Nina Kuluz rodila je Cesarea 2009. godine u Italiji, gdje je u to vrijeme živjela s Alessandrom u ljubavnoj vezi. Nakon prekida njihova odnosa, odvodi sina u Hrvatsku 2010. godine, ali talijanski sud roditeljima daje zajedničko skrbništvo uz uvjet da dječak živi u Italiji na očevoj adresi dok ga majka može posjećivati svakodnevno.
Kod majke je Cesare mogao boraviti svaki drugi vikend. Kako Nina Kuluz tada nije imala mogućnosti ostati u Italiji, gdje nije imala zaposlenje ni smještaj, ostaje u Hrvatskoj, gdje ubrzo Županijski sud u Splitu potvrđuje odluku talijanskog suda. Ona bježi sa sinom te je za njom raspisana tjeralica 2012. godine.
Nedostupna je četiri godine, nakon kojih se početkom ovog mjeseca predala splitskoj policiji te je zadržana u istražnom zatvoru jer je čeka suđenje za otmicu sina. Dječak je predan na brigu splitskom Centru za socijalnu skrb koji daje privremeno rješenje da boravi kod majčine obitelji. Iz Italije stiže otac Alessandro koji traži ovrhu nad sinom kako bi ga odveo u svoj dom.-piše o slučaju Slobodna Dalmacija.
Prema našem izvoru u Italiji, otac djeteta je vrlo pokvareno optuživao Hrvatsku, a u medijima se hvalio kako je morao podmititi sutkinju, te mnoge druge u sustavu kako bi viđao dijete.
Majka djeteta pak napustila je bračnu zajednicu jer je bila zlostavljana, što nije htjela prijaviti u stranoj zemlji zbog same situacije u kojoj se našla, a skrivala se iz straha od osvete. Naš izvor koji je vidio oca izbliza tvrdi da se radi o izuzetno agresivnom čovjeku, kojeg se dijete plaši. Zanimljivo da naš sud nije poštivao europsku konvenciju o zaštiti djeteta, već je svu krivicu prebacio na majku i njen postupak nakon rastave.
Djetetu nije data prilika da bira s kime će živjeti, odnosno njegov stav. Službe su postupile poput birokrata, držeći se odluka strane zemlje, ne prateći samu situaciju oko njegove obitelji, te što je majku natjerala na očajnički potez.
Lijenost naših službi da uđu u dubinu slučaja dovodi dijete do strašnih trauma. Ministarstvo socijalne skrbi danas nema previše sluha za ovaj slučaj, a kako vidimo niti ured predsjednice i premijera. Ako se ovako nastavimo ponašati u zaštiti svojih građana, pojavit će se više Alessandra u našim života nego što mislimo…maćeha prema vlastitom narodu i u ovom slučaju ispada Hrvatska.
“Bilo mi je dosta nasilja, alkoholizma i toksikomanije oca moga djeteta. Bilo mi je dosta da me u Italiji policija gleda s nepovjerenjem kad sam zvala pomoć. I zato se ne želim pokoriti sudskoj odluci.”
U cijelosti dajemo na uvid pismo majke svim institucijama, koje nisu niti pokušale preispitati sam slučaj.
Poštovani,
Obraćam Vam se i ovaj put u nadi da ćete me primiti i saslušati te koliko je u Vašoj moći reagirati i uraditi sve potrebno kako bi se mom maloljetnom sinu, hrvatskom državljaninu, osiguralo pravo da nastavi rasti i razvijati se kao do sada, u zdravom i ljubavlju ispunjenom okruženju, gdje se osjeća siguran i gdje je poštovan; da mu se osigura pravo da se izrazi o tome kako se osijeća i što želi, da se uvaže mišljenja stručnjaka psihijatra klinike Meje i školskog tima koji prate dijete od početka školske godine a čija su mišljenja i nalazi sustavno ignorirani od strane Centra i suda.
Ovim putem želim Vas obavijestiti o zadnjim događanjima vezanih za susrete djeteta i oca, koji su djetetu prouzročili nelagodu, tugu, strah i paniku, gdje se osjetio zanemaren, ignoriran i nepoštovan te me je očajnicki zvao i molio da dođem po njega jer ne može više izdržati..
