Srbija se uporno i tvrdoglavo trudi pobjeći od pravde i istine. No, kolo sreće izgleda ne ide na ruku starim balkanskim majstorima podvala i prijevara. Da su se po svome starome običaju sami prevarili u računici kako mogu povući za nos cijeli svijet i okretati ga oko maloga prsta, mnogima od njih još uvijek ne ide u tvrdoglave, ali jako prazne i usijane glave. Danas je i potpredsjednik srbijanske Vlade Rasim Ljajić, inače politički Srbin po službenoj dužnosti i ministar svih srbijanskih Vlada nakon 2000. godine, grubo, kabadahijski i samouvjereno odbrusio Haagu kako Srbija nije u obvezi izručiti troje optuženih srpskih radikala Petra Jojića, Vjericu Radetu i Stevu Ostojića Haškome Tribunalu. Podsjetimo, ovi osvjedočeni šešeljevci i pristaše najtvrđe stranačke linije unutar ratničke i zločinačke stranke SRS, osumnjičeni su od strane Haaga za nepoštivanje suda i još bliže za djela prijetnji, zastrašivanja i ucjena potencijalnih svjedoka protiv teškoga ratnog zločinca i njihovoga političkoga idola Vojislava Šešelja. Srbijanski vječni ministar svih Vlada u posljednjih 17 godina Rasim Ljajić u svome pojačanom srbovanju, želi Srbima staviti do znanja kako i Emir alijas Nemanja Kusturica ima alternativu. Ako je redatelj kultnih jugosrbijanskih filmova lakoga i besmislenoga sadržaja kojim slučajem dobio nazeb ili možda ga je uhvatila i gripa, tu je njegova vjerna sjenka u liku Rasima Ljajića da nastavi utabanim stazama, reklo bi se još više trnovitim bogazama, žestokoga srboslavlja u onome političkom izričaju, napose u komunikaciji sa Zapadom.
Morao je Ljajić kao pravi partizansko – četnički vodonoša hitrim i trčećim korakom pohrliti u stranački združeni stožer kolektivno oboljelih od naprasne epidemije bolesti zvane srpska amnezija. Najradije bi Srbi uvjerili ostatak svijeta kako je njihov vojni, krvavi, osvajački pohod i pohara i razbojnička i banditska pljačka uz obilje monstruoznih ratnih zločina preko Drine i Dunava bio samo nečiji košmarni san, a ne ogledalo zbilje političkoga promišljanja Srba i onda i sada bez ikakve razlike i bilo kakvoga pokušaja pročišćenja. Nema kod njih ni tragova čak ni verbalnoga otklona, kamoli konkretnih poteza i radnji kojima bi se u dogledno vrijeme dali ikakve naznake kane li uopće u budućnosti okrenuti list i nakon toliko desetljeća i zapravo nekoliko stoljeća stremiti ka uljudnom i pristojnom suživotu sa susjedima. I kako im to ni slučajno ne pada na pamet, onda izmišljaju razne načine eskiviranja istine i neprestanih i uzaludnih pokušaja izjednačavanja žrtava vlastitih zločina izdignutih na pijadestal srpskoga nacionalnog interesa. Jer, u ime svetosavsko – srboslavske ideje svaki je zločin dopušten i opravdan ako se počinitelj uspije sakriti i kako zna i umije skloniti pod tepih krvave tragove zla nanijetog drugima. U toj izvitoperenoj logici srpskoga antirazuma, onda ne čudi licemjereni i podli vapaj srpskoga patrijarha Irineja o tobožnjem zlodjelu NATO pakta nad Srbima 1999. godine. Poglavar SPC jadikuje i kuka u intervjuu “Blicu” nad posljedicama NATO bombardiranja Srbije i, kako i sam zamjećuje, uništenoj srpskoj ekonomiji, osobito nakon NATO uredovanja u operaciji “Milosrdni anđeo” 1999. godine. Namjerno prešućuje, svjesno preskače i zaboravlja u pravoj bizantskoj maniri redoslijed uzroka i posljedica svih ratova koje je redom Srbija pokrenula devedesetih kako bi silom oružja htjela proširiti svoje državne granice na štetu susjeda, uglavnom tamo gdje nikad niti povijesno, niti etnički nije postojala nijedna srpska država.
