ARKAN JE UBIJEN JER SE PONUDIO HAAGU ZA KRUNSKOGA SVJEDOKA PROTIV MILOŠEVIĆA KAO ORGANIZATORA I VINOVNIKA RATA U HRVATSKOJ I U BOSNI I HERCEGOVINI DA BI SAM IZBJEGAO DOŽVOTNU ROBIJU U HAAGU
Nepodnošljiva je lakoća nacionalne mimikrije svih konvertita u Srbiji u službi velikosrpskoga državnoga projekta.
Apsolutno stoji i neoborivo je što priča za naš HOP portal neimenovani srbijanski izvor o razlozima njegovoga ubojstva, nalogodavcu Miri Marković, izvršiteljima njegova smaknuća, samo bismo na sve to mogli dodati još nekoliko značajki u svezi glavnoga motiva likvidacije prijeratnoga, ratnoga i poratnoga kriminalca svjetskih razmjera, te teškog srpskoga ratnoga zločinca i masovnoga ubojice Željka Ražnatovića zvanog Arkan. On je ubijen onoga časa kad je glavna služba srbijanske državne sigurnosti dobila izravne i neposredne dokaze kako je osvjedočeni ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan pregovarao s Tribunalom u Haagu, gdje bi se pojavio kao tobože zaštićeni svjedok suradnik u pokrenutim procesima protiv svojih četničkih suboraca na frontama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Za uzvrat, po pisanju srbijanskoga tiska iz te 2000, konkretno “Nedjeljnoga Telegrafa” kojega je uređivao Momčilo Đorgović, do 1991. beogradskoga dopisnika nekih zagrebačkih listova, kad je na dan 15. siječnja te godine i ubijen Arkan u holu hotela “Interkontinental” u Novom Beogradu, obećali su mu prije toga ljudi iz haškoga Tribunala da će dobiti i u apsolutnome smislu što blažu kaznu za najteže moguće zločine koje ljudski um može zamisliti, a koje je taj zlotvor u ljudksome obličju činio cijeloga života. I kad su za sve to doznali iz vrha srbijanske vlasti, čiji je bio najvjerniji sljedbenik i egzekutor svih zločina zločinačke obitelji Milošević – Marković, onda je i pala odluka da se Ražnatović ima likvidirati i trajno ukloniti s lica zemlje kao nepoželjni, moguće i fatalni svjedok u Haagu. Jer, sigurno je kako bi njegovo eventualno svjedočenje i pojavljaivanje u haškoj sudnici samim njegovim iskazom nedvojbeno bilo i ključni dokaz o potpunoj umiješanosti vrha političkoga i vojnoga režima Srbije tijekom njezinih osvajačkih ratova u BiH- u i prije toga u Hrvatskoj. U krajnjem ishodištu jedan takav iskaz Arkana mogao bi biti argument Hrvatskoj i Bosni za traženje isplate ratne štete od Srbije, jer Arkan u svojstvu zapovjedika jedne od paravojnih postrojbi u ime srbijanskoga režima, želi razoktriti pred međunarodnim sudom ulogu države Srbije u ratnim sukobima devedesetih, dakako da bi i sam kao ovejani i teški ubojica što skuplje prodao svoju kožu i dobio što je moguće manju zatvorsku kaznu. On se htio nagoditi s tužiteljstvom u Haagu poput Biljane Plavšić, koja je vješto i u svoju korist odigrala tu igru, ali on za razliku od nje nije uspio u toj nakani, jer je i kao najpovjerljiviji egzekutor svih državnih zločina u ime države Srbije, ipak i sam bio pod posebnim nadzorom i prismotrom. Njegova je sudbina samo pokazatelj kako jedna zločinačka država poput Srbije ne vjeruje do kraja ni najvećim zločinicima u njoj nalik Arkanu i čim se otrgnu kontroli, ta država koja ih je kao robote i stvorila, te iste robotizirane ubojice i sama ubija, jer joj postaju beskorisni, ali i opasni po sam njezin i opstanak, jer puno znaju o svm državnim tajnama i po takvu udovišnu državu bilo bi fatalno da takav svjedok iz podzemlja nalik Arkanu progovori i propjeva o svemu, pa još pred Međunarodnim sudom u Haagu.
