Vučić dlaku mijenja, ali ne i ćud
U najboljoj maniri ustoličenja novog despota, izvedenoj u holivudskom aranžmanu Republika Srbija je predstavila svijetu svojeg novog predsjednika Aleksandra Vučića. Nakon deklariranog i potvrđenog četnika Tomislava Nikolića dobila je na čelu države njegovog nasljednika iz Šešeljeve Radikalne stranke, dakle također četnika. Bez obzira jesu li izbori na kojima je on pobijedio već u prvom krugu bili namješteni ili ne, Srbija izborom Aleksandra Vučića ne može iskoračiti iz svoje balkanske ljušture, jer se ona još uvijek u odnosu na ono što se događalo na ovim prostorima posljednjih četvrt stoljeća nije suočila sa vlastitom odgovornošću proisteklom iz imperijalističke politike Slobodana Miloševića.
Kad se analizira inauguracijski govor novog srbijanskog predsjednika jedino što se može zaključiti jest da se u ustaljenoj maniri srbijanske politike Aleksandar Vučić nastoji prikazati kao reformator koji bi Srbiju trebao povesti u potpuno novom smjeru. U svojem govoru on je pokušao svoju zemlju predstaviti brojnim gostima iz cijeloga svijeta kao državu koja bi ponovno trebala voditi lidersku politiku na prostoru bivše Jugoslavije. Rekao je: “Mi Srbi i vi Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci i Makedonci, zajedno možemo planine pomjerati, ne praveći nikakve nove Jugoslavije, ali radeći zajedno i boreći se zajedno za bolje sutra naših siromašnih građana“. Prije svega, bez obzira što se ograđuje od nekakve nove Jugoslavije, on praktički zagovara stvaranje nove regionalne asocijacije pri čemu se naravno oslanja na podršku njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je spremna financijski pomoći stvaranju nekog novog jugoslavenskog okvira. U toj podršci međutim nema Hrvatske, ali što je još važnije nema u Vučićevoj ideji ni Kosova, što implicira da se ni Vučić još do krja nije odrekao bivše jugoslavenske autonomne pokrajine, iako je ona kao nova država prektički međunarodno priznata od velikog broja zemalja.
Cijeli njegov govor pun je praznih fraza za domaću i međunarodnu javnost, ali kad ga se podrobnije analizira politička podloga na kojoj se temelji je Memorandum2 Srpske akadenije nauka i umetnosti kojemu je cilj relativizirati krvavi raspad Jugoslavije pod vodstvom Slobodana Miloševića i umanjiti, ako ne i odbaciti, odgovornost Srbije za ratove koje je ona povela protiv svojih susjeda. Vučić govori da bi sa susjedima Srbija mogla „planine pomjerati“, iako je motiv tih imperijalističkih ratova bilo pomjeranje njezinih granica upravo na račun tih susjeda. U Vučićevom inauguracijskom govoru nema ni riječi o prošlosti jednostavno zato što Srbija sama, pa ni Aleksandar Vučić, nije prošla kroz katarzu prihvaćanja odgovornosti za blisku krvavu prošlost da bi se civilizacijski europeizirala. Ipak treba citirati i ove Vučićeve riječi: “Prošli smo sve, a da nismo, još, stigli nigdje. Često volimo stajati u mjestu, uvjereni da se sve baš oko nas okreće, da znamo, o bilo čemu, više nego bilo tko drugi“.
U njima ipak priznaje u širem smislu pogrešnu politiku koja je Srbija vodila nakon raspada Jugoslavije, ali je mnogo važnije hoće li taj zaključak Vučić primijenjivati da bi Srbija ispravila pogrješke koje i nakon poraza Miloševićeve agresivne politike čini u odnosu na svoje susjede. Prije svega to se odnosi na nedvosmislenu politiku Srbije u- podršci što je pruža Miloradu Dodiku koji sa svojim entitetom u Bosni i Hercegovini prijeti raspadu te države.
U tom kontekstu treba promatrati odnose Hrvatske i Srbije pod njezinim novim predsjednikom. Ti odnosi su opterećeni mnogim neriješenim pitanjima i problemima naslijeđenim u ovih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti. Politička i intelektualna Srbija još uvijek nije shvatila da je u prošlom ratu koji je izvorno bio srpsko-hrvatski rat Srbija poražena, kao što je poražena težnja Beograda da granice svoje države pomjeri prema Zapadu. Nažalost u ovih četvrt stoljeća i hrvatska politika je, posebice za vrijeme Mesićevog i Josipovićevog mandata, koketirala s lažnom tezom da se na prostoru bivše Jugoslavije vodio građanski rat, a ne da je to bio srpski klasični imperijalistički rat poražen konačno NATO-vim bombardiranjem i utemeljenjem Kosova kao nezavisne države. Zato je važno da je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović bila nazočna na Vučićevoj inauguraciji da još jednom istakne kako Hrvatska i Srbija ne mogui biti prijatelji dok se ne riješi niz nasljeđenih obveza nakon srpskog agresivnog rata. Ne spominjući druge srbijanske obveze prema Hrvatskoj, najvažnije je pitanje rješavanje sudbine oko 1800 nestalih Hrvata i Srba. Ako dakle Hrvatska i Srbije ne mogu biti prijatelji onako kako to zamišlja srbijanska strana, oni trebaju surađivati, što s hrvatske strane znači da nema popuštanja lijepim riječima Aleksandra Vučića, jer uvijek treba imati na umu da vuk dlaku mijenja, a Vučić ni dlaku ni ćud. Prvi test Vučićeve iskrenosti i otvorenosti vidjet će se 5. kolovoza kad Hrvatska slavi oslobođenje Knina, a Srbi su ga dosad smatrali etničkim čišćenjem, iako su to etničko čišćenje izveli sami a ne Hrvatska vojska.
Vjekoslav Krsnik-
Neovisni politički savjetnik
HOP
