Kasnoantička Velika Hrvatska u 5. stoljeću je bila najveća država u Europi i najveća hrvatska država na europskom tlu od Moskve do Crnog mora i od Tise do zapadnog Kavkaza sa središtem u Kijevu a glavni grad Bijele Hrvatske na teritoriju juga Poljske i Češke bio je Krakov
Hrvati antičkog doba su bili prvi i najveći stožerni narod i kulturnopolitički Pijemont i budućih mnogoljudnih slavenskih naroda Poljaka i Rusa a pogotovo predvodnici najmalobrojnijeg istočnohrvatskog plemena Rašana iz kojeg su nastali Srbi kao najmanja i najtanja grana hrvatskog nacionalnog stabla
Sve donedavno o ranim Hrvatima u Evropi prije stoljeća sedmog bili su dostupni vrlo oskudni podaci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile dvije Tanajske ploče i nakon njih prividn apraznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos ( Horouathos ) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko iranski nosioci kao Sandarsios i ini, nikako ne ulaze u okvir jugoideologije, jer su izravno i znanstvenim činjenicama suprotstavljeni interesima promidžbe srboslavenstva, koje srbofila izvan granica Srbije uvijek pokušavaju maskirati oblandom jugoslavenstva, pokušavajući prevariti ljude da se ne bore za istinske političke velikosrpske interese, nego za tobožnji “neutralni” pogled na povijesni razvitak naroda i država. Ali, iole mudriji ljudi lako će razabrati kako u njihovim izgubljenim dušama tinja vatreni duh neizlječive i kronične srbofilije, a nikako bitka u kojoj bi pronikli u otkrivanje povijesne istine. I kako je takvih ideološki ostrašćenih znanstvenika posebice tijekom postojanja Jugoslavije bilo razmjerno velik broj, oni su stoga namjerno, svjesno, planski i organizirani spriječavali proboj povijesnih istina o hrvatskom narodu i državi. Kod nas je zato bila dugo dvojbena zaslugom kombinacije znanstveno – političke opstrukcije i posve blokirana i upitna kao povijesno postojeća i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Tvrdokorni pobornici jugoslavenstva inzistirali su u znanstvenim raspravama jedino na jeziku kao dokazu navodnoga jugoslavenstva, a zanemarivali su njima ideološki i politički nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, koji ne idu na ruku njihovim političkim poslodavcima i mentorima Srbima, za čije se političke interese kroz krivotvorenje hrvatske povijesti ljevičarski znanstvenici u svim državama slijednicama bivše Jugoslavije, sve pod krinkom lažnoga kozmopolitizma, zapravo jedino i bore. Jer, ta skupina zalutalih nesretnika i dalje slijepo vjeruje u vlastitu samoobmanu o “mesijanskoj” ulozi “nebeske” Srbije na Balkanu. Ne mogu Srbi kao civilizacijskim i državnopravnim razvojem najgori u famoznoj regiji biti lideri pored Hrvata koji su najbolji u usporedbi s ostalim u regionu bivše Jugoslavije. Lider i Pijemont južnoslavenskih naroda bivše Jugoslavije može biti zato jedino Hrvatska, a nikako i nipošto Srbija, jer ona to unatoč svojoj bolesnoj ambiciji da to na silu bude, nema nikakvih materijalnih i duhovnih kapaciteta i realnih pretpostavki da u stvarnosti ikad to realizira, te joj sve ostaje kao nedosanjani san.
Konačno 2006. godine objavljena je ključna i dokumentirana monografija “Velikaya Horvatiya” i to je djelo ruskoga znanstvenika Alexandera Mayorova ugledalo svjetlost dana na Sveučilištu u Petrogradu ( Sankt Petersburgu ) 2006. godine. Njegovo povijesno remek djelo “Velikaya Horvatiya” povijesno i arheološki na prvorazredan način, i na tu temu premijerno uopće u svijetu, pobliže razrađuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3. do 6. stoljeća, odnosno ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata između Tise i Tanaisa, kao i ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš ratzvoj od 2. do 7. stoljeća uglavnom se odvijao u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSR-a, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je autoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća sedmog, nakon čega su mnogi tekstovi pisani u duhu jugoslavenskoga panslavizma postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorovljeve monografije “Velikaya Horvatiya.”
Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih prijašnjih pisanija o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja, kao u većini takvih radova kod nas. za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, Mayorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen stegama i nametnutim znanstvenim okovima jugoslavenstva, a u slobodnom u bližem prijevodu i značenju pojma jugoslavenstva, može se kazati i promidžbe velikosrpske krivotvorene povijesti iz pera politički i ideološki prosrpski orijentiranih i pristranih povjesničara. Zato i monografija “Velikaya Horvatiya” ruskoga autora Alexandera Mayorova djeluje dokumentirano i vjerodostojno i predstavlja najtežu pljusku i najjači udarac srpskim politički gasećim asteroidima u vidu raznoraznih vučićoida ili možebitno i ostalih vrsta putinoida, jer povijest je znanost, a ujedno i znanost je povijest. Iako Mayorov zasad ne razrađuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrđuje iranosarmatsku pripadnost tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca. Nakon Mayorova između Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra. Za razliku od većine ranijih pisaca Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna, niti ista država, nego dvije posebne političke tvorbe. koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4. do 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6. do 9. stoljeća.
Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe od današnje Moskve do Crnoga mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara je Krakov i on je naknadno ušao pod hrvatsku vlast. Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskoga cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, to jest u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Evropu. ta je država stvorena od godine 376. nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax, ( što je grčki naziv pritoke Dnjepra, a na ukrajinskom se rijeka Erax naziva rijeka Hrvatka ), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku. Taj poraz potvrđuje i nordijska slavna saga zvana Hervasaga i pojedinosti o samoj bitki i trijumfu Hrvata nad Gotima su i danas smješteni u pismohranama skandinavskih zemalja u Oslu, Stokholmu, Kopenhagenu… Nakon toga teškoga vojnog poraza germanskih Gota u sučeljavanju s Hrvatima na bojnom polju 376. godine, propada Istočnogotsko ili poznatije povijesnim imenom kao Ostrogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan i kasnije do Italije. Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća to jest od godine 562. kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostaci nestaju 602. godine, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska, kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata. Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključujući i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Evropi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija međudomovina u doba velike selidbe nakon provale Avara. Ovi su antički Hrvati u istočnoj Evropi od 2. do 5. stoljeća još uvijek imali predslavensku iranosarmatsku kulturu i jezik. tek nakon 5. stoljeća to jest s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjekovni Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.
Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006. godine sada su jasnije i logično povezane s pontksom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugodogmati prešutili i odbacili. Na primjer Orosius Presbyter 418. godine napisao je djelo Compendium historiae mundi o pontosarmatskim Horitima, pa Zacharias Rethor 559. godine Historia Ecclesiae o konjanicima Hrwts ( Hrvatima u prijevodu jer u pičševoj fonetici njegova maternjeg jezika nema samoglasnika ) oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravađa, te vikinških putopisaca o zemlji Krowataland, kako su Normani nazivali Hrvatsku antičkoga doba. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu u našoj suvremenoj epohi piše i Kroch i to je tiskao u knjizi “Iranski zbornik” 1999. godine, pa je tek sada zaslugom Rusa Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genetski haplotip Eu7 (I 1) u značajnom postotku većinom zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturnopolitički Pijemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija. Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu uz ključnu povlaku monografske tematske građe pod nazivom Libellus Gothorum. Nakon ključnog boja na Eraxu mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima. Prije bi bilo za očekivati da je moglo biti samo obratno. Ova monografija Libellus Gothorum je logična i očekivana poveznica, kojom je napokon dokumentarno premoštena praznina mutnih stoljeća između tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjivjekovna Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentirano premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskoga stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, političkim polugama utjecaja i moći ljevičarskih,
Dragan Ilić
HOP
