Srbija je 7. u Evropi i 13. u svijetu po broju ubijenih novinara i posljednja na svijetu po brou rasvijetljenih ubojstava novinara
U beogradskom “Blicu” iz pera urednika Ranka Pivljanina osvanuo je komentar na temu užasnoga odsustva novinarskih sloboda u Srbiji i općenito statusa slobodnoumnih novinara i diljem svijeta, koji često budu metom odmazde ubojica. Uz poseban osvrt autora teksta na masu neotkrivenih i nekažnjenih počinitelja, često i brutalnih likividacija novinara u Srbiji iz političkih pobuda, vrijedi prezentirati komentar Ranka Pivljanina u cjelini. On podrobno opisuje niz nerasvijetljenih ubojstava u Srbiji poslenika “sedme sile”, gotovo bez iznimke iz političkih motiva. Pivljaninov komentar koji najbolje opisuje sliku stanja medijskoga mraka u Srbiji, pa i na nekim drugim europskim zemljama, objavljen je pod naslovom:
Zločin bez kazne
Jan Kucijak je imao samo 27 godina kada je ubijen u svojoj kući nedaleko od Bratislave. Kucijak je bio novinar i to je bila njegova jedina krivnja. Smrtnu kaznu, po svoj prilici, potpisao je tekstovima u kojima je razotkrivao utajitelje poreza u svojoj zemlji, kojima je bilo normalno to što on radi, ali ne i ono što je radio naš kolega. Njegovu potragu za istinom životom je platila Janova djevojka, ni kriva, ni dužna. Kolike su šanse da se nađu njegove ubojice? Male, barem sudeći na osnovu iskustva iz naše zemlje. Nekako se najteže dolazi do ubojica novinara, ali se sve lakše na njihove riječi uzvraća mecima ili bombom, kako su prije nekoliko godina poželjeli “dobro jutro” našem kolegi Dejanu Anastasijeviću. Nikad se nije otkrilo tko je ubitačno oružje stavio na prozor njegove spavaće sobe, kao što se nije otkrilo tko je prije 27 godina ubio Zorana Amidžića, prije 24 godine Dadu Vujasinović, prije 19 godina Ljubomira Kneževića, Đura Slavuja, Ranka Perenića, Slavka Ćuruviju, prije 13 godina Milana Panića. Nad njegovim grobom ostala je visiti strašna rečenica tadašnjeg ministra policije. ” Milan Panić nije trebalo da bude ubijen, već samo zastrašen, ubijen je greškom onih koji su bili poslati da ga zastraše.” Niti su nađeni oni koji su naručili zastrašivanje, niti oni koji su u tom zastrašivanju pretjerali, niti su obeshrabreni oni kojima su novinari postali legitimne mete. Novinar Nebojša Vuković napisao je knjigu ” Nebeska redakcija” o 19 ubijenih kolega i prve riječi njegove knjige su najteža optužnica za ove zločine bez kazne.
“Živimo u zemlji koju neke crne statistike optužuju da je sedma u Europi i 13. u svijetu po broju ubijenih novinara u mirnodopskim uvjetima. Nažalost, ni to nije sve. Zemlja u kojoj živimo je crni rekorder o onome čemu je posvećena većina slijedećih redova. To je posljednja zemlja u svijetu po broju rasvijetljenih ubojstava novinara. Ustvari, rezultat je poražavajući. On je na nuli, jer nijedna novinarska tragedija nije razriješena! U Srbiji se uglavnom ne zna, nedovoljno se zna, ili malo koga briga za oko 40 novinara i medijskih radnika, koji su radili za redakcije iz naše zemlje, a ubijeni su, kidnapovani, nestali, ili su izgubili život pod “nerasvijetljenim okolnostima.” Što su toliko zgriješili oni kojima je jedino oružje bila olovka, bilježnica, diktafon ili fotoaparat? Znam sigurno, poznavao sam i neke od njih, da su iskreno vjerovali da se bore za istinu, za pravedniju moju zemlju. A, ubijeni su baš dok su to radili. ” ; piše Nebojša Vuković u knjizi ” Nebeska redakcija.”
Poput našega slovačkoga kolege koji je radio za sajt Aktualiti.sk koji pripada “Ringier Axel Springieru”, svi oni su platili najveću moguću cijenu za svoj posao. Red bi bio da se jednom faktura ispostavi i zlikovcima, koji na novinarskim prsima crtaju metu, inače neće prestati. Kad ubiješ novinara, pucao si u istinu. Kad zatvoriš novinarska usta, na sva ostala si stavio rajsferšlus. A, tišina je primjerena samo na groblju.
Izvor: Blic.rs
HOP
