Liberalizam promiče dostupnost kontracepcije i pobačaja. No za zapadne države, takva politika vodi u lagano samoubojstvo. Španjolska je legalizirala kontracepciju 1977. godine, a pobačaj 1985. godine. Između 1956. i 1976., broj živorođenih na 1000 stanovnika je opao sa 20,7 na 18,9, što je pad od 1,8 ili 9%. Nakon što je kontracepcija legalizirana, broj živorođenih je pao sa 18,9 na 9,2 1996. godine, pad od 9,7 ili 49%. To je pet puta više od prethodne rate pada broja živorođenih. Broj živorođenih bi također bio značajno manji da nema imigracije koja je u punom jeku započela tek sedamdesetih, što znači da je utjecaj legalizacije kontrole rađanja bio još veći nego što to brojke pokazuju. U izbjegličkom kampu u Jordanu je zabilježen značajan rast rođenja zbog manjeg korištenja kontracepcije. Također postoje teorije da je raširenost pobačaja doprinijela populacijskom problemu koji je pritiskao Rimsko Carstvo, zajedno sa vrlo vrućim kupkama koje su Rimljani uživali. Ujedinjeni Narodi procjenjuju da je godišnje u svijetu 190 milijuna trudnoća, 26 milijuna legalnih i 20 milijuna nelegalnih pobačaja. Godine 2014. je 19% trudnoća u SAD-u završilo pobačajem, a od devet država koje su imale višu stopu pobačaja od Sjedinjenih Država, osam ih je u Europi.
Od svih pobačaja, 85,5% su ih imale neudate žene – 27% vanbračnih trudnoća je završilo pobačajem, a samo 4% onih u braku. Iako samo 10% žena živi u vanbračnoj zajednici, te zajednice su bile odgovorne za 25% pobačaja.
Jedan od razloga za poraznu demografsku sliku Hrvatske jest veliki broj pobačaja, posebno ilegalnih pobačaja. Svake godine broj stanovnika “prirodnim putem” pada za 12 tisuća. U bolnicama se godišnje napravi 35 tisuća do 40 tisuća pobačaja, većinom “na crno”, dogovorom žene i liječnika, od čega liječnici vrlo značajno profitiraju. Takvi pobačaji se ili prijave kao spontani, ili se uopće ne prijave – broj prijavljenih “problema u trudnoći” je porastao 300 posto. Između 1978. i 2013. je poubijano otprilike 1,5 milijuna nerođenih stanovnika, što je na razini genocida. No taj genocid narod vrši protiv sebe sama.
Za smanjenje broja pobačaja bi trebalo smanjiti potrebu za pobačajima. Među ostalim, trebalo bi olakšati mogućnost davanja djeteta na posvajanje ukoliko se roditelji ne osjećaju spremnima brinuti se za dijete – u Sjedinjenim Državama, različiti razlozi koji se svode na nespremnost na imanje djece su 1987. bili odgovorni za 81% sveukupnih pobačaja. Kontracepcija se također pokazala neučikovitom – jedina pouzdana kontracepcija je neimanje seksualnog odnosa. Istraživanje iz 2004. je razloge koji se svode na nespremnost na imanje djece pokazalo kao odgovornima za 63% pobačaja. Otprilike 7% razloga za pobačaj su medicinske/zdravstvene prirode, a manje od 1% pobačaja je napravljeno zbog silovanja ili incesta.
