Babić za slovenski tisak: ‘Da nije bilo branitelja danas bi Slovenija graničila s četničkom Srbijom’

0
5084
selfp

Intervju s Antunom Babićem u slovenskom tjedniku Demokracija 25. veljače 2016. godine

Antun Babić – arbitražni sud je kompromitiran, dogovor tek nakon što s političke scene u Sloveniji i Hrvatskoj odu komunisti i udbaši

Mr. sc. Antun Babić (1947.) rođen je u Pleternici, blizu Slavonskoga Broda. Godine 1968. emigrirao je u Australiju jer u Titovoj Jugoslaviji nije mogao slobodno punim plućima disati. Tamo je diplomirao, bio prevoditelj i tumač engleskog i hrvatskog jezika, osnovao obitelj, a zatim više od deset godina radio kao menadžer u australskoj podružnici američke automobilske tvrtke Ford Motor u Melbourneu.

Tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pozvao je magistra Antuna Babića 1990. na suradnju. Mr. Babić tako je postao savjetnik za medije u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Nakon toga predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđam postavio ga je za prvog glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu. Dok je bio na dužnosti pomoćnika Ministra povratka i useljeništva došao je u sukob s ministrom Marijanom Petrovićem oko smjera u kojem je išlo to Ministarstvo, pa ga premijer Zlatko Mateša smjenjuje s te dužnosti, iako je prije toga pet mjeseci radio besplatno na osnivanju Ministarstva povratka i useljeništva. Zadnjih dvadeset godina obavljao je dužnosti hrvatskoga diplomata u Pekingu, Dublinu i Melbourneu. Danas je mr. Babić u mirovini. Istaknut je član Hrvatskog nacionalnog etičkoga sudišta (HNES). Zadnjih je godina i politički komentator na brojnim domoljubnim portalima Hrvatske te Bosne i Hercegovine, a i nekih u iseljeništvu, kao što su tjednik BokaCroPress iz Sydneyja. Prije nego što sam magistru Babiću postavila prvo pitanje, izvadio je iz torbe knjigu engleskoga komesara komunističke partije koji je sudjelovao u građanskom ratu u Španjoskoj, Freda Copemana, naslovljenu »Reason in revolt« (Razlog za pobunu, op. prev.).

Mr. Babić otvara spomenutu knjigu na stranici s crno-bijelom fotografijom.

Copeman je 1948. napisao knjigu »Reason in revolt« (Razlog u pobuni, op. prev.) i u njoj objavio fotografiju Tita, odnosno Šapajeva, u vrijeme španjolskoga građanskoga rata. Šapajev je u španjolskom građanskom ratu umro, a kasnije su za njega našli zamjenu. Jugoslavenski Tito tako je ukrao identitet pravoga Josipa Broza Tita. Ova knjiga jedan je od dokaza za to. Na toj se fotografiji čak vidi da Titu nedostaje prst. Knjiga je u Engleskoj neko vrijeme bila zabranjena.

Je li ta knjiga prevedena na hrvatski?

Ne. Koliko znam, ja sam prvi u Hrvatskoj koji je tu knjigu nabavio vani. O tome sam napisao nekoliko članaka, koji su objavljeni na mrežnim portalima. Čak je i američka CIA analizirala Titov jezik (govor) i utvrdila da nije govorio ni hrvatski ni srpski. Zanimljivo je da se nitko ne protivi mojem pisanju o toj temi.

Ako Vas dobro razumijem, jugoslavenski Tito ukrao je identitet Šapajevu, pravome Josipu Brozu Titu?

Da, Šapajev je bio pseudonim pravoga Josipa Broza Tita, koji se je iz Rusije otišao boriti u Španjolski građanski rat. Šapajev je bio brigadir internacionalne brigade i u ratu je poginuo. Rusi su, kao i Englezi, imali plan za Jugoslaviju, zato im je bilo važno imati kontinuitet – nekoga za koga su mogli reći da je Hrvat. Na taj način nastavili su sa združivanjem komunističke partije na cijelom teritoriju nekadašnje Jugoslavije.

Je li baka pravoga Tita bila Slovenka?

Da. Pravi Josip Broz rođen je u Kumrovcu, ali po završetku Drugoga svjetskog rata nije došao taj Tito, nego drugi. Pravi Tito nije bio školovan. Bio je kovač. Tito koji je došao kasnije svirao je na klaviru Beethovena, Mozarta…Bio je aristokrat.

Je li poznato odakle je došao aristokratski Tito?

O tome postoji više teorija, po nekima je bio Ukrajinac, Poljak. Analizirali su naime njegove govore, pa i onaj u Splitu. Iako se vjerovalo da je Tito nekoć radio u brodogradilištu, tijekom govora nije se mogao sjetiti riječi brodogradilište, pa je umjesto hrvatske upotrijebio rusku. Kad je 1945. godine držao govor u Zagrebu, među prisutnima bili su i ljudi koji su nekoć s njim radili. Jedan je od njih rekao da to nije pravi Tito jer pravi Tito nije imao sve prste. Tog je čovjeka Udba odmah ubila. Poslije Drugoga svjetskog rata svake godine zapadni su mediji objavljivali kako Tito čeka Novu godinu s cigarom u ustima. Dodajmo tomu i njegovo držanje, znanje i sviranje klavira. Nije realno očekivati da 40-godišnji kovač preko noći postane tako obrazovan. Morao bi se dogoditi pravi kopernikanski obrat. Doduše, to je jedno od pitanja na koje se tek počinje tražiti odgovor.

