U poglavlju o zlonamjernim motivima SPC prilikom srpske seobe s Kosova ka južnoj Ugarskoj 1690. godine pod vodstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića, pisac knjige “Povijesnica balkanskijeh naroda i u neviđelicu etničkijeh korijena Serva” Mijomir Radulović, bavi se i analizom ciljeva i metoda SPC u njenoj akciji etničkoga osvajanja nesrpskih područja u panonskoj ravnici. Isto tako daje i poseban osvrt na niz crkvenih povlastica koje je 21. kolovoza 1690. godine austrijski car Leopold velikodušno poklonio, onako iz samilosti, doseljenim Srbima, a što će oni vrlo brzo obilato zlouporabiti na štetu starosjedilaca Mađara u Panoniji, kao što su to na isti način činili i doselidbom na hrvatske etničke i povijesne prostore u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Posljedice te kobne, nepromišljene i nesmotrene odluke i Leopoldovoga dara s neba Srbima vidljiv je sve do današnjih dana u zemljama preko Save, Drine i Dunava, koje povijesno nikad nisu pripadale niti jednoj srpskoj državi, jer te predjele nikad nisu vojnički osvojili ognjem i mačem, nego prijevarom i podvalom u režiji SPC iznudili u pregovorima s velikim silama i to u statusu njihovih podanika.
Seobom s Kosova u Vojvodinu 1690. godine Srbi su slavenizirali etnički mađarski Beograd, a srpski patrijarh Arsenije III Čarnojević prevarom je od cara Leopolda izborio povelju o ovlastima nad svim pravoslavnim kršćanima Austrougarske carevine
Posljedice podvale i trika srpskoga patrijarha austrijskome caru Leopoldu osjetile su se kroz brojne srpske zlouporabe careve povelje o srpskoj autonomiji na cijelom povijesnom hrvatskom ozemlju Hrvatske i Bosne i Hercegovine
Nakon turskoga protunapada 1690. godine, austrijska je vojska bila primorana na povlačenje, te su lokalni kršćani na Kosovu doživjeli teške trenutke turske osvete. Budući su Srbi, vjerujući u pobjedu kršćanske vojske nad islamskim okupatorom, stupili masovno u austrijske vojne trupe kao dragovoljci, konačna pobjeda Turske nad Austrijom 1690. godine na Kosovu, kao i u Makedoniji, pokrenula je u paničnome strahu od turske odmazde ogromni val srpskih izbjeglica. Oni su s juga bježali poglavito ka sjeveru, stotinama kilometara sjeverno od Kosova i sve do vojvođanskih ravnica, tada južnih krajeva Ugarske. Mnogi su se umni ljudi kasnije pitali zašto Arsenije III Čarnojević stiže u Peć. Strah je stigao i od tog trenutka kršćanska masa je bila spremna na “seobu.” Mnogi su se umni ljudi kasnije pitali zašto patrijarh srpski Arsenije III Čarnojević nije poveo narod u Crnu Goru, zemljopisno vrlo blizu Kosova, a koja je bila tad u savezu s moćnom silom Mletačkom Republikom, svojom velikom zaštitnicom od moguće turske provale. Umjesto da odu s Kosova, primjerice u obližnju Crnu Goru, pa još pod izravnom zaštitom Mlečana, Srbi odlaze na krajnji sjever u stotinama kilometara udaljene krajeve Ugarske, prelazeći Savu i Dunav. Tim prije je takva odluka izazivala veliko čuđenje, jer su te južnougarske teritorije i u doba najprostranije srpske države Nemanjića bile jako daleko izvan granica Dušanovoga Carstva.