I upravo iz straha za vlastitu kožu Slobodan Milošević i Mirjana Makrović su odlučili unajmiti ubojice kako bi se dotadašnjega najodanijega državnoga ubojicu, znanoga i kao državnoga ubojicu u službi UDBE iz vremena Staneta Dolanca i na razini srbijanske UDBE Božidara Spasića, poslali na drugi svijet. Postao im je suvišan, te se kriminoigena i mafijaška država Srbija zato i otarasila svoga najvećega mafijaša i gangstera, što je zarad izbgjegavanja zaslužene doživotne robije u Haagu, poželio kazati pred sudom kako je Srbija jedini i pravi krivac za sve ratove u bivšoj Jugoslaviji. Svakako, taj iznenadni napad iskrenosti nije Arkana spopao iznenada i bezrazložno, budući je prije svoje ponude nagodbe Haagu već imao naznake i dojave iz svojih izvora bliskih vrhu Miloševićeve vlasti kako će ga Milošević na prepad uhititi i izručiti Haagu, nadajući se, opet, kako će tim potezom on sam izbjeći kaznenu odgovornost. Očito su i Arkan i bračni par Milošević – Marković u pravoj maniri mafijaškoga obračuna željeli pobjeći sa srpskoga Titanika što tone, a ostaviti posadu broda, u prijevodu milijunske mase zatupljenih i posve zaglupljenih pristaša u narodu da dožive u konačnici politički slom i brodolom. No, Srbi su onda birali Miloševića, Arkana, Šešelja, Mladića, Karadžića… za svoje predvodnike, a danas biraju hoće li na izbore u travnju izaći jedan ili trojica iz kola radikalske troglave aždahe u sastavu Šešelj – Nikolić – Vučić… Zato Srbi kao narod i devedesetih, kao i sad dvijetisućitih imaju onakvu sudbinu i onakvu državu kakvu su i sami zaslužili svojim izborom. Tako to sve po pravilu i biva u unutarnjim sukobima mafije i okorjelih kriminalaca, izdignutih na vrh državne moći, bilo da se radi o epohi Miloševića i njegove supruge Mire Marković, ili recimo o Miloševićevu i Šešeljevu učeniku Aleksandru Vučiću. I on danas, kao i njegovi učitelji nekada, po istim principima suradnje s podzemljem, vlada u Srbiji. Najviše je povezan s narkokartelom, o ćemu je koncem prošle godine iscrpno pisao novosadski portal Teleprompter. Poznat je nepisani zakon svake svjetske mafije, uobiličen u jednoj rečenici, što oslikava srž organiziranja svake kriminalne udruge. U trenutku kad je mafijaška organizacija dosegla vrhunac, istoga trena počinje njena silazna putanja. Postupno prestaju biti najveća i jedina ugroza za pošten i častan svijet u okružju, jer su se banditi razbojničkim krađama i ubojstvima već dobrano napljačkali. No, psihologija tih patoloških likova je posebna. Nezasiti su i nikad im nije dosta otimačine, te se u jednome trenutku počnu grabiti oko ukradenoga plijena kao najveći predatori. I kad dođe taj čas kulminacije, onda kreću unakrsno njihove uzajamne likvidacije, nemilorsdni obračuni do istrijebljenja čitavih mafijaških familija, čak i kumovski povezanih u jednu spiralu.