Opisana digresija razmišljanja poglavara SPC-a i političkoga vodstva Srbije izravno projicira i raspoloženje srpskoga naroda, tradicionalno naviknutoga da politički misli glavama duhovnih i političkih vođa, a najmanje vlastitim mozgom. I kad se tako pakleno trojstvo uklopi u jednu cjelinu, dobiva se ubitačni i bezdušni stroj bešćutnih ljudi, spremnih na sve radnje, kako bi po tko zna koji put izmišljali izlike za svoje besramne postupke. Rasim Ljajić, Srbin po zanimanju, kao tipični amoralni karijerist najgorega kova, tek je jedna stuba u golemom i piramidalno postavljenom stubištu srpskoga političkoga makijavelizma bez ostatka. Njima velikosrpski cilj uvijek opravdava bilo koje sredstvo kojim se služe ne bi li na neki volšeban način nakon toliko sizifovskih pokušaja ipak realizirali svoje kleptomanske snove. I zato i Ljajić, jednako kao i vražji odvjetnik Toma Fila, jadni, bijedni, ofucani i pokvareni starac, kao i niz njima sličnih prikaza lažu i obmanjuju svijet kako Srbija nije obvezna izručiti radikalski trojac Haškome Tribunalu, jer tobože, nisu počinili nikakav ratni zločin ubojstva na ratnoj bojišnici. Oni su po vrlim srpskim rodoljupcima muslimanskom Srbimu Ljajiću i Cincaru Fili, što se cijeli život lažno nacionalno predstavlja gorljivim Srbinom, napravili tek sitan prekršaj, nalik nesmotrenom prolasku prijelaza ulice na crveno svjetlo. Pozadina svega mnogo je politički jača. Poznato je kako je skupa s optuženima Jojićem, Radetom i Ostojićem i sam Aleksandar Vučić, kao i Zoran Krasić zajedničkim snagama prijetio, zastrašivao, ucijenjivao i pokušavao i podmititi potencijalne haške svjedoke protiv Vojislava Šešelja. Ta Vučićeva nedjela su iz razdoblja dok je još bio i službeno radikal, dok se jednom on i Nikolić skupa sa Šešeljem nisu dogovorili da fingirano podijele SRS i otcijepljenome krilu nepopravljivih fašista nadjenu novo ime SNS. Mislili su da je ostatak čovječanstva mozga veličine planktona da u tu podvalu i prijevaru povjeruje. Što prolazi u Srbiji i općenito kod Srba, imajući u vidu kako Srbi u tome ne vide ništa loše i nemoralno, jamačno nigdje više nema prođu.
Kad se između redova čita izazivačko i drsko i bahato Ljajićevo priopćenje kako Srbija odbija postupati po nalogu Interpola, čija je i formalnopravno članica, kao i da bezobrazno ignorira odluke Haškoga suda, jasno je da Vučićev glasnogovornik Ljajić ne brani troje radikala, nego osobno Vučića. Onoga časa kad bi Srbija izručila Jojića, Radetu i Ostojića Haagu, tamo bi svi oni na prvome izlasku pred vijeće sudaca izjavili kako su im suučesnici u svim tim kaznenim djelima bili i Vučić i Krasić. Ovaj potonji se sad samo šlepa na ime svoga gospodara Vučića, jer da Srbija ne pokušava zaštititi osobno Vučića od kaznene odgovornosti, zasigurno bi Krasić odavno bio u društvu svoje fašističke subraće Jojića i Ostojića i nacističke sestre Radete. S njima bi u tome slučaju podijelio iz srpskoga političkoga kuta i doživljaja stvari ulogu kolateralne štete na putu provedbe velkosrpskoga cilja, a tu drže kako im niti jedna politička žrtva ne može i ne smije biti uzaludna, makar netko od njih kao Radovan Karadžić u toj bjesomučnoj borbi i tjeranja srpskoga prkosa istini i pravdi dobio i zasluženih 40 godina zatvora. Što je samo 40 godina za Karadžića, kad,eto njegov suborac i istomišljenik Šešelj cijelome svijetu poručuje kako projekt Velike Srbije traje već 300 godina i dodaje kako Srbi unatoč serijskim porazima u tih 300 godina u pokušaju realizacije toga poduhvata, od toga nikad odustati neće. I pošto zbilja i ne kane odustati od toga, sebi su i u budućnosti unaprijed odredili poziciju vječnih gubitnika, dakako po vlastitom izboru.
Naravno, kad bi radikali prvom prigodom progovorili u Haagu i kazali kako je i Vučić jedan od njih, on bi im pravio društvo iza rešetaka u Haagu i on je toga svjestan. I zato je Rasim Ljajić kao srpska dvorska luda tako istupio oštro i tvrdo. Glumeći branitelja radikala nekakvom odlukom Višega suda u Beogradu, koji je opet u bajci za malu djecu donio samostalnu sudsku presudu kako Srbija nema međunarodne obveze izručivati svoje građane Haagu radi djela nepoštivanja Haškoga suda, on tim činom i bezobzirnom gestom samo dodatno pokazuje kako je glupak i budala ravan nedotupavom uobraženku i svome političkome dubleru i Srbinu ilsamske vjere Emiru Kusturici. Jer, nitko iole razuman ne može nasjesti prozirnome srpskome triku kako je Viši sud u Beogradu bilo što riješio bez naputka samoga Aleksandra Vučića. On kao vrhovni i tužitelj i vrhovni sudac i pokrovitelj svega politički postojećeg u Srbiji o svemu odlučuje, a tužiteljstvo i sud u Srbiji je kao i srbijanska policija samo dio Vučićeva lutkarskog kazališta za djecu. Što bi inače flagrantni ratni zločinac Vojislav Šešelj u povodu iste teme neizručenja njegovih stranačkih kolega i jedne kolegice Haagu, bio toliko arogantan i prepotenatan u izjavi za srbijanske medije o tome slučaju, da i sam nema sigurnu i debelu političku zaleđinu svoga prvoga učenika Vučića? Može li itko trezven zamisliti da bi Šešelj smio jučer tako samopouzdano i samouvjereno poručivati kao se ni on ne namjerava odazvati pozivu Haaga na drugostupanjsko suđenja koje mu neizbježno slijedi, da nema sigurno jamstvo Vučića i Nikolića kako ga Srbija nikad i pod cijenu bilo čega neće izručiti natrag sudu u Haagu? I koliko god Srbi prkosili zdravome razumu i kolektivno se odbijali suočiti s istinom o svome zavojevačkome ratu na prostorima bivše Jugoslavije, te njihove puste želje nisu u fontani glazbenih želja Tribunala u Haagu. Nije tamošnji sud, koliko god bio u nekim situacijama proturječan po pitanju raznih drugih presuda o besmislenom i pravno neodrživom relativiziranju srpske apsolutne krivnje za ratove u bivšoj državi od 1991. do 1999, nikako i nimalo imun na ovakve poteze Srbije. Opančarska državica na brdovitome Balkanu umišlja da cijeli svijet Vučić može voditi kao ovce na pojilo kao što to čini sa svojim poslušnim stadom kojim on svojim teškim korbačem nemilosrdno i surovo vlada. Izvan svoga paralelnoga univerzuma smještenoga u granicama obitavanja srbijanske čobanije, Vučić je samo bio i ostao čoban, čije zvuke pastirske frule nitko vani ne želi, neće i ne može slušati. Eto mu Putina kao jedinoga i do kraja vjernoga slušatelja, pa neka njemu gudi uz gusle srpske guslarske pjesme. I tako su obojica izraziti antisluhisti, te niti jedan, niti drugi i ne mogu osjetiti zašto akordi njihove glazbe toliko paraju uši ljudima razvijenoga, istančanoga osjećaja za melodične pjesme. I tako Srbi stalno kliču kako hoće samo Ruse i gusle, a sad imaju i Srbi i Rusi i dva velika guslara Vučića i Putina. Prejaka je to doza dnevnoga adrenalina za tu dvojicu Luciferovih izaslanika na Zemlji da bi mogli skužiti zašto njihovu samozvanu i samoproglašenu samozatajnost duše i suptilnost i rafiniranost duha Srba i Rusa samo njih dvojica pastira i dva stada koje predvode drže duhovitim ostatku civilizacije. No, ostatak svijeta iz toga srpskoga i ruskoga duha ne vidi nikakve tragove njihove zajedničke i samo njima znane i samozvane duhovitosti u pokušaju. Dapače, više su prepoznatljivi kao duhovi sa sjekirom ili kojom već toljagom ili buzdovanom što im se nađe pri ruci kad u svome transu pokušavaju argumentima sile objasniti kako u njima i dalje čuči zov divljine dalekih predaka.
Zato je i Ljajićev glas potpore Vučiću nalik njaku Vučićeva magarca iz štale u Novom Pazaru. Uostalom, u predizbornoj kampanji sam Vučić je u jednom trenutku i otkrio Srbima još jednu tajnu o sebi. Veli kako kao mali nije imao talenta za crtanje, pa bi umjesto konja na crtežu nacrtao nekakvo čudovište koje nitko nije razaznao, pa ni profesorica likovnog na što liči. On je, veli sam, sa strane dopisivao: “Ovo je konj…” Dečko je očito zarana volio crtati svoj autoportret, a šetta je kako nitko ne vrijeme nije uočio da u njemu ipak ima slikarskoga dara. Narcis je još onda bio obuzet samim sobom, te je ljubio svoju konjsku siluetu na nakaradnome crtežu kao što je u svome jadu ljubavne neostvarenosti filozof Niče poljubio u prirodi pravoga konja kad mu je bilo 38 ljeta. No, Vučić je manje ovaploćenje Ničea, a više Oscar Weildovoga Doriana Greja. Jer, znamo za krilaticu Dorijana Greja: “Sliku svoju ljubim…” Tako je zborio Oscarov Grej, a po psihološkome profilu, nije daleko od te samoljubivosti duha ni srpski Dorijan Grej, bolje reći, ne Greh, nego četničlki gej Vučić. Onda bi profesorica likovnog u osnovnoj školi “Branko Radičević” u Novom Beogradu ocijenjivala Vučićev dar neshvaćenoga i neprepoznatoga karikaturista. Marko Somborac, danas vrli karikaturist “Blica”, da je znao da mu je Vučić u djetinjstvu mogao biti konkurent u poslu, možda danas ne bi imao kruha u “Blicu” kad crtajući karikature Vučića, zapravo slika Vučića u prirodnoj pozi. Ne zna se gdje kod njega počinje slika, a gdje se nastavlja karikatura, a ukupni odraz mu je ogledalo nakaradne i nakazne i zle duše. Ne kaže se tek tako kako je svačiji pionirski uradak, pa tako i Vučićev crtež konja iz djetinjstva pravi odraz vlastitoga životopisa. Kaligula je konja postavio za zastupnika u Senatu u Rimu. Srpski Kaligula ima ravno 250 takvih konja iz raznih srpskih ergela, što sebe zovu lažnim imenima političkih stranaka. I kad u nedjelju srpski Kaligula bude vrlo vjerojatno u prvome krugu ustoličen za novoga predsjednika Srbije, taj je narod već takvim odabirim zakoračio u onaj Danteov deveti krug pakla. Neron je zapalio Rim, Milošević kao srpski Neron cijeli, kako danas vole reći svi jugofilni srboljupci “Zapadni Balkan”, a Vučić je u sebi sjedinio duh i Kaligule i Nerona, pa tko preživi pričat će, što bi se metaforički reklo. I kad jednoga dana u bližoj ili daljoj budućnosti, htio, ne htio, bude prisiljen podići političko sidro o odstupiti s vlasti, Vučić će svojim sunarodnjacima za sobom ostaviti onu jedinu poruku koju tisućama godina nose u svim epohama tirani sa svih meridijana. Ta poruka glasi: “Poslije mene potop…” I nije on ni prvi, niti posljednji srpski Pontije Pilat koji će probati na taj način oprati krvave ruke za svoje serijske zločine.
Dragan Ilić
HOP