Uloga Tita time se ne umanjuje? Tito je bio zločinac.

Bio Tito pravi ili ne, bez dvojbe treba otkriti i osuditi njegovu ulogu u svim zločinima u Drugom svjetskom ratu i poslije. Ako se na kraju još dokaže da je ukrao tuđi identitet, potvrdit će se da se radilo o velikoj međunarodnoj uroti i planu. Bilo je to slično onome što se sada događa na Bliskom istoku. Postoji veoma dobra knjiga koju je napisala profesorica povijesti Vesna Drapač sa Sveučilišta Adelaide u Australiji. Naslov knjige glasi »Constructing Yugoslavia« (Stvaranje Jugoslavije, op. prev.). Prije pet godina autorica je otišla u London i godinu dana istraživala kako je zapravo Jugoslavija nastala. U arhivima je pronašla dokumente, odnosno originalne zabilješke, iz kojih možemo pročitati da su Englezi o Jugoslaviji govorili već 1850. godine. Englezi su mislili da su Srbi jedini kulturan, demokratski i razvijen narod na tom prostoru. Bili su uvjereni kako su Srbi jedini narod na ovim prostorima koji bi bio u stanju razbiti Austro-Ugarsku i spriječiti Ruse da dođu na Jadransko more. Englezi su se, naime, bojali da će Rusi imati svoju mornaricu cijelu godinu usidrenu u toplom moru. U spomenutoj knjizi povjesničarke Vesne Drapać možemo pročitati da su Englezi stvorili Crnu Goru kao državu još i prije nastanka Jugoslavije.

selfp
selfp

Tko su ti Englezi koji su stvarali Jugoslaviju?

Reći ću ovako: U engleskom kraljevstvu sunce nikada zašlo nije. Razvili su institucije, škole, školovali ljude, njihova domaća zadaća bila je uvijek razmišljati kako osigurati interes Engleza na svjetskoj razini. To sada rade Amerikanci. Englezima je uvijek bilo veoma važno da im Rusi i Nijemci ne postanu prejaka konkurencija. Zato su kontinuirano tražili način, a to čine još i danas, kako smanjiti njihov utjecaj na određenom području. To rade njihove obavještajne službe. Englezi su, naime, stvorili – a zbog toga im se još i danas divim – jedan od najboljih društvenih sustava unutar svoje države – demokraciju za sebe, za svoje ljude. Izvan njihovih granica znali su biti okrutni i radili su sve što je trebalo da bi se sačuvao britanski interes, bilo to javno ili tajno. Počeli su s time kad je Engleska postala imperij.

Najveću potporu pri stvaranju Jugoslavije davali su dakle Englezi?

Da, Englezi i Francuzi. Ja kažem da su Englezi i Francuzi bili roditelji − otac i majka, a Amerikanci kumovi djetetu Jugoslaviji. Zato su je svi tako čuvali sve dok je bila geopolitički i strateški važna država i dok se nakon pada komunizma nije promijenio svjetski politički poredak. Nakon raspada Sovjetskoga Saveza Rusija nije više predstavljala tako veliku prijetnju za srednjoameričke države i Englesku te ostalu Europu, pa zato ni Jugoslavija više nije igrala toliko važnu ulogu. Bila je stvorena EU, čijim je dijelom postala također i Njemačka. Time su Amerikanci uspostavili kontrolu nad Nijemcima. Kada su se počeli buniti narodi unutar Jugoslavije, Amerikanci su do neke mjere bili spremni pomoći. No, tako daleko da bi ušli u rat naravno nisu. Još gore. Kada se je razbio Sovjetski Savez, Amerikanci više nisu željeli podupirati komunističku Jugoslaviju. Amerikanci bi vrlo rado poduprli demokratsku Jugoslaviju, ali im velikosrpske inspiracije unutar nje u tome nisu išli na ruku. Srbi su, zbog svoje dominantne uloge između 1918. i 1990., kada je Beograd radio što je htio, bili uvjereni da ih »roditelji« neće tući. A kada je to »dijete« prešlo granicu interesa »roditelja«, Amerikanaca i Engleza, ovi su ga čak i bombardirali. Kompletna geopolitička situacija promijenila se, promijenili su se nacionalni interesi Amerikanaca i Engleza, zato je Jugoslavija propala.

Nažalost, komunistička je struktura ostala.