Nije potrebito pomno iščitavati legendarno delo Amerikanca Lorena Kartera o temeljnim načelima sicilijanske mafije, navedenim i sažeto opisanim u glavnim crtama u gornjim rečenicama, da bismo lako zaključili kako i srpska i ruska mafija počivaju na glavnim prinicipa škole zloglasne sicilijanske mafije. Dakako, svi protagonosti današnjega političkoga i mafijaškoga nadzemlja i podzemlja Srbije i Rusije su vjerna slika onoga što je bio primjerice Željko Ražnatović Arkan, kao jedan od glavnih izdanaka te grozne i odvratne škole vrijednosnoga sustava ljudi s one strane razuma, bližih životinjskoj nego ljudskoj vrsti. Arkan je kao i mnogi srpski ondašnji i sadašnji gangsteri potjecao iz obitelji visokoga Titovoga časnika jadne, bijedne i sramotne, zlokovačke vojske zvane JNA. Odrastao i stasao u takvome okružju, u kojem mu je falilo možda samo ptičje mlijeko da ga može od malih nogu ispijati, on je iz obijesti, ne znajući što će od sile i bijesa materijalnoga bogatstva familije beskurpuloznih titoista, zarana bio predodređen na životnu stranputicu. U doba Srboslavije su obično državne ubojice hrvatskih emigranata u inozemstvu i regrutirane iz reda sinova policajaca ili časnika srbokomunističkoga režima. Nije tu ni nitkov i propalica Arkan bio nikakva iznimka. Osim što su bili plaćene ubojice koje su djelovale po naputku Udbe i ubijali nedužne i nevine Hrvate po bijelome svijetu, oni su poput raznih Ražnatovića Arkana, Božovića – Giške, Andrije Draškovića ili Vladimira Bokana iznutra osjećali i poseban užitak prigodom surovih, mučkih i gnjusnih likvidacija Hrvata, Albanaca, te ostalih nesrba, protivnika veliksrpskoga režima u SFRJ. Svi oni jesu bili prvenstveno novčano potaknuti na izvršenje monstruoznih zločina, no valja zamijetiti kako su svi oni od reda ubijali i iz toga materijalnoga zadovoljstva, ali i i radi unutarnje sreće i ispunjenja njihovih mračnih i morbidnih duša notornih zlikovaca. Kao pripadnici apsolutno povlaštene državne kaste u SFRJ svi ti Arkani, Bokani, Giške i njima slične ljudske izobličene moralne nakaze i rugla od bezljudi su smatrali kako tim činovima likvidacije politički nepoćudnih ljudi u SFRJ i izvan njezinih granica, recimo na tlu Njemačke, najjače brane vlastite familijarne privilegije, što su ne samo oni kao pojedinici, nego i cijele njihove obitelji, uglavnom iz oficirskih ili policijskih kuća, uživale posve nezasluženo u doba zle i umjetne vojnopolicijske tvorevine zvane SFRJ. I u kolopletu njihovoga spoja činjenja zločina iz strasti iz materijalne koristi, ali istodobno i radi obrane materijalnih privilegija njihovih obitelji u komunističkom sustavu, treba tražiti i najdublje korijene njihovoga okrutnoga i sladostrasnoga ubijanja i sadističkoga iživljavanja i divljačkoga rituala nad pogubljenim ljudima, žrtvama jednoga nevjerojatnoga zločinačkoga državnoga sustava bivše i pokojne države, silom srpskoga bezakonja ustrojene tragikomične Jugoslavije ili u prijevodu Srboslavije.
Neprijeporno je Mirjana Marković izravno naredila ubojstvo Arkana, o čemu neposredno svjedoči i sugovornik našega portala. Ovdje vrijedi tu stvar i ilustrirati otvorenim i neuvijenim i brojnim medijskim analizama pozadine Arlanova ubojstva od 15. siječnja 2000. u tadašnjim srbijanskim tiskovinama, te elektroničkim medijima. Tisak je bio preplavljen novinarskim komentarima iz pouzdanih, ali radi predostrožnosti neimenovanih izvora, kako je netom nakon Arkanova ubojstva osobno Mirjana Marković otišla sva uzrujana, usplahirena i uplašena po vlastitu sigurnost i također i sigurnost života svojih najbližih sina i kćeri, te supruga joj Slobodana, da se možda udova ubijenoga Arkana Svetlana Ražnatović ne odluči na osvetu i najveću odmazdu narudžbom ubojstva same Mire Marković ili njezinoga muža Slobodana Miloševića ili njihove djece. Srbijom su u to vrijeme kružile brojne glasine kako je Mirjana Marković osobno naredila likvidaciju Arkana, a te priče