Vezano za taj članak, ima jedan detalj koji je iznimno zaintrigirao moju znatiželju, već dva desetljeća u pogledu čovjeka pod imenom Pavle Kos kojeg sam spomenula i čije ste ime objavili.
Supruga Pavla Kosa, Katarina Kos kao osamdesetogodišnjakinja, prije 20 godina točnije 1996 godine, otkrila mi je jednu poraznu činjenicu kako joj je muž bio na meti određenih ljudi iz Novog sela kraj Vrbovca, koji su ga doslovno maltretirali zbog te činjenice, jer je spriječavao ilegalni dovoz otpada kamionima sedamdesetih godina prošlog stoljeća i stvaranje divljeg deponija na današnjem službenom odlagalištu otpada Beljavine iz pravca Zagreba. Frapantno mi je bilo otkriće kako je metoda ondašnjeg komunističkog režima za uništit jednog čovjeka zahvaćala čak i seoska domačinstva i kulminirala pomoću anonimnih diskreditirajući i nerijetko lažnih dojava u pisanom obliku svjedočanstava od strane samih seljaka.
Jedno u nizu od nekoliko anonimnih optužujućih pisama, koja su bila diskreditirajuća kontra Pavla Kosa, njegova supruga Katarina Kos, udova željela je prije smrti doslovno rasčistit tko je skriptor spornog anonimnog pisma pod naslovom « Podsjetnik » bez datuma pisanja i bez potpisa osobe, a koje je pismo dostavljeno na Općinu Vrbovec davne 1978 i zbog kojeg je pisma njen suprug bio predodređen da završi na robiji. Bila je svjesna kako zbog tog pisma, i ona je mogla stradati u žrvnju nepravde i nečije zle namjere, pa čak i ostat bez imovine.
Srećom,… zahvaljujući savjesti i sumnji jednog od općinskih službenika u Vrbovcu koji je sklonio pismo kako isto ne bi došlo u ruke iznimno ažurnom za takve slučajeve, predsjedniku Općine Vrbovec, a potom i do državnog odvjetnika i tadašnje milicije, polako se je kroz godine sužavao krug sumnjivih osoba koje su pisale i slale takva optužujuća anonimna pisma sa priljepljenim radnjama, etiketama i slično,… isključivo sa ciljem zagorčavanja života svojim sumještanima iz niskih pobuda zbog nacionalne netrpeljivosti i političke nepodobnosti, posebice onima za koje se sumnjalo da bi mogli nekome, ili na nekom mjestu ispričati svoja sječanja o ratnim i poslijeratnim stradavanjima Hrvata, a koji su bili na meti komunističkih zločinaca, i to onih zločinaca koji su bez presedana tek iza rata najviše zakrvarili ruke nad domaćim stanovništvom ne birajući žrtve.
Istina znala sam kao klinka čuti od starijih ljudi sedamdesetih godina priče, kako neka anonimna i opaka pisma cirkuliraju i šalju se na Općinu, te kako su neki zbog takvih pisama završili iza rešetaka, ali mi nije padalo na um tko ih piše i zbog čega ih piše. Sumnje su kružile svakojake i sve i svatko je u svakoga sumnjao.
I tako je Katarina Kos danas pokojnica, zahvaljujući općinskom službeniku iz sedamedesetih godina, došla u posjed pisma koje je trebalo žrtvovat mir i spokojstvo njene cijele obitelji, iz razloga jer se sumnjalo u Pavla Kosa kako je spreman raskrinkati čovjeka koji je bio uzročnik likvidacije ljudi, na tom imanju današnjem deponiju… pa je shodno tome trebalo Pavla ušutkat sa anonimnim pismima…
Kad mi je Katarina Kos prije 20 godina pružila smotuljak papira sa suzama u očima, kako bih joj pomogla identificirati rukopis, tj. potvrdit ili negirat njenu sumnju radi li se doista o pismu pisanog rukom Milice Turniški iz Novog Sela, njene susjede, kako je ona dobila informaciju; ni u najluđem snu prije toga nisam nikad pomislila kako je tom gestom Katarina zapravo dala do znanja glede svog muža Pavla Kosa, da je on zapravo bio posljednji čuvar posmrtnih ostataka fizički zlostavljanih i mučki ubijenih osoba na tom području, koje su zakopane poslije rata na tom zapuštenom imanju od kojeg se stvorio kroz godine deponij pa je iz tog razloga spriječavao ilegalni dovoz smeća…
Prepoznala sam rukopis Milice Turniški, nije mi bio stran, dapače jako dobro poznat. Imala je običaj pisat kulinarske recepte koje sam znala čitati i tako mi je njen rukopis ostao u pamćenju. Bila sam u šoku od spoznaje na što je ta žena bila sve spremna kako bi zaštitila i prikrila poslijeratne zločince, a rođena je bila iza rata. Nisam mogla drugi zaključak napraviti osim navedenoga. Katarini nisam mogla negirat njenu sumnju u pogledu osobe koja je pisala pismo pod naslovom PODSJETNIK, već sam joj potvrdila njenu sumnju i informaciju koju je već od nekog ranije dobila, kako je upravo Milica pisala to pismo, jer je to njen rukopis.
Tekle su joj suze, ruke su joj se tresle, ta starica od 80-tak godina, udovica, već ionako fizički mala i sitna, postala je još zgurenija i sitnija od silnih suza zbog proživljenih strahova kroz niz desetljeća, starica koju je peklo tko je htio njenu obitelj uništit samo iz razloga, jer je njen muž igrom životnih okolnosti bio svjedok nečijeg stradavanja, svjedok koji je mogao za života uperit prst u zločinca, svjedok koji je znao gdje su leševi odraslih i djece bili zakopani … Priče koje sam znala čuti o ubijenima na tom imanju na kojem sam se igrala kao dijete, polako su dobile svoju jednu novu dimeniziju puno dublju, prožetiju i vjerodostojniju i shvatila sam kako se ne radi o ispraznim pričama.
I naravno postavila sam si pitanje, zbog čega zadnji vlasnici tog imanja nisu nikad progovorili o stradavanjima osoba na tom imanju i zbog čega su ga šutke napustili i kakva je njihova uloga u svemu tome bila…Jedno je bilo sigurno, nisu bili slijepi ni gluhi, a da nisu vidjeli ni čuli što se događa i što se zakapa na tom imanju. Logičan i istinit odgovor nisam nikad dobila…već samo šutnju na moje upite i okretanje glave!
HOP
ODLAGALIŠTE OTPADA KOD VRBOVCA KRIJE MASOVNU GROBNICU IZ 1945. GODINE
