji katolici, prešli su s katoličanstva na pravoslavlje, a ne na islam. Nekad su se događale neobične pojave i unutar jedne obitelji. Jedan materijalno imućniji brat bi prešao na islam, ne bi li pokušao sačuvati stečenu imovinu i materijalno blagostanje, dok je onaj siromašniji brat, nemajući mnogo toga izgubiti u materijalnom pogledu radije ostao vjeran kršćanstvu, makar morao prijeći iz zapadnoga u istočno kršćanstvo. Da pravoslavna crkva u tursko doba nije uživala kod sultana u Carigradu povlašteni status u usporedbi s rimokatoličkom crkvom, ovi prijelazi s katoličanstva na pravoslavlje u Bosni i Hercegovini bili bi vrlo vjerojatno rijetki. No, uz jasnu i otvorenu potporu Turaka SPC se toliko osilila da je radila što je htjela, a to se pored ostalih oblika maltretiranja katolika od strane pravoslavaca u Bosni sve i zbivalo samo zahvaljujući tome što su sami Turci Srbe poticali na takva iživljavanja nad životima i imovinom Hrvata katolika, jer da SPC za takve opake radnje nije imala potporu turskih vlasti i samoga sultana u Carigradu, ne bi se sami ni usudili praviti stalne neprilike Hrvatima katolicima, nerijetko i tajno potkazujući Turcima svaki pokušaj plana, pripreme i organiziranja i provođenja i hrvatskih oružanih pobuna i ustanaka protiv Turaka. No, sve to bi u korijenu bilo sasjecano, jer su Srbi često Turcima kao vjerni dostavljači obavijesti pravodobno javljali što Hrvati smjeraju učiniti. Za takve podle radnje Srbi bi od strane Turaka bili bogato nagrađivani, osobito SPC, dok su Hrvati od strane tih istih Turaka zato još grublje i okrutnije kažnjavani i zlostavljani.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
