Atif Dudakovića razarao je Zadar, očito je bio izravno pod paskom Momčila Perišića na zadarskom bojištu, bio je srpski igrač kao i Fikret Abdić i onda ovisno o trenutku i promjene snaga na fronti mijenjao stranu. Prava ljigava i odvratna srpska poturica. Abdić je pred Biljanom Plavšić i Arkanom klečao na koljenima u Bijeljini 1992, moljakao da ga Srbi ne ubiju kao pregovarača i posrednika u sukobu prije nego što će Srbi etnički očistiti grad. Tamo je išao kao izaslanik SDA i Alije Izetbegovića na samom početku rata dok se još nisu uzajamno pocijepali na dvije muslimanske struje. O tome incidentu u Biljeljini su brujali i srbijanski mediji 1992. godine. Zapanjujući je i nevjerojatan podatak da nakon svega Fikret Abdić, skupa sa svojom obitelji ima hrvatsku putovnicu i domovnicu!? Navodno se po izlasku iz zatvora lažno očitovao Hrvatom islamske vjere, samo da bi dobio hrvatska dokumenta da može putovati po svijetu. Rođena kćer mu ima registriranu stranku u bihaćkoj regiji, koja tobože zastupa političke interese tamošnjih Hrvata, ali na lokalnim i općim izborima ta stranka Abdićeve kćeri nema gotovo nikakav utjecaj i odaziv glasača, jer bihaćki Hrvati sigurno jako dobro znaju tko su i što su u biti lažnjaci Abdići. Iz te regije zapadne Bosne, nekad davno Turske Hrvatske je i djed srbijanskoga oporbenog političara Vuka Jeremića, dakle osobno Hamdija Pozderac.
Jeremićeva mati se preziva Pozderac i u najbližem je srodstvu s komunističkim lopovom i prosrpski orijentiranim pokojnim Agrokomerc aferašem i mafijašem Hamdijom Pozdercem.
Tako muslimani u Bosni preko Vuka Jeremića – Pozderca, velikosrbina i mrzitelja svega katoličkog i hrvatskog imaju još jendoga skrivenog džokera na političkoj sceni Srbije. Ne zaboravimo da su jugosrpske službe – družbe od 1945. do 1991. vodile računa o svakoj pojedinosti i povezivanju udbaških političkih kadrova na terenu. Tako su i u Bosanskom Brodu jedno vrijeme u kući do kuće živjele obitelji Alije Izetbegovića i njegovoga sina Bakira i obitelj JNA oficira Đinđića, njegove supruge Mile Đinđić i njihovoga sina Zorana Đinđića, potonjeg poznatog srbijanskog političara. Izetbeogvići i Đinđići su se družili i bili oduvijek vrlo bliski. U Sarajevu je 1958. godine rođen Boris Tadić, a tamo je išao i u osnovnu školu prije doselidbe u Beograd. Za vrijeme sarajevskih dana pohađao je isti razred škole s SDP bosanskim liderom Zlatkom Lagumdžijom, čime su se obojica nebrojeno puta javno hvalili. Primjera ima beskrajno i ovo je samo vrh smrdljivog ledenog brijega udbaških poveznica srbijanskih i muslimanskih političkih kadrova, poniklih i uspostavljenih još u vrijeme titoizma. danas imamo samo grozne posljedice toga po hrvatske nacionalne interese.
Sve je to kao pakleni srpsko – muslimanski scenarij na štetu Hrvata u Bosni smišljen još u pokojnoj SFRJ u beogradskoj političkoj centrali na Dedinju. O ratnim aktivnostima Atifa Dudakovića najviše bi mogao i morao znati bihaćki ratni novinar, tadašnji urednik dopisništva HRT iz Bihaća, profesor Tomislav Dretar. On je i kao aktivni časnik HVO-a u Bihaću bio nazočan svim ratnim sjednicama vrhovnoga stožera obrane Bihaća od Srba, nepokolebljivo se zalagao za jedinstvo i savez Hrvata i Bošnjaka protiv srpskoga agresora. I taj umirvljeni novinar, po vokaciji profesor književnosti, doseljenik u bihaćku regiju iz slavonskoga zavičaja, danas pod stare dane kao umirovljeni novinar publicist živi i radi u Belgiji u Bruxellesu. Bilo bi jako zanimljivo doznati što gospodin Tomislav Dretar zna o ulozi Atifa Dudakovića, kao i cijele SDA u akciji smaknuća i bezočne i brutalne političke likvidacije hrvatskoga generala Vlade Šantića. Iz mnogo razloga Tomislav Dretar bi mogao biti ključnim svjedokom optužnice protiv Atifa Dudakovića u slučaju ubojstva generala Vlade Šantića, jer nitko bolje od Tomislava Dretara nije iz prve ruke kao aktivni sudionik sjednica i pregovora bihaćkoga HVO-a i snaga Petoga korpusa tzv. Armije BiH, mogao znati činjenice i istinu o svemu tome. Ako bi Tomislav Dretar rekao javno sve što zna o ratnim aktivnostima Atifa Dudakovića, nema dvojbe da bi Duadakovića napokon stigla zaslužena kazna za davno počinjene ratne zločine nad Hrvatima, kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj. Hrvatska operacija Maestral u jesen 1995. godine unijela je veliku pometnju i paniku u srpske redove. Po informacijama tadašnjega novinara crnogorskoga “Monitora” Ljubete Labovića razbijena i raspuštena banda srpske vojske bila je u tolikom rasulu na bojišnici kod rijeke Sane i poglavito fronte na potezu Sanski Most – Ključ, da su u bijesu, sluđeni i u očaju nemoćni zbog ratnoga poraza lokalni i uvezeni četnici krenuli u međusobne obračune, te je jedan od odmetnitih i neoposlušnih lokalnih Srba za poraz okrivio Arkanove pridošle ubojice i koljače, uhvatio jedan na jedan samoga Arkana, oborio ga n zemlju, tukao ga do besvijesti, tjerao ga da puzi i jahao Arkana kao konja. Bilo je to veliko i životno poniženje za razbojnika i bandita Arkanova formata. Javno je pred očima svih nazočnih četnika posramljen i uzeli su mu i preostali gram i zrno časti i dostojanstva kao poništenom čovjeku koji je kroz suze molio, kumio,plakao i kukao da ga lokalni bosanki Srbin nakon što ga je žestoko isprebijao još i ne ubije. Kako je govorio Ljubeta Labović, neki pijani četnici su htjeli i silovati Arkana, tog vrlog srpskog junaka, kojem je očito u ratu kao gay kauboju više trebalo na fronti vazelina nego streljiva. Pravo oličenje srpskog ratnika, nema što.
HOP
