RADI GRAĐANA RH KOJI IMAJU VELIKIH PROBLEMA OKO UKNJIŽBE NA NEKRETNINAMA KOJE STOTINE GODINA UŽIVAJU, A DRŽAVA SE NA ISTIMA NEZAKONITO UKNJIŽILA, MOLIMO DA OBJAVITE PRILOŽENI ČLANAK KAKO BI SE ZAINTERESIRANI UPOZNALI SA PRAVIMA KOJA SU IM PRESUDE ESLJP U STRASBOURGU PRUŽILE.
IVAN DEBELIĆ, PODACI U ČLANKU.
RAB, 14. 11. 2016.
DEBELIĆ IVAN, mag. iur, odvjetnik u mirovini.
Presudama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (ECHR) sru-šen je mit o neprimjeni ukinutog članka 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV) u slučaju Radomilja, Jakeljić, Trgo i dr. protiv Republike Hrvatske.
Uvod
Presudom Radomilja i drugi protiv RH, br. 37685/2010. od 28. lipnja 2016, Jakeljić i dr. protiv RH, br. 22768/12. od 28. 06. 2016. i ranijom presudom Trgo protiv RH, br. 35298/2004. od 11. 06. 2009. „vraćen je u život“ ukinuti članak 388. st. 4. ZV koji je propisivao da se u rok dosjelosti na nekretninama u društvenom vlasništvu računa i vrijeme poštenog posjedovanja od postanka nekretnine društvenim vlasništvom do ispunjenja zakonskih uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Slikovito rečeno ovim je presudama izvršen kopernikanski obrat jer od tada Zemlja više nije centar Svemira, već je samo jedan planet koji kruži oko Sunca.
Dosjelost je izvorno stjecanje prava vlasništva stvari neprekidnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Svrha dosjelosti je da se dugogodišnji faktički odnosi pretvore u pravne od-nose.
Mada je Ustavom, Zakonom o sudovima i Međunarodnim pravom propisano da je sudska pra-ksa izvor prava, sudovi RH, stvaraju duboku i dugotrajnu razliku u pristupu sudskoj praksi, koja inače ima veliko značenje za društvo. Ne postoje učinkoviti mehanizmi, osim strogo for-malizirane i ograničene izvanredne revizije, koji bi osiguravali dosljednost (consistency) prakse nacionalnih sudova, čime se stvara trajna pravna nesigurnost i nepovjerenje u sudstvo. Navede-ne presude otklonile su mrak sudske prakse dosjelosti na stvarima u društvenom vlasništvu. Ova stajališta treba poštivati, gajiti i primjenjivati.
Stajališta presuda ECHR
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio je na snagu 01. 01. 1997. godine.
Člankom 388. st. 4. ZV propisano je:
„ U rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društve-nom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. „
Navedeni članak 388. st. 4. ZV ukinut je odlukom Ustavnog suda RH, broj U-I-58/1997. od 17. studenoga 1999, koja se primjenjuje od dana objave u Narodnim novinama, od 14. prosinca 1999.
Članak 388. st. 4. ZV nakon stupanja na snagu navedene odluke Ustavnog suda RH glasi :
„ U rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u dru-štvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma. „
Pravna stajališta presude Radomilja i dr. protiv RH, br. 37685/10. i Jakeljić i dr. protiv RH, br. 22768/12, su :
U više svojih odluka Vrhovni sud RH, primjerice rješenjem br. Rev-250/2003-2 od 16. 06. 2004. i Rev-x-51/2013-2 od 23. 07. 2014, potvrđuje da prema Načelnom mišljenju Saveznog vrhovnog suda FNRJ od 04. 04. 1960. godine, rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (redovni i izvan-redni) iznosi 20 godina ako je posjed pošten. Ovaj se rok primjenjuje od početka primjene OGZ u Hrvatskoj (u Istri, Dalmaciji u koju tada spada i otok Rab i Vojnoj krajini), od 1812, 1820, a od 1. 05. 1853. i u cijeloj Hrvatskoj, pa sve do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (ZOVO), do 01. 09. 1980. godine. Člankom 28. ZOVO rok za izvanrednu dosjelost određen je na 20 godina dok je rok redovne dosjelosti (za kvalificirani posjed), odre-đen na 10 godina.
Člankom 145. a u vezi čl. 141. Ustava RH, propisana je izravna primjena međunarodnog prava. Prema čl. 38. Statuta Međunarodnog suda u Haagu, Ustavu RH (čl. 118. st. 3. i čl. 119. st. 1.) i Zakonu o sudovima (čl. 5.), izvori prava pored ostalog su međunarodni običaji kao dokaz opće prakse, opća načela prava priznata od civiliziranih naroda, sudske rješidbe (praksa) i nauča-vanja najpozvanijih publicista. Prema navedenim propisima OGZ, ZOVO, Načelnom mišljenju SVS, sudskoj praksi, Zakonu o nevažnosti, Sl. list FNRJ, br. 86/46., Zakonu o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. 04. 1941. i dr., rok dosjelosti iznosi 20 godina za sve nekretnine u pogledu kojih su ispu-njene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
Slučaj Radomilja, Jakeljić i dr. protiv RH različit je od slučaja Trgo protiv RH obzirom da se u predmetu Trgo zahtjeva utvrđenje prava vlasništva dosjelošću u razdoblju između 6. 04. 1941. i 8. 10. 1991., a u predmetu Radomilja, Jakeljić i drugi u razdoblju od 1900, odnosno 1912. go-dine do 6. 04. 1941, odnosno do proteka zakonskog roka za stjecanje prava vlasništva dosjelo-šću. (točka 48. i 49. presude Radomilja).