Jednako su važni i drugi razlozi opadanja nataliteta, koji su također povezani sa pobačajima. Parovi se opredjeljuju za manji broj djece zato što su u razvijenim zemljama djeca ekonomski teret, dok u zemljama u razvoju često doprinose uzdržavanju obitelji. Djecu je potrebno obrazovati i uzdržavati, a zbog stvaranja “malih potrošača” i ispiranja mozga djece promidžbom i markama, troškovi uzdržavanja su znatno veći nego što bi objektivno trebali biti. No čak i objektivni troškovi uzdržavanja djece rastu zbog produljenog i skupog školovanja. Urbanizacija također utječe na stanovništvo, budući da na selu – posebno u manje razvijenim zemljama gdje je poljoprivreda još uvijek važan dio života – djeca sudjeluju u radu. Dio razloga je i liberalni mentalitet, gdje je osobno zadovoljstvo na prvom mjestu, a bilo kakva obveza ili dužnost se izbjegava. Majke koje dobiju treće dijete se često odluče i na četvrto – tek 12% ih se odluči na pobačaj – jer shvate da im više djece ne ugrožava značajno egzistenciju. To pokazuje kako je strah za egzistenciju koji majke sa dvoje djece potiče na pobačaj možda i nerealan.
Poslodavci nemaju razumijevanja za parove i posebno žene sa djecom. Postoji mnogo slučajeva žene otpuštene sa posla zato što je rodila bebu, ili morala izostati sa posla jer je dijete imalo zdravstvenih problema. Takvi slučajevi su česti u Sjedinjenim Državama, a i u Hrvatskoj jer je uveden američki model kapitalizma. Svaka druga trudnica u Hrvatskoj dobije otkaz, a od onih koje ne dobiju otkaz preko 40% biva na neki način degradirano – dobivaju sniženu plaću, mišljenja im se ne uvažavaju. To se događa jednako kod privatnih poslodavaca kao i kod države. Strani poslodavci nisu ništa bolji, i radnice stavljaju na “listu za odstrjel” čim se sazna da je radnica trudna. No bez obzira na poslodavca, i roditelj mora pokazati odgovornost – nije opravdano zvati u četvrtak kako bi se dogovorio rad od kuće za petak, niti tražiti bolovanje ukoliko ne postoji opravdanje koje se može otvoreno iznijeti poslodavcu. Neki zaposlenici kada dobiju dopuštenje da određene dane u tjednu izlaze ranije sa posla, to dopuštenje koriste i van dogovorenih perioda, što poslodavcu stvara probleme sa nalaženjem zamjene. A nenajavljena i/li neopravdana odsutnost nikada nije nešto što bi zaposlenik sebi trebao dopustiti. Također se ne bi smjelo lagati – postaje sumnjivo kada se sa posla svako malo odlazi zbog “problema sa psom” ili bilo kakvih drugih opravdanja.
U Hrvatskoj postoji zakonska zaštita trudnica. Zakon o radu, čl.30 navodi kako “Poslodavac ne smije odbiti zaposliti ženu zbog njezine trudnoće, niti joj zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta u smislu posebnog propisa smije ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima.” te “Poslodavac ne smije tražiti bilo kakve podatke o trudnoći niti smije uputiti drugu osobu da ih traži, osim ako radnica osobno zahtijeva određeno pravo predviđeno zakonom ili drugim propisom radi zaštite trudnica.”. Članak 34 navodi kako “Za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rada s polovicom punog radnog vremena radi pojačane brige i njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, odnosno u roku od petnaest dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava, poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu trudnici i osobi koja se koristi nekim od tih prava.”. Članak 36 navodi kako radnik koji je koristio pogodnosti zbog trudnoće i uzdizanja djeteta smije tražiti povratak na posao: “Nakon isteka rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, dopusta radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju te mirovanja radnog odnosa do treće godine života djeteta u skladu s posebnim propisom, radnik koji je koristio neko od tih prava ima pravo povratka na poslove na kojima je radio prije korištenja toga prava, u roku od mjesec dana od dana kada je poslodavca obavijestio o prestanku korištenja toga prava.” Ukratko, trudnica ili majka zbog trudnoće ili imanja djeteta ne smije dobiti otkaz, ne smije joj biti odbijeno zaposlenje niti joj smije biti izmjenjen ugovor o radu. No zakon ne sprječava otkaz radnog odnosa zbog isteka ugovora, koji istječe u vrijeme u koje bi redovno istekao, bez obzira na trudnoću. Ukoliko ipak radni ugovor istekne tijekom roditeljskog dopusta, trudnica se ima tretirati kao zaposlena, tj. dobivati redovnu plaću. No trudnica nema prava na bolovanje osim ukoliko ginekolog smatra da je život djeteta ugrožen. Trudnica također ne smije raditi prekovremeno niti u noćnom radu.
