Uvijek je bilo puno svjetla u radijskom butiku nogometa neponovljivoga maga riječi Ivana Tomića

0
3692
Uvijek je bilo puno svijeta u radijskom butiku nogometa neponovljivoga čarobnjaka riječi Ivana Tomića
Najveći pjesnik među sportskim komentatorima i najveći sportski komentator među pjesnicima bio je nezaboravni i legendarni radijski reporter Ivan Tomić. Slavonac je rodnu Pleternicu zamijenio još u mladosti Zagrebom kao stalnim prebivalištem, a reportersku kabinu stadiona u Maksimiru pretvorio u epicentar recitiranja nogometne poezije. Veliki mag riječi bio je vispreni, nadahnuti i pomalo samozatajni radijski genij, koji je kao svestrani novinarski profesionalac upravo u osami za stolom gradske kavane u Zagrebu smišljao duhovite, vesele i nadasve šaljive dosjetke, što će ih slušateljstvu koji sat ili koji dan kasnije sipati u eter kao iz rukava. Ivan Tomić nije bio samo zaljubljenik u Dinamovu plavu boju, nego i veliki hrvatski domoljub, koji je nakon zadnje tekme Dinama i Zvezde u Zagrebu 17.5.1991. i pobjede zagrebačkih “plavih” 3:2 pobjedničkim zgoditkom Židana u 90. minuti uzviknuo: ” Eh, da nam je sreće na referendumu 19. maja izvući se ovako u zadnji čas i za spas i iz njihovoga bratskoga zagrljaja!” Širio je posvuda duh zarazne vedrine, svježine, smijeha, vica i komike u godinama i desetljećima postojanja srpske tvorevine Jugoslavije. Darom nogometnoga stihoklepca uspijevao je probijati i sante leda u dušama onih otrovanih i okovanih i mržnjom prema Hrvatskoj zadojenih fanatika s brdovitoga Balkana. I time je postao istinskim hrvatskim radijskim ledolomcem, što riječima kao ledolomac lomi i potapa srpski nogometni Titanik i njegov voljeni Dinamo spontano useljava u duše ljudi  kojima boje zagrebačkoga nogometnoga kluba i nisu u začetku tako bliske, spontano prislanja ka srcu. Iz antologije Tomićevih neprevaziđenih sportizama aka nogometnih aforizama, možemo izdvojiti one najspektakularnije, kojima je dočaravao igre njegove nogometne ljubavi zagrebačkog Dinama.
U razdoblju od 1979. do 1983. Dinamo je po dva puta bio prvakom Jugoslavije i isto tako dvaput i osvajačem kupa bivše države. No, kako NSJ nije htio “plavima” priznati naslov prvaka države iz 1979. iako je to i sudski presuđeno u korist Dinama kao prvaka za 1979. godinu, Ivo Tomić je baš 1982. kao i svi dinamovci bio u punome elementu u jurišu na sve barikade ka tronu šampiona. I zato su njegove zgode i anegdote iz vremena od 1981. do 1983. ostale najdublje urezano u sjećanje. Evo i nekih urnebesnih anegdota iz tih godina:
“Na klupi Dinama je trener lica Alana Delona i duše Atile i nogometnoga demona, čovjek alijas bijeli šal i veliki plavi bal… mislim naravno na Ćiru Blaževića…”
“I lopta dolazi u ruke Marijana Vlaka, jedinoga vlaka koji nikad ne kasni u ovoj zemlji…”
“Dinamovu kaznenu ekspediciju predvodi, a tko bi drugi, nego Zajec – Zeko, Dinamovo med i mlijeko…”
“Dinamovci, recite dobar dan, gol je zabio i neprijelazni half Srećko Bogdan i time ispunio Dinamov pobjednički plan…”
” Gol odluke opet je polučio Dinamov zlatni cekin Snješko Cerin.”
” Jeste li opet vidjeli nasmijano anđeosko i slavljeničko, pijano od sreće lice Kranjčara Cice? Jača opet zagrebačka kamilica nego srpska šljivovica…”
Dinamo je na juriš 1982. osvojio naslov prvaka, kojega su mu svi morali napokon priznati, a Ivo Tomić je cijeloga proljeća na osebujan način komentirao Dinamov put do trona nogometnoga šampiona.
“I Marakana i JNA sad su u suzama i u krvi, Dinamo je sada prvi!”
“Dalmacijo, jesi li čula, prvak Dinamo u Splitu vodi 1:0!”
“Pozdravila Dinamo i sarajevska raja, gdje si Ćiro, osvojio si vrh nogometnih Himalaja!”
” Podrhtavaju u slavu Dinama sve hridi i na riječkoj Kantridi, a poklonila se pred Dinamom i stara nogometna lija ljubljanska Olimpija, nije ni ona više beogradska slobodna kapija, nego Dinamova tapija!”