Prema presudi ECHR u slučaju Radomilja, Jakeljić i dr. protiv RH, navedenoj praksi VSRH, Rev-250/03. i Rev-x-51/13, rok dosjelosti na nekretninama u društvenom vlasništvu iznosi 20, a ne 40 godina. (točka 29, 30. i 31. presude Radomilja). Obzirom da se pravo vlasništva dosjelošću stječe po samom zakonu (ex lege), odnosno po sa-mom pravu (ipso iure) u trenutku kada su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (neprekidan i pošteni posjed kroz 20 godina, sposobnost stjecatelja za stje-canje i sposobnost stvari za stjecanje), navedenim presudama ECHR potvrđeno je, (točka 52, 53. i 54. presude Radomilja), da su do 14. 12. 1999, do važenja navedenog članka 388. st. 4. ZV koji je Ustavni sud sa 14. 12. 1999. ukinuo, stečeni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, bez obzira kada je zahtjev za formalno pravno utvrđenje prava vlasništva podnijet.
Zahtjevu će se udovoljiti ako su ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i ako ne postoji neki drugi suprostavljeni privatni interes.
ECHR smatra da su se podnositelji zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću razumno oslonili na čl. 388. st. 4. ZV koji je ukinut i nisu dužni snositi štetu koju je tom greškom učinila država. Ovo radi toga jer ako je država ostala uknjižena kao vlasnik nekretnine, vlastitom se greškom okoristila, a greške države ne smiju ići na trošak građana.
Pojam vlasništva države (države) određen je odlukom Europskog suda u Luksemburgu u predmetu FOSTER, broj C-188/89, par 18. Tom je odlukom potvrđeno da se pod pojmom državnog vlasništva, države smatraju organizacije ili tijela koja su pod autoritetom ili kontrolom države ili imaju specijalne ovlasti koje prelaze ovlasti koje bi imali primjenom pravila koje uređuju odnose među pojedincima.
Zaključak
Prema stajalištu sudske prakse ECHR, u vezi primjene danas važećeg članka 388. st. 4. ZV, odredbe ovog članka primjenjuju se s a m o na slučajeve kada pošteni posjednik društvenog vlasništva nekretnine nije ispunio opće zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, odnosno kada je to pravo stekla treća osoba privatnog, ali ne vlasništva kako ga definira citira-na odluka FOSTER. Ne primjenjujući ukinuti članak 388. st. 4. ZV, koji se u Hrvatskoj prim-jenjuje na odnose stjecanja prava vlasništva dosjelošću od 1812, 1820, odnosno u cijeloj Hrvatskoj od 1. 05. 1853. do danas, na štetu stjecatelja prava vlasništva dosjelošću povrijeđuju se ljudska prava i slobode iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju, „ pravo na mirno uživanje vlasništva. „ Pored štete koju u ovakvim slučajevima dosuđuje ECHR, temeljem članka 428. a Zakona o parničnom postupku, oštećenima pripada i pravo na ponavljanje sudskog postupka.
Projektom Uređena zemlja svi su morali saznati sve o svojim nekretninama i svatko je morao pravne promjene nad vlasništvom provesti odmah i transparentno, što nije učinjeno, dakle pro-jekt nije ostvaren.
Obzirom da je 8. 10. 2011. godine istekao rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva dospjelošću kvalificiranog posjeda na nekretninama u društvenom vlasništvu, zakonom koji treba donijeti (de lege ferenda), trebalo bi ex lege priznati pravo vlasništva posjedniku koji pred tijelom javne vlasti inicira postupak u kojem treba dokazati pravo vlasništva nekretnine, istovjetno kao što je državi ex lege priznato pravo vlasništva na poljoprivrednom, šumskom, turističkom ili drugom zemljištu. U protivnom relikti komunističkog – društvenog vlasništva u zemljišnim će knjigama biti upisani još daljnjih stotinjak godina, bitno će se povećati broj službenika, sudaca i drugih, biti će pokrenuto više tisuća sudskih postupaka, bitno će se opteretiti cjelokupno pravosuđe, za državu će nastati ogromni troškovi postupaka koje će država prevaliti na nedužne porezne obveznike.
U Rabu, 27. 07. 2016.
Ivan Debelić, 51280 Rab, Mundanije 5, e mail: [email protected]
pismo čitatelja
HOP