Unatoč silnim zakonima, poslodavci njima lako doskoče. Zaštita je vremenski ograničena, a zakoni se niti ne provode – što zbog neupućenosti u zakone samih trudnica, što zbog neučinkovitog državnog aparata. Zakon o ravnopravnosti spolova, Članak 13, zabranjuje diskriminaciju protiv trudnica i majki, no na zakon se malo tko obazire. U slučaju bilo kakve diskriminacije, trudnica ili majka koju je poslodavac nepovoljno tretirao poslodavca zbog toga može tužiti.
Sa druge strane je nemoguće da u današnjim uvjetima samo jedan roditelj uzdržava cijelu obitelj. Idealno bi jedan roditelj radio a drugi se brinuo za obitelj – u prošlosti je u pravilu muškarac radio dok je žena odgajala djecu. No zbog suvremenog potrošačkog mentaliteta i sve većih cijena određenih proizvoda spojenih sa nastojanjima kapitalista da što više snize troškove radne snage, takvo što je danas rijetko kada moguće. Posljedično, parovi djecu imaju sve kasnije, što smanjuje plodnost zbog smanjenje vjerojatnosti začeća. To bi se djelomično dalo riješiti davanjem povlastica mladima prilikom zaposlenja i kupnje stanova.
Mirovine znače da se roditelji ne moraju oslanjati na djecu da ih uzdržavaju u odmakloj dobi. Tim odvajanjem se smanjuje potreba za imanjem djece, što samo po sebi smanjuje natalitet.
Dio razloga je i sve dulje obrazovanje, spojeno sa nedostatkom posla. Zbog sve većeg broja sveučilišno obrazovanih, žene djecu imaju sve kasnije. U Sjedinjenim Državama je 1970. godine bilo 168 djece na tisuću žena od 20 do 24 godine starosti, a 73 djece na tisuću žena od 30 do 34 godine starosti. No 2009, broj rođene djece je bio 96 na tisuću žena 20 – 24 godine starosti, a 97,5 na tisuću žena 30 – 34 godine starosti. Parovi sve češće planiraju obitelj zbog potrebe obrazovanja djece i skupog uzdizanja koje traje sve dulje.
Nezdrava hrana i općenito nezdrav način života smanjuju plodnost. Istraživanje je pokazalo kako ljudi koji jedu brzu hranu imaju znatno višu razinu ftalata, za koje postoji mogućnost veze sa dijabetesom, alergijama, povišenim krvnim tlakom te povišenom razinom neplodnosti. Ftalati, koji se prvenstveno koriste u proizvodnji plastike, no također i u strojevima za preradu hrane, kod muškaraca izazivaju hormonalne poremećaje, što utječe na razvoj testisa i kvalitetu sperme. Drugi spoj koji se koristi kod proizvodnje brze hrane, Bisfenol A, također ima negativne posljedice po plodnost. Točnije, kod žena izaziva povećanu vjerojatnost spontanog pobačaja. Osim u brzoj hrani, Bisfenol A se koristi i u konzervama i pakiranju hrane dugog trajanja. Također ga se povezuje sa nekoliko vrsta zloćudnog tumora (raka). GMO hrana također ima negativan učinak na plodnost, remeteći hormone. Zbog navedenih čimbenika, u Sjedinjenim Državama 11% žena ima problema sa trudnoćom; no u 40% neplodnih parova, uzrok nemogućnosti začeća je bio muškarac. Osim neplodnosti, navedena hrana i spojevi također povećavaju vjerojatnost raka.