su dakako došle i do ušiju Cece Ražnatović. I zato joj je otišla i na kućni prag Arkanove vile iznad Zvezdinoga stadiona, kako bi zanijekala pred Cecom Ražnatović svoju umiješanost u Arkanovo ubojstvo i izbjegla bijes njezine moguće osvete. Naravno, u takvim situacijama uzajamnih mafijaških obračuna mafije na vlasti i njezinih poluga u podzemlju, ni jedni, niti drugi, ne mogu sa sigurnošću znati ili računati tko je u prednosti i žargonski rečeno prvi i brži na obaraču kao u nekome dvoboju kod “Okej Korala”. Sudeći po najnovijem otkriću iz najneposrednijega izvora vrha srpske Udbe, što nam je iznio sasvim novi moment kako je i sama Svetlana Ražnatović možda umiješana u Arkanovo ubojstvo, očito se preuranjena, brzopleta i ishitrena priča iz onih starih i prvih srpskih izvora o apsolutnoj neumiješanosti i neutralnoj poziciji Cece Ražnatović s ubojstvom njezina supruga Željka Ražnatovića Arkana u potpunosti kosi i isključuje s elementarnom logikom zaključivanja nakon autentične verzije priče iz prve ruke od čovjeka što je, kako sam govori, bio članom srpskeslužbe sigurnosti tijekom niza godina. Stoga mu treba i vjerovati kako je u sve u umiješana i sama Ceca Ražnatović, no jasno je kako je i zašto imala svih ovih godina zaštitu od kaznene odgovornosti. Ne zaboravimo kako je Ivica Dačić godinama vedrio i oblačio srpskim MUP-om. Debeli dikobraz Dačić je Svetlanu Ražnatović, djevojački Veličković, preko svojih podzemnih štakorskih kanala i izvukao iz zatvora kad je u ožujku 2003. poslije ubojstva Zorana Đinđića, tad premijera Srbije, u njezinoj vili, što je naslijedila od Arkana, policija prigodom pretresa kuće, pronašla pravi arsenal oružja, a streljivo je dokazano je naknadno, poslije policijskoga očevida, pripadalo ubojicama iz Zemunskoga klana, točnije ljudima iz neposrednoga okružja Milorada Ulemeka Legije i Zvezdana Jovanovića, koji je osobno i ubio Zorana Đinđića. Svetlana Ražnatović je na opće iznenađenje i čuđenje, ali samo onih nedostatno upućenih u poveznice tajne sprege srbijanskoga mafijaškoga nadzemlja politčke vlasti i kriminalnoga podzemlja one deklarirane srpske mafije, odmah puštena iz višemjesečnoga pritvora, dok je još trajala poliicijska akcija “Sablja.” Tadašnji tobože prodemokratski, a u biti također, mafijaški ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović, kadar navodno Đinđićeve i Koštuničine koalicije u sklopu DOS-a, ispod žita je kriomice radio u korist mafije i njezine glavne političke pudlice, oličene u tad jedinstvenome SRS-u trojice kumova, ujedno i kumova srpske mafije Šešelja, Nikolića i Vučića.
Poznato je kako je Ivica Dačić gotovo vršnjak Svetlane Veličković, kasnije udane za Ražnatovića, rođen i odrastao u mjestu Žitorađa na jugu Srbije, kamo je službovao njegov otac, redarstvenik u srpskome MUP-u i vatreni titoist, korijenom Hrvat Desimir Dačić iz Janjeva. Srpsko je ime Desimir dobio kako bi se lakše uklopio i opstao u Janjevu u čijem okruženju Hrvatima ni u to daleko vrijeme nije bilo lako opstati. I Desimirova žena je čistokrvna Hrvatica iz Janjeva, a Desimir je djeci dao hrvatska imena Ivica i Evica. Danas je razvidno na primjeru toga teškoga nesretnika i otpadnika od hrvatskoga oca i hrvatske majke Ivice Dačiča, koja je i kakva bila ona najdublja svrha i srž tvorevine Jugoslavije, pretvaranjem jednoga čistokrvnoga Hrvata Ivice Dačića u najvećega mrzitelja i negatora hrvatskoga naroda. Primjera poput njegovoga u Srboslaviji je bilo bezbroj, ali je on jedan od aktualnih i klasičnih i oglednih primjera fatalnih i katastrofalnih posljedica srbijanskoga masovnoga posrbljavanja Hrvata na tlu Srbije i pravljenja od takve vrste suvremenih janjičara, najvećih neprijatelja hrvatskoga naroda od kojega potječu. Ivica, zapravo životnim protuhrvatskim djelanjem Jovica Dačić, je najbolji dokaz što je Srbima bio glavni cilj stvaranja takve garde političkih pretorijanaca u Srbiji. Dačić uvijek mora biti krvav