Nažalost. Mr. Babić pokazuje mi novine s naslovom »Hrvatska istina« i »Hrvatska sloboda« To je list koji sam izdavao u Australiji. Moja politika oduvijek je bila: Hrvatska − samostalna demokratska država bez komunizma. Nažalost, pri povratku u domovinu bio sam naivan, zamišljao sam si da se većina hrvatskoga naroda želi spasiti od komunizma te živjeti u demokraciji i kapitalizmu, gdje vlada slobodno tržište. Ja sam već 1986. godine prognozirao da se priprema ozbiljno preoblikovanje Jugoslavije, njezinih granica itd. U travnju 1990. došao sam u Hrvatsku pomoći koaliciji HDZ-a i HSS-a (Hrvatski blok) u predizbornoj kampanji bez vize, bez ičega, samo s australskom putovnicom. Nisam mislio o tomu hoće li me uhititi ili ne, moja ideja bila je nezavisna i demokratska država Hrvatska. Nakon godinu i pol dana došao sam do zaključka da je Hrvatska za mnoge došla prebrzo. Uvidio sam da mnogo ljudi u Hrvatskoj ni 1989. godine nije vjerovalo da će se Jugoslavija raspasti. Kada je pak Milošević nastavio sa svojom agresivnom velikosrpskom, četničkom i nedemokratskom politikom, dobro obaviješteni hrvatski komunisti, Udba i KOS shvatili su da se moraju oduprijeti i njemu jer ako Milošević pobijedi s idejom Velike Srbije, upravo će njih uhititi ili pobiti jer su se borili protiv velikosrpske Jugoslavije odnosno Velike Srbije. Hrvatski komunisti borili su se za komunističku Jugoslaviju, a Miloševiću to nije odgovaralo. On je htio Veliku Srbiju. Što se Hrvatske tiče, u njoj su na vlasti bili komunisti, i jedino su se oni mogli suprotstaviti Miloševiću. Zato su, iako su bili protiv uspostavljanja samostalne hrvatske države, igrali na dvije karte: s jedne strane, komunisti su poduprli predsjednika Tuđmana da oformi jaku političku snagu koja će se moći oduprijeti Miloševiću, a istovremeno su sačuvali i svoj utjecaj na svim ključnim mjestima − u gospodarstvu, ekonomiji, obrazovanju, medijima, obavještajnim službama itd. Mladi i naivni domoljubi išli su u rat. Dok su domoljubi ratovali, komunisti su proveli pretvorbu na svim područjima. U javnosti se govori da je to napravila stranka HDZ. Istina je da su to učinili menadžeri komunisti i direktori poduzeća koji su radili za Udbu. Oni su znali što se događa i zato su mogli sve preuzeti. To je bio u cijelosti udbaško-obavještajni plan i projekt.

Domoljubi su dakle ratovali, a komunisti i udbaši su krali

Da. Ja sam 1994. godine izišao iz HDZ-a, a u stranku sam došao na želju tadašnjega predsjednika Tuđmana i obavljao funkciju visokog službenika pri Ministarstvu vanjskih poslova. Tuđmanu sam rekao: kad bi se poduzeće Ford, u kojem sam radio dvanaest godina financijski ponašalo tako kako se ponašala hrvatska država, za šest bi mjeseci bankrotiralo. Moj je plan 1994. godine bio da se iz HDZ-a vratim u Hrvatsku seljačku stranku (HSS), koju sam u Australiji vodio 20 godina. Budući da sam bio naivan, vjerovao sam da i ovdje vrijedi isto načelo kao u Australiji, a to je – ako se baviš politikom, ne možeš biti zaposlen u državnoj upravi. Tu sam napravio veliku pogrešku jer sam bio principijelan, pa sam nakon pritiska tadašnjeg ministra ministra vanjskih Mate Granića dao ostavku i otišao iz Ministarstva vanjskih poslova iako nisam imao drugo zagarantirano radno mjesto ni sredstva za život.

Bio sam uvjeren da većina ljudi želi živjeti pošteno, demokratski, da želi bolju budućnost i ostvarenje pravednoga društva. U HSS sam ušao s ciljem da je organiziram kako bi postala prava opozicija, ali i partner HDZ-u u područjima gdje je to jako važno, primjerice u vanjskoj politici, sigurnosti i slično. Bio sam uvjeren da u tim područjima moramo raditi zajedno, a kada se postavi pitanje ekonomije i sl., Vlada mora imati nekoga tko će je nadzirati. HSS je mogla biti taj korektiv. Još uvijek naivan, nisam znao da su HSS i HDZ braća, da su u objema strankama komunisti, koji ne žele nikoga ni iz iseljeništva ni iz Hrvatske jer bi mogao upropastiti situaciju, odnosno ugroziti njihove položaje. Nijedna promjena koja bi bila protiv postojećeg državnog uređenja nije im bila po volji jer bi dovela do ispitivanja i pozivanja na odgovornost.

Zato se protiv mene vodio i veliki progon. Ostao sam bez službe. Marijan Petrović postao je ministar za iseljeništvo bez lisnice i htio me zaposliti, ali je dobio uputu tadašnjega premijera Nikice Valentića da to ne smije učiniti. Valentić je jedan od onih koji su privatizirali državna poduzeća. Bio je prijatelj ljudi iz HSS-a. Petroviću sam rekao da mogu još pet mjeseci raditi bez plaće. Tako sam od kolovoza 1995. do siječnja 1996. svaki dan dolazio na posao u kabinet ministra i čak potpisivao dokumente te surađivao sa Saborom, iako nisam bio zaposlen niti dobivao plaću. Toliko da steknete dojam kakva je bila tada demokracija.