Prerađena hrana također ima povišene razine trans masnoća, koje su posebno česte u maslacu i margarinu. Samo jedna krafna dnevno može smanjiti plodnost. Te masnoće ne moraju biti posebno naznačene na pakiranju proizvoda, tako da je najbolje rješenje izbjegavati sve prerađene proizvode. Prirodno se nalaze u crvenom mesu i mliječnim proizvodima, no većinom se proizvode umjetno postupkom hidrogenizacije. U Velikoj Britaniji, šestina parova ima problema sa začećem djece. Umjesto trans masnoća, treba koristiti polinezasićene masnoće poput maslinovog ulja. Problemi se javljaju već ukoliko osoba u prehrani 2% kalorija dobiva iz trans masnoća – količina koja odgovara jednoj porciji pice, čipsa, ili jednoj krafni (otprilike 4 grama masti). No ljudi koji jedu suvremenu prehranu znaju jesti znatno više od četiri grama trans masnoća dnevno. I dok voće i povrće povećavaju sposobnost organizma da metabolizira masnoće, brza hrana tu sposobnost smanjuje, što je znatno veći problem zbog korištenja superzasićenih masnoća koje izazivaju hormonske nestabilnosti.
Šećer koji se koristi u prerađenoj hrani je također opasan. Šećer remeti balans hormona, uzrokojući masivan skok razine inzulina koji je praćen jednako brzim padom. Kako bi to balansiralo, tijelo otpušta kortizol i adrenalin. No kortizol koristi isti prijamnik kao progesteron, koji je glavni hormon potreban za oplodnju jajne stanice. Kortizol uvijek nadvlada progesteron, i u slučaju produljenog izlaganja izazove nestabilnosti u endrokinskom sustavu (sustavu žlijezda koje luče hormone), što remeti sve reproduktivne hormone, bez obzira na spol. Šećer također u organizmu izaziva upale i otpornost na inzulin, koja je povezana sa problemima u oplodnjom i sazrijevanjem jajne stanice te povišenom mogućnošću spontanog pobačaja i drugih problema sa trudnoćom. Šećer smanjuje razinu vitamina i općenito gubitak imuniteta, što može dovesti do problema u razvoju ploda. Gubitak imuniteta može dovesti do gljivične infekcije – a vaginalna gljivična infekcija može spriječiti dolazak sperme do jajne stanice, ili uopće spriječiti seksualni odnos.
Šećer se najočitije nalazi u hrani koja koristi šećer – slatkiši, kolači i sl, te u gaziranim pićima, sokovima itd.. Pogotovo su opasni bijeli šećer i fruktoza. No neki proizvodi koji ne sadrže šećer “na papiru” se u probavnom procesu također pretvaraju u šećer: u prvom redu tijesto od bijelog brašna – bijeli kruh, peciva općenito, tjestenina, no također i bijeli kukuruz, sirup od kukuruza, bijelu rižu i alkohol. Šećer, fruktoza i sirup od kukuruza su česti sastojci u prerađenoj hrani; budući šećer izaziva ovisnost poput kokaina, njihovo korištenje je za proizvođače hrane profitabilno. Zdrave alternative šećeru su biljka stevija te ksilitol, zaslađivač sa drveta breze.
