Novi pothvat „Večernjeg lista“ s medijskim lansiranjem bivšeg premijera Ive Sanadera protiv kojega se u korumpiranom hrvatskom pravosuđu vodi nekoliko postupaka zbog korupcije samo je jedan dodatni dokaz da drugi važni dnevnik u državi nastavlja svojom politikom podvale i manipuliranja hrvatskom javnosću.
Treba podsjetiti na nekoliko najvećih podvala koje je „Večernji list“, prije petnaestak godina kupljen od tobožnje katoličke firme „Styria“ u Austriji, u posljednjih dvadesetak godine pokušao prodati hrvatskoj javnosti. Dnevnik je svojedobno objavio izjavu pokojnog američkog ministra trgovine Rona Browna nakon slijetanje na dubrovački aerodrom iako je američki ministar tada već bio mrtav jer je poginuo zajedno sa skupinom američkih poslovnih ljudi prilikom tog slijetanja u Dubrovnik. Da njegova kupnja od tobožnja katoličke austrijske firme nema nikakve veze s katolištvom „Večernjak“ je potvrdio grubim falsifikatom uoči dolaska bivšeg pape Benedikta XVI u Hrvatsku. Najavljujući posjet pape Ratzingera „Večernji list“ ga je prikazao s nacističkim pozdravom u fotomontaži odsječući njegovu lijevu ruku s neke homilije tako da je papa ostao samo s uzdignutom desnom rukom. Tu je bez sumnje odigrao određenu ulogu obskurni pater Ivan Tolj koji u hrvatskim političkim prilikama predstavlja sivu eminenciju „Večernjeg lista“ služeći po potrebi interesima stranke na vlasti.Sljedeća podvala dogodila se u slučaju izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj, što je na državnoj razini dvojac Josipović Milanović pokušao izbjeći donošenjem tzv. „lex Perković“, a „Večernji list“ je u tom pokušaju sudjelovao dajući dva dana uzastopce veliki prostor intervjuu s prvooptuženim Josipom Perkovićem. Nedavno je „Večernji list“ s velikom pompom organizirao okrugli stol pod ambicioznim nazivom „Kakvu Hrvatsku trebamo“ koja je okupila brojne ugledne sudionike iz političkog javnog života na čalu s predsjednicom Republike. U zemlji koja je po mnogim mjerilima Europske unije na samom začelju zajedno s Rumunjskom i Bugarskom i koja se još uvijek nije do kraja oslobodila komunističkog mentaliteta i naslijeđene korupcije tim je projektom „Večernji list“ pokušao prodati javnosti lažnu sliku svjetle perspektive koju negira i sama uređivačka politika tog dnevnika.
Ništa bolje ne predočava takvu licemjernu uređivačku politiku „Večernjeg lista“ nego upravo novi projekt medijskog lansiranja bivšeg premijera optuženog za brojne velike korupcijske afere Ive Sanadera. Je li u duhu projekta „Kakvu Hrvatsku trebamo“ da se njega lansira pod egidom „Doba politike – detuđmanizacija“. Po procjeni uprave „Večernjeg lista“ očito jest. Za „Večernji list“ je to „promocija najiščekivanije knjige desetljeća“, premda je teško dokučiti kako to može biti „najiščekivanije knjige desetljeća“ u predmetu koji još uvijek čeka završni sudski epilog u državi u kojoj po ocjeni Sigurnosno obavještajne agencija čak 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Kad se iščitaju glavni naglasci te knjige koja, htjeli ili ne htjeli, lansira Ivu Sanadera na političku scenu onda je jasno da se u nedovršenom sudskom procesu „Večernji list“ stavio u službu optuženog Ive Sanadera što samo po sebi u širem smislu predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost.
U svojem istupu na predstavljanju prve od najavljene tri knjige jedina istinita izjava bivšeg premijera i predsjenika HDZ-a koji je tom strankom vladao faraonski bila je da je „politka možda na zlu glasu, ali neopravdano, to je dužnost služenja našem narodu“. Kako je Ivo Sanader služio svojem narodu najbolje potvrđuju njegovi potezi koji su prije svega služili pritiscima međunarodne zajednice, što se najočitije potvrdilo progonom hrvatskih generala pred Haaškim tribunalom. Na kraju je ta ista međunarodna zajednice izvršila pritisak na samog Ivu Sanadera koji je nakon što je bio prisiljen dati ostavku bježao od pravde da bi
na kraju završio u Remetincu, a korumpirano hrvatsko pravosuđe s 20 sudaca koji predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost nikako da završi ni jedan od nekoliko krivičnih predmeta koji se vode protiv njega. U svojoj knjizi na predstavljanju istaknuo je četiri važna procesa koji su obilježili njegovu premijersku dužnost. To su suradnja s Haaškim sudom, odnos prema nacionalnim manjinama, ZERP i reforma HDZ-a. Ni u jednom od ta četiri procesa Ivo Sanader nije branio niti promicao nacionalne interese. Generale koje su on i njegovi suradnici na čelu s Vladimirom Šeksom bjesomučno progonili oslobodio je kao nedužne Haaški tribunal, sa svojom politikom prema nacionalnim manjinama simboliziranom u poruci „Hristos se rodi“ Ivo Sanader je ojačao položaj srpske nacionalne manjine, točnije onog njezinog manjeg dijela koji ni danas ne prihvaća Hrvatsku kao svoju domovinu, jer je Miloradu Pupovcu i dalje glavni grad hrvatskih Srba Beograd. Ivo Sanader nije učinio ništa da afirmira onaj dio srpske manjine koja prihvaća Hrvatsku kao svoju domovinu i kao takva se borila u Domovinskom ratu. O ZERP-u nije potrebno posebno trošiti riječi, jer je to bio još jedan ustupak europskom pritisku, a o nekakvoj reformi HDZ-a smiješno je govoriti kad je u stožernoj hrvatskoj stranci sve ovisilo o poslušnosti šefu.
Na predstavljanju njegove knjige glavni urednik „Večernjeg lista“ Dražen Klarić i urednik knjige Goran Gerovac predstavljajući izdanje i gosta izrekli su nekoliko ordinarnih gluposti inače svojstvenih ovom dnevniku. Dražen Klarić čak smatra da je Ivo Sanader bio reformator i zato mu je glavni dokaz „Hristos se rodi“ koji je samo zakomplicirao položaj srpske nacionalne manjine, jer je naglasak stavljen na onaj njezin manji dio koji ne prihvaća Hrvatsku i traži dodatne privilegije. Goran Gerovac čak smatra da je Ivo Sanader svojom knjigom pokazao koliko je važno zaustaviti radikalizam u posljednje dvije godine. Ako se u Hrvatskoj radi o kakvom radikalizmu, kakav vide samo zaslijepljeni jugoliberali, onda je radikalizam upravo pokušaj političke rehabilitacije Ive Sanadera koji plasira „Večernji list“. To je samo još jedan dokaz obskurne poslovne i uredničke orijentacije, bez obzira na nekoliko neovisnih kolumnista, tog dnevnika, da posjetimo u 100-postotnom stranom vlasništvu kakav, da parafraziramo njihov projekt „Hrvatska kakvu trebamo“ Hrvatskoj ne treba.
Vjekoslav Krsnik
HOP