U studenom 1995. premijer je postao Zlatko Mateša, koji nije imao veliki politički utjecaj kao Valentić. Potonji se uvijek suprotstavljao Tuđmanu i nije dozvolio osnivanje Ministarstva za iseljenike. Kada je došao na mjesto premijera, Mateša je Tuđmanu popustio i osnovali smo spomenuto ministarstvo, u kojem sam bio imenovan pomoćnikom ministra. Kada je ministarstvo počelo dobro raditi, Vlada se uplašila jer sam izradio program kojim ćemo vratiti 30.000 hrvatskih obitelji iz svijeta u Hrvatsku. To bi, jasno, bili antikomunisti. Zato me je predsjednik Vlade Mateša smijenio. Tuđman je bio korektan, ponudio mi je službu u diplomaciji. Otišao sam u Peking, gdje sam pet godina obavljao dužnost opunomoćenog ministra i zamjenika veleposlanika. Obišao sam cijelu Kinu, 55 gradova i provincija, te 1999. godine napisao magisterij s naslovom Kina i svijet u 21. stoljeću, ali to u Hrvatskoj nitko nije razumio jer je bilo prerano da bi dokučili i shvatili što se u Kini događa. Iz Kine sam otišao u Irsku, a onda 2008. u Melbourne za generalnoga konzula. Tamo sam ostao do 2013. godine. Tada je došlo vrijeme za mirovinu.

Povratak u Hrvatsku nakon završetka diplomatske službe

Tako je. Kada sam se iz Australije vratio u Hrvatsku 2013., bio sam duboko razočaran, ljut i nesretan. Činilo mi se kao da sam se vratio u Jugoslaviju iz koje sam 1968. otišao. Ljudi su u vrijeme Milanovićeve vlade bili tako preplašeni da na ulici nisu smjeli ni razgovarati o politici. Bojali su se da bi zbog toga mogli izgubiti posao i sl. Mnogi su ga i izgubili. Nasuprot komunizmu u Jugoslaviji, gdje su političke protivnike zatvarali ili odmah poslije Drugoga svjetskog rata ubijali, ili ih ubijali u emigraciji, u Hrvatskoj se prije nepune tri godine pojavila bojazan da bi se zbog političke pripadnosti moglo izgubiti posao. Gubitak posla u državnoj upravi znači osudu na smrt jer više nemate čime prehraniti obitelj. Isto tako ne možete dobiti novi posao nigdje u državnoj upravi, privatno vlasništvo je ograničeno jer 80 posto ljudi u Hrvatskoj radi za državu, a samo je dvadeset posto pravih privatnih poduzetnika. Ako ste se pokazali kao ideološki protivnik SDP-a, mogli ste ostati bez posla.

Kad je SDP došao na vlast, pokušao je Hrvatsku vratiti natrag u vrijeme Jugoslavije. Vlast je pokušala i ideološki Hrvatsku vratiti u jugoslavensko vrijeme. Počeli su napadi na Crkvu, napadi na vojne veterane itd. Stranka HDZ bila je slaba, razbijena, a prave opozicije nije bilo. Strah se naselio čak i na ulice. To sam osjetio na vlastitoj koži jer su me izbjegavali ljudi iz Ministarstva vanjskih poslova. Na Facebooku i drugim mrežnim portalima objavio sam komentar da se osjećam kao da sam se vratio u Jugoslaviju iz 1968. godine, a ne u državu koja je tada upravo stupala u EU i u demokraciju. To je za mene, koji sam godinama živio u demokratskom svijetu, bilo nešto strašno. Onima koji žive u diktaturi ili u nekom plemenu, u primitivizmu, to ni ne vide i sve im to postane posve normalno. Iako ih je strah, govore da tako mora biti. Ja sam sebi rekao da sam previše godina uložio u stvaranje hrvatske države i da nemam pravo šutjeti. Ljudi su se ovdje naučili da je netko šef i da mu se stalno moraš ulizivati. U Australiji, gdje sam radio, sve je bilo obrnuto. Tamo ljude uče da su slobodni i da s dobrim idejama pripomažu uspješnosti poduzeća i države. U Hrvatskoj je takvo razmišljanje rijetkost. Nažalost, u Hrvatskoj Udba i poslije 25 godina još uvijek vuče sve konce, a mislim da je većinom tako i u Sloveniji. Udba se uvukla i umiješala u sve strukture, a i u političke stranke, gdje ima svoje ljude u pozadini ili u samom vrhu stranaka. Oni se koordiniraju između sebe jer ih je jako strah da se jednoga dana ne provede lustracija. Boje se da ne budu dovedeni pred narod i u javnosti prikazani kao lopovi ili suradnici zločinačke organizacije. Toga ih je jako strah, zato im je važno da zauzmu sve položaje i time kontroliraju sve. Pojedinca koji pokuša što promijeniti uklone.