Televizija je vrlo velik čimbenik. U Indiji žene imaju u prosjeku 2,5 djece – broj se prepolovio unutar jedne generacije. No još je uvijek velika varijacija po pokrajinama – u pravilu, niži broj djece jest tamo gdje su žene bolje obrazovane, no najbolji pokazatelj je upravo posjedovanje televizije. Sapunice ženama serviraju suvremeni život sa malo djece, te omogućuju formiranje emocionalnih veza sa likovima iz sapunica. Povijest korištenja sapunica za kontrolu rađanja seže još u Meksiko kasnih 1970ih – vrijeme kada je prosječna žena imala šest ili sedam beba. Na Jamajci je sapunica “Naseberry Street” smanjila plodnost sa 3,3 na 2,9 djece, dok je u Keniji sapunica Toshaurine smanjila plodnost sa 6,3 na 4,4 djece po paru. U Brazilu je 1970ih prije sapunica prosječna žena imala petoro djece, dok je danas prosjek 1,8 djece po obitelji. No u južnoj i istočnoj Europi, te istočnoj Aziji, razultat navedenih čimbenika je umjesto obećavajućeg, zastrašujuć – većina zemalja ima manje od 1,5 djece po obitelji, dijelom i zato što poslodavci nemaju razumijevanja za žene sa djecom. No u Africi, milijardu ljudi raspolaže sa samo 50 milijuna TV prijamnika. Ipak, otkako je Kenijska sapunica “Makutano Junction” započela sa emitiranjem, broj djece je pao sa 5 na 3,8 u 2013. godini. I upravo bi sapunice mogle biti pokretač demografske katastrofe koja tišti Zapad, kao i promjene promatranja homoseksualnih brakova.
Liberalna ideologija na različite načine potiče ponašanja koja vode do pada nataliteta. Promiče dostupnost kontracepcije te pobačaj na izbor pod opravdanjem “prava izbora žene”, iako pravo na ubojstvo ne bi trebalo biti pravo. Ideologija jednakosti je poslodavcima omogućila da srežu plaće i oba roditelja natjeraju na iscrpan rad, što sprječava brigu o djeci. Štoviše, inzistiranje na jednakosti “rodova” onemogućava majke da ostvare prava koja im po prirodi pripadaju. Liberali koji nastoje uvesti prihvaćanje svega i svačega među ostalim nastoje uvesti i prihvaćanje nezdravog načina života što vodi do pada plodnosti. Ekstremistička sekta trećeg vala feminizma je stvorila narativu koja tvrdi da je normalno biti morbidno debeo (i, valjda, umrijeti od srčanog udara). Neki idu i dalje, tvrdeći da je pretilost poželjna i lijepa. Ne kažu jesu li dijabetes i infarkt jednako tako poželjni.
Iako vlade i na druge načine nastoje rješavati problem populacije, to u pravilu nije učinkovito. U Švedskoj, zakon iz 1939. koji je poslodavcima zabranio da ženu otpuste zbog trudnoće je bio jedna od rijetkih učinkovitih mjera. No neučinkovite mogućnosti skrbi za djecu, zajedno sa potrebom balansiranja posla i brige za djecu su potakle sve manje trudnoća, pogotovo nakon uvođenja kontracepcijskih pilula i prava na pobačaj. Sve dulje obrazovanje je također podiglo dob majke sa 24 godine 1975. na 28 godina 1998., što za posljedicu ima manji broj djece budući da žene koje su starije od 24 godine pri stupanju u brak u pravilu u braku imaju manje djece. Tijekom 1970-ih, kako su žene dobile jednaka prava i uveden je zakon na pojedinačno oporezivanje koji je sve pojedince učinio odgovornima same za sebe, broj djece po obitelji je pao na 1,6. Tijekom 1980ih se broj djece po obitelji podigao na 2,1, dok je u europskim državama koje nisu imale podršku za obitelj ostao na 1,3 – 1,5 djece po obitelji. Kada su roditeljske povlastice ukinute tijekom recesije 1990h, broj djece je pao na 1,6 po obitelji.
U Hrvatskoj je 1997. najavljeno kako će majke sa troje ili više djece dobiti status odgajateljice te će im se osigurati radni staž i mjesečnu plaću u iznosu državnog prosjeka. Te godine je rođeno čak deset tisuća djece više nego prethodne 1996. godine. No danas je stopa izdvajanja u populacijsku politiku otprilike 74 eura po majci, a primjenjuje se i linearna stopa te obitelj dobiva jednaka sredstva po djetetu, bez obzira na broj djece. Umjesto toga bi trebalo uvesti progresivne doplatke, gdje se za svako iduće dijete dobiva više sredstava, što se pokazalo stimulirajućim gdje god je uvedeno.