i do lakata, ako treba da bi se Srbima dokazao većim “Srbinom” od onoga istinskoga Srbina. Maloga i prenapuhanoga debeljka na koncu će autošovinistička mržnja prema svome narodu i ubiti, jer njemu nikako u tome poremećenome stanju psihe svijest i podsvijest ne mogu voziti paralelnu životnu utrku na uravnotežen način. Kad jednoga dana sjedne na optuženičku klupu za sva zlodjela što ih je u životu činio i dalje čini bez trunke grizodušja, u sudnjem času će se pred porotom u sudnici očitovati u sovme iskazu pred sudskim vijećem kao i Milorad Ulemek. Dok je samouvjereno ubijao, uvjeren i pun samopouzdanja da je njegov Lucifer visoko na nebu iznad Svevišnjega, Milorad Ulemek se u Srbiji predstavljao prezimenom supruge. Dakle, bio je sve do časa uhićenja nakon Đinđićeva ubojstva i u služben im dokumentima Milorad Luković. Slovačko prezime Ulemek je s gnušanjem odbacio, jer su ga velikosrpski suborci i kolege mu u Zemunskme klanu, lancu udruženih državnih ubojica, očigledno objasnili da im ne može biti ni mafijaški lider i autoritet sve dok i javno ne pljune i ne pogazi očevo slovačko prezime, korijenom iz Stare Pazove. Milorad Ulemek je za svoga srbovanja na slobodi iskazivao prijezir,odbojnost, pa i mržnju spram Slovaka, nazivajući ih onako kako to godi srpskim ušima kad kane omalovažiti bilo koji katolički narod u Europi. Nepotrebno je sad posebno elaborirati taj bogati fond srpskih uvreda i pogrda na račun svih katoličkih i protestantskih naroda, jer znamo oduvijek da takav srpski nazor oličava i srpsku posvemašnju netrpeljivost i potpunu nesnošljivost općenito prema filozofiji živlljenja cijeloga zapadnoga svijeta, a u konkretnome slučaju poglavito se odnosi iskazana posebna srpska mržnja prema svim katoličkim narodima srednoeuropske zone kulturnoga i civilizacijskoga utjecaja. I kad je nemajući kud, MIlorad Ulemek, na upit suca da se pred nazočnima izjasni što je po naciji i po vjeri, kazao je pred svima u sudnici: “Ja sam Milorad Ulemek, Slovak sam i evangelik…” Idući stopama državnoga ubojice MIlorada Ulemeka, jednoga će dana i Ivica Dačić u sudnici na isti upit suca odgovoriti u stilu Legije: Kazat će otprilike ovako: “Ja sam Ivica Dačić, Hrvat i katolik…”
U biti tanka je crvena nit razdvajanja građanskoga i ljudskoga kukavičluka Ulemeka i Dačića u usporedbi s nevjerojatnim i strasnim nijekanjem istinskga podrijetla obojice otpadnika od slovačkoga i hrvatskoga naroda na tlu Srbije, što izražavaju nesvakidašnjom dozom životinjskoga i ubilačkoga nagona za uništenjem naroda od kojega su i došli na ovaj svijet. I tek u času suočenja sa sudbinom doživotne robije kao jedine prave nagrade takvim iznogudima za izdaju krvi svojih predaka, oni iz bunta, nekontroliranoga bijesa upravljenoga prema objektima njihovoga divljenja i životnim uzorima Srbima, kao najveći slijepci čitavoga života, tek u smiraj življenja na slobodi, dolaze k sebi tko su, što su, odakle su i zašto su na ovome svijetu. Ni tada im svijest, a najmanje savjest nije saveznik u pravoj i zreloj ljudskoj prosudbi, nego tek afektivni trzaj osobnoga nezadovoljstva životnim i nenadoknadivim porazom, nakon kojega nema popravnoga ispita. Ni u tim trenucima se ne kaju i ne žaluju i ne pate što su izdali svoj slovački narod kao Ulemek ili hrvatski narod kao Dačić, nego samo zato što im se čin izdaje u konačnome životnome zbiru nije materijalno isplatio onako i onoliko koliko su očekivali i planirali. I samo radi toga su gnjevni i ni zbog čega drugog. Vjerojatno su Ulemeka ili Dačića, najbolje oslikale riječi još jednoga konvertita njihovoga profila, a radi se o Franku Simatoviću. On je sav potišten, slomljen i poražen osjećajem odbačenosti i napuštenosti od strane države Srbije i njezine relativno pasivne uloge u njegovoj obrani u Haagu u jednome trenutku uzviknuo za srpske medije: “Eto, ja sam cijeli svoj život žrtvovao za državne interese Srbije, a sad me se ista ta Srbija odriče i odbacuje