Povelje bizantskih careva “Keleusis” i “Prostaxis” svjedoče kako je Dalmacija od sedmoga stoljeća kolijevka, srce i duša ranosrednjovjekovne hrvatske države
Bizantski carevi Heraklije godine 637, te Konstantin IV Pogonat ( 668 – 685 ) izdali su prvi međunarodno pravni dokument Hrvatima za naselidbu istočnoga Jadrana od Peloponeza u Grčkoj, preko Drača, Skadra, rijeke Drima, Boke i Dubrovnika, te od srednje Dalmacije do Kvarnera sve sa jadranskim otocima
Preteča prvoga ranosrednjovjekovnoga hrvatskoga admirala iz 7. stoljeća bana Kačića bio je kasnoantički admiral Hrvoje na Azovskom moru u luci Tanais
Archon Khadzon ( ban Kačić oko 620 – 642 ) je iz bizantskih srednjevjekovnih izvora prvi ranohrvatski vojskovođa i naš admiral na obalama Jadrana, koji je po oskudnim indicijama vjerojatno predvodio južne Crvene Hrvate pri pomorskoj selidbi od Crnoga mora do Jadrana u doba bizantskoga cara Heraklija ( 610 – 641 ). Kao ranohrvatski pomorski čelnik archon Sklabenon i zadnji naš saveznik Perzijanaca godine 626. je na Bosporu sudjelovao kao pomorski saveznik perzijskoga cara Khosrava II Sassanida ( 591 – 628 ), kada je neuspješno nastojao prebaciti perzijsku vojsku preko Bospora do Carigrada, u čemu ga je spriječilo bizantsko brodovlje. Potom je dalje predvodio selidbu ukrajinskih Hrvata duž Balkana na zapad, uz njihove usputne obalne napade na Solun, Peloponez i druge grčke posjede. Mjesto njihova prvog iskrcavanja na istočnom Jadranu je jamačno bilo negdje kod Omiša pri ušću Cetine, gdje se potom nalazi pleme Kačića, kojih je helenizirani “Khadzon” izgleda bio rani rodonačelnik. Vjerojatno je poginuo oko godine 642. pri pomorskom desantu ranohrvatske flote na Sipront, što odgovara sadašnjem mjestopisu grada Manfredonie u Apuliji ( ili na suvremenom talijanskom pokrajini Pugli s glavnim gradom Barijem ) na jugu Italije.
Pri naseljavanju u Dalmaciji, car Heraklije je banu Khadzonu potom izdao 637. godine pismenu pozitivnu dozvolu takozvani “Keleusis” ( na grčkom pozvati, dopustiti ), kojom se međunarodno proglašuje da Hrvati kao savezni vazali Bizanta, dobivaju pravo naseliti se u Dalmaciji na istočnom Jadranu od Grčke do Dubrovnika. Pritom im se daje dužnost tamo protjerati i uništiti Avare na južnom Jadranu od Boke do Drima, nakon čega smiju zauzeti u trajni posjed za naseljavanje područja Ilirika od Jadrana do Panonije. To je formalno bio naš međunarodno pravni dokument kojim se Hrvatima određuje naselidba njihove nove domovine prije 1400 godina. Kasnije je u Dalmaciji toga prvoga dalmatinskog bana Khadzona naslijedio drugi rani dalmatinski ban Radoslav ( oko 678 – 688 ), koji je proširio vlast uz obalu od Kvarnera i Skadra, a u zaleđu na Hercegovinu. Također i s ovim je idući bizantski car Konstantin IV Pogonat ( 668 – 685 ) pismeno sklopio godine 679. ugovornu odredbu takozvani “Prostaxis” ( na grčkom prostasso znači odrediti, dodijeliti ), kojom se istim Hrvatima iz Dalmacije dodjeluju iz bizantskoga posjeda jadranski otoci i niz razrušenih obalnih gradova osim Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika, koji su i dalje ostali po bizantskom upravom kao Thema Dalmatia.
Na koncu, recimo nešto o pretečama hrvatskih moreplovaca i admirala iz ranoga srednjovjekovlja. Iz kasnoantičkih grčkih natpisa na Tanajskim pločama iz 2. i 3. stoljeća, razvidno je da su preci Hrvata još tad razvili tradiciju pomorstva. U doba kasne antike u 2. i 3. stoljeću oko pomorske luke Tanais na Azovskom moru živio je obalni narod Horouathos – Horoathoi, gdje je jedan od njih “Horoathos Sandarsios”, odnosno Hrvat Sandarzije bio i gradonačelnik Tanaisa. Potom u 6. stoljeću bizantski i perzijski izvori spominju neko slavensko brodovlje na Crnom moru, a ta crnomorska flota je pomorski saveznik predzadnjega perzijskog cara iz dinastije Sassanida Khosrava II ( na grčkom Chosroes ), istodobno s perzijskom vojskom iz Male Azije tada u Bosporu napala i sam Carigrad, ali su ih Bizantinci uspjeli oboje odbiti. Pritom se u grčkoj inačici navodi i ime vođe tih slavenskih napadača kao Archon Kadzon, što bi odgovaralo našemu kasnijem prezimenu Kačić, uz napomenu da ranočakavski naziv “marjakyr” za admirala potječe od sličnog pojma marjaka iz ranoiranske Aveste. Nakon toga prvog polupovijesnog admirala Hrvoja, koji ima barem neku djelomičnu podlogu u stvarnim povijesnim zbivanjima na granici antike i srednjega vijeka, u predaji kod jadranskih čakavaca je ime toga prvog legendarnog admirala postalo šablonski predložak kojim su nazvani po analogiji ostale pomorske vođe u kasnijim prekomorskim avanturama naših čakavskih pomoraca.
Dragan Ilić
HOP