Zoran Jovanović, nagrađivani novinar RTL-a, nekadašnji novinar HRTeovske umobolnice jučer je imao svoj teatar. Zgrožen je ovaj Jovanović kako se ne slavi dan antifašističke borbe u Hrvatskoj i radi revizija povijesti pisana po bosancu Slavku Goldsteinu ( poznatom po činjenici kako je mirno gledao partizansko rušenje sinagoge u Karlovcu). Što je revizija? Zagrepčani su sretni što su neki nakon oslobođenja bačeni s zgrade kako bi u njihove zgrade uselili partizanski čobani. Sretni i oslobođeni što su neki pobijeni na Križnom putu i to se nazvalo oslobođenjem? Jovanović s RTL pozornice naziva saborskog zastupnika Hasanbegovića ustaškim manekenom i na taj način poziva na linč osobe koja to ničime nije zaslužila BAŠ PRED IZBORE i na taj način favorizira ‘levičarskog ‘ekstremistu T. Tomaševića pozvanog baš taj dan u studio ( u koaliciji za gradonačelnika Zagreba s Narodnom Frontom). Ovaj ekstremizam i laž dozvoljena je na RTL televiziji, u emisiji čovjeka izmišljenog prezimena Šprajc.
Slavimo godišnjicu antifašizma. Što mi to slavimo?
„To nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina koje je proveo komunistički režim, a što potvrđuje pronalazak 850 prikrivenih stratišta u Hrvatskoj, a samo na području Zagreba i okolice locirano je 120 takvih masovnih grobišta“, navodi dr. Jurčević koji je doktorirao upravo na partizanskim zločinima i to na temelju službenih podataka komunističkog režima.
Kao znanstvenik i povjesničar demantirao je uvriježeno, odnosno Hrvatima nametnuto mišljenje da su zločine nad ustašama i domobranima počinili srpski partizani.
„Nije točno da su Srbi ubijali Hrvate. Najviše zločina nad Hrvatima nakon završetka rata počinili su upravo hrvatski komunisti jer je namjera režima bila da Hrvati ubijaju Hrvate, Srbi Srbe, Slovenci Slovence… a sve kako bi se posijalo sjeme mržnje što je komunističkom totalitarnom sustavu i omogućilo da dugo ostane na vlasti jer da su Srbi ubijali Hrvate došlo bi do homogenizacije nacije što komunistima nikako nije odgovaralo. Danas se točno zna čiji je djed ubio čijeg djeda“, pojašnjava dr. Jurčević, dodavši da takva poslijeratna politika najbolje pokazuje kakva je bila zločinačka ćud komunističkog sistema.
“Prozvali su desetak djevojaka i mlađih žena, među njima i Grozdu, Mirnu i Anu. Mirna je na rastanku poljubila svoju sestru Jasnu i malog brata Vladu. Plakala je samo jedna mlada žena kojoj danas ne znamo imena. Zapravo, vriskala je, nije se dala odvojiti od svog sedmogodišnjeg djeteta. Svi su uzrujano pitali kamo odvode mlade žene, a partizanski zapovjednik je odgovorio da ih voze do obližnjeg porušenog mosta, gdje će ih prekrcati u drugi kamion. Rekao im je da će kasnije svi biti prebačeni na isto mjesto.
Grozda Budak se nikada nije vratila svojoj kući. Nisu se vratile ni Ana ni Mirna.”Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju, te pomagale svojim muškim “drugovima”, “mlade partizanke” su joj izvadile srce”.
Jeziva osobna svjedočanstva žrtava, koje su na podsljemenskim stratištima uspjele preživjeti vlastito smaknuće, desetljećima su UDBA i SUP nazivali neprijateljskom promocijom. No, ono što su svjedočili preživjeli Hrvati i Židovi ipak je uspjelo doći do djela javnosti.Govorilo se tako o tome kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova na smaknuće odveli te u ubijanju sudjelovali milicioneri obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače te markuševačke lajbeke. Na koncu se takozvana zlonamjerna klerofašistička kletva narodne vlasti pokazala istinitom. Koljačka jedinica bila je samo jedna od hordi koje su klale Zagrepčane, ali i one koji su boravili u hrvatskoj metropoli. Njihove žrtve brojčano iznose gotovo petinu poubijanih na zagrebačkom području od svibnja do kolovoza 1945. godine. Ovi zločinci poznati su pod nazivom lajbek milicioneri, a nosili su hlače kaki boje, bijele košulje, ali i šarene prsluke uzete s markuševačke narodne nošnje. Karakterizirale su ih kaubojske marame, a na glavi šajkače s crvenom zvijezdom. Uza se, imali su i naoružanje; puške, pištolje, noževe naoštrene za klanje te ručne bombe. Jedinica je služila za teror i ubojstva stanovništva, a njezino brojčano stanje nije utvrđeno, ali nagađa se da je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca čija je uloga bila ubijanje ‘neprijatelja’ unovačenih od partizana i njihovih simpatizera iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena od narodnog heroja i ministra policije poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo. Dizajner odore bio je načelnik OZNE za Grad Zagreb te narodni heroj i ubojica Marijan Cvetković, a spomenuta jedinica bila je operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.
Milicionari su bili smješteni u javne, ali i prevremeno otuđene privatne zgrade u zagrebačim Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi, a radno vrijeme bilo im je – 24 sata ubijanja, 24 sata odmora. Po naredbi ili u prisustvu operativnih oficira OZNR upadali su obiteljske domove i vile u rezidencijalnom dijelu grada. Tamo su pak silovali žene ne birajući po dobi, na likvidaciju su odvođene imućne obitelji s djecom, a zatim bi uslijedilo useljavanje predstavnika nove vlasti u te stambene prostore. Pored toga upadali su u stanove narodnih neprijatelja te ritualno pred cijelom obitelji silovali žene, pljačkali stanove i vrijednosti te uhićene neprijatelje sprovodili u privremene zatvore VI ličke divizije u Gračanima. Na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubojstva, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja istih prisilno su dovodili okolno stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema tvrdnjama većeg broja očevidaca i počinitelja rukovodio je već spomenuti odred ličke divizije. Stožer je bio smješten u Gračanima u kući Radić u Gračecu br. 15, a jednim dijelom u kući Haramija u Lonščini br. 25. Ogromni podrum kuće Bešić bio je pogon za mučenje uhićenika, ali i poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Šupe i štale u okolici bile su privremeni zatvori, a lajbek milicioneri su iz podruma iznosili kante pune odrezanih muških spolovila, dojki, ušiju, noseva, očiju.. Sve to u dvorištu bi polijevali benzinom i palili.
Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu. U zlostavljanjima su sudjelovale i partizanke, jer dio djevojčica i mlađih žena zadržavan je neko vrijeme na životu da bi u tzv. Gračanskom bordelu pružale seksualne usluge partizanskim časnicima koji su u tu svrhu hrlili iz grada, neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dodati papirić s porukom koju su slale obiteljima i prijateljima.
Sretan ti dan klanja Hrvata, silovanja i pljačke Hrvata Zorane Jovanoviću skrivenom iza prezimena Šprajc.
HOP