me i imam osjećaj kako nigdje i nikome ne pripadam na ovome svijetu, kako sam zapravo ničiji i nitkome ne trebam.” Kad se jednoga dana pred sudskom porotom, bilo u Srbiji, bilo u inozemstvu i ljudske prikaze tipa Vulina ili Vučića naprasno dosjete da nisu ni Srbi, niti pravoslavci, to bi mogao biti najbolji poučak cijeloj plejadi njihovih sljedbenika kakve su pokvarenjake i lažnjake zaluđeno i zaslijepljeno slijedili i kome su bespogovorno vjerovali kako je mjera pripadanja srpskoj naciji i srpskome pravoslavlju u mržnji prema susjedu, a ne u iskazivanju najprije ljubavi prema svome narodu, a onda i štovanju jezika, vjere, tradicije i običaja susjeda. I ratni zločinci Slobodan Milošević i Radovan Karadžić su patili, a ova još živuća hodajuća utvara Karadžić i dalje pati od istoga, uvjetno i metaforički rečeno “bipolarnoga” poremećaja osjećaja etničke pripadnosti. I ta je podvojenost prouzročila sa psihološkoga stajališta i njihovo poniranje u brojne i neopisive zločine protiv čovječanstva. Misleći kao poremećeni psihopati i sociopati da će ih većinska sredina prihvatiti samo ako mrze svoj rod i narod Crne Gore, otkuda su ponikli i Milošević i Karadžić bi kao mala djeca pocrvenili od srama kad bi im netko u društvu spomenuo da su zapravo Crnogorci a ne Srbi. Kad su se našli iza rešetaka, onda su počeli obojica Srbe nazivati ušljivim i vašljivim ciganima, nedostojnim njihove životne misije uzdizanja toga naroda u nebeske svodove. To je taj neprirodni i neljudski fenomen takvih renegata, što u biti kroz život nacionalnu pripadnost biraju isključivo po prinicipu životnoga i materijalnoga karijerizma. I to im je nerijetko i jedini kriterij. Druge osjećaje pripadnosti zajednici ne poznaju i ne prizanju. Sjetimo li se izljeva mržnje Adolfa Hitlera spram njemačkoga naroda potkraj rata, kad se već krio duboko u bunkeru u Berlinu, govoreći da je životno razočaran u njemački narod i da Nijemci ne samo da nisu viša rasa kako je propovijedao, već po njemu ne zaslužuju uopće ni živjeti kao narod na ovome svijetu, dolazimo do jedinstvenoga zaključka. Svi veći ili manji diktatori oduvijek imaju jedan zajednički imenitelj i u svome ludilu veličanja i negiranja i vlastitoga naroda u kojega se lažno kunu idu iz krajnosti u krajnost, ovisno o potrebi političkoga trenutka i vremena u kojem djeluju. Nose se geslom Luja XIV, koje glasi”Država, to sam ja…” a prošireno bi se moglo dopuniti još i izrekom:
“Narod, to sam ja.”
I konačno, ako takvoga narod u konačnici ne zadovolji u prohtjevima njegovoga izopačenoga, bolesnoga i ubilačkoga uma, objekt oduševljenja, a to je narod, za tili čas se pretvara u objekt najveće mržnje. I zato ne bi bilo zgorega kad bi kandidati za sve najviše državne dužnosti prije istaknute poliitčke kandidature za obnašanje visokih stranačkih, posebice državnih funkcija, obvezno prolazili stroge psihološke testove ličnosti. U ne malom borju situacija pokazalo se povijesno da je nemanje takvih testiranja u bližoj ili daljoj prošlosti dovodilo do nesagledivih posljedica po mir i sigurnost brojnih naroda i država u Evropi i diljem svijeta. Kad bi svi oni u trenucima opuštanja češće slušali prepoznatljivi refren jedne popularne glazbe iz osamdesetih godina prošloga stoljeća: ” Da nije jubavi, da nije jubavi, ne bi svita bilo…” I kad iznogudi ne bi bili tvrdi na ušima i baš toliki antisluhisti u galeriji, konkretno opisanih srbijanskih političara i njihovih vojskovođa, svima bi nam bilo i lakše i lagodnije u životu bez brige i razmišljanja o mirnome životu sutrašnjice. No, oni su, zna se, kolektivno odlučili da im i ubuduće topovanje i tenkovanje bude omiljeni glazbeni hit. Zaboravili su i previdjeli kako u tome glazbenime trendu teškoga topništva mogu izgubiti ne samo sluh, nego na koncu konca i samo tlo po kojem sad i dalje hoda srpsko političko zlo, kako u Srbiji, tako i izvan njezinih šumadijskih granica.
Dragan Ilić
dopisnik iz Srbije
HOP
