Mnogo je dokazanog materijala i dragocjene građe o sivoj eminenciji iz sjene “Zavetnika” Budimiru Markoviću ( 44 godine ), nesvršenog studenta povijesti.Taj Budimir Marković je 1991. sa svojih 18 godina bio četnički dragovoljac u srpskom jurišu na Kordun. Tamo je i ranjen u pohodu na Kordun i u jurišu Srba na Karlovac.
Ivan Vilibor Sinčić je rođen u Karlovcu 1991. godine i tad je bio beba. Kako je moguće razumjeti Sinčićevo ludilo da danas iz potaje kolaborira sa strankom čovjeka što je kanio sići s Korduna u Karlovca i vrlo vjerojatno i njega samog ubiti u kolijevci kad je bio tek rođen? Ili, kako shvatiti na racionalan način postojanje još jedne ljudske zablude zvane Ivan – Jovan Pernar. Jovan od Vrapča zna da su mu djeda ranili i htjeli ubiti Srbi 1928., a danas se kune u Srbe i vjerno im služi kao dresirani pas. I ponosno se slika sa četničkim jurišnikom Boškom Obradovićem iz Čačka.
Marković je sad, provjereno zaposlen u turizmu kao direktor jedne turističke agencije. Kao i mnogi Srbi prodavao se za lažnoga demokrata, a u biti tek razočaranog velikosrbina, bolje reći Srbina očajnog zbog već tad naslućene propasti velikosrpskog vojnog pohoda. I samo zato su i on i njemu slične srbijanske fukare, kao fol, bili protiv Miloševića, jer su predosjetili da će na koncu izgubiti rat, pa su ga 2000. maknuli da bi postavili novoga vožda koji će im, vjerovali su gubavci, donijeti verifikaciju genocidnih osvajanja u miru.Tako je sad u kolu s Vučićem i gradski menadžer Beograda Goran Vesić, bivši demokrat, kao i bivši Tadićev savjetnik i najbolji drug iz gimnazijskih dana Nebojša Krstić.
Danas Krstić savjetuje Vučića. Samo pojava kvazi demokratskih likova iz devedesetih poput raznih Budimira Markovića, Gorana Vesića ili Nebojša Krstića, danas u taboru otvorenih naprednjačkih i radikalskih velikosrbalja, dokazuje po stoti put da svi oni igraju samo na jednu i zajedničku kartu svih srpskih stranaka, a ona se zove Velika Srbija.
Marković je aktivno trenirao nogomet kao mlad i bio je vrlo talentiran. Ali, tad se kao klasična četnik žalio i kukao u razgovorima van nogometnog terena s ostalim studentima na genocidnog Miloševića, ne zato što je poveo rat, nego zato što je već tad slutio ( i tu barem nije pogriješio) da će Srbi na kraju puknuti i prsnuti u ratu kao zvečka. To se srećom i dogodilo već 1995. godine.
On je kao razočarani srpski ultranacionalist, po potrebi bio i lažni demokrat i rušio Miloševića u listopadu 2000. godine. Srbijanski mediji su pisali o tome, jer je bio uz Srđu Popovića iz Canvasa jedan od utemeljitelja studentskog pokreta “Otpor.”
nastavak slijedi…
HOP