No ono što je za Zapad smrtonosno, za Afriku i Indiju bi moglo biti spasonosno. Afrika bi do 2100. mogla imati tri do šest milijardi stanovnika. Za kontinent koji već živi u siromaštvu, takav razvoj bi bio katastrofa. Afrika već ima previše stanovnika za svoje razvojne mogućnosti i političku situaciju, no veliki broj djece se vrjednuje kao simbol statusa te kao radna snaga u polju. No kontinent je već rasparan sukobima, dijelom zbog resursa a dijelom zbog multietničke/multikulturalne prirode većine država na kontinentu. Egipat i Etiopija se već sukobe oko vode iz Nila, dok južno od Sahare pretjerano stočarenje pogoduje širenju pustinje. Prinosi usjeva su među najnižima na svijetu. Afrikanci bježe sa kontinenta i izvoze sukobe – možda 37% mladih želi otići iz subsaharske Afrike. Osim dostupnosti kontracepcije – samo 29% parova u Africi ju koristi – potrebno je žene u Africi obrazovati i omogućiti im gospodarska, društvena i politička prava koja na Zapadu odavno imaju. Moraju dobiti nezavisnost od muževa kako bi mogle same odlučiti žele li imati djecu. Na Mauritiusu, broj djece po obitelji je pao sa šest tijekom 1960ih na samo 1,5 danas, zbog spoja obrazovanja i kontracepcije. Kada je 1957. predsjednik Tunisa Habib Bourguiba uveo navedene mjere – puna građanska prava za žene, obvezno školovanje, zabranu mnogoženstva, podizanje najniže dobi za brak i mogućnost rastave braka, dostupnost kontracepcije i pobačaja – broj djece po obitelji u Tunisu je pao sa sedam u 1957. na dvoje 2000ih. U Africi, žene bez škole imaju u prosjeku 5,4 djece, sa osnovnom školom 4,3, dok one sa srednjom školom imaju 2,7 a žene sa fakultetom 2,2. Također je važno zabraniti mnogoženstvo – u poligamnom braku, žena je samo predmet i vrijednost žene u takvom braku se mjeri brojem djece koju rodi.
No umjesto da liberali na Zapadu naprave nešto da pomognu ženama i općenito ljudima u Africi, oni su zaposleni uništavanjem svojih vlastitih društava. Govoriti o populacijskom problemu Afrike se još od 1990ih smatra kulturalno nesmotrenim i politički kontroverznim. Širi se ideja kako su zapadne države dužne prihvatiti iseljenike iz Afrike i sa Bliskog istoka, umjesto da se problemi rješavaju na izvoru. No čak i bez destruktivnih učinaka multikulturalizma, takvo rješenje nije održivo – probleme se uvijek mora rješavati na izvoru, jer bez obzira koliko posuda bila duboka, voda će uvijek prekipjeti ukoliko se ne zavrne slavina. Ako Afrika ne rješi svoj populacijski problem, posljedica bi lako mogli biti građanski ratovi na Zapadu spojeni sa znatno žešćim građanskim ratovima u samoj Africi. A za njima bi došli svjetski ratovi – do 2100. godine svjetsko stanovništvo bi moglo biti između 6,2 i 15,8 milijardi. Od toga bi samo Afrika dodala više od 2,5 milijarde ljudi, dok bi se u Aziji populacija povećala za samo 400 milijuna. No sve iznad osam milijardi je vrlo vjerojatno ekološki neodrživo, posebno ukoliko se nastavi pritisak ka gašenju nuklearnih elektrana.
Toni Šušnjar
HOP