Je li i u Hrvatskoj praksa da protiv ljudi koji im smetaju vladajući pokreću sudske postupke? Oni, naime, režimu služe kao sredstvo za uništavanje protivnika, koji mora u procesu dokazivati da nije kriv, godine prolaze, pri tom može ostati bez posla, bez obitelji, a o novcu da i ne govorimo…

U Hrvatskoj govore da su pravosuđe i sudovi, oprostite što se moram tako izraziti, ‘kupleraj’, odnosno prostitucija. Pravosuđe je toliko korumpirano i neosjetljivo na pravednost i pravo te interesno povezano da si to ne možete ni zamisliti. Svakoga se može kupiti ili na nj utjecati. Većina sudaca kod nas još uvijek vuče repove iz vremena komunizma, pa takve ljude Udba može bez teškoća kontrolirati. Govori se da je upravo pravosuđe ono zbog čega strane investicije ne dolaze u Hrvatsku. Strani ulagači nemaju povjerenja u državu jer su u dvadeset godina doživjeli velike poteškoće u administraciji i pravosuđu. Strani investitor nema vremena za prepiranje i čekanje kada će se to promijeniti. Jednostavno odlazi drugamo. Ako se to ne promijeni, u Hrvatsku će dolaziti samo oni koji su spremni igrati takvu igru – potkupljivati te na taj način ući u hrvatsku ekonomiju i gospodarstvo. U zadnje vrijeme jedina je svijetla točka u tom području Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES), koje je prof. Zvonimir Šeparović razvio iz Hrvatskoga viktimološkoga društva (Hrvatsko žrtvoslovno društvo).

Nedavno ste imali godišnju skupštinu HNES-a

Točno. 30. siječnja odlučili smo da HNES formalno registriramo kao društvo, sa svim pravima i dužnostima. Kao društvo sada možemo i aplicirati za financijsku potporu. Za naš rad počeo se zanimati sve veći broj ljudi. Društvo će započeti s radom i izvan svojega okvira. Ne samo da će osuđivati pojedince za neetične radnje, nego će osuđivati i pojave poput korupcije, negativne državne politike i sl. Na zadnjoj skupštini rekao sam da je Hrvatska danas u mnogo većoj opasnosti nego što je bila 1990. godine. Ekonomski i demografski polako nestajemo, sve više mladih odlazi u svijet, ostaju samo stari ljudi. Zaposlenost je što dalje sve manja, a održavamo se isključivo zaduživanjem. Jednoga dana, a to više nije daleko, doći će – kao u Grčkoj – oni što su nam dali kredite i reći: otok Hvar zaista je lijep, hoćemo ga. I tu pulsku Arenu… 4,2-milijunski narod koji sve manje radi i gdje mladi odlaze u tuđinu – to je put u provaliju. Mislim da nema razloga da država koja je prirodno toliko bogata ne bude razvijena i uređena. Uvjeren sam da to netko radi namjerno da bi se zaustavio razvoj države.

Prijašnja je Vlada to radila jer joj to odgovaralo. Tako bi sve više ljudi bilo nezadovoljno Hrvatskom i jednoga dana rekli bi kako je grozna ta država, vratimo se u Jugoslaviju gdje nam je bilo puno bolje. Međunarodne sile još uvijek žele na novom prostoru stvoriti novi ekonomsko-politički okvir, koji će oni moći kontrolirati. Njima ne odgovara previše malih igrača, koji ih bockaju kao pčele. Ponovno žele jednog šefa – policajca koji bi umjesto njih i za njih obavljao nadzor.

Kako vidite emigrantsku krizu?

Godine 2002. u Pekingu sam vidio nešto slično. Oko 300.000 Sjevernokorejaca prebjeglo je u Kinu, u Peking. Naučili su skakati preko ograde veleposlanstava zapadnih država. Po međunarodnom zakonu Kinezi tamo nisu smjeli ući, a strana veleposlanstva trebala bi im omogućiti ulaz u Južnu Koreju, kamo su htjeli ići. To je trajalo dva tjedna i postalo je problem. Kad sam jednoga dana išao na posao, vidio sam da su Kinezi oko američkoga veleposlanstva postavili dva metra visoku bodljikavu žicu. Tada sam napisao u Zagreb izvješće o tome što se događa i rekao da će tako izgledati Europa u 21. stoljeću − ograđena žicom. Da će Europa postati tvrđava. Promatrao sam i što se događa u Africi jer su mladi Afrikanci čak po cijenu vlastitoga života plovili u Australiju. Australci su ih čekali i slali ih na otoke gdje nije bilo ničega. Mislim da, kada je riječ o migrantskoj krizi, nitko u stvari ne zna točno o čemu se radi osim onih koji taj plan izvode. Nije slučajno da se u tako kratkom vremenu tolik broj ljudi šalje u Europu. Europa je, naime, ostala jedini kontinent gdje kršćani/bijelci predstavljaju većinu, i to još uvijek u 90 posto stanovništva. To je jedini prostor gdje se kršćani/bijelci osjećaju sigurnim. Netko tko ima veće apetite želi to destabilizirati da bi stvorio novi društveni poredak, novu kulturu.

Tko stoji iza tog plana?

To sve dolazi sa Zapada. Amerikanci i neke tajne organizacije imaju svoju viziju svijeta. Zapravo to događanje ne odgovara ni Rusima jer i sami imaju mnogo muslimana, što i njih ugrožava. Rusi su glede nadiranja imigranata čak i rigorozniji od zapadnih političara. Nitko nije znao u što će se to razviti i hoće li dovesti do unutarnjih sporova u državama EU. Žele li Amerikanci nastaviti sa svojom dosadašnjom politikom na Bliskom istoku i tako pokušati srušiti Asada? Destabilizirali su Libiju, Irak, Egipat, sada Siriju. Tko zna što će biti sutra? Radi li se o nafti ili nečemu drugom, nitko zasigurno ne zna. Vidim da Europa neće imati drugoga izbora nego uskladiti se glede pitanja emigranata. Moramo imati zajedničku čvrstu politiku u odnosu na taj problem. Nijedna država ne može se sama iz toga izvući. Nemoguće je da bi se pojedina država izolirala i ostala izvan toga procesa jer kada dođe milijunski val migranata, nema načina da ih se zaustavi. U tom kontekstu vrlo je važno da se razvijaju dobri međususjedski odnosi. To je ključ. Posebno između Slovenije i Hrvatske, koje imaju puno zajedničkoga. Tu vidim neophodnost da dođe do što bolje ekonomske i političke suradnje. Da bi obje države postale stvarno demokratske države, demokratska društva, moramo zajedno raditi na tome da se komunizam dokraja raskrinka kao zločinački sistem, da se Udbina mreža razotkrije i uništi.
Hoće li do toga doći?

Do toga će doći, samo ne znam kada. To je neizbježno jer ovo je stanje neprirodno.
Ili će, ako se to pitanje ne riješi demokratskim putem, doći do građanskoga rata. Već dvije godine upozoravam na to i pišem o tome. Situacija je sve gora. Poslije zadnjih izbora očekivanja su bila velika i stvari su trebale krenuti nabolje. No, ne idu.
Nažalost, ne

Ne, jer ni nakon tri mjeseca u Hrvatskoj nije konačno formirana Vlada, što je preduvjet za političku stabilnost u državi.

Nisu bili pripremljeni

Ne, da nisu bili pripremljeni, dogodio se fenomen. Ljudi koji ne vjeruju ni SDP-u ni HDZ-u izabrali su novu stranku – MOST. Tako kao što su učinili u Sloveniji kad su izabrali Cerarovu stranku. Glasači su tako dali glas ljudima koji nemaju političko iskustvo. To je kao kad bi meni netko iz bolnice rekao: od sutra nadalje Vi ste glavni kardiokirurg. To tako ne može ići. Politika je znanost, zanat i profesija. To morate naučiti. Sada smo dali vlast ljudima koji imaju veoma ograničena znanja. To je tako kao kad biste trideset godina predavali na manjoj školi, a tada bi Vas pozvali na Oxford za rektora. To nam se sada dogodilo, pa ti ljudi sada ucjenjuju HDZ na svakom koraku. Vlada zato još ni nije počela stvarno raditi.

Doći će ljeto kada kod nas nitko ne radi, zatim jesen i proći će godina. A prva je godina najvažnija. Za mene je najveća opasnost da će ljudi biti ponovo razočarani domoljubnom opcijom. Tada bi komunisti mogli ponovo dobiti vlast i bili bi nemilosrdni. Zato je važno graditi alternativu unutar Hrvatske i HDZ-a.

Možda se varam, ali imam osjećaj da sadašnja hrvatska Vlada ima volje da promijeni stvari. Nedavno je vaš ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač u Berlinu izjavio da se Hrvatska još nije suočila sa svojom prošlošću. Kao primjer spomenuo je da se suđenje nekadašnjemu suradniku Udbe Josipu Perkoviću zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića odvija u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj.

Apsolutno. Perkoviću i svim udbašima morali bi suditi u Zagrebu, ali su tu strukture Udbe još toliko jake da to nije moguće. Da nema njemačkoga utjecaja u EU, Perković i Mustač bili bi još uvijek u Hrvatskoj utjecajni i na čelu Udbe. Dok se udbaška mreža kod nas ne razbije, dok god se ona osjeća sigurnom, neće biti mira. Najvažnije je da Vlada i predsjednik Vlade obračunaju s Titom – simbolom koji ih povezuje. S Titom kao vođom nesvrstanih država i čovjekom koji je davao stabilnost Jugoslaviji opravdavaju svoj komunizam i socijalizam s ljudskim likom i sl. Ustrajao sam da HNES osudi Tita, iako su neki mislili da nije pijetetno osuditi mrtvoga čovjeka. Vjerojatno je te ljude bilo strah. Moram reći da su i u domoljubnim društvima također komunisti. Njima nije uvijek lako osuditi sustav u kojem su nekada bili. Osjećaju se ranjenima. Zato mnogi svoju prošlost skrivaju pod tepih, da ne bi bili pozvani na odgovornost. Najgori su oni koji su ostali komunisti iz uvjerenja i ne žele demokraciju, nego potpunu vlast, diktaturu. O Jugoslaviji se u inozemstvu govorilo samo sa stajališta interesa i prikazivala se kao država s socijalizmom humanoga lica. Zapadnim ljevičarskim intelektualcima Jugoslavija je bila kao eksperiment. Njih nije zanimalo to što je Tito zatvarao političke protivnike, a ni to da mnogo ljudi nije imalo slobodu i mogućnost razvoja. Hrvati i Slovenci u vrijeme Austro-Ugarske stekli su mnogo dobrih običaja i navika. To bi bili mogli i sačuvati da nisu bili strpani u zajedničku komunističku državu. Kada tome dodate još i sve zločine koji su se dogodili poslije Drugoga svjetskog rata, od Hude jame do Jazovke, to je takva grozota, koja bi, da se dogodila kojem drugom narodu, odjekivala toliko da bi se o tome pisalo i govorilo svaki dan. Kod nas komunisti i udbaši još uvijek imaju veliku snagu i ne dozvoljavaju da se istina širi i da se o tome raspravlja na objektivan način. Sve s ciljem da osiguraju sebe i svoju djecu. Komunisti još uvijek ustraju na tome kako su imali pravo što su pobili zločince. Ne smijemo odustati od borbe protiv komunista.