“Dinamovo sunce Slobode i u Tuzli se rađa, a i drugi Dinamov baksuz titogradska Budućnost nije za “modre” više neprijatna prošlost!”
“I pod Bijelom Brijegom u Mostaru pade nam nakon toliko ljeta sa srca kamen, cijela Hercegovina došla je pozdraviti Dinamov šampionski znamen!”
” I kratka vijest iz Osijeka… Zvezdu Slavonija izbacila konačno iz šampionskog kolosijeka i može već večeras početi slavljenička priča momčadi iz grada ispod Griča!”
“I eci – peci – pec, gotov je i OFK Beograd što ga trenira Gojko Zec, ovdje igra neki drugi kec…”
” I novosadska lala i sosa pokunjenoga nosa… U Novom Sadu, u Novom Sadu…eee… eee… uzeli smo opet bodove!”
“Niša banja, topla voda, za Dinamo oba boda!”
” Publika u Skoplju dinamovcima zviždi jer im nije pravo što je bolje ono što je plavo. Ćiro Blažević bi im samo poručio kako ne znaju dobro igrati nogomet, ali znaju praviti odličnu papriku i jak duhan, međutim Dinamu danas nisu zapaprili čorbu… I to je kraj i Dinamo ode u raj! Dinamu je danas Vardar bio plitak potok ni do koljena i eto nas nakon toliko ljeta pred vratima šampionskoga vatrometa! Nema pravoga plavoga vala bez velikoga bijeloga šala!”
…” Čuj narode hrvatski, prvak države je postao Dinamo zagrebački! Čujete li kako sjeva i grmi u Maksimirskoj šumi? Ovo je i karneval i korida, Dinamov šampionski ples, a kod ljutih suparnika veliki i tektonski, kataklizmički stres i potres, tuga im veća nego cijela kavana “Madera”, to se vidi i sa vrha najvišega nebodera! Dinamo je bljesnuo poput meteora kada se nitko više nije nadao da će zasijati slavna zagrebačka kometa našega nogometa! I sada ih sve gleda i s grčkoga Olimpa, a ne samo s visine balkona, da zvonima u cijeloj zemlji zazvone i u tu čast pozdrave novoga i suverenoga Dinama šampiona!”
Radijski marketing je tih ludih osamdesetih žudio i čeznuo za talentiranim ljudima Tomićeva duha, a samo su rijetki i malobrojni stali u rang duhovitoga Slavonca, što je na ovaj svijet kročio 18. lipnja 1929. godine u Pleternici, a preminuo nakon dugotrajne borbe s rakom, kao šampion humora, baš na Valentinovo sredinom veljače 1992. godine, ne dočekavši 2000. godinu i dan kad je upravo na Valentinovo vraćeno klubu iz Maksimira ime Dinamo. Jedan od rijetkih i vrsnih matadora riječi, ali na glazbenoj sceni, ujedno i virtuoza spoja i perfektne sinteze glazbe i sporta na valovima krugovalnih postaja toga vremena prohujalog s vihorom, bio je isto od posljedica raka, rano preminuli i vrlo mladi frontmen grupe “Posljednja igra leptira” Nenad Radulović iz Beograda. Evo kako je beogradski roker Neša “Pil” uglazbio stihove za najgledaniju i najslušaniju sportsku radijsku i TV reklamu toga vremena.
“Pitao gavran na drvetu čvorka, što to znači “velika četvorka?”
Slatko, slatko, kao optimizam, Hajduk, Zvezda, Dinamo, Partizan,
Hajduk, Zvezda, Partizan, Dinamo, pravi “Pionir” iz Subotice samo!”
Da je Nenad Radulović danas živ, sigurno bi iz čuo na to ovakav refren: ” Dinamo i kod Hajdučke česme u Beogradu gazi kao Prvi, prati ga Papa Ivan Pavao kao Drugi, a Zvezda i Partizan kolju se zajedno u istoj vreći jer ne znaju ni sami tko je među njima iza Dinama i Hajduka treći, pa se srpski klubovi sami trpaju u vreći.”
I uvijek je bio nogometni zajednički transparent na Poljudu i u Maksimiru i jedinstvena i u Splitu i u Zagrebu deviza i kad je nekad hrvatski nogomet drmala kriza, ali nikad i rezultatska paraliza: Naprijed – Dinamo – Hajduk! Neka pati koga smeta, Hrvatska će biti prvak svijeta!
I u osvit košarkaškoga sraza Budućnosti i Cedevite u Podgorici, slogan s kojim bi Cedevita mogla proći kroz trijumfalnu kapiju dvorane “Morača” u Podgorici, a posuđen je iz glasovite TV reklame iz osamdesetih i devedesetih godina:
“Cedevita, zdravija od zlatnog žita, osvježava cedevita, vitamina čaša sita,
ako te netko za zdravlje pita, reci samo Cedevita!”
Dragan Ilić
Hop