Rusi lani dočekali i ugostili u Moskvi Srbe kao prijatelje, onda Rusi došli u Beograd u uzvratni posjet a Srbi svoju braću u duhu svoje gostoljubivosti izboli noževima
Nije se još navršilo ni 48 sati od novoga sportsko – političkoga skandala u režiji Srba, ali ono glavno se već iskristaliziralo. Nakon teškoga izgreda srpskih huligana dvije minute prije ponoći i nasrtaja noževima na nekolicinu navijača moskovskoga Spartaka poslije prijateljskoga ogleda Crvene zvezde i Spartaka, izvjesno je kako su si tim činom Srbi zabili neviđeni autogol na političkom planu. U stanju svoje uobičajene raspomamljenosti i odsustva bilo kakve kontrole postupaka, Srbi su u strogom centru Beograda hladnim oružjem pokušali ubiti trojicu ruskih državljana. Koliko god oni sad u duhu svoga bizantizma napadaj na svoje najveće političke saveznike pravdali izlikama tipa kako su napadači možebitno Albanci, ili kako im ne pada na pamet ideja da su mogli biti i Marsijanci, Palestinci ili Indijanci, ne mogu, unatoč medijskoga spinovanja, pobjeći od surove istine da su najjače udarili na one što ih trenutačno u svijetu svjetske politike još jedino bezgranično i bezrezervno podupiru u njihovim velikodržavnim ambicijama samozvanoga regionalnog političkog lidera. Tko god i što god da stoji iza akcije zasad još neidentificiranih napadača na Ruse, očevidno je da je u času maksimalnoga i obostranoga pregnuća Vučića i Putina radi zajedničkog im plana i cilja stavljanja Srbije u status ruske gubernije, ovo je potez koji će Srbe skupo stajati. Rusi im ovo neće i ne mogu niti zaboraviti, niti oprostiti, tim prije što sve to prevazilazi okvire običnoga uzajamnog obračuna zloglasnih navijačkih grupa pijanih srpskih i ruskih huligana. Sve iole značajnije srpske političke stranke su manje ili više izrazito proruske, te otpada bilo kakva mogućnost političke pozadine toga teškoga srpskog sportskopolitičkog incidenta. Svi srpski politički mitomani i kleptomani odlično znaju da im je Rusija ostala kao posljednja slamka spasa i nada u ostvarenje njihove viševjekovne velikosrpske utopije, pa makar i očajničkoga srbijanskoga pokušaja povrata Kosova u pravnopoliitički sustav Srbije. Ovim potezom zabili su posljednji čavao u taj kovčeg. Nema te velike svjetske sile, pa ni Rusije kao srpskoga vjekovnoga zaštitnika, koja bi olako mogla prijeći preko svega, zažmiriti na sve, prešutjeti i tako lako progutati knedlu najveće uvrede i poniženja kojega su mogli zamisliti i doživjeti i to od strane svojih najvjernijih sluga. Ne voli nijedan slon kad se miš pred njim trsi i izazivački širi.
Jako su zanimljiva reagiranja srbijanskih medija nakon te grozne epizode, što se odigrala u gluho doba noći na prijelazu od subote na nedjelju i netom nakon svršetka nogometnoga sraza Zvezde i Spartaka na travnjaku beogradske “Marakane.” I dva dana nakon burnih zbivanja, oni daju oprečna izvješća, u najmanju ruku dvostrana, ako ne i trostrana. U biti žele tim proturječnim komentarima i namjernom prezentacijom nekoliko različitih verzija u svezi imena izvršitelja napada na Ruse, unijeti svjesno, smišljeno i planski zabunu, kako bi pokušali prikriti tragove istinskih počinitelja i lažnu krivnju pripisati nekim fantomskim albanskim napadačima u samome središtu Beograda. U tu svrhu su angažirali i stanovitoga Rusa Vadima, navodnoga očevica događaja, koji je, onako sav istetoviran kao nekakav kick boksač na slici, na svome internet instagramu jasno i glasno kazao kako je tobože razgovjetno čuo i razumio glasove Albanaca, navodnih provokatora i napadača na trojicu navijača moskovskoga Spartaka u Beogradu. No, srbijanski MUP, ili bolje reći služba Ministarstva srbijanske mitomanije i kleptomanije, usprkos nadljudskim naporima, nije bila toliko maštovita izmisliti imena i prezimena N.N. izvršitelja zločina izmišljenih albanskih imena i prezimena i nakon protekla dva dana od prvotnoga lansiranja takve bijedne i jadne laži “Informera,” “Kurira”, “Alo” i njima sličnih pištoljaških i puškaraških srbijanskih dnevnih glasila.
Dapače, sama je redakcija spomenutoga “Kurira,” bez isprike glede širenje nedjeljnih dezinformacija o tobožnjim albanskim napadačima, već u ponedjeljak poslala sliku dvojice teško ozlijeđenih Rusa, smještenih na odjelu intenzivne njege Urgentnoga centra u Beogradu. Radi se o dvojici Moskovljana rođenih 1988. godine, a to su Maksim Butrin i Pavel Bodrov. Prvi je teško povrijeđen ubodom nožem u predjelu grudnoga koša, ali prema fotografiji lista “Kurir”, očito je zadobio i ozljede u predjelu glave, koja mu je potpuno obavijena zavojima medicinske gaze. I dalje je hospitaliziran i premda je njegovo stanje vrlo ozbiljno, prema prognozama liječnika, nalazi se van životne opasnosti, ali će imati trajne i traumatične zdravstvene posljedice od zadobijenih teških povreda. Puno gore prošao je njegov sugrađanin i vršnjak, 29-godišnji Pavel Bodrov. Njega su, sad je to sasvim izvjesno i jasno, unatoč srpskome prikrivanju identiteta napadača, brutalno i krvnički napali noževima huligani nogometnoga kluba Partizan, ozloglašeni pod nazivom “grobari.” Ima teške probode od straga u predjelu leđa i nalazi se u vrlo kritičnome stanju. Život mu je ozbiljno ugrožen i nakon što mu je liječnički konzilij morao odstraniti teško ozlijeđenu slezinu. No, pitanje je hoće li mu bubrezi izdržati, jer srbijanski huligani u svome luđačkom piru, kao i obično u takvim prigodama, kad god ih uhvati faza organiziranoga i kaotičnoga ludila, nisu ni trena razmišljali o bilo čemu, najmanje o tome da mogu imati bilo kakve svijesti i savjesti da će nositi na duši ljudske živote. Onaj treći Rus je nasred ulice kralja Milana u centru grada u ulici što izravno vodi, kakve li ironije sudbine, upravo spomeniku ruskome caru Nikolaju, imao i sreću u nesreći da su ga obranili slučajni prolaznici, te je uspio pobjeći od razjarene horde isukanih noževa i proći samo s ogrebotinama i identitet toga što je imao sreće srbijanski MUP još nije priopćio. Ona dvojica teško ranjenih, dakle Bodrov i Butrin su, dakako, u prvome planu, pogotovo ovaj prvi jer je još neizvjesno hoće li preživjeti.
