Za kandidaturu gradonačelnika svi kandidati moraju skupiti određen broj potpisa. Radi se o 5.000 potpisa za primjerice grad Zagreb, koje mora skupiti svaki kandidat za mjesto gradonačelnika ili župana, bio on stranački ili nezavisni. Što se tiče izbornih lista, samo nezavisni kandidati trebaju skupiti potpise, a stranke ne.
Broj potrebnih potpisa ovisi o broju stanovnika u općini ili gradu, tako treba sakupiti 600 potpisa kako bi se moglo kandidirati npr. za grad veličine Koprivnice. Pri tom nije bitno je li više kandidata dobilo potporu i potpis istog stanovnika grada u kojem se ti kandidati natječu. Znači, isti čovjek može dati svoj potpis više kandidata u jednom gradu ili općini, pa tako u Zagrebu ista osoba može dati svoj potpis potpore npr. Bruni Esih, ali istovremeno i Prgometu.
U principu su izbori za gradonačelnike koncipirani tako da vrijede za duži niz godina, za desetljeće ili više, čime se izabranom gradonačelniku daje ogromna moć i budžet u ruke, kojima on vlada onako kako prvenstveno njemu koristi. Time se stvara plodno tlo za lokalne imperatore, koje nitko ne može kontrolirati, koji obilaze ljude, daju im novac i i time osiguravaju svoju vladavinu na više desetljeća.
Prije je postojao zakon po kojemu je gradsko vijeće, gradska skupština ili županijska skupština izabirala gradonačelnika ili župana. Također, gradonačelnik nije mogao donijeti nikakvu odluku bez većine u gradskom poglavarstvu. Danas je gradonačelnik ovlašten donositi odluke samostalno, bez poglavarstva. Onaj kome on hoće dati iz budžeta, tomu i daje, ako on hoće graditi fontane, to se i sprovodi. Dakle, gradonačelnika ne može nitko zauzdati u njegovoj samovladi i diktaturi. On ima moć i raspolaže novcem iz budžeta. Jednaka je situacija i s pozicijom župana. Apsurd je da npr. dogradonačelnik Duge Rese tek na televiziji saznaje za odluke svog gradonačelnika. Gradonačelnici i župani su apsolutni vladari s neograničenom moći, ovlaštene osobe za sve što se događa i odlučuje, naručuje i plaća u smislu javnog interesa u tom gradu ili županiji, a tu se radi o velikim budžetima.
Općinsko vijeće se u pravilu sastaje tjedno, a općinsko poglavarstvo rjeđe, jednom u par mjeseci, ali veću težinu odluka ima naravno, poglavarstvo. Općinsko vijeće odobrava izvještaje doma kulture, knjižnica i slično – u principu općinska vijeća postoje zato da bi se održao privid demokracije u stranačkim omjerima, zbog izbora, i najviše radi uhljebljenja, a najmanje zbog dobrobiti naroda. Bilo je naravno puno bolje prije kada je postojalo gradsko vijeće koje je biralo gradonačelnika i dogradonačelnika i imalo moć nad njima, a ne sada kada se moć nalazi u rukama jednog lokalnog moćnika kojega nitko ne može smijeniti. Ukoliko gradonačelnik ne radi u interesu grada, gradsko vijeće je prije imalo ovlasti smijeniti ga, jer ga je i biralo. Sada se smjena graadonačelnika može ostvariti samo referendumom, a to je puno teže postići, jer to za sobom povlači i nove izbore.
U principu je sadašnji zakon za narod puno gori od bivšega; jer onaj koji jednom zasjedne u fotelju gradonačelnika ili župana, a radi protiv interesa građana ili ih jednostavno rečeno pljačka – taj i takav gradonačelnik jako teško ili nikako može biti smijenjen.
HOP