Vojvođanske plodne ravnice su bile isuviše veliki izazov za ekspanzionistički nastrojenu Svetosavsku crkvu, a drugi važan razlog je želja SPC da se novodoseljeni narod nađe okružen neslavenskim mađarskim življem, koji govori Srbima nerazumljivim jezikom, te da se upravo te jezične barijere s domicilnim mađarskim pučanstvom, Srbi izbjegli sa Kosova, moraju naći još čvršće zbijeni i upućeni jedni na druge, uz kamen temeljac buduće “vojvođanske serbske crkve” ( Banatsko – Karlovačke mitropolije ), koja bi u već tad projiciranoj političkoj budućnosti iz kuhinje SPC trebalo da svijet obmane i prevari da su novopridošli Srbi zapravo starosjedioci, a pravi starosjedioci Mađari pridošlice na vlastiti teritorij, gdje su u nevolji upravo domicilni Mađari skrbili o pridošlim Srbima. U znak zahvale Srbi su im se, kao po svome običaju kad se dovoljno dugo odomaće na tuđem tlu, ne samo mađarskom, nego i hrvatskom, vremenom počeli lansirati povijesne “dokaze” o tim “tradicionalno” srpskim područjima.
No, prije prelaska u Ugarsku, trebalo je po planu SPC, završiti još tri vrlo važna posla i to:
1) Sakupiti što veću masu naroda, da bi se planski što lakše trgovalo s njim kao sa trgovačkom robom.
2) Slavenizirati do tad etnički ugarski Beograd.
3) Stvoriti manevarski prostor za djelovanje SPC po prelasku Save i Dunava, odnosno na svim teritorijama Austrougarske.
Tako je narod sakupljan silom i prijevarom od veljače 1690. do šestoga listopada 1690. godine, kada je posljednji čamac sa izbjeglicama s Kosova prešao u južnu Ugarsku iliti današnju Mađarsku. Puk je dogonjen pod Beograd sa Kosova i iz Metohije, Pomoravlja, Ponišavlja, istočne Srbije i Šumadije. Višemjesečne patnje naroda koji se našao na ledini bez najosnovnijih životnih uvjeta, bile su beskrajne. na dan prvoga lipnja 1690. godine Arsenije III zakazuje crkveni sabor, na kojem bi zatražili povlastice za SPC. U Beč su caru Leopoldu poslata pisma u kojima se tražila:
1) Puna autonomija SPC u Austrougarskoj.
2) Slobodan izbor patrijarha koji će po svome nahođenju postavljati i mitropolite, episkope, igumane i svećenike.
3) Ovlasti nad svim pravoslavnim kršćanima diljem Austrougarske carevine.
4) Pravo SPC da odlučuje o izgradnji novih crkava.
Kao protuuslugu Arsenije III je ponudio živi bedem od prijevarom i silom dovedenog naroda pred turskom silom, koja je tada bila izuzetno moćna da je prijetila pojaviti se pred Peštom, pa i samim Bečom. Caru Leopoldu se trgovina dopala i on “milostivo” izdaje 21. kolovoza 1690. povelju, “časnom i odanom, nama ljubeznom Arseniju”, kojom je car prihvatio sve zahtjeve Svetosavske crkve. Posljedice te povelje su vidljive posebno na današnji dan 21. prosinca 1993. godine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koje su u to vrijeme bile pod vlašću Austrougarske Monarhije. Marš od narednih 40 dana od Beograda do Budima skoro je dotukao masu od preko 30 000 ljudi, koje je SPC silom potjerala u zbjeg s Kosova i Metohije da bi zaposjela umjetnom seobom tuđe krajeve u panonskoj ravnici, a sve pod maskom izigravanja lažne žrtve. Samo jedna trećina od ukupnog broja izbjeglica, bila je fizički sposobna nastaviti suludi pohod ka Sent Andreji kod Budimpešte, slijepo slijedeći put srpskoga patrijarha Arsenija III Čarnojevića. Zatim je počelo podizanje “serbskih crkava” širom Vojvodine i to je bio prapočetak njene sadašnje potpune duhovne srbizacije, osobito u dvadesetom i početkom dvadeset prvoga stoljeća.
Dragan Ilić
HOP