Snimke djetetovih poziva poslala sam Centru kako bih ih upozorila na očevo ponašanje i natjerala da nas prime i da napokon netko razgovara s djetetom. Nikad nitko iz Centra nije razgovarao niti s djetetom niti sa mnom. Samoinicijativno sam otišla u Centar gdje su mi psiholog i soc.radnica rekli između ostalog, da njih ne zanima ponašanje ni kakav je otac prema djetetu, jer se radi o stranom državljaninu i to nije njihova nadležnost. Rekli su mi da sam ja ta koja maltretira dijete i da nemam kapaciteta za pripremiti dijete na odlazak u Italiju i život s ocem.
Dijete je hrvatski drzavljanin i u fokusu bi trebala biti njegova dobrobit.
Naglašavam da je moj stav da je za njegovu dobrobit isto tako vazno da je otac djeteta aktivno prisutan u njegovu zivotu.
Centar je poslao na DORH moje snimke i tražio da se protiv mene pokrene krivični postupak radi zlostavljanja, manipuliranja, djetetom.
Odazvala sam se pozivu DORHa i jučer obavila razgovor s defektologom Jakas.
Stav i mišljenje stručnjaka je da nema ni traga manipuliranju i s toga ni razloga za pokretanje postupka protiv mene.
Upozorila me na očito djelovanje Centra protiv dobrobiti djeteta i mene.
Ovrha djeteta zakazana je za 27.6.2017.
Sutkinju koja vodi ovršni postupak
Osobno sam htjela izvjestiti o zadnjim dogadanjima. U ponedjeljak … nije me pristala primiti iako je primila oca djeteta, talijansku konzulicu i odvjetnike istog.
U utorak sam pak primljena ali sutkinja tvrdi ‘da je već dovoljno čula i da bi mi bilo bolje da novac koji primam od ljudi koji mi pomažu, primjerice tal.senator DiBiagio, koristim za naći apartman u Italiji umjesto na odvjetnike.’
Nije se zaustavila na insinuacijama koje su neistinite i neprimjerene.
O svemu ću obavijestiti nadležne organe kad bude vrijeme, ali u ovom trenutku imam snage samo za svog sina i kako se izboriti za njegova prava.
Tražila sam sastanak s ravnateljem Centra koji me primio.
Tražila sam da pozovu dijete na razgovor i da smijeni dosadašnji tim soc.radnica i psihologa te pravnice Centra koji rade na našem slučaju, koje u sudnicu dolaze zajedno s ocem djeteta i njegovim odvjetnicima, čak u istom autu dolaze ili odlaze sa suda.
Ravnatelj smatra da nije potrebno mijenjati tim te da ima apsolutno povjerenje u njihovu profesionalnost.
Za dopis ministarstva gdje iz ministarstva predlazu da susreti oca i djeteta budu uz prisustvo strucne osobe, ravnatelj Centra tvrdi da ‘ministarstvo griješi jer ocito nije detaljno upoznato sa slučajem.’
Molim Vas da me primite i saslušate moje iskustvo s pojedincima iz institucija koje bi trebali štititi i osigurati djetetova prava na mirno i zdravo odrastanje, a umjesto toga mi se kaže ‘da je dijete do sad moglo već preboljeti traumu da je bilo nasilno odvedeno vec u 9.mjesecu.. ali prije svega da me saslušate i čujete da je moj sin, hrvatski drzavljanin, ali prije svega dijete od 7.5godina. Još mali, a opet dovoljno velik, da on osjea, razmišlja, računa, sanja, želi, treba, zahtjeva, moli, strepi, prihvaća, odbija, žudi, zanovijeta, zrači, isijava, tuguje i raduje se..on je jedno normalno, zdravo dijete i takvim treba ostati.
Molim Vas da me primite i da nam pomognete.
Moje dijete nije korov da se isčupa.
Nije ni odojak koji trebam pripremit za određeni datum.
Moj sin je čovjek. Dijete. On ima pravo biti uvažen i poštovan.
On nije ovršni postupak, nije slučaj, nije hrpa papira.
Molim Vas ne ostavljajte nas same.
S postovanjem
Nina Kuluz