Jesu li Vam poznati zahtjevi hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu prilikom uključivanja Srbije u EU? Koliko nam je poznato, jedan je od zahtjeva i otvaranje nekadašnjih jugoslavenskih arhiva u Beogradu. Hoće li doći do toga?

Sve će ovisiti o tomu što će htjeti velike države, kao što su Velika Britanija, Francuska i Nizozemska. Njemačkoj je to u interesu. Srbi sada igraju Titovu ulogu i tako se i ponašaju. Budući da nisu još u EU, iskorištavaju svoj položaj, a istovremeno su prijatelji s Rusijom. EU i Rusija u hladnom su ratu kao što su nekada bile SAD i Sovjetski Savez. Srbi bi mogli mnogo brže ući u EU kada ne bi bilo utjecajnoga proruskoga pokreta. Kada je riječ o ispunjavanju uvjeta za ulazak u EU, prihvaćanju europskih zakona, sve su to priče za malu djecu. Jedino je pravo pitanje politički interes. Budući da je EU bilo u interesu da Hrvatska i Bugarska uđu u EU, to se i dogodilo. Tako bi moglo biti i sa Srbijom, ako bi se opredijelila glede Rusije i to bez prevelikih provjeravanja. Iskustva u diplomaciji govore mi da u međunarodnoj politici postoji samo jedna istinska tvar, a to je realpolitika, osobni interes države. Međunarodno pravo i zakoni također su tako zamišljeni da štite interese velikih, a ne malih. Navest ću primjer: američki predsjednik Obama rekao je nedavno – glede trgovinskoga sporazuma između EU i SAD-a – da bi ga, ako to ne bi učinili Amerikanci, za toliko godina potpisali Kinezi. Danas imamo problem jer bijela rasa predstavlja 14 posto svjetskoga stanovništva, što je manjina. Ona je mogla zadnjih tristo, četiristo godina vladati svijetom jer je imala znanje, inovacije, novac, oružje. Sve to sada imaju i na istoku, a i mnogo ih je više. Svake godine u Kini diplomira milijun inženjera, i to ne po starom sovjetskom modelu, nego po američkim programima, s obzirom na to da su sklopili i sporazume s američkim sveučilištima.

Hoće li Kina u budućnosti igrati veliku ulogu u svijetu?

Nema nikakve sumnje da će Kina biti sljedeći hegemon koji će vladati svijetom. Zato u takvoj situaciji za male narode u sljedećih dvadeset do trideset godina postoji samo jedno rješenje, a to je da se dokraja razotkrije i kao zločinački prikaže nekadašnji komunistički sustav, koji je kočio razvoj, čovjekovu slobodu i stvaralaštvo te koji je u ljude ucijepio velik strah i neaktivnost. S takvim ljudima možeš manipulirati, no istovremeno i nazaduješ. Zato je važno međusobno povezivanje. Dobro bi bilo da Hrvatsko nacionalno etičko sudište organizira javnu tribinu u Ljubljani i Mariboru, gdje bismo predstavili svoj rad. Vjerujte mi da se Josipović, Milanović, Mesić i Pusićka nimalo ne raduju što ih je naše društvo javno osudilo kao izdajnike naroda. Kad vas osudi tijelo od deset ljudi – akademika, profesora, diplomata, novinara – tada to nije nevažno. Sjeme koje je posijano polako raste. Mislim da mladi moraju nastaviti taj posao jer se radi o njihovoj budućnosti. Mi stariji moramo surađivati i prenositi znanja i iskustva dok možemo. No, u Hrvatskoj nam ni to ne dozvoljavaju. Zajednička točka Slovenije i Hrvatske jest da se riješe unutarnjih neprijatelja demokracije. Naravno, na demokratski način, primjenjujući prihvatljive zakonske mjere.

Vjerojatno je režimu velik trn u oku i ministar kulture Zlatko Hasanbegović s obzirom na to da je u medijima velika hajka na nj. Kako vi vidite to događanje?

Udbaško-jugoslavensko-komunističkom progonu i lovu na novog hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića nema para sve od osnivanja samostalne hrvatske države 1991. godine. Tako orkestriran i neutemeljen ideološki napada u Hrvatskoj nismo vidjeli sve od 1971. i 1972. godine, kad je komunistički zločinac Tito naredio hrvatskim komunistima da izvedu brutalan progon tadašnjih hrvatskih disidenata, među kojima je kasnije bio i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Zamislite si da su ti ljudi, koji sad izvode nemoguć progon ministra Hasanbegovića temeljen ne samo na ideološkoj, nego i na vjerskoj osnovi, tada bili na vlasti. Hasenbegović bi mogao biti osuđen na smrt ili barem na doživotnu zatvorsku kaznu. Hvala Bogu da je Hrvatska u EU, gdje je barem formalno srušen komunistički sistem, inače bi se ministru Hasanbegoviću i svim drugim domoljubima loše pisalo. Pa ipak, glavni povod za izuzetan napad na jednog ministra u hrvatskoj Vladi nije toliko potenciran samo iz ideoloških razloga, nego i zbog otkrivanja korupcije i konflikta interesa u hrvatskom Ministarstvu kulture. Najglasniji su upravo oni ljevičarski i projugoslavenski elektronički mediji, koji su dobivali enormne svote novca od Ministarstva kulture za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. Zauzvrat su pokušali temeljito srušiti, ismijati i pogaziti sve hrvatske nacionalne, duhovne i moralne vrijednosti. Nije im uspjelo, kao što im neće uspjeti ni zamijeniti ministra Hasanbegovića. To bi značilo kraj sadašnje koalicijske vlade u Hrvatskoj i vjerojatno dovelo do smjene Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a.

Kako biste odgovorili onima koji pitaju zašto Hrvatska ima Ministarstvo za branitelje Domovinskog rata?

Tu je odgovor veoma jednostavan i razumljiv. Da nije bilo hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, Slovenija bi danas vjerojatno graničila s Miloševićevom četničkom Srbijom. Mnogima u Hrvatskoj žao je da se to nije dogodilo, pa zato za osnivanje nezavisne hrvatske države, Miloševićev poraz i raspad Jugoslavije najviše optužuju hrvatske branitelje. Ministarstvo branitelja mora postojati, inače bi komunisti, koji su na vlasti, hrvatskim vojnicima polako oduzeli sva njihova legitimna prava.

Arbitražni sporazum. Što će donijeti, ako uopće išta donese?

Po svemu sudeći, Arbitražni su sud, koji odlučuje o granici između Hrvatske i Slovenije, neki slovenski predstavnici u tom sudu i zaposleni u slovenskom Ministarstvu vanjskih poslova u cijelosti kompromitirali zbog nepoštovanja sudskih pravila i međunarodnih standarda. Budući da smo do konca ovoga svijeta osuđeni na to da budemo susjedi – nadam se vrlo dobri susjedi, moj je prijedlog da se cijela stvar neko vrijeme ostavi postrani, sve dok se ne umire strasti kako na jednoj tako i na drugoj strani. No, najvažnije je to da komunisti, Jugoslaveni te udbaši i u Sloveniji i u Hrvatskoj moraju bit dokraja poraženi prije nego što počnu teći novi razgovori o Savudrijskom poluotoku, odnosno o Piranskom zaljevu. Kako u jednoj tako i u drugoj državi mora zaživjeti učinkovita demokracija. U takvom će ozračju i državni vođe i narod naći najbolje rješenje za obje strane.

Hrvatska i Slovenija još nikada u povijesti nisu bile u ratu, a ne bi smjele biti u ratu nikada ni u budućnosti. Mi smo mali narodi. Da bismo preživjeli u sve opasnijem svijetu, treba nam veoma tijesna gospodarska i politička suradnja, a ne sporovi.

Aktualna je i smjena šefa hrvatske sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Draga Lozančića. Vaš komentar?

Čini mi se da je spor oko šefa SOA-e u Hrvatskoj posljedica bitaka što se vode na više razina. U to su uključeni i unutarnjopolitički i ekonomski interesi. Isto se tako u svezi s Lozančićevom smjenom vodi prikrivena bitka velikih sila radi njihovih vitalnih strateških i geopolitičkih interesa na tom prostoru. Moj je dojam da će Lozančića smijeniti jer bi se predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović našla u veoma nezgodnom položaju ako se to ne bi dogodilo. To je bio početak ozbiljnoga konflikta između predsjednice države i Vlade RH. Predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović na vlast je doveo HDZ, koji je glavni partner i sadašnje koalicijske vlade.

Da kažemo još nekoliko riječi o hrvatskom zdravstvenom sustavu. Kakav je?

Prošle sam godine skoro svaki dan proveo u najboljim hrvatskim bolnicama u Zagrebu i Rijeci. Nije moj običaj da vlastitu državu tužakam po svijetu. Naravno da to nije dobro. Usprkos svemu, glede na izjavu vrhunskoga liječnika onkologa, mojoj supruzi Janji Ninić Babić, koje imala samo pedeset i pet godina, život je bio skraćen za najmanje dvije godine zbog nestručnog i neodgovornog liječenja nakon prve operacije. Poduzeo sam sve moguće mjere kod Hrvatske liječničke komore i Ministarstva zdravlja da se kompletan tragični slučaj temeljito istraži i da se donesu odluke koje se temelje na stručnoj i pravednoj osnovi. O tom sam slučaju obavijestio i međunarodne zdravstvene organizacije i udruge za ljudska prava. Ako tu ne dobijem zadovoljavajuće odgovore, pokrenut ću civilnu tužbu. Obični državljani u Hrvatskoj još se uvijek boje bilo što reći ili poduzeti protiv velikih liječničkih pogrešaka i njihova prikrivanja. Još ni jedan liječnik u Hrvatskoj nije izgubio radnu dozvolu zbog toga što je pogriješio ili da li zaista radi na radnom mjestu. Doduše, zdravstveni je sustav u Hrvatskoj – usprkos velikim i sjajnim liječnicima i medicinskim sestrama – u rasulu. Trebat će još mnogo vremena i novih ideja da se to stanje popravi.

Razgovor vodila Petra Janša, novinarka tjednika Demokracija

Hop