Kontrolirani mediji pokušavaju pronaći branitelje među glumcima, kako bi lakše opravdali pronevjere u HAVC-u, protudržavne filmove, gašenje HAVC-a. Srećom pojavio se Leon Lučev, muškarac sa brkovima i sve realtivizira samo zato što je on bio branitelj, pa je to veliki razlog s kojim barata prilikom opravdanja HAVC-a;
“Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član udruženja filmskih radnika, odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991 godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam strah. Zato što sam se borio za slobodu. Da nisam se branio, borio sam se za slobodu. Slobodu od okupacije,ugnjetavanja, slobodu da moja djeca žive u zemlji u kojoj mogu normalno zarađivati, živjeti, radovati se, učiti, razvijati se i na kraju ostati živjeti tu. Baš u toj zemlji. Još uvijek se borim za tu istu slobodu,drgim sredstvima. I dalje sebe mogu svrstati u branitelje. Onoga što je vrijedno, što prepoznajem kao korisno, onoga što služi za razvoj i ne protivi se zdravom razumu.
Branitelj sam bio u sklopu 113 Šibenske brigade, 4 bataljona. Mazalinove ustaše, tako je za nas govorio general Mladić protiv kojeg smo se borili na unešićkom terenu, Miljevcima, Pakovom selu, Ključu, Nos Kaliku. Zajebano ratište, puno poznanika mi jepoginulo i nekoliko prijatelja. Bojao sam se, kao i svi, ali ostajao. Jebiga, iza leđa su moji roditelji, sestra, prijatelji. I tako godinu dana, pa zatim Hercegovina. Iz rata sam izašao 92 kao 60% ratni vojni invalid.
Zašto ovo pišem i odakle mi ova potreba. Prvo da objasnim da svi branitelji ne razmišljaju isto. Ali smo svi bili u istim govnima, dijelili istu bol, rane, PTSP, traume, tjeskobe, ista post ratna sranja pogubljenosti, neprilagođenosti, usamljenosti, težine i opet boli. Zašto smo različiti. Moji su bili partizani djedovi i bake, nisam se mogao poistovjetiti sa ustaštvom. Nije mi u genetskom kodu fašizam.
Nisam mrzio, djevojka Sanja, koju sam tada volio bila je Beograđanka. Nisam mogao mrziti Srbe kao narod. Ni to nemam u genetskom kodu. Nuđen mi je vojni stan na šibenskim Materizama nakon rata, 92 kvadrata, nisam ga uzeo, djed me naučio svoje ne damo, tuđe ne ćemo. Nudili su mi posao u vojsci nakon rata, nisam prihvatio, jebiga uvijek sam bio i ostao terenac. Invalidnost nisam obnovio.
Iz perspektive sebe kao branitelja pišem ovo kako bih baš kao takav branitelj i s dubokom vjerom da ovakvih branitelja ima puno dao podršku institucijama,djelovima ovog sustava koji vrijede, koji su to praktično dokazali i potvrdili, koji u sebi nose poruku onoga za što sam se borio i borim. Poruku slobode. Jedna od tih institucija je Havc.
Institucija iza koje stoji jedan život i jedna karijera. Da, dobro ste čuli. Jedan život. Život Alberta Kapovića utemeljitelja tog centra. On je dao život da bi se danas u svijetu gomilale filmske nagrade i govorilo o hrvatskom valu. Da bi se govorilo o jednoj od najboljih europskih filmskih institucija. Da. Jednoj od najboljih. I karijera Hribara, koji nakon “Muškarca bez brkova” nije snimio ni jedan jedini film. Mi, moji kolege i ja, jesmo. I dogodila se Kinematografija. Jedne male zemlje. Dogodili su se autori, mladi, srednji, stari.”
Daljnje baljezgarije manje su bitne.
Pa krenimo redom, nekada je taj stručnjak za sve davao podršku Ivanu Pernaru, falsifikatoru, cirkusantu, koji snima emisije “nedeljom u dva bez A. Stankovića”, ždere pizze po Saboru i Bogu krade dane…Sad je Lučev stao opravdavati filmsku industriju, a koja potkrada narod, državu, snima loše filmove i bavi se protudržavnom djelatnošću. Lučev u ratu i ovaj danas su dvije različite osobe. On danas čuva status, panično se boji nestanka kupleraja od HAVC-a, jer time nestaje jedna kasica prasica za sasvim prosječnu glumu. Zašto se branitelj Lučev nije digao nakon spoznaje da je dokumentarni film o zločinu u Dvoru nastao u ovom kupleraju protudržavne politike i laž? Tada je branitelj Lučev mirno šutio, štito svoju guzu i nije tko glasno naglašavao svoj braniteljski status. Sada se bratja skupila, ona glumačka i glumataju veličine koje će nama određivati kuda će ići naš novac.
U HAVC-u je potrošeno preko dva milijuna kuna za film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, naslov provokativan, zaziva u startu pogled prema Jasenovcu, a ono iz svake političke paštete iskače po neki Srbin, ili su to Danilo i Rade ili Dule u kazalištima, neki Miron u slikarstvu, Predrag, novinare nam vodi srednjoškolac Saša, a sve nas gleda “novinarska elita”, po kojoj bi se moglo naše novinarstvo nazvati posljednji Hrvat u novinarstvu...
Sve to ne vidi branitelj Lučev dok čita onog usmrđenog pisca okupanog kantom govana i njegove usrane kolumne u Jutarnjem, koje nitko pametan više ne čita…i on se uz Lučeva čudi kako je narod protiv Hribara.
Treba tog Hribara nagraditi skupa sa našom preplašenom ministricom kulture u kojoj je sve manje kulture, a sve više labrovićevog pišanja po njoj, jer su odlučili hrvatske branitelje napraviti zvijerima koje ubijaju i siluju teško oboljele bolesnike po Dvoru, a što je naravno laž. Pa kada se kuplerajska ekipa sada buni za svaku riječ napisanu i piše svoje demante, nije zgorega za pitati glumačke pametnjakoviće zašto do sada za taj kriminal nad hrvatskim braniteljima nitko nije odgovarao? Je li laž umjetnička sloboda Lučev?
Već nova ekipa uhljeba kuca na vrata HAVC-a, audio vizualni centar sada bi vodio nekakav prosječni kipar, koji sa tim centrom blage veze nema, a slastičari bi mogli voditi kiparske kolonije, dok Labrović piša oko crkve sv. Marka…a sve će to narod platiti…nismo se odmakli od one proklete turske; harač rajo, harač…Kažu prepametni umjetnici da HNK ima znatno veća sredstva, pa se nitko ne buni…tako je gospodo iz HAVC-ovog kupleraja, ali HNK ima bar 500 sati programa zbog kojeg dolazi publika, dok ste vi uglavnom djelomično ili potpuno negledljivi,a o protudržvnoj ulozi kroz film o zločinu u Dvoru sve smo rekli…
HOP
