Najstarija hrvatska država na europskom tlu Crvena Hrvatska u Ukrajini je prvi iskon hrvatske etnogeneze južnih ikavskih Hrvata ali i današnjih Crnogoraca potomaka Crvenih Hrvata

0
4937
Najstarija hrvatska država na europskom tlu je Crvena Hrvatska u Ukrajini i Sarmatiji od 374. do 662. godine i ona je pravnopolitički temelj ukrajinske državnosti
Crvena Hrvatska na tlu Ukrajine od 4. do 7. stoljeća je najraniji iskon južnih ikavskih Hrvata kao i korijen hrvatske etnogeneze današnjih Crnogoraca, potomaka Crvenih Hrvata
Crvena Hrvatska ( južna Hrvatska ) u starijim povijesnim izvorima iz srednjeg vijeka je naziv za primorsko područje uz jugoistočni Jadran od rijeke Cetine do Valone, ili na albanskom Vlore, i kasnije do Drima, ali je još prije toga u kasnoj antici već postojala i klasična Crvena Hrvatska od 4. do 7. stoljeća u Ukrajini odnosno Sarmatiji. Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini trajala je od 374. do 662. godine. Donedavno se vjerovalo prema Porfirogenitu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Evropi bila Bijela Hrvatska između 6. i 10. stoljeća u južnoj Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, ali su njezini počeci i prostorni opseg bili vrlo nejasni. Novije poredbene analize, poglavito Mayorova iz 2006, te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, barem od 4. stoljeća postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska ( Velikaya Horvatiya ), koja se tek naknadno od 7. stoljeća slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini, zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko ranohrvatska država. To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu. U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita. Slaveni u nju prodiru tek od 6. stoljeća, pa je to prva poluslavenska država. U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika. Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravnopolitički temelj ukrajinske državnosti. Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.
Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i nezibježno. Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Evropi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2. i 3. stoljeća u antičkoj luci Rostov na Azovskom moru prema kazivanju i zapisu Rusa Latyševa iz 1890. godine. Hrvatsku nazočnost tu potvrđuje i noviji nalaz iz 2. stoljeća uz Azovsko more hrvatskoga grba heraldičke šahovnice. Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik Orosius 418. godine u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i Zacharias Rhetor 559. godine u djelu Historia Ecclesiae uz Crno more također spominje sarmatski konjanički narod Hrwts ( Hrvate ). Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača koje je objedinio Bosworth 1855. godine, pozivajući se na normanske putopise i svjedočanstva vikinških istraživača iz 8. i 9. stoljeća kao što su bili Sigurd, Ochtere i Wulfstan. Oni su u 8. i 9. stoljeću plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj i njihov suvremenik Alfred Prvi, koji u geografskom opisu Europe pisanom u petogodišnjem ciklusu od 888. do 893. opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala odnosno Riffina, sarmatski narod Horite. Konačno, u 10. stoljeću istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. godine. Iz tih poljskih i ruskih izvora Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty i sličnim nazivima, odnosno kao Ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji to jest u zapadnoj Ukrajini. Također je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. stljeća o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdab ili Gjervab i to napose Al – Gjarmi ( Marquart 1903 ), Al – Bekri ( Kunik i Rosen 1878 ), Ibn – Dasta ( Chwolson 1869. ) i Al – Alam ( Minorsky 1837 ).
 Arheloški nalazi iz Penkovske kulture, što je obrađivao Šćukin 1990. godine na području negdašnje Crvene Hrvatske na tlu današnje Ukrajine i arheološke iskopine što se vezuju za razdoblje od 5. do 7. stoljeća, sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iranskosarmatski elementi, a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema među drugim ranim Slavenima. ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice. U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavno značenje etnonima Sarmat ( na grčkom Sauromatai, na latinskom Sarmatae, na perzijskom Sarmadi ), tumačilo na raznorazne, uglavnom prihvatljive načine. Međutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno – etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5. do 1. stoljeća prije Krista nosile su titulu sarmada, što znači kralja na perzijskom jeziku, pa ranoantički urartski carevi od 9. do 6. stoljeća prije Krista nose naslov šarmat, te huritsko – mitanski kraljevi od 16. do 14. stoljeća prije Krista titulu šarmata, a prapovijesni huritski vladari od 22. do 18. stoljeća prije Krista naslov šarru – mata, što bi bio najstariji protolog ili prauzor za kasnije Sarmate. Također i francuski povjesničar Flodoard ( 894 – 966 ) u svom djelu Annales izričito navodi da Velikom ( Bijelom ) Hrvatskom vladaju sarmatski kraljevi. Po Oroziju i Alfredu vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima u Starom Zavjetu, koji su potvrđeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite od 23. do 10. stoljeća prije Krista, a Huriti su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi, zapravo sklopom riječi dosta sličnim kasnijim Hrvatima. Zatim, vikinški putopisci u 8. i 9. stoljeću na području Velike Hrvatske spominju značajna plemenska imena u iransko – huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki… Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdab, što se nadovezuje na etnonim Kurdi, a upravo su oni također iranizirani potomci prapovijesnih Hurita. Također i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu “Mir”, a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar ili kralj. Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski to jest huritski oblik, je upravo Adalbert u značenju “Veliki Berto”. Na huritskom jeziku Adal znači velik ili jak, a Bert je vlastito muško ime. Prema tome, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici, pučani i poljodjelci od 6. stoljeća bili su polusslavensko antskog podrijetla. Također su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko – iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekovnim izvorima spominju se kao Antoi na grčkom, Antae na latinskom, Aintab na ranogermanskom, Wantit na arapskom. Dakle, među svim ranijim slavenskim zemljama udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prema ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko – iranoslavenskom državom u Europi.
Dragan Ilić
HOP