Prije 25 godina izbio je ozbiljan politički sukob izmađu tadašnjeg austrijskog kancelara Franza Vranitzkog i ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka, u svezi priznavanja novih/starih susjeda. Moskva i Washington su tada izvršili jasan diplomatski pritisak na Beč.
Hrvatska i slovenska izjava o nezavisnosti 25. lipnja 1991. godine dovela je međunarodnu zajednicu u tešku dilemu. Dugi niz mjeseci se Washington, Bonn i Moskva nisu mogli složiti oko toga treba li priznati države Sloveniju i Hrvatsku. Posebne kočnice tom priznanju nezavisnosti Hrvatske i Slovenije su bile velike i moćne države poput Francuske, Velike Britanije, SAD-a i Sovjetskog Saveza koji je želio sačuvati Jugoslaviju jedinstvenom po svaku cijenu. Krajem kolovoza, dva mjeseca nakon agresije na Sloveniju, Amerikanci su Austriju odgovorili od jednostranog priznanja novonastalih država Slovenije i Hrvatske, jer da će reakcija JNA biti „kontraproduktivna” i „nepredvidiva”, kako se navodi u pisanoj izjavi za vanjske poslove. Sovjetski ministar vanjskih poslova Alexander Bessmertnych je upozorio čak na „atomizaciju” Jugoslavije u pismu upućenom tadašnjem austrijskom ministru vanjskih poslova Aloisu Mocku 5. srpnja. Mjesec dana kasnije, sovjetski veleposlanik zaprijetio je izjavom kako bi austrijsko priznanje Slovenije i Hrvatske moglo postati „problematično” za bilateralne odnose između Austrije i Sovjetskog Saveza.
Usprkos silnom otporu u vlastitoj vladi od strane kancelara Vranitzkog, Mock politički lobira za brzo priznavanje novih/starih susjeda. Čvrsto je vjerovao u to da će tek internacionalnim priznavanjem novonastalih država biti moguće zaustaviti ovaj krvavi sukob i velikosrpsku agresiju te čitavu situaciju podići na višu, internacionalnu razinu i tako ju obuzdati. Alois Mock je bio prilično usamljen u tom uvjerenju – koje se ubrzo pokazalo vrlo točnim. Mock je znao da je raspad Jugoslavije neumitan, bilo je samo pitanje koliko će ono biti krvavo. Brzim internacionalnim priznanjem nezavisnosti novih država Hrvatske i Slovenije se krvoproliće moglo ograničiti i spriječiti, zaključio je pravilno ovaj austrijski veliki državnik. No, velikosrpska agresija se širila poput plamena.
Nakon velikosrpske agresije i sukoba u Hrvatskoj, raspoloženje se promijenilo i u Austriji i u Europi. Podrška priznavanju hrvatske i slovenske neovisnosti je rasla, velikim dijelo, zahvaljujući Mockovim nastojanjima. Mock je vodio nebrojene razgovore sa svojim kolegama u Austriji i inozemstvu, komunicirao s hrvatskim kolegama i narodom, danju i noću.
Naravno, Srbima nisu bile po volji Mockove političke aktivnosti u tom smislu. Austrijski veleposlanik u Beogradu je bio ukoren od strane jugoslavenske vlade: predbacivalo mu se da se Austrija miješa u unutarnje poslove Jugoslavije, podržava hrvatski separatizam i tolerira ilegalne pošiljke oružja. Za Hrvatsku i Sloveniju je Austrija bila prva saveznica u svezi internacionalnog priznanja obaju novih država. Osim povijesnih i kulturnih poveznica, osnovnu i odlučujuću ulogu u tomu je odigrao i Alois Mock. Zbog toga bi ga mogli nazvati i političkim misionarom mlade hrvatske države u Europi. U siječnju 1991. godine, šest mjeseci nakon što je izabran kao prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman je posjetio Beč, što austrijskoj vladi nije baš jednostavno palo, s obzirom na činjenicu da tada Hrvatska još nije bila internacionalno priznata kao neovisna i samostalna država. Ipak, to je bilo prvo simbolično priznanje hrvatske neovisnosti. U razgovoru s Mockom, Tuđman je naglasio da Hrvatska i Slovenija pripadaju jednom posve drugom kulturnom krugu nego Srbija. No i Mock i Tuđman su imali veliku prepreku u Vranitzkom, austrijskom kancelaru iz redova socijaldemokrata, koji je još uvijek nepokolebljivo vjerovao u nadležnost Beograda nad čitavom Jugoslavijom, pa i Hrvatskom i Slovenijom.
Franz Vranitzky je 20 godina kasnije rekao: „Mock je želio da Austrija preuzme vodeću ulogu u priznavanju Slovenije i Hrvatske, pa čak i kad bi Austrija u tome bila posve osamljena. To sam odbio jer taj primjer Austrije nitko ne bi slijedio.“ Vrlo brzo se pokazalo koliko je Mock bio dalekovidan i mudar političar, za razliku od Franza Vranitzkog. No, Vranitzky i dan-danas vjeruje u to kako bi rat bio zaustavljen, da se pregovaralo s Beogradom.
Na kraju je već u prosincu 1991. godine, (pod utjecajem Njemačke) došlo do promijenjenog stava ministara vanjskih poslova država EU, po kojemu je uslijedilo internacionalno priznanje samostalnosti i neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Naime, Mock se diplomatski udružio sa tadašnjim njemačkim kancelarom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Genscherom, svojim njemačkim kolegom, što je rezultiralo pozitivnim ishodom za Hrvatsku i Sloveniju: 15. siječnja 1992. godine su obje nove države Hrvatska i Slovenija bile priznate od država članica EU.
Alois Mock je svojim mudrim i pravednim političkim razmišljanjem i postupanjem te svojim ogromnim angažmanom za Sloveniju i posebice Hrvatsku postigao veliku popularnost u Hrvatskoj i Sloveniji. Zbog toga slobodno možemo reći da je Alois Mock bio veliki emisar Hrvatske i zagovornik hrvatskog naroda, hrvatski prijatelj i izvrstan poznavatelj hrvatsko-austrijskih odnosa. Kao Bečanin je znao kojem kulturnom krugu pripadaju Hrvati i Slovenci te pružio ruku susjednim narodima u njegovom najtežem trenutku.
Bivši austrijski vicekancelar i ministar vanjskih poslova Alois Mock, zagovornik hrvatske države i prijatelj hrvatskog naroda preminuo je danas u 83. godini života, nakon duge i teške bolesti. Alois Mock je tijekom svog dugog i plodonosnog života i rada u politici zaslužio mnoga odlikovanja diljem Europe i svijeta, od kojih i dva u Hrvatskoj: orden kneza Trpimira i kralja Zvonimira. Ima Aloisa Mocka krasi i ime Zaklade koja svake godine dodjeljuje Alois Mock Europapreis (europsku nagradu) kojom se odaje priznanje znanstvenom, kulturnom, društvenom i humanitarnom radu zaslužnih pojedinaca koji doprinose miru i napretku Europe i svih njezinih naroda.
Na slici: Alois Mock i Franjo Kuharić u Zagrebu 18. siječnja 1992. nakon internacionalnog priznanja države Hrvatske
Ingrid Runtić
HOP