Ovdje nije zanemarivo navesti kako ni Rusi nisu cvjećke. Svi kojima su znani temperament i odlike ruskih huligana, imali su se ljetos prilike osvjedočiti u njihovu tešku i opaku narav kad su skupa sa svojim saveznicima Srbima u Marseilleu brutalno i divljački, mrtvi pijani nasrnuli na zajedničku metu i to skupinu Engleza starosne dobi od 50 – 60 godina i pijane Otočane mučki isprebijali. Zna se kako su Rusi skloni incidentima gdje god se pojave, a za svojim političkim mentorima iz Rusije, u vandalskom ponašanju nimalo ne zaostaju ni Srbi. Svakako, ima po Beogradu i dosta izjava brojnih svjedoka ruskoga cjelodnevnoga opijanja, orgijanja, lumpovanja i bahaćenja po gradu na dan odigravanja prijateljskoga ogleda Zvezde i Spartaka. Pred naletom Rusa stradalo je više porazbijanih izloga prodavaonica u centru grada, lomili su i rušili inventar po gradu, na tržnici Zeleni venac alkoholom izazivački i mangupski polijevali po glavama kupce i prodavce i slučajne prolaznike na obližnjem autobusnom kolodvoru, posebno verbalno provocirajući i mlađe i starije žene na tržnici. I u gradskom parku Kalemegdan su izvodili hirove iz čiste obijesti, galamili, grohotno se smijali, posvali, vrijeđali i prijetili svatkom tko bi im od prolaznika skrenuo pažnju kako se nedolično ponašaju. Jedan od rijetkih srpskih očevidaca cijeloga ruskoga putešestvija od slijetanja u surčinsku zračnu luku “Nikola Tesla” u Beogradu govori kako je osobno vidio u posadi leta na relaciji Moskva – Beograd skupinu od već tad oko 30 komatozno pijanih, neobuzdanih i razularenih Rusa koji su galamili u zrakoplovu, a po slijetanju na beogradski aerodrom nastavili se besprizorno i bezobzirno ponašati gdje god su se pojavili.
No, sve te činjenice su Srbima kao organizatorima nogometnoga dvoboja, pa još prijateljskoga karaktera, bile unaprijed poznate, imajući u vidu i kronologiju prijašnjih ispada ruskih huligana diljem Europe, u čemu su uz rame Srbima. I upravo zato bila je srbijanska policija dužna i obvezna pravodobno poduzeti mjere osiguranja javnog reda i mira na ulicama Beograda, jer je i takav prijateljski susret Srba i Rusa nosio sa sobom oznaku meča visokoga rizika. I to se ispostavilo tek nakon više nego prijateljskoga ozračja na tribinama stadiona Zvezde, gdje se 17 000 domaćih i 3 000 gostujućih navijača nadmetalo u razmjeni uzajamnih srpsko – ruskih pozdrava bratimljenja dviju naroda i država. To idilično raspoloženje prekinuto je negdje oko ponoći u centru Beograda u blizini gradske palače “Beograđanka.” Kad se u sitne sate kolona Zvezdinih i Spartakovih navijača uputila ulicama centrom grada vijoreći srpske i ruske stijegove i pjevajući pjesme o bratstvu i slozi naroda, kako sami i u pjesmi vele “iste klupske boje ( crveno – bijele ) i iste vjere, ” zaskočila ih je skupina navijača Partizana i napala Ruse noževima, nanijevši dvojici ozljede opasne po život. Naravno, Srbi ne bi bili Srbi kad u svemu ne bi tražili dječje izgovore tipa opravdanja nasrtaja ruskom predigrom nekontroliranog i razuzdanog bahaćenja po ulicama Beograda i kad ne bi pokušali sve opravdati uobičajenom i nepomirljivom netrpeljivošću navijača Zvezde i Partizana. I za jedne i za druge je klub pobratim njegova ljutog protivnika ujedno i njegov ljuti, ne protivnik, nego doslovno neprijatelj. I tako pokušavaju uzaludno i besmisleno obraniti ono što je i laiku odmah uočljivo kao neobranjivo. Glupo je, beskorisno i besciljno tu držati bilo čiju stranu u unutranjem srpskom sukobu navijača Zvezde i Partizana jer su oni u svojoj srži posve isti po gadnom i groznom mentalnom sklopu dviju razbojničkih bandi, koje godinama i desetljećima unatrag podupire, nekad davno jugoslavenska, a danas srbijanska država. Zanimljivo je kako i “grobari” i “delije” jedni drugima znaju spočitavati očigledne grijehe počinjene spram nekih trećih, te ća partizanovci kazati zvjezdašima kako su ovi vinovnici recimo incidenata u Genovi uoči utakmice Italia – Srbija, kad su na ulicama Genove Srbi izazivali, vrijeđali, posvali i maltretirali talijanske civile u gradu, potom radili nerede i na tribinama stadiona Marassi, ili prilikom napada “delija” nad “bad blue boyse” u Grčkoj, a zvjezdaši će partizanovce osuditi radi ubojstva Bryca Tatona iz Touloesea u Beogradu ili sad kad su partizanovci napali Ruse u Beogradu. Ali, nikada i nigdje neće se čuti zajednička i ujedinjena osuda svih teških, divljih i barbarskih napada od strane i zvjezdaša i partizanovaca kad zajedničkim snagama napadnu na nekog trećeg. Njima je tek onda razum apsolutno pomućen i zamagljen do kraja pustom klupskom i navijačkom obojenošću i oni nemaju nikakve spoznaje ili bilo kakve temeljen predodžbe da je to negativan pristup i da prije ili kasnije trebaju zajedno osuditi vlastito kompletno bezumno ponašanje i početi se jednom uljudno i pristojno ophoditi prema drugima dostojno civiliziranim ljudima.
Sve se to dojmi još kozmički dalekom misijom za kolektivno oboljele pileće umove srbijanskih huliganskih maloumnika. Nije ni čudo što su takvi kad ih umobolna država tolerira i šutnjom im daje otvorenu potporu da i ubuduće samo tako nastave bez ikakvih posljedica. Srbijanska policija, tužiteljstvo i sudovi su i slijepi i gluhi i mutavi na ovakve serijske pokušaje ubojstava, pa čak i sama ubojstva poput one likvidacije Francuza Tatona iii oslobađajuće presude za izvjesnoga Uroša Mišića, navijača, točnije huligana Zvezde, što je 2009. bakljom pokušao spržiti redarstvenika na nogometnoj utakmici srbijanskoga nogometnog prvenstva. Drugostupanjska, ujedno i pravomoćna presuda bila mu je toliko blaga da je zapravo i nagrađen za pokušaj ubojstva policajca kojega je unakazio bakljom i napravio doživotnim invalidom. I ta i njoj slične presude, kao i jedna prethodna kad je stanoviti Mike Halkijevič, navodno Srbin iz dijaspore, a pod pseudonimom, u stvari Srbin i vatreni Partizanov žestoki navijač iliti huligan, signalnom raketom na stadionu Partizana usmrtio 16- godišnejga Aleksandra Radovića, malodobnog navijača Zvezde. Taj je gimnazijalac iz Banata prvi i jedini puta u životu bio gledatelj jedne nogometne utakmice u društvu oca koji ga je iz Banata i doveo na tribinu stadiona da skupa pogledaju derbi Partizana i Zvezde na Partizanovom stadionu. Epilog prvog i posljednjeg nogometnog dvoboja što ga je nesretni Aleksandar Radović gledao u svome kratkome životu bio je koban. Raketa bačena s južne na sjevernu stranu tribine nije se rasprsnula u zraku nego je munjevitom brzinom i nošena jakim zamahom njezinoga bacača Halkijeviča poput strijele pogodila na suprotnoj strani stadiona 16 – godišnjega Radovića ravno u srce. Nije mu bilo spasa, ostao je na mjestu mrtav, a ubojica je na skandalozan način dobio iznimno malu kaznu. I kad u jednoj banditskoj i razbojničkoj državi poput Srbije nema ni reda, niti poretka, onda ostaje i opstaje jedino zakon ulice i zakon Kolta.
