Kada je zbog prevare s referendumom o prihvatanju sporazuma na osnovu Vens-Ovenovog plana propala konferencija u Ženevi, bilo je uputno da se propast te konferencije ne samo uzme na znanje nego izvede zaključak da je sam koncept te konferencije bio pogrešan i da se mora naći drugi model za rješavanje problema obustave rata.
Abdićeve optužbe
Nije se, naime, smjelo dopustiti da sudbina i životi hiljada ljudi ovise o hirovima i špekulacijama jednog pojedinca kao što je Radovan Karadžić, za kojeg je već tada bilo jasno da ima genocidni plan u odnosu na Bošnjake. Trebalo je na svaki način iskoristiti okolnosti da je cijela međunarodna javnost, pa čak i Rusija i sam Slobodan Milošević, prihvatila Vens-Ovenov plan te izvršiti snažan pritisak na Karadžića po cijenu njegove eliminacije iz procesa.
Nažalost, stvari su se događale nešto drugačije i mi smo kao najviše zainteresirana strana, po običaju, kasnili s bilo kakvom inicijativom i akcijom u tom smislu. Vens se povukao i time iz cijelog procesa izveo američku stranu, a evropske zemlje su ga zamijenile Torvaldom Stoltenbergom (Thorvald), koji je desetak godina proveo kao ambasador Norveške u Beogradu. Konferencija je nastavljena, naravno, sada u još gorem obzorju, s pretpostavkama mnogo nepovoljnijim za našu stranu.
Oven i Stoltenberg su ubrzano proizveli novi, famozni plan o uniji tri države, a dogodilo se da je Alija Izetbegović, u odvojenim razgovorima s kopredsjedavajućim, koje je vodio bez delegacije, parafirao takav sporazum. Na vijest o tome da je Izetbegović parafirao predloženi sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine na tri države koje bi bile povezane u uniju isključivo u smislu međunarodne prezentacije, ja sam reagirao zatraživši hitni sastanak Predsjedništva države i državne delegacije i na tom sastanku sam zatražio da Alija Izetbegović podnese ostavku zbog toga što je neovlašteno potpisao sporazum koji de facto ukida postojanje Republike Bosne i Hercegovine.
Sastanku su prisustvovali Fikret Abdić, Franjo Boras, Miro Lasić, Nijaz Duraković, Tatjana Mijatović, Mirko Pejanović i Miro Lazović. Na moj prijedlog da se razmatra pitanje ostavke Alije Izetbegovića zbog postupka koji je izlazio iz okvira njegovih nadležnosti i Ustava negativno je reagirao prvi Fikret Abdić optužujući me da namećem delegaciji probleme i da držim predavanje, a podržali su ga Boras i Lasić, dok su ostali bili bez ikakvog stava i mišljenja o tom pitanju, osim Nijaza Durakovića, koji je rekao da treba da sačekamo jedan dan da razmislimo o svemu i da sutra donesemo odluku o mom zahtjevu.
Ja sam na to sve reagirao tako što sam konstatirao da članovi Predsjedništva i većina članova delegacije nije spremna da brani ustavni poredak i integritet države i njenu cjelovitost, bez obzira što je to ustavno načelo na kojem počiva naša država i što je to stav platforme za pregovore. Rastali smo se zakazavši za sutradan ujutro sastanak u istom sastavu.
Ovenova knjiga
Istu večer, oko 22 sata, u moju sobu u hotelu “President” došao je Izetbegovićev sin i rekao mi kako me njegov otac moli da dođem kod njega na razgovor. Ja sam se odazvao i došao u apartman u kojem sam zatekao Izetbegovića kako klanja jaciju. Sačekao sam da preda selam, nakon čega sam rekao da, vjerovatno, želi da mi nešto kaže i da sam spreman da ga saslušam.
Izetbegović mi je odgovorio da je razmišljao o mojim riječima koje sam izgovorio na sjednici, da je došao do zaključka da imam pravo, da je formula o uniji tri države problematična i da je on spreman da povuče paraf, ali da mu je potrebna pomoć u formuliranju razloga za povlačenje parafa pa je zamolio mene da mu u tom pogledu pomognem.
Mene je njegova izjava obradovala i rekao sam mu da ću rado pokušati formulirati jedno obrazloženje na koje Oven i Stoltenberg neće moći dati zadovoljavajući odgovor, što će njemu pružiti razlog da povuče svoj potpis.
Tada sam napisao izjavu u kojoj Izetbegović kaže da je razmišljajući o cijelom problemu i o formuli unije tri države došao do pitanja o tome kako je moguće da jedna unija tri republike bude trostruki ustavnopravni i politički subjekt i istovremeno jedinstveni međunarodnopravni subjekt, da on moli tvorce tog prijedloga da mu daju zadovoljavajuće objašnjenje pravne osnove takve konstrukcije, inače, da on, ukoliko ne dobije zadovoljavajuće objašnjenje, mora povući svoj potpis. Pošto nije dobio ne samo zadovoljavajuće nego nikakvo objašnjenje, Izetbegović je s pravom povukao svoj potpis i tako je taj problem bio riješen.
Ako je, međutim, stvar sa stanovišta naših interesa riješena povoljno, to nisu smatrali ni tvorci tog prijedloga Oven i Stoltenberg, ni svi drugi koji su stajali iza njega, pa tako ni Tuđman, ni Boban, ni Milošević, ni Karadžić, a ni neki drugi sponzori politike demontaže Bosne i Hercegovine.
Zbog toga je bila cijela pažnja koncentrirana na mene budući da su preko svojih ljudi u našem Predsjedništvu i delegaciji saznali kakvu sam ulogu odigrao u odbijanju tog plana, tako da je bila sva kritika usmjerena na mene i njene tragove može svako vidjeti, ne samo u izjavama Tuđmana ili Abdića nego čak i u Ovenovoj knjizi, a cijela situacija se razvila tako da je i sam Izetbegović smatrao da bi naša politika lakše funkcionirala ukoliko bih ja napustio delegaciju i prestao djelovati u sferi o kojoj se radi.
Tako se dogodilo da me je jednog dana Izetbegović pozvao i saopćio mi dvije stvari, jedna je da, prema mnogim izvještajima itd., postoje ljudi koji ne misle meni dobro i da se on brine jer mi ne može garantirati sigurnost. S druge strane, rekao je da je on razgovarao sa Silajdžićem i da su se složili da bi bilo i za mene i za našu politiku najbolje da odem u inozemstvo i da mi oni u tom smislu nude mjesto ambasadora u Švicarskoj, gdje će mi biti dobro i gdje ću imati mir i moći da radim. Svakako, on je mislio na moj naučni rad.
