Feljton Antuna Babića
Od završetka Drugoga svjetskog rata 1945. do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj 1990. u hrvatskom iseljeništvu, a posebno u prekooceanskim zemljama, koje su, za razliku od europskih država, bile manje na dohvatu Udbe, razvio se vrlo dinamičan politički i stranački život. U političkoj emigraciji djelovale su sljedeće hrvatske političke stranke i organizacije: Hrvatska seljačka stranka, Hrvatski oslobodilački pokret, Hrvatski narodni odbor, Hrvatski narodni otpor, Hrvatska republikanska stranka, Hrvatsko narodno vijeće, Hrvatski državotvorni pokret, Uzdanica, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, itd. Premda je u prvom poslijeratnom desetljeću Australija zaostajala za hrvatskim zajednicama koje su – u Kanadi i SAD-u, gdje je glavnu ulogu imao HSS – već bile oblikovane i aktivne i prije Drugoga svjetskog rata, početak političkog organiziranja u Australiji koincidirao je s osnivanjem Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Argentini 1955. Masovnim iseljavanjem Hrvata iz Titove Jugoslavije u Australiju od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća došlo je u relativno kratkom razdoblju do velikog razvoja političke aktivnosti u hrvatskoj zajednici na tom kontinentu. Glavni ciljevi političke aktivnosti svih tih stranaka i organizacija bili su rušenje Titove komunističke Jugoslavije te stvaranje samostalne i slobodne hrvatske države. Iako su u početku – pod utjecajem života u demokratskim društvima – bile prisutne snažne tendencije, na primjer u HOP-u, za obnovu NDH, gotovo sve političke stranke zalagale su se u prvom redu za uspostavu demokratske hrvatske države, i to u granicama u kojima će to biti moguće ostvariti. Često se govorilo, samo da nam je osvojiti jedan otok, ili neka Hrvatska postane samostalne država, pa makar bila i komunistička. Sve je to ukazivalo na činjenicu kako je hrvatska politička emigracija već tada bila spremna pružiti ruku pomirenja hrvatskim komunistima, uz uvjet da oni odustanu od Jugoslavije i počnu se boriti za samostalnu hrvatsku državu. Nažalost, to se nije ostvarilo ni do današnjega dana. Od šezdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća politički život u hrvatskoj emigraciji bio je vrlo dinamičan, a povremeno i buran. Bili smo i kao narod i kao etničke zajednice diljem svijeta bez svoje države pa nas nitko nije uvažavao, što je dovodilo do sukoba u razmišljanju kojim putem i s kime pokušati ostvariti glavni cilj – samostalnu hrvatsku državu. Naravno, nikako se ne smije zanemariti golem utjecaj Udbe u redovima hrvatske političke emigracije, pa su se tako i na Zapadu pojavljivale sulude ideje o traženju pomoći od komunističkoga Sovjetskog Saveza. Ipak, kad je nekoliko godina prije raspada Jugoslavije hrvatska politička emigracija shvatila da je taj raspad neizbježan, došlo je do ublažavanja međusobnih tenzija, a na kraju i do ujedinjenja brojnih političkih stranaka i organizacija, u čemu je prednjačila Australija. U ovom prilogu želim pokazati na kako se visokoj političkoj i demokratskoj razini okupila hrvatska politička organizacija 1989. godine. Rezultat tog međusobnog visoko tolerantnog ozračja u Australiji bili su deseci milijuna dolara pomoći što su ih hrvatski iseljenici iz Australije, uglavnom predvođeni političkim organizacijama, slali u Hrvatsku od 1990. do 1995. godine. Australija je bila prva prekomorska zemlja koja je priznala Hrvatsku, iako je dotad službena Australija slijepo slijedila politiku Velike Britanije. No, australski političari nisu mogli ignorirati tadašnju veliku političku snagu i organiziranost Hrvata u toj zemlji. U prosvjedima ispred australskoga Parlamenta 31. kolovoza 1991. okupilo se preko 30 tisuća hrvatskih iseljenika, koji su tražili da Australija već tada prizna Hrvatsku kao samostalnu državu. Intenzitetu zajedništva i sloge u cijeloj hrvatskoj zajednici u Australiji pridionio je i povijesni sastanak hrvatskih političkih organizacija koji je održan 26. veljače 1989. godine u glavnom gradu Australije Canberri. Nažalost ta I danas prijeko potrebna razina domoljubnog zajednišva, suradnje i sloge nestala je s hrvatske političke pozornice nakon vojno redarstvene akcije “Oluja” u kolovozu 1995. Objavljujem izvješće sa sastanka u Canberri 26, veljače 1989.
“Izvještaj s Kontinentalnog sastanka i javne tribine hrvatskih političkih organizacija u Australiji
Kontinentalni sastanak i Javna tribina hrvatskih političkih organizacija u Australiji, koji su održani u Hrvatskom domu O’Connor u Canberri u nedjelju, 26. veljače 1989., uspjeli su iznad svih očekivanja. Najnoviji događaji u Jugoslaviji pokazali su da je ovaj skup rodoljubno i politički svjesnih Hrvata sazvan i održan u pravo vrijeme.
Na sastanku je bilo prisutno više od 40 predstavnika hrvatskih političkih i drugih organizacija iz cijele Australije. Hrvatski oslobodilački pokret predstavljali su: Jozo Pavlović, Josip Ćuk, Josip Butković, Tomislav Beram i Ilija Pavković; Hrvatsku seljačku stranku u Australiji: Ante Babić, Mate Polegubić, Martin Hajdinjak, Marko Blondić, Stjepan Krstin, Jakov Pelegrin, Ivan Merkaš i Luka Kućan; Hrvatsko narodno vijeće: Ragib Avdić i Ivan Jukić; Hrvatski državotvorni pokret: Ante Šuto, Dinko Dedić, Šimun Franjić, Marko Radmilo, Marko Pernar, Ivan Blažić, Franjo Babić; Hrvatsku republikansku stranku: Ivan Barić, Alojz Pižir, Blaž Kraljević, Ivan Grbavac i Jozo Stanić; Hrvatski narodni otpor: Pero Čulo i Pavo Gagro; Ujedinjene Hrvate – Wollongong: Mato Ćosić i Josip Perković; Ujedinjene Hrvate «Mile Rukavina»: Ante Bilić i Miljenko Kardum; «Hrvatice» – Sydney: gđa Đurđa Avdić.
Na sastanak su došli i predstavnici nekoliko vjerskih organizacija, klubova i društava: Hrvatski islamski centar – Sydney zastupao je Ragib Avdić, Crkveni odbor iz Blacktowna (Sydney) zastupali su Ilija Macan i Jerko Čurković, a Hrvatski klub iz Adelaidea Ivan Adžić. Prisutnost predstavnika nepolitičkih organizacija najbolji je dokaz toga da se političke organizacije ne namjeravaju odvajati od drugih hrvatskih društava i organizacija u zajednici.
Sastanak je započeo minutom šutnje za sve Hrvate koji su dali svoje živote na Oltar domovine.
Radni dan sastanka otvorio je Ante Babić pozdravljajući sve prisutne, nakon čega je izabran voditelj sjednice, Ivan Barić, koji je predložio dnevni red od 16 točaka. Uvodnu riječ i osvrt na razvoj događaja koji su doveli do sastanka hrvatskih političkih organizacija u Australiji održao je Ante Babić. Između ostalog istaknuo je da se mi Hrvati kao narod ponovno nalazimo u situaciji kad nam se pruža prilika da se opredijelimo ili za hrvatsku državu ili opet za neku vrstu Jugoslavije te da su hrvatske političke organizacije u Australiji došle na sastanak u Canberru s čvrstom odlukom da jasno i glasno iznesu svoj stav za hrvatsku državu i protiv svake Jugoslavije.
- Babić također je naglasio da hrvatske političke organizacije u Australiji nisu došle u Canberru stvarati neko novo tijelo ili umanjivati važnost postojećih međuorganizacijskih struktura, nego na dogovore o tomu kako da, poštujući različite programe i mišljenja, usklade svoj rad i nađu zajednički jezik u pomaganju hrvatskom narodu u ovim povijesnim trenucima.
Glavne točke dnevnog reda bile su: Poruka hrvatskom narodu, rezolucija sastanka, memorandum australskom ministru vanjskih poslova i ambasadama stranih država, oglas u australskom tisku, formiranje kontinentalnog radnog odbora, zajedničko pozdravno pismo te apel predsjednicima stranaka i organizacija u iseljeništvu.
O svim točkama dnevnog reda vođena je posebno iskrena i tolerantna rasprava, a sve odluke donesene su dogovorno, bez glasanja. S obzirom na to da se radilo o jednom od najvećih sastanaka hrvatskih političkih organizacija u Australiji od 1945. godine, atmosfera na sastanku iznenadila je i one najveće optimiste. Umjesto uobičajene napetosti i nastojanja da svaki delegat izvuče što više za svoju stranku ili organizaciju, ovoga puta delegati su nastojali što više pridonijeti zajedničkoj stvari, što je na kraju urodilo time da su svi dobili daleko više nego da su vodili računa samo o svojim uskim interesima. Drugim riječima, na sjednici je vladao moto: pobjeda zajednice znači pobjedu pojedinca.
Tu je vrijedno zabilježiti izjavu predsjednika Hrvatskog međudruštvenog odbora za NSW, g. Tomislava Berama, koji je na Javnoj tribini u vezi sa sastankom izjavio sljedeće: «Ja sam prošle nedjelje bio na jednom sličnom političkom sastanku, na kojem smo osam i pol sati raspravljali o dvije točke i nismo se mogli složiti. Ovo što sam danas vidio i doživio na sastanku hrvatskih političkih organizacija u Australiji prisiljava me reći da se stidim sastanka koji smo imali prošle nedjelje. Nisam nikada u životu bio na hrvatskom sastanku na kojem se u svega četiri sata raspravljalo i bez nadglasavanja riješilo 16 točaka dnevnog reda. Čestitam organizatorima.»
Na sastanku su razrađene i prihvaćene Poruka hrvatskom narodu i rezolucija. Zatim je odlučeno da se u idućih nekoliko dana prirede memorandum australskom ministarstvu vanjskih poslova i ambasadama stranih država te oglas za australske novine.
Da bi se uskladio rad hrvatskih političkih organizacija diljem Australije, na sastanku je formiran Kontinentalni radni odbor.
Svaka je organizacija nominirala po dva člana u Odbor: Članovi odbora su: Ivica Kokić, Josip Ćuk (HOP); Ante Babić, Mate Polegubić (HSS); Ragib Avdić, Ivan Jukić (HNV – Sydney); Dinko Dedić, Ante Šuto (HDP); Ivan Barić, Ante Dokoza (HRS); Pero Čulo, Jozo Matković (Otpor); Ante Bilić, Miljenko Kardum (Ujedinjeni Hrvati «Mile Rukavina» – Sydney) i gđa Đurđa Avdić («Hrvatica» – Sydney).
U Odboru neće biti dužnosnika kao što su predsjednik, tajnik itd., niti će se Odbor moći miješati u rad bilo koje pojedine organizacije. Svrha Odbora isključivo je da nakon dogovora organizacija provodi u djelo zajednički donesene odluke.
S obzirom na velik uspjeh koji je postignut u zajedničkom radu hrvatskih političkih organizacija u Melbourneu, na sastanku je odlučeno da se u idućih nekoliko tjedana održi Javna tribina i u Sydneyju.
Kao što je bilo predviđeno u dnevnom redu, sastanak je završio u jedan sat poslijepodne. U završnoj riječi voditelj sastanka Ivan Barić, koji je cijeli sastanak vodio na zadovoljstvo svih prisutnih, osvrnuo se na odluke i zaključke sastanka, a zatim je svima zahvalio na visokom stupnju rodoljubne svijesti i strpljivosti koji su pokazali tijekom ovog povijesnog skupa Hrvata u Australiji. Sastanak je završio pjevanjem hrvatske himne, a nakon toga delegati su otišli na zajednički ručak, koji su u Domu priredile članice Ženskog društva u Canberri, pa im ovim putem zahvaljujemo na izvrsnom objedu.
Veliku pohvalu zaslužuje i Uprava doma u O’Connoru koja se pobrinula za sve što je trebalo u organiziranju ovako velikog sastanka. Također iskreno zahvaljujemo ljudima u Canberri koji su pomogli pri organiziranju ovog skupa: Blažu Kraljeviću, Mati Polegubiću, gđi. Mariji Šešelja i drugima.
Poslijepodne, od 3 do 6 sati, održana je Javna tribina na koju se, usprkos nepotrebnim pokušajima da se skup u Canberri omalovaži, odazvalo nekoliko stotina Hrvata glavnog grada Australije, a došao je i veći broj Hrvata iz Sydneyja, Melbournea, Adelaidea, Wollongonga, Whyalle i drugih gradova, udaljenih i do 1000 km od Canberre. Na tribini su pročitani pismeni pozdravi koji su upućeni sastanku hrvatskih političkih organizacija u Australiji. Pozdrave su poslali: predsjednik Hrvatske republikanske stranke dr. I. Korsky; dopredsjednik Sabora HNV-a prof. Šime Letina; pomoćnik predsjednika HOP-a g. Ivica Kokić, jedan od inicijatora međuorganizacijskog zbližavanja; predsjednik HDP-a g. Nikola Štedul; te istaknuti sabornici HNV-a: ing. Nikola Kirigin (SAD) – koji je također poslao nekoliko vrlo vrijednih prijedloga o kojima će se posebno raspravljati, zatim dr. Josip Gamulin iz Kanade i Stjepan Asić iz Pertha.
U svim pozdravima izražena je želja da povijesni sastanak u Canberri ne samo što bolje uspije, nego i bude prvi korak u pravcu zajedništva svih Hrvata diljem svijeta.
Nakon pozdrava na tribini su održali referate predstavnici hrvatskih političkih organizacija: Jozo Pavlović (HOP), Ivan Barić (HRS), Pero Čulo (Otpor), Dinko Dedić (HDP), Ragib Avdić (HNV) i Ante Babić (HSS). Svi referati bit će objavljeni u hrvatskom tisku. Sabornik HNV-a Ragib Avdić nije imao napisan referat, ali je održao govor koji je oduševio prisutne. Među inim on je istaknuo da je član HNV-a od prvog dana i da je u Canberru došao nakon odluke svoga mjesnog odbora. Što se pak zajedništva tiče, g. Avdić rekao je da je on uvijek zagovarao suradnju i zajedništvo Hrvata te ako se to zajedništvo nije moglo u cijelosti ostvariti kroz HNV, da treba tražiti nove načine za njihovo ostvarenje. Načine kao što je ovaj u Canberri, u kojemu se ne ruše ni HNV ni druge postojeće organizacije, nego se samo traži put za njihovo udruživanje u ovim, za hrvatski narod, sudbonosnim trenucima.
Iako je prije sastanka i tribine bilo nekih nejasnoća koje su posijali razni emisari, Hrvati Canberre oduševljeno su pozdravili govore na tribini, kao i odgovore na postavljena pitanja. Osim jednog čovjeka koji je uporno želio dokazati da je samo on u pravu, a svi drugi prisutni da su zavedeni, Hrvati glavnoga grada Australije osjetili su da se u njihovom gradu događa nešto novo, nešto što su Hrvati na ovom kontinentu i diljem svijeta čekali preko 40 godina. Treba ipak reći da se i taj galamdžija smirio i na kraju tribine pljeskao raznim odgovorima prisutnih delegata političkih organizacija.
Svoje oduševljenje za nov, pozitivniji vjetar u radu hrvatskih političkih organizacija Hrvati Canberre pokazali su i kroz davanje financijske pomoći za slanje letaka u domovinu i druge potrebe u radu hrvatskih političkih organizacija. Bio je to najbolji znak da su Hrvati Australije spremni i financijski potpomoći hrvatske političke organizacije kad se uvjere da je to rad koji Hrvate ujedinjuje, a ne razdvaja, te što je još važnije, da se radi o zajedništvu koje vodi u domovinu, u slobodnu i samostalnu hrvatsku državu.
Javna tribina, koju je, kao i u Melbourneu, izvrsno vodio Josip Ćuk, završila je pjevanjem hrvatske himne. Delegati hrvatskih političkih organizacija zadržali su se nakon toga u razgovoru s Hrvatima Canberre, a zatim su svi krenuli svojim kućama u uvjerenju da je toga dana za Hrvatsku i hrvatski narod učinjeno nešto korisno.
Početak kraja Jugoslavije
Prema analizi vrlo utjecajnih i vrlo dobro informiranih svjetskih listova, slanje tenkova i vojske na Kosovo predstavlja nepovratan potez u lancu raspada jugoslavenske federacije.
Pod pritiskom Miloševića i velikosrpske čaršije, Predsjedništvo Jugoslavije, u kojem se nalazi i Josip Vrhovec, poslalo je vojsku na Kosovo u namjeri da razbije generalni štrajk i spriječi oružani ustanak Albanaca. Povod za slanje vojske na Kosovo dao je štrajk rudara Trepče, koji su tjedan dana štrajkali glađu u rudniku tražeći smjenu albanskih političara koje je Slobodan Milošević nedavno postavio za šefove pokrajina.
Štrajk rudara Trepče izazvao je velike simpatije u Hrvatskoj i Sloveniji gdje je nekoliko organizacija prikupljalo pomoć za hrabre Albance, koji su bili odlučili umrijeti u rudniku ne udovolji li se njihovim zahtjevima.
Rahman Morina i druga dvojica prosrpskih Albanaca, zbog kojih su rudari štrajkali, dali su ostavke, no to je izazvalo provalu bijesa i nacionalističkih ludovanja u Srbiji. Prema pisanju australskog tiska, Srbi su već počeli upadati u albanske radnje u nekim gradovima Srbije i ubijati njihove bespomoćne vlasnike.
Svojom okupacijom Kosova započela su i brojna hapšenja vodećih Albanaca. Među uhapšenima najpoznatiji je Azem Vlassi, koji je donedavno bio član CK SKJ. Prema nekim još nepotvrđenim vijestima, Fadil Hodža, dugogodišnji prvi čovjek Kosova, pobjegao je u Albaniju.
Hapšenje i progoni Albanaca izazvali su posebice veliko ogorčenje u Sloveniji gdje je održano nekoliko zborova, na kojima su osuđeni Milošević i cijela sadašnja srpska ekipa na vlasti u Beogradu. Milan Kučan, slovenski komunistički vođa, usporedio je progon Albanaca na Kosovu s genocidom
Židova u Njemačkoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Istodobno su europski listovi ponovno prozvali Miloševića novim Mussolinijem.
Svega nekoliko dana prije vojne okupacije Kosova jedan od organizatora prošlogodišnjih srpskih demonstracija u Srbiji i Crnoj Gori dao je intervju «Slobodnoj Dalmaciji». Rekao je da su sada na redu Bosna i Hercegovina, zatim Hrvatska, a na kraju Slovenija. U međuvremenu je u Kninu došlo do srpskih demonstracija oko 5000 lokalnih Srba, koji su dali podršku Miloševiću.
Za nas Hrvate najvažnije je pitanje hoće li sadašnje hrvatsko komunističko vodstvo u Zagrebu i dalje ustrajati na stajalištu obrane Jugoslavije, koja zapravo predstavlja najbolju platformu za širenje velikosrpstva, ili će u zadnji trenutak uvidjeti da samo hrvatska država može zaustaviti Miloševićeve pretenzije na Hrvatsku. Uspostavom hrvatske države sadašnji vlastodršci u Zagrebu vjerojatno bi izgubili vlast i položaje, ali bi se time spasio cijeli hrvatski narod.
Ante Babić
Hrvatska sloboda, ožujak 1989.
Rezolucija sastanka hrvatskih političkih organizacija u Canberri 26. veljače 1989.
- U ovom povijesnom trenutku, kada cijelom hrvatskom narodu ponovno prijeti velika opasnost od velikosrpskog imperijalizma, Hrvatska se toj opasnosti može uspješno oduprijeti samo kroz SVEHRVATSKO POMIRENJE i udruživanje cjelokupnih hrvatskih intelektualnih, financijskih i fizičkih snaga u domovini i iseljeništvu. Iskustvo iz Drugoga svjetskog rata, kad smo se mi Hrvati našli na tri različite barikade, ne smije se više nikada ponoviti. Za nas Hrvate danas mora postojati samo jedna barikada: ONA KOJA JE HRVATSKA I DRŽAVOTVORNA.