Osjetili su to na svojoj koži i tradicionalni srpski najveći saveznici na svim razinama Rusi. U cijeloj ovoj tragediji najnevjerojatnije zvuči podatak kako su koliko lani Rusi više nego prijateljski ugostili Srbe u Moskvi.Tamo su odmjerili snage Spartak i Zvezda i sve je proteklo bez ijednoga ispada. Niti jedan Srbin nije ni verbalno, niti fizički napadnut, premda su, primjerice navijači moskovskoga CSKA pobratimljeni s Partizanovom pristašama i da su se Rusi rukovodili logikom Srba, mogli su iz čistoga navijačkoga sljepila, recimo napasti fizički Zvezdine navijače u Moskvi na tekmi, prije ili nakon nje. Nisu to napravili, jer kakvi god Rusi bili nadmeni i prepotentni, opet u usporedbi s bahatim i razularenim Srbima, oni su za njih kao mala djeca. To se pokazalo i dokazalo i u uzvratu u Beogradu. Srpsko je djelo izbilo na vidjelo kad su pred očima i Rusa i cijeloga svijeta iskazali sve nadaleko glasovite odlike srpskoga gostoprimstva u vidu čakijanja gostiju i to samo zato što nose klupska obilježja koja dijelu Srba nisu po volji. Što još reći za narod koji na kruh u Moskvi odgovara, ne samo po izreci kamenom, nego u zbilji još i čakijom u Beogradu? Kako god se Rusi bahato ponašali u Beogradu, činjenica je kako nisu nitkog ni prebili, niti pokušali ubiti, a za njihovo drsko i bezobrazno ponašanje i remećenje javnoga reda i mira bila je dužna pobrinuti se neodgovorna srbijanska policija, koja je sve njihove orgije mirno promatrala tijekom čitavoga dana. I onda su na svoj način “pravdu” u ruke uzeli srpski odmetnici od pravde. Sad su na tapeti partizanovci, jučer su bili, primjerice zvjezdaši, sutra će na nekoj reprezentativnoj utakmici Srbije protiv bilo koje selekcije u bilo kojemu sportu biti udruženi protiv njima zajedničkoga i imaginarnoga neprijatelja kojega žele satrati kao da su na fronti i kao da vode virtualni megdan i ljuti boj biju na prvoj crti bojišnice, ali uopće ne navijaju za svoju sportsku ekipu, nego samo teže najtežim sukobima. To im je jedino glavi kao misao i ideja vodilja. I kad je sve to tako nakaradno posloženo u naopakom i prekriženom sustavu vrijednosti jednoga neotesanoga i primitivnoga društva, onda je izvjesno da će se i ubuduće ovakve epizode u Srbiji ponavljati. Ipak, ostat će zauvijek zapisano kao najtamnija strana povijesti srpskoga sporta, ali i izvan običnih sportskih okvira, da su krvnički i mučki izveli gnjusni napad na one u koje se navodno svim srcem kunu i koji se, navodno, u te iste Srbe iz srca i duše također kunu kao u svoju mlađu braću na Balkanu. Kad Srbi tako priređuju odbor za doček onima što ih smatraju svojim najvećim prijateljima, kakav li tek prijem od Srba bilo kad i bilo gdje u sportskoj areni pod otvorenim nebom ili u dvorani, mogu očekivati svi oni što su na nevjerojatno dugom popisu srpskih vječnih neprijatelja? Ovo što su Srbi napravili Rusima ne postoji kao odgovor na uzvraćeno gostoprimstvo ni u najzabačenijim plemenima afričkih ljudoždera Bantu, Bušmana , Hotentota… Gost je svuda svetinja. Teško je to shvatljivo onim Srbima kojima je i dalje glavno geslo: “Dobrodošli dragi gosti, hvala vam što ćete nam ostaviti ovdje vaše kosti.” Kad bi za čovječno ponašanje znao srbijanski barbarogenije, ne bi tek tako i slučajno nosio nadimak pod krilaticom: Srbin je pravi barbarogenije iz afričke zemlje Kenije.
Dragan Ilić
HOP