- Poučene tim iskustvom, hrvatske političke organizacije okupljene na ovom sastanku u glavnom gradu Australije zagovaraju SVEHRVATSKO POMIRENJE I DJELOTVORNO ZAJEDNIŠTVO svih Hrvata u domovini i iseljeništvu, pa se na temelju toga hrvatski narod u Hrvatskoj ne treba plašiti hrvatskog iseljeništva. Jugoslavenski režimski tisak, bilo onaj u Zagrebu bilo onaj u Beogradu, objavljuje laži o ciljevima i djelovanju hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu. Svrha tih laži jest uplašiti hrvatski narod u domovini. Međutim, Hrvati u iseljeništvu, koji su živa grana domovinskoga stabla, osjećaju se dužni pomoći hrvatskom narodu da dođe do svoje slobodne i samostalne hrvatske države. Hrvatske političke organizacije u iseljeništvu bore se za hrvatsku državu, koja će biti demokratska i višestranačka i u kojoj će biti zagarantirana jednaka građanska i ljudska prava svakom stanovniku Hrvatske koji bude poštovao zakon države bez obzira na njegovo etničko podrijetlo, vjeroispovijest ili političko uvjerenje.
- Hrvatske političke organizacije u iseljeništvu čvrsto stoje na stajalištu da se krizu Jugoslavije može trajno riješiti samo kroz njezino rastvaranje i uspostavu slobodnih i samostalnih država, uključujući i SUVERENU DRŽAVU HRVATSKU. Jugoslavija i jugoslavenstvo kao ideja doživljavaju teške udarce unutar same zemlje, a na međunarodnom planu sve više gube i ono malo ugleda što su ga dosad imali. S tim na umu i u obostranom interesu pozivamo da se što prije povede razgovor o mirnom razlazu između hrvatskog i srpskog naroda, koji predstavljaju glavne čimbenike u Jugoslaviji.
4. U zadnje vrijeme u Jugoslaviji je došlo do raskola u Savezu komunista Jugoslavije, tj. pojavile su se dvije koncepcije Jugoslavije: avnojevska, koju brane Stipe Šuvar i hrvatski komunisti, i velikosrpska, za koju se bori Slobodan Mi
Milošević kao glavni čovjek današnje Srbije. Hrvatske političke organizacije u iseljeništvu najodlučnije osuđuju velikosrpske pretenzije na hrvatske zemlje. S druge strane, s jednakom odlučnošću odbijamo prihvatiti Šuvarovu ili bilo koju drugu koncepciju Jugoslavije kao obranu protiv velikosrpstva. U borbi protiv srpskih imperijalističkih pretenzija na hrvatske pokrajine hrvatski je narod bio uspješan samo onda kad se velikosrpstvu suprotstavljao DRŽAVOTVORNIM HRVATSTVOM.
- Ako se mi Hrvati kao narod želimo uspješno suprotstaviti najnovijem velikosrpskom imperijalizmu, onda se u Hrvatskoj treba što prije osnovati HRVATSKA OBRAMBENA STRUKTURA, u koju bi mogli pristupiti svi stanovnici Hrvatske bez obzira na politička ili ideološka opredjeljenja. Jedini cilj te strukture bio bi braniti Hrvatsku od velikosrpskih nasrtaja. Kako se vidi iz pisanja velikosrpskoga tiska u Beogradu, Srbi ne žele miran razlaz s Hrvatskom i pripremaju se za vojnu okupaciju Hrvatske i drugih dijelova tzv. Jugoslavije. U takvoj situaciji hrvatski je narod dužan pripremati se braniti svoj goli opstanak.
- Da bi se Hrvatska i hrvatski narod mogli u što kraćem razdoblju pripremiti za gotovo neizbježan velikosrpski nasrtaj na hrvatske zemlje, pozivamo sadašnje vlastodršce u Hrvatskoj koji slijepo zagovaraju opstanak Jugoslavije, koja ne može biti brana velikosrpstvu, DA ODSTUPE S VLASTI U HRVATSKOJ kako bi na njihovo mjesto moglo doći novo, nekompromitirano hrvatsko narodno vodstvo, koje će beskompromisno zastupati hrvatske nacionalne interese.
- Dajemo punu podršku izjavi 235 hrvatskih intelektualaca u domovini o hrvatskom jeziku od 18. siječnja 1989. Isto tako pozdravljamo sve učestalije javne glasove stanovnika Hrvatske pravoslavne vjere, koji odbijaju prihvatiti lažnu beogradsku propagandu o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i koji izjavljuju da je Hrvatska njihova domovina i da dijele zajedničku sudbinu s Hrvatima katoličke i muslimanske vjere. Dijelom hrvatskoga državotvornoga gibanja moraju postati svi stanovnici Hrvatske i braća muslimani u Bosni i Hercegovini, kojima povijesna srpska mržnja prijeti više nego pripadnicima bilo koje druge vjere, i braća pravoslavci, ne isključujući ni one u Hrvatskoj koji se smatraju Srbima. Baš ovih dana svjedoci smo kako Srbi iz Hrvatske masovno odgovaraju na pozive Slobodana Miloševića i njegovih žbirova da njima nije potrebna nikakva skrb iz Srbije te da su u Hrvatskoj ravnopravni. Uspostavom samostalne hrvatske države njihova ravnopravnost ne samo da će biti sačuvana, nego još većma garantirana. Dijelom hrvatskoga državotvornoga gibanja moraju postati pripadnici svih vjera, kako većinske poput katolika tako i pripadnici i najmanje vjerske sekte, a jednako i oni koji ne pripadaju niti jednoj vjeri. Kada budemo jedinstveni u tome što hoćemo, nikakva sila na svijetu neće moći nama prevladati.
- Hrvatske političke organizacije u iseljeništvu pozdravljaju domovinska nastojanja da Hrvatska uđe u Europsku zajednicu. Naše je, međutim, uvjerenje da Hrvatska treba ući u Europsku zajednicu samo kao slobodna i samostalna država, a ne u sklopu Jugoslavije. Ulazak hrvatske države u europske države, u Europsku zajednicu pomogao bi brzi gospodarski razvitak i oporavak Hrvatske, što bi omogućilo da hrvatski narod u domovini uživa standard ravan onomu u slobodnim i razvijenim zemljama zapadne Europe.
- Hrvatske su političke organizacije s ovog sastanka uputile memorandum australskom ministarstvu vanjskih poslova i ambasadama svih važnijih svjetskih država u glavnom gradu Australije. Među inim, u memorandumu je naglašeno da postojanje bilo koje i bilo kakve Jugoslavije predstavlja veliku opasnost za europski i svjetski mir te da jedino njezino rastvaranje može trajno ukloniti tu opasnost. U memorandumu je također istaknuto da je hrvatska država postojala kroz stoljeća, što znači da je hrvatski narod izvršio svoje samoodređenje i da prema tome mi Hrvati danas ne tražimo neko novo pravo za izjašnjavanje jesmo li za Jugoslaviju ili hrvatsku državu, nego zahtijevamo da se naše već toliko puta dokazano samoodređenje za Hrvatsku provede u život mirnim putem. U memorandumu je također podvučeno da će, ne dođe li do mirnoga razlaza u Jugoslaviji zarobljenih naroda, hrvatski narod u borbi za hrvatsku državnu samostalnost biti prisiljen upotrijebiti sva raspoloživa sredstva.
Živjela slobodna i samostalna hrvatska država! Živio hrvatski narod!
U Canberri, Australija, 26. veljače 1989.
Hrvatski oslobodilački pokret
Hrvatsko narodno vijeće (NSW)
Hrvatska seljačka stranka
Hrvatski državotvorni pokret
Hrvatska republikanska stranka
Hrvatski narodni otpor
Ujedinjeni Hrvati «Mile Rukavina»
«Hrvatica» – Nacionalni odbor žena za oslobođenje Hrvatske